Prije tri mjeseca napisao sam sličan blog.
U njemu sam pomiješao svašta: nezaposlenost, moju bivšu firmu, Europsku uniju, mogućnost zapošljavanja...
Došao sam do nekoliko zaključaka koji bi se mogli svesti pod jedan: ne mogu se oteti dojmu da sam luzer.
Što se promijenilo u protekla tri mjeseca?
Ništa dobro.
Država tone sve dublje i dublje.
Naša politička "elita" svoju nesposobnost za pomake u gospodarstvu i reforme te nespremnost za promjene maskira retoričkom brigom za malog čovjeka (koliko se "brinu" za malog čovjeka fino se može vidjeti kako tog istog malog čovjeka udaraju sa svih strana).
U našoj državi može se zaposliti samo onaj koji je vrhunski stručnjak u svom području (ako to područje kojim slučajem još postoji) ili stranački pijunčić koji se postavlja po dekretu.
Izmišljaju se nepotrebna radna mjesta u birokraciji (koja je postala sama sebi svrhom) a realni sektor sve je manji i bespomoćniji.
Tako to jednostavno više ne ide.
Na privatnom planu, imam osjećaj da tonem sve dublje i dublje.
Šaljem molbe na koje nitko ne želi ni odgovoriti, a kamoli mi pružiti šansu.
Tu se više ne radi ni o sposobnostima ni o kompetenciji, već posla jednostavno nema.
Tržište rada uništeno je Mrsićevim robovanjem za 1600 kuna; zašto bi itko zaposlio nekog na plaću od 4000 kuna kad mu mlada obrazovana osoba može raditi za 1600...
Polako gubim volju i snagu te tonem sve više u depresiju.
Bojim se da će sličan post, za tri mjeseca biti još crnji i tužniji.
EDIT: jedina pozitivna stvar koju mi je donijela nezaposlenost jest da sam naučio kuhati...
Oznake: nezaposlenost, Burza rada