U nedjelju, 21. rujna održan je 20., jubilarni polumaraton Varaždin.



Počelo je davno, još 1995., kao utrka na 16 kilometara, da bi 1997. prerastao u klasični polumaraton dužine 21.097 metara

Te davne, 1995.godine utrku je završilo 82 učesnika (od toga 12 žena), a pobjednik je bio sad već legendarni Drago Paripović, koji i danas, sa 55 godina na leđima, svojim pristupom sportu i ozbiljnošću može posramiti daleko mlađe od sebe. Naravno, Dragec je i ove godine trčao, svojim učešćem uveličavši jubilej...

Ove, 2014. godine, utrku je završilo respektabilnih 393 učesnika (od čega 95 žena) čime se svrstavamo među najjače utrke u našoj zemlji.

Vremenske (ne)prilike nisu bile previše naklonjene pobornicima trčanja (visoka temperatura i veliki postotak vlage u zraku), što je bilo uzrok iznadprosječnom broju odustalih trkača. Trebalo je trčati pametno i vrlo oprezno.



Na žalost, staza utrke poprilično je neatraktivna (zbog nemilog događaja prije nekoliko godina - kad je neoprezni vozač autom udario trkača - staza je izmještena uglavnom van grada) jer, osim prvih 4 kilometra, prolazi poljima, pokraj farmi i zaobilaznicom, a jedini malo atraktivniji detalj je završni krug koji se trči na atletskom stadionu, što barem malo dočarava inače veliku atraktivnost dugoprugaških cestovnih utrka - za one koji, naravno, znaju to, kao lokalna zajednicca, prepoznati.
Možda, jednog dana, ako dobijemo gradonačelnika kojem rekreativni sport nije zadnja rupa na svirali, a dotada...

Ponosan sam što unatrag 15 godina svojim skromnim učešćem moja obitelj i ja doprinosimo svojim radom da bi utrka bila što bolja i što efikasnije organizirana...

Ovaj polumaraton ostat će mi u dugom sjećanju i zbog toga što mi je sin istrčao prvi polumaraton, čime se pridružujemo vrlo malom broju obitelji u Hrvatskoj kojima je svaki član istrčao barem jedan polumaraton...



A ovdje je i kratki video, smimljen vrlo zanimljivim načinom: (Autor;Skyview)

http://vimeo.com/106742581

Oznake: polumaraton, varaždin, rekreativno trčanje

Došlo je vrijeme da napišem novi post...

Dugo me nije bilo ovdje, predugo.

No, nisam htio ništa konkretno pisati tako dugo dok sam "sretno" zaposlen jer ne bi bilo korektno prema poslodavcu.
Sada je i ta priča završila i jednostavno moram podijeliti sa vama svoj jad i tugu.
Protekih 11 mjeseci bio sam zaposlen kod renomirane hrvatske firme koja je prepuna nagrada i priznanja za inovacije i kvalitetu.

Čovjek bi pomislio pun pogodak što se zaposlenja tiče.

No, stvarnost je puno tužnija...

Ukupno sam odradio 11 ugovora o radu, produživanih svaki mjesec.
Prije svakog produženja ugovora slane su mi poruke od strane "gazde" da moj posao ne vrijedi, da nikako ne radim, da treba to brže i bolje... Vjerojatno zato da ne pitam za veću plaću (koja je bila mizerna) ili plaćene prekovremene odrađene sate, ili ugovor na neodređeno, ili pravo na korištenje godišnjeg odmora...
U samoj firmi fluktuacija zaposlenika je vrlo velika, a znakovito je da vrlo često se mijenjaju zaposlenici više obrazovne strukture.
Opomene pred otkaz ugovora o radu dijele se šakom i kapom (moj kolega iz kancelarije dobio ih je 3 u 3 tjedna!) i služe kao dodatni pritisak.
Gazda potiče cinkanje i tužakanje, koristi se dvostrukim kriterijima prilikom određivanja nečije krivice i odgovornosti, vrijeđa i podcjenjuje... a ima samo osnovnu školu...
Radio sam svakakve poslove, sitne i ponižavajuće, daleko ispod mog obrazovanja i iskustva (npr, mjerenje utroška selotejpa po jedinici proizvoda), misleći, sve treba raditi, niti jedan posao nije uvredljiv i ponižavajući...
Od strane "gazde" krši se radno vrijeme, ne poštuju se radne stanke-pauze... uglavnom, horor... mobing kao takav... čak su nam i nametnute pauze za pušenje (a nepušači!) uzimali od godišnjeg odmora...
Ja, naivac, cijelo vrijeme mislio sam da će se nešto promijeniti na bolje, da će se osjetiti pozitivni pomak, da će se konačno početi cijeniti rad.... Yeah right.
Kap koja je prelila čašu mog strpljenja bila je kad su mi pola sata prije odlaska na godišnji odmor osporili isti bez ikakvog konkretnog argumenta...

Naravno, otišao sam.

Novoponuđeni ugovor (na mjesec dana, naravno, uz već standardne popratne uvrede) nisam pristao potpisati, i od sutra sam opet na Burzi rada.
Postoji onaj trenutak kad čovjek, i uz cijenu upitne egzistencije (a i ovako nisam imao sigurnu egzistenciju, jer to ugovor na mjesec dana nije) mora reći "E SAD JE BILO DOSTA!", prekinuti mučenje i pokušati zadržati barem trunku samopoštovanja.

Žalosno je da naša jadna država tolerira takvo ponašanje "poduzetnika", jer, da se razumijemo, oni se samo ponašaju onako kako im se dozvoljava...
Ni inspekcije ništa ne pomažu, jer je i tu općepoznata činjenica da ruka ruku mije...

Žao mi je samo dobrih prijatelja koje sam tamo stekao...

Ne znam što mi slijedi; borba za novi posao ili, eventualno, samozapošljavanje što mi je nova opcija. No, u svakom slučaju, laknulo mi je što sam se riješio takvog poslodavca. Konačno po noći spavam mirno.

Oznake: posao, ugovor, mobbing