Prije tri mjeseca napisao sam sličan blog.

U njemu sam pomiješao svašta: nezaposlenost, moju bivšu firmu, Europsku uniju, mogućnost zapošljavanja...
Došao sam do nekoliko zaključaka koji bi se mogli svesti pod jedan: ne mogu se oteti dojmu da sam luzer.



Što se promijenilo u protekla tri mjeseca?

Ništa dobro.

Država tone sve dublje i dublje.

Naša politička "elita" svoju nesposobnost za pomake u gospodarstvu i reforme te nespremnost za promjene maskira retoričkom brigom za malog čovjeka (koliko se "brinu" za malog čovjeka fino se može vidjeti kako tog istog malog čovjeka udaraju sa svih strana).

U našoj državi može se zaposliti samo onaj koji je vrhunski stručnjak u svom području (ako to područje kojim slučajem još postoji) ili stranački pijunčić koji se postavlja po dekretu.

Izmišljaju se nepotrebna radna mjesta u birokraciji (koja je postala sama sebi svrhom) a realni sektor sve je manji i bespomoćniji.

Tako to jednostavno više ne ide.

Na privatnom planu, imam osjećaj da tonem sve dublje i dublje.

Šaljem molbe na koje nitko ne želi ni odgovoriti, a kamoli mi pružiti šansu.
Tu se više ne radi ni o sposobnostima ni o kompetenciji, već posla jednostavno nema.
Tržište rada uništeno je Mrsićevim robovanjem za 1600 kuna; zašto bi itko zaposlio nekog na plaću od 4000 kuna kad mu mlada obrazovana osoba može raditi za 1600...

Polako gubim volju i snagu te tonem sve više u depresiju.

Bojim se da će sličan post, za tri mjeseca biti još crnji i tužniji.



EDIT: jedina pozitivna stvar koju mi je donijela nezaposlenost jest da sam naučio kuhati...

Oznake: nezaposlenost, Burza rada

364.995

Redni broj koji sam zaslužio prijavom na HZZ-u.

I konačno, i definitivno, i za stvarno, od danas sam nezaposlen.

Prijavljen na brojnom stanju najveće firme u Rvata.

Kakva je tamo depresivna atmosfera.... Hodnici prepuni ljudi koji bauljaju unaokolo, pažljivo prepisuju oglase sa oglasne ploče, nigdje smješka na usnama i nikome nade u očima.

Kako se osjećam?

Čudno. jadno. Deprimirano. Ne znam, osjećam se kao da sam stao pred streljački stroj bez ikakve mogućnosrti za pomilovanje.

Nisam spavao cijele noći, sveudilj vrteći u glavi film podizanja dokumenata u Varteksu (znajući da to konačno i zauvijek zatvara vrata iza 25 godina života provedenih tamo), prijavljujući se na Burzi...

Iako sam se mjesecima pripremao za taj dan, nisam ga dočekao spreman.

Ne mogu se i dalje pomiriti sa trenutnom situacijom. Ne mogu.

Oznake: 364.995, Burza rada