BICIKL

utorak, 05.05.2009.

Bicikl je - trivijalno rečeno – prijevozno sredstvo na dva kotača, s ljudskim pogonom, koje nije štetno za okoliš. Simbolički gledano bicikl je otjelovljenje vječnog čovjekovog sna o letu. Vozeći bicikl, regulirajući brzinu i njegujući kvalitetu kretanja u prostoru a da pritom tijelom ne dotiče tlo, čovjek zapravo leti. Vozačeve ruke simetrično su položene na metalni upravljač i samo aktualiziraju volju prenapregnute svijesti – brinu o ravnoteži, daju smjer gibanju i paze na estetski dojam cijele konstrukcije. Nogama pak čovjek na biciklu šalje snagu u pedale, i to prema načelu vodene turbine, koja kinetičku energiju strujanja tekućine pretvara u mehaničku energiju vrtnje vratila. Vjerojatno je slika lopatica s vodom i u vodi u davno doba postojala negdje u podsvijesti imenitelja stvari jer se prvotno značenje imenice «noga» vezivalo uz značenje «nokat, kandža». U grčkom jeziku «ónykos», «nokat» odnosno «kandža», korijen vuče iz indoeuropske glasovne skupine «engh», koja je značila grepsti, grabiti, kopati i veslati. U ruskom jeziku još i danas glagol «gresti» znači veslati, imenica «greblja» je veslanje, a «grebok» zamah veslom. U mehanizmu prijenosa energije na biciklu u igri je, zapravo, strujanje zraka, a element vode imamo na drugome mjestu – u vozačevu vidnome polju. Riječ je, naravno, o fatamorgani, što će reći o naročitome učinku tzv. totalne refleksije u različito zagrijanim slojevima atmosfere kojim se ljeti, na ravnoj asfaltnoj cesti u najboljoj maniri optičke varke stvaraju lokve vode pa i cijela jezera. Ponekad se, doduše, nebeskome letaču u kovitlanju zraka pričinjaju i suprotni elementi, vatreni krajolici, kao u čudesnoj pjesmi Slonovi Charlesa-Marie Leconte de Lislea:

Crveni je pijesak ko ocean: plamsa
Nijem u svom koritu. Obzor je daleko
- Gdje su pare od mjedi i stanovi ljudski -
Puni nepomično talasanje neko.

Provociran, u svakom slučaju, od ljepote kojom obiluje ljeto, tankoćutni biciklist lako se prebacuje u vertikalno gibanje i grabi u beskraj, kao što to opisuje Charles Baudelaire u pjesmi Uznesenost:

Iznad svih jezera i iznad dolina,
I iznad najvišeg planinskog vrhunca,
I dalje od zvijezda i dalje od sunca,
I iznad granica svemirskih dubina.

Jezdeći, čovjek neprimjetno prelazi iz materijalne u nematerijalnu dimenziju, otprilike onako kako to daje naslutiti Giacomo Leopardi u svojoj Beskonačnosti:

Al sjedeći i motreći, beskrajne
Prostore preko nje i nadzemaljske
Šutnje i mir najdublji zamišljam,
Da od tog srce gotovo se plaši.

Vozač bicikla nakon čudesne transformacije u ideju slobodnog letenja prestaje osjećati sjedalo. On se ćuti uzdignutim, moćnim i neuhvatljivim. Sjedalicu doživljuje kao tron na kojemu je postao božanstvo, nedodirljiva instanca. To prijestolje mu je potporanj ili držač slave. Dok juri cestom u toplo ljetno poslijepodne biciklist superiorno osvaja beskraj, gledajući svemirske atrakcije kao u Mihalićevoj pjesmi Ribe na Mjesecu:

Doleti bijeli
leptir i spusti se na rub.
Jezero je tako mirno da se u njemu vidi svaka
potankost neba.
Zelene ribe na blijedom Mjesecu.

Hvatajući čudesnu kozmičku tvar u varljivoj lokvi na ravnoj cesti – svaki ljetni biciklist istodobno otkriva najveću tajnu ovoga svijeta – činjenicu, naime, da je ljepota dvojnik te varljive vode. Odraz je, kao što znamo, osobina tekućine i dok misao lebdi iznad vode – voda, ona zračna ili prava, nije važno, mora odraziti ljepotu. Zato je voda, kao što kaže veliki poet Josif Brodski, glavni stilski sastojak svijeta kao žanra. Ona je putokaz zanesenom biciklistu.

05.05.2009. u 20:47 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Irena: Essential

utorak, 05.05.2009.

BICIKL

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau