ŽITELJ

nedjelja, 07.12.2008.

Ponekad se čini kao da život poznaje samo dvije kategorije postojanja: tešku i laku. Jer, mnoge pojave i stvari dijele se upravo na to, na nešto teško i nešto lako. Poznata je teška voda, to jest oksid vodikova izotopa deuterija, pa teški metali odnosno kovine čija je relativna gustoća iznad pet (željezo, bakar, cink i drugi), zatim teški predmeti u školi, primjerice matematika i tako dalje. Na globalnom planu zemlje razvijaju tešku i laku industriju, na privatnom pak ljudi imaju teški karakter, policija ima posla s lakim drogama. Jesmo li se ikada zapitali što je teško u težini? Fantazmi s utezima i masom, slikovna predodžba, boja ili nešto četvrto? Nešto četvrto, dakako. Suglasnici. Suglasnici ž i t. Njihovu izvlačenju na svjetlo dana prethodi cijeli niz revolucija u govornikovoj usnoj šupljini. Zato je i riječ žitelj teška, jer je nose suglasnici ž i t. Ž je prednjonepčani ili palatal i za njegovo oblikovanje u zvuk valja pripremiti poligon na prednjemu dijelu nepca: vrhom jezika ili njegovim srednjim dijelom naprave se s pomoću prednjega dijela nepca različiti tjesnaci (poput Dardanela ili Bospora), kroz koje prolazi zračna struja. Vrh jezika usmjeri se prema desnima, tako da zračna struja zvučno projuri između jezične plohe i tvrdoga nepca. T pak spada među zubne suglasnike ili dentale, i proizvodi se tako da se rubovi jezika pritisnu uzduž cijele unutrašnje strane gornjih zuba i njihovih desni. Zračna struja probija se kroz taj zatvor i onda nastane prasak. Međutim, t je bezvučan suglasnik, i reakcija je, što se kaže - burna, ali u granicama podnošljivosti. Težina je tako po podrijetlu teška, a s njom i pojmovi na t i ž. T kao tabu, tajga, tajna, telefon, teorija, teret, teror, tigar, tijesto, totem, trajekt, trofej i tržnica. Ž kao zemljopisne činjenice Žitava, Žitna obala i Žitomir. Postoji, međutim, jedan pojam koji obrubljuje sve pojave sa znakom života, sa znakom ž i t: to je žitelj, slavenska riječ nasađena na dva teška uporišta, na t i ž. Žitelj znači stanovnik, obitavatelj,čovjek koji živi na određenome mjestu, pa mu je i gnijezdo u izrazu život, koji se u hrvatskomu jeziku opisuje kao oblik postojanja vezan za visoko organiziranu, individualiziranu tvar, nastalu na Zemlji, u određenome razdoblju njezina razvitka. Za sva živa bića karakteristično je da su mahom izgrađena od kompleksnih ugljičnih spojeva – bjelančevina, da na prilagodljiv način održavaju svoju posebnost u odnosu prema sredini u kojoj se nalaze, da se hrane (trajno obnavljaju svoj kemijski sastav izmjenom tvari sa svojom okolinom), da se razmnožavaju (proizvode sebi slične individue) i da s vremenom postupno mijenjaju i vlastitu strukturu (evoluiraju ili degeneriraju).
Bitni sastojak života je, kao što vidimo, uzimanje hrane, odnosno probava, što se može povezati s ruskim izrazom život, koji se prevodi kao trbuh, utroba. Trbuh je tjelesna šupljina, koja je u gornjemu dijelu zaštićena rebrima, u srednjem širokim trbušnim mišićima, a u donjem zdjelicom. Ispod ošita, s desne strane, smještena je jetra sa žučnim mjehurom. U sredini gornjega tijela trbuha nalazi se želudac, a ispod njega dvanaesterac, te ostali dijelovi tankoga crijeva koji ispunjavaju najveći dio trbuha. Od desne bočne udubine nastavlja se prema gore uzlazno debelo crijevo, koje se vezuje u poprečno debelo crijevo, koje se spušta lijevom stranom trbušne šupljine i prelazi u izvijeno crijevo. Iza želuca leži gušterača, a lijevo i desno od njega, na stražnjem trbušnom zidu, nalaze se bubrezi. Na njihovim gornjim polovima leže nadbubrežne žlijezde. S lijeve strane, ispod ošita, nalazi se slezena. U donjem trbuhu sprijeda smješten je mokraćni mjehur. U trbušnoj šupljini, točnije u kvartu koji neposredno sudjeluje u proizvodnji i otpremanju hrane, smješteno je središte života. Drugim riječima, mjesto u kojemu se donosi odluka o početku i kraju života. O tome je, uostalom, pisao znameniti ruski pisac Andrej Platonov u svome čudesnom romanu Sretna Moskva:

“Ne, nije samo prazni mrak crijeva upravljao svijetom u prošlim tisućljećima, nego i nešto drugo, skrivenije, ružnije i sramnije, pred čime je vapijući želudac dirljiv i opravdan, kao bol djeteta – što ne dopire u svijest i stoga nikada prije nije moglo biti shvaćeno: u svijest naime dospijeva samo njemu slično, nešto nalik na samu misao.”

Stoga je znanstvenik Sambikin, svakako najdojmljiviji lik Sretne Moskve, izveo zaključak da se čovjekova duša nalazi u crijevima između blata i novoga punjenja hrane te da otuda upravlja najsofisticiranijim procesima egzistencije. Radi se, dakako, o metafori ili, bolje rečeno – filozofskome pogledu na fenomen svjesnoga postojanja u prostoru i vremenu, o teoriji. No, ruski je jezik, za razliku od ostalih svjetskih jezika, već u svojim najranijim počecima deklarirao ideju o regulaciji procesa življenja u trbuhu, pa je za taj dio čovjekova tijela odredio adekvatan naziv – život, s naglaskom na samoglasniku “o”. Trbuh je živót, mjesto gdje počinje i završava proces života, a proces života pokreće voda. I to ne samo kao kapljica u kojoj se zameće novo biće i organizam, nego i kao smjesa koja potom dugo i kvalitetno servisira biološku činjenicu. Primjer izrečenome možemo izvući iz jezičke djelatnosti na području spravljanja hrane, odnosno iz semantike kuhinjskih recepata. Tamo, naime, često nalazimo pridjev “židak” – u smislu tekuć, razvodnjen, rijedak, koji se lako i brzo miješa. Korijenje tog slavjanizma razvučeno je, dakako, najviše po pojmovnome paru život/živót, i to prema dinamičkome načelu, sa značenjskim izdancima koji ž i t kontekstualiziraju u polje uzgoja i prerade žitarica, osnovnog izvora hrane. Dodavanjem tekućine, zapravo ubrzavanjem protoka raznih kemijski vrijednih elemenata, dobit ćemo žitko jelo, kao što je, primjerice, Kaša ječmena žitka, poznati specijalitet ruske kuhinje. Evo, uostalom, njegova recepta:

“Kaša ječmena žitka
2 čaše ječmene krupice, 3 litre vode, 1 čaša mlijeka, 1,5 čaše svježega sira, 2 velike žlice maslaca, 1 čajna žličica soli.
Krupicu uspite u hladnu posoljenu vodu i kuhajte na umjerenoj vatri te cijelo vrijeme skidajte pjenu. Čim se pojave znakovi izdvajanja guste bijele sluzi iz krupice, višak vode iscijedite i nastavite kuhati kašu u drugoj posudi dolivši mlijeko i miješajući cijelo vrijeme, sve dok ne nastane gusta žitka kaša. Kad kaša postane meka, dodajte joj sir, dosolite, promiješajte, pustite da odstoji 5 minuta poklopljena, i na kraju umiješajte maslac.”

Veza vode i žita nije ograničena samo na proces uzimanja i razgradnje hrane, dakle, održavanje života. Ona je, moglo bi se reći, njeno završno očitovanje, svojevrsni sažetak svekolikoga postojanja žive i nežive prirode: prisjetimo se samo Panonskoga mora, velike vode, koja je pokrivala nepregledni ravničarski teren današnje Slavonije i susjednih zemalja. To more opjevao je svojedobno Đorđe Balašević u popularnoj pjesmi Panonski mornar. Vojvođanski pjevač veli:

“Mog mora nema i ne znam što da radim,
Moj stari kaže da ni Dunav nije loš.
Mog mora nema, al’ ja živim u nadi
Da možda ipak negdje srest ćemo se još…”

Pjesma Panonski mornar ne govori o povijesti Srednje i Jugoistočne Europe, o nostalgiji za prošlim životom, nego upućuje na fenomen stvaralaštva, širenje novih ideja i prostora jezika. More je slika dinamike života, simbol duhovnoga života: stari su pjesnici, osobito rimski, govorili da “dižu jedra” kad bi pisali, a njihov tekst bila je plovidba opasnim, uzburkanim morem. Danas se na mjestu nestaloga Panonskoga mora talasa kvalitetno žito, koje hrani maštu žitelja diljem kugle zemaljske, od riba u rijeci Žitvi, na ušću koje je 1606. godine sklopljen mir između Rudolfa II. Habsburškog i sultana Ahmeda I., preko kornjaša iz porodice trčkova koji se zovu žitarci i žive u žitnome klasju – pa do poznatoga ruskoga pisca za djecu Borisa Žitkova, čiji literarni opus od 60 naslova reprezentira knjiga znakovita naslova Dogodovštine na moru. No, vratimo se trbuhu, živótu, teoriji da ljudska duša živi u crijevima između blata i novoga punjenja hrane te da otuda upravlja najsofisticiranijim procesima egzistencije, i zapitajmo se: Zar svoju profesiju žitelja ne osvješćujemo zamalo svaki put kad prolazimo zagrebačkim parkom Zrinjevac? Odgovor je: Da, osvješćujemo je, rado se spominjemo antologijskih Mihalićevih stihova:

“Prolazim Zrinjevcem, dotiče me more.
Čujem kliktaj galeba, žamor golog mnoštva.
Brod upravo pristaje uz kavanu Splendid.

To ja možda more u svom srcu nosim
i ono zove drugo more po uskim ulicama.
Nedjelja je; maestral ore opustjele pločnike.

Pale se i gase svjetionici duha.
Radost nesputane misli nalazi mjesta
mrtvima i živima.
Napokon se našla zagubljena stoljeća.”

Pjesma ima još nekoliko kitica, no ne treba je izvlačiti do kraja, jer se nakon svega izrečenoga, nakon raznih zapažanja o glasovima, žitu, moru i ostalim pokretljivim fenomenima osjećamo kao moćni trbuhozborci čiju poeziju postojanja osnažuju nevidljivi oblici žitkosti, darujući joj iluziju sigurnoga kretanja prema vječnosti. Mi, obrazovani žitelji, naime, osjećaj težine, odnosno sigurnosti prebivanja u svijetu, nosimo ponajprije kao poznatu latinsku izreku prema kojoj je život kratak, a umjetnost – duga…

07.12.2008. u 22:56 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	prosinac, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Irena: Essential

nedjelja, 07.12.2008.

ŽITELJ

Opis bloga

Linkovi

Kontakt

Rammstein Moskau