...da se desi sranje.
Trenutak nepažnje, pogled koji je malo odlutao, misli koje počinju vrludati.

Samo trenutak je potreban da se završi na boku i ramenu, sa natučenim ramenom, oguljenim koljenom i slomljenim drugim nožnim prstom.

A dan je tako lijepo započeo.

Sunce, toplo, ni traga nadolazećoj cikloni.

Otišao sam na trčanje uživajući na suncu i temperaturi od desetak stupnjeva, koju već dugo nisam vani osjetio.

Trčeći ispod mosta, a vraćajući se od nove Dvorane, nije mi ni na trenutak palo na pamet da bi se tamo mogao mučki sakrivati tanki curak leda, nastao otapanjem snijega prethodnog dana i noćnim zaleđivanjem.

Čekao je nekog nespretnog, nepažljivog, nekog tko će naletjeti. Čekao je upravo mene.

Iako se baš ne smatram pretjerano nespretnom osobom (dobro, opisani slučaj dokazuje upravo suprotno), baš sam ja bio taj koji je naletio na led.

U jednom trenutku, uživao sam u suncu i toplini, laganom trčanju, a u drugom, našao sam se na boku, na asfaltu, ležeći u poluotopljenom snijegu.

Lagano sam se digao, otresao kaljužu sa sebe, otrčao još desetak kilometara, a kad sam došao kući, vidio sam plavi prst, oguljeno koljeno, rame je počelo boljeti...
Još je bilo dobro do slijedećeg jutra, kad sam vidio da je vrag odnio šalu, da boli sve jače, i da moram na Hitnu....
Tamo su me poslikali, prepipali rame i prst, dijagnosticirali slomljeni prst i dobro natučeno rame...

A tako je dan bio lijep...

Prst boli ko vrag, rame također. Također, boli i ponos, jer kako se baš meni to moralo desiti. Na trčanje, bar za neko vrijeme, moram zaboraviti.

A danas sam trebao ići na Ligu na Ivančici. Još mi je više krivo, kad se sjetim da je to prvi puta u 13 godina mojeg trčanja na Ivančicu da sam propustio kolo...

Nadalje; kad se sutra pojavim kod svoje doktorice, mislit će da to radim namjerno, samo da bih što duže bio na bolovanju.

Pih.

Oznake: led, Bol, slomljeni prst, Ivančica