DNEVNICI, SNEVNICI BR. 2

subota, 13.06.2009.

Četvrtak, 8. srpnja 2004. godine

San je počeo prizorom u kuhinji: ustala sam od stola i jednostavno zaključila da moram kupiti novi bicikl, jer je postojeći pony raskliman i opasan za vožnju. I nabavila sam svjetloplavi mountain byke, kojemu su kotači bili bez blatobrana, a gume široka profila. Ubrzo sam i sjela na novi bicikl i starom karlovačkom cestom krenula za Zagreb. Cesta je bila prazna, bez vozila i ljudi. Nisu se vidjele niti kuće. Negdje iza Jastrebarskog, kad se trebalo spustiti nizbrdo po ravnom i glatkom asfaltu, sjetila sam se da me netko pitao što znači kratica „Inc.“ u nazivima američkih tvrtki. Tada nisam znala odgovor, ali sad, dok sam s lakoćom rezala zrak, palo mi je na pamet da to znači „International“. Objašnjenje je bilo jednostavno: moj cilj bio je hotel Internacional u Zagrebu.
Bicikl u snu vrlo je bogat značenjima. Kao prvo, to vozilo ukazuje da ga pokreće sanjač, što znači da on posredno upravlja svijetom u kojemu se razvijaju slike. Drugo: važna je ravnoteža i treće biciklist je samotni jahač.
Oduvijek sam se divila vozačima na dva kotača. Sjećam se jednog svog susjeda koji je 70-ih godina prošloga stoljeća svaki dan biciklom putovao u Zagreb. Radio je kao čistač ulica i kažu da nikad nije zakasnio na posao. S obzirom da je morao ići starom cestom, put mu je iznosio 70 kilometara u jednome pravcu. Zamišljala sam ga kako putuje: sav je umotan u neke svoje misli, umotan u vjetrovku i tako potpuno odsutan iz prostorno-vremenskog tijeka. No, o čemu je mogao razmišljati čovjek koji nije imao niti četiri razreda osnovne škole?
Njegov je bicikl zapravo prkosio kretanju. Jer, u glavi vozača trebale su se odražavati slike puta koji se prelazi. Trebao je teći film sastavljen od hrastovih šumaraka, livada na kojima pasu krave, drvenih kućica s dva ili tri prozorčića, električnih stupova, hrpica pijeska, odbačenih televizora i probušenih lopti. Ili barem jedan zaustavljeni prizor.
Moj znanac Josip Tadić, primjerice, iz Zagreba je putovao autobusom u Dugu Resu. Ponedjeljkom u Zagreb, petkom natrag u Dugu Resu. I prije silaska na autobusnoj stanici „kod rampe“ neizostavno bi bacio pogled na svoju kuću. Kuća mu je bila u Mrzlom Polju, na brdu, malo zaklonjena granama umorne jele. I Tadić bi vidio svoju mamu „na ganku“ kako jede juhu. Kad je biciklom išao u Karlovac – nije vidio nikoga, veli. Čak ni kuću. Vjerojatno se sav usredotočio na održavanje ravnoteže. Jer, na cesti je dovoljan i neki sitan predmet, kamenčić ili grumen tvrde zemlje, pa da biciklist izgubi ekvilibrij i strada. Moja susjeda, gospođa Franka, kaže da je bicikl prodala zato što ne može izbjeći te podle prepreke. „Kad vidim, na primjer, čep ili lopticu, obvezatno krenem kotačem na njih. I ne mogu to nikako izbjeći – kaže. – Jednostavno me nešto povuče i gotovo. A kad naletim na čep, lopticu ili kamenčić, obvezatno padnem s bicikla“. Strah od prepreke čini biciklista nepomičnim u odnosu na krajolik. Susjeda Franka ostala je nepomična i u odnosu na vrijeme.

13.06.2009. u 20:50 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30

Irena: Essential

subota, 13.06.2009.

DNEVNICI, SNEVNICI BR. 2

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau