PARKIRALIŠTE

nedjelja, 18.01.2009.

Parkiralište je izraz čovjekova geometrijskog pogleda na svijet, što će reći svijesti o položaju, obliku, veličini i figurama u prostoru, s osobitim pak osvrtom na njihov uzajamni odnos. Parkiralište je sadržajno i simbolički prostor, prazan prostor. Uvjetno rečeno prazan, jer prostor bez ičega i ikoga ne postoji, kako su učili već i stari grčki filozofi. Možda je bolje reći idealan prostor, zato što je subjektivan, prilagodljiv i promjenjiv.
Kad, primjerice, sjedimo u automobilu i kružimo ravnom asfaltnom površinom u potrazi da mjestom gdje ćemo na neko vrijeme ostaviti svog metalnog ljubimca, pogled nam ide iz dijela prema cjelini: naša je osnovna briga da auto što bolje pozicioniramo u totalitetu, da mu nađemo takvo mjesto gdje neće biti estetska provokacija bahatim vozačima, gdje neće privlačiti lopove i gdje neće stradati od elementarne nepogode. Drugim riječima, iznutra gledamo auto kao nešto što nas treba dočekati netaknuto. Kao dom, recimo. Stoga na parkiralištu priželjkujemo mjesto između dva bolja automobila, po mogućnosti u hladu bujne krošnje, s dostatnim manevarskim prostorom, bez prometnih znakova upozorenja i što dalje od mjesta gdje se nalazi punkt s kolicima za kupovinu. Kad imamo auto na dobroj poziciji, tada glavnu pozornost s veseljem prebacujemo na robu koju smo kupili u trgovini, na nastojanje da predmete i namirnice na kraju predstave što efektnije utrpamo u auto i dovedemo kući. Tada, dakako, ne vidimo auto, njegov lim, stakla, tvornički znak i gume, nego plijen iz trgovine, vrećice s otisnutim reklamnim porukama i račune na čijem dnu piše Hvala i dođite opet. Iz te čudne perspektive postajemo vrećica puna stvari, pretvaramo se u stvari i vodimo misli prema domu: prvo prema autu u ugodnom hladu, a onda prema kuhinji, točnije - prema stolu, ekvivalentu parkirališta, gdje istresemo zanimljive priče o kupovini riže, čaja, tjestenine, crnog vina, stolne svjetiljke, paste za zube, papirnatih maramica, roštilja, sira, plastičnih tanjura, žličica za kompot, crtaće daske, laserskog pisača, vaze, cipela, brdskog bicikla i soli za kupanje.
Kad svijest lociramo samo na trgovinu, ambijent ili, konkretno, kad se nađemo okruženi raznim artiklima, skupim i jeftinim, jestivim i nejestivim, šarenim i jednobojnim, tada neobjašnjivo, stvarno neobjašnjivo gubimo vezu s kućom kao utočištem i kao jedini spoj s realnošću imamo auto. Iz trgovine prepune stvari, koje k tome nemaju jasnog vlasnika, naš auto blista kao nevjerojatna povlastica, kao slika naše financijske snage i mi ga moramo, jednostavno moramo vidjeti. Zbog toga je s aspekta psihološke podrške u trenutku trijumfa praćenog stvarnim gubljenjem moći, dakle u procesu trošenja novca, iznimno važno da auto bude parkiran što bliže ulazu u trgovački centar, preko bijelih i žutih crta koje propisuju prostorni raspored, preko pješačkih prijelaza i raznih betonskih prepreka te ispod okruglih prometnih znakove koji obznanjuju zabrane. Unutra se, naime, osjećamo izgubljeno i jadno, kao Ivica i Marica pred zlom vješticom. Nemoćni smo pred neminovnim smanjivanjem iznosa na debitnoj kartici, a i prati nas osjećaj da to nizanje sve manjih i manjih brojeva može ići u beskraj te da će nas u trenutku nepažnje vrtlog odvući na definitivno dno. Auto na vidiku pouzdan je znak da još uvijek raspolažemo imovinom veće vrijednosti, koju u krajnjem slučaju možemo založiti za onu nesretnu rižu, čaj, tjesteninu, crno vino, stolnu svjetiljku, pastu za zube, papirnate maramice, roštilj, sir, plastične tanjure, žličice za kompot, crtaće daske, laserski pisač, vazu, cipele, brdski bicikl i sol za kupanje.
Bicikl na parkiralištu pripada drugom simboličko-vrijednosnom sustavu. On nije slika velikog novčanog potencijala, nego ponajprije predstavlja ogoljeli mehanizam kretanja u prirodi. Bicikl, za razliku od automobila, ne stvara iluziju doma i utočišta pred grabljivim svijetom. On nema pretpostavke za relacije van-unutra. Cijela egzistencija tog jednostavnog i jeftinog prijevoznog sredstva svodi se na Drugo, na čovjeka. Bicikl prati ritam vozačevih nogu: kad čovjek sjedi i okreće pedale – bicikl je u svom elementu, u vertikali, a kad čovjek siđe sa sjedalice i makne noge s pedala, bicikl kao aktivni sudionik u prometu ne postoji. Postoji samo zrak u gumama kao amblem disanja. Stoga smještanje deaktiviranog prometala mora pratiti poseban ritual s posve različitim obilježjima od automobilskih: u geometrijskoj raspodjeli prostora bicikl će naći mjesto uz neki statični objekt na koji se može vizualno nadovezivati. On će se, drugim riječima, parkirati uz drvenu ili metalnu ogradu, uz grmlje, uredno složena ogrjevna drva ili klupu. U takvoj kombinaciji dvokolica upućuje na odsutne noge. Ili na solidarnost s trajno statičnim objektima. No, ponekad se bicikli parkiraju i na samom ulazu u zgradu, uz vrata ili čak na pragu. To je znak da biciklist u mislima još uvijek sjedi na svome drugom Ja i da će se svakog trena vratiti natrag i nastaviti put. Na tom putu bicikl će postati auto i priča o parkiralištu dobit će novi, uzvišeni smisao.

18.01.2009. u 14:42 • 1 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Irena: Essential

nedjelja, 18.01.2009.

PARKIRALIŠTE

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau