Irena: Essential

nedjelja, 14.09.2008.

KRONIKA NEDJELJNE ŠETNJE

Mnogi su se pisci izrugivali često postavljanom pitanju «kad ste počeli pisati?» držeći ga nemaštovitim, otrcanim i nepotrebnim. Međutim, kad se pisanje kao psihoterapija afirmiralo na mnogim područjima ljudske djelatnosti – poticaj nastanku nekoga teksta nije bio nevažan. Tim prije što se književnošću proglašavalo doslovce sve od telefonskog imenika do potpuno praznog lista papira. Dobrohotni je čitatelj u navali raznoga pisanja izgubio orijentaciju, više nije znao što treba čitati, a što ne. Počeo se pitati što otkud dolazi i čime je inicirano. Ne znam odnosi li se možebitna sumnja i na ovaj zapis o jednoj bezazlenoj prijepodnevnoj šetnji, ali meni je ispao vrlo koristan jer sam pod njegovim dojmom počela pisati roman "Nebeski biciklisti". Roman govori o 1967. godini i većim se dijelom vrti oko alternativnog dugoreškog kupališta. No, čini mi se da niti šetnja nije bila slučajna. Te nedjelje, kojom je započela 2005. godina, posve neplanirano dohvatila sam svoje stare dnevničke bilješke i zadržala se na opisu jednog sna. San je tematizirao Zagreb, a spominjao je mjesto zvano Tušmer u Dugoj Resi. Uostalom, evo što sam zapisala:

Subota, 12. veljače 2000.
Zagreb. Stanovala sam u jednoj od zgrada lijevo od Autobusnoga kolodvora u Zagrebu. U trenutku dok sam silazila stubama iznenada su se stvorili moji bivši susjedi iz Duge Rese. Pružila sam im ruku da se pozdravimo, ali oni se nisu mogli rukovati zato što su bili opečeni od sunca. Savjetovala sam im da opečenu kožu namažu jogurtom ili vrhnjem te se nakon toga uputila u naselje Tušmer na kupanje. Vani je bilo jako vruće. Sjela sam u hladovinu i gledala kako se ljudi prže na suncu. Kad sam se vratila u svoju zagrebačku zgradu, bivši susjedi su se posve oporavili od opeklina i veselo me pozdravili.

U ovome snu pojavio se Tušmer, poznato dugoreško prigradsko naselje s lijepo uređenim kupalištem. Tih ranih 60-ih godina, kad sam tek krenula u osnovnu školu, ovamo sam dolazila s mamom zamalo svakodnevno na kupanje. Isprva mi je bilo zanimljivo gledati goleme zgrade Pamučne industrije na drugoj obali i ostatke drvenoga mosta u najdubljemu dijelu rijeke, kao i slušati priče o životu tvornice između dva svjetska rata, no s vremenom sam shvatila da se nalazim na pogrešnome mjestu. Moji prijatelji iz dvorišta kupali su se nešto niže, na tvorničkoj brani, gdje su se skupljala društva iz viših razreda osnovne škole i nižih srednje. Nešto više od Tušmera nalazilo se glavno gradsko kupalište i tamo su dolazili uglavnom nepoznati ljudi. Mami je, međutim, odgovaralo ovo mjesto zato što se u obližnjoj gostionici svakodnevno prodavala pečena janjetina i mi smo na povratku kući svraćale po meso (“dvadeset deka reš pečenoga”). Osim toga, oko nas su se uvijek skupljali ljudi boljih zanimanja koji su voljeli pametno pričati. Mama je najviše uživala u razgovoru s umirovljenim glumcem, koji je vrlo plastično opisivao kako bi ovo pomalo divlje kupalište trebalo izgledati. Da je on predsjednik općine, govorio je, u Tušmeru bi se odmah uredio atraktivan kamp. Na velikoj livadi trebalo bi samo sagraditi sanitarni čvor i dovesti struju i vodu. Gostioničar koji sada jeftino prodaje janjetinu mogao bi upotpuniti svoju ponudu jela i pića, pa nuditi gostima ručak i večeru kao u hotelu. U kampu bi mogao raditi i Boris, nezaposleni nastavnik tjelesnoga odgoja. Eto, umjesto da stalno šalje ogorčena pisma Karlovačkome tjedniku i žali se na ljude koji su do posla došli preko veze, mogao bi voditi jednostavne vježbe za starije goste i organizirati izlete na prekrasna okolna brda. A onaj šašavi Braco, zaboravio sam čiji je, mogao bi prestati proganjati ljubavne parove po mrežničkim otocima i prihvatiti se unosnoga posla iznajmljivanja čamaca. Mnogi bi turisti s užitkom obilazili divlje rukavce i slapove i slikali se za uspomenu. A mnogi bi iz tajanstvenih dubina zelenoplave rijeke izvlačili somove-kapitalce ili pak zastrašujuće velike štuke. Glumčeva priča bila je toliko sugestivna da se često događalo da smo mama i ja, ali i mnogi ljudi oko nas, opčinjeno pratili njegova izlaganja i onda se kući vratili opečeni od sunca. No, opekline su brzo prošle, a priča je ostala. Čak i danas, kad šećem tom usamljenom obalom, koju zatrpavaju smetovi žutoga, tužnoga lišća, ali i odbačeni štednjaci i prkosne auto-gume, imam osjećaj da strastveni ribiči, stisnuti iza rijetkoga vrbovoga grmlja, čuvaju ovo mjesto za povlaštene turiste šašavoga Brace. U ovome snu najveći simbolički potencijal nosi broj 12 iz datuma, jer upućuje na 12 temelja na kojima počiva budući grad iz čistoga zlata.

Kraj zapisa. Pod dojmom pročitanog prvu šetnju u novoj 2005. godini željela sam obaviti baš na tome mjestu, na negdašnjem kupalištu. I krenula sam kroz vrijeme, gustiš raznih događaja, strahova i slutnji. Po povratku kući složila sam tekst pod naslovom Kronika nedjeljne šetnje.

Drugi siječnja 2005. godine bio je sunčan i prohladan, s jakim mrazom ispod drveća i grmlja. Oko podneva sunce je ušlo u sobu, po prvi put nakon dugo vremena, i stvari su odmah nekako živnule, izvukle se iz zimskoga sna: na tmurnoj, crno-smeđoj podlozi istaknuo se žuti naslonjač, srebrno prijenosno računalo, božićni aranžman sa crvenim svijećama i zlatnim kuglicama. Ovime je simbolički počelo odbrojavanje novoga godišnjeg ciklusa.
U zgradi je bilo tiho. Negdje duboko, u nečijoj sobi, svirao je radio.
I ulica je bila bez prometa. Stanovnici predgrađa, koji su bili u crkvi, vratili su se i usput glasovali za predsjednika države. Uputila sam se u obližnji Športski dom, gdje je bilo biračko mjesto za našu ulicu, ali okolnim putem, uz Mrežnicu prema središtu mjesta i onda Jozefinskom cestom natrag.
Asfaltna stazica što kroz park vodi do Pamučne industrije bila je pusta. Kao i svaki dan, jer ovuda odavno nitko ne šeće. Zato su valjda prije nekoliko godina na ulazu u park postavili znak biciklističke staze. No, niti biciklista nije bilo. Na obali je, na sklopivom stolcu, sjedio ribič, mlađi muškarac, sa štapom u ruci i napeto gledao zelenu površinu vode. Uz drugu obalu, na komadićima polomljenoga granja, sjedile su divlje patke i drijemale. Malo dalje, s desne strane, bilo je školsko rukometno igralište. Uprava je počela postavljati ogradu, jer je za vrijeme utakmica lopta često završavala u Mrežnici. Zatim vrtovi. Neki su bili obrađeni. Zemlja je kvalitetna, tamna i masna. Zato su ribiči često ovamo dolazili kopati gliste. Osobito jedan, koji je uvijek nosio bijela odijela. Ljudi su za njega govorili da lovi ribu zato što nema novaca za hranu, jer „cijelu penziju zakurva na Vlahinjama“. Zanimljivo je da u proljeće svi vrtovi osvanu s predmetima koje tu nitko nije ostavio u jesen. Sjećam se da sam nekoć, kad sam i sama tu imala vrt, nalazila istrošene baterije, kuhinjske noževe, novčiće i savijene čavle. Dublje u parku naišla sam na Milicu, prijateljicu iz gimnazije. Šetala je s malim nećakom.
- Najviše volim šetati sama – rekla je. – Znaš, u provinciji se ljudi tako bolno susreću sa svojim godinama.
Potom se pokazalo pročelje Pamučne industrije „Duga Resa“. Nekoć je to bilo sjedište svijeta. Sad – oljuštena boja, portirska kućica prazna. Na parkiralištu nema niti jednog auta. U obiteljskom albumu još uvijek čuvam hrpu fotografija iz šezdeset i neke kad je znamenitu tekstilnu tvornicu, najveću na Balkanu, posjetio drug Tito. Na jednoj od tih crno-bijelih slika vidi se moj otac, tada visoko pozicionirani službenik, kako se rukuje s maršalom. Drug Tito i drugarica Jovanka stigli su luksuznom limuzinom, s brojnom pratnjom.
Skrećem prema bolnici. Najprije jedan most, zatim naselje Inzl, pa drugi most. Mrežnica je bistra i plitka. Na smeđem dnu naziru se odbačene zdjele, opruge davno istrunulih madraca i polomljene lopate. Sve je pomalo zaraslo u meku, svijetlosmeđu mahovinu. Ispred bolnice dva-tri auta. Tišina. Put me, sad na drugoj obali, ponovno vodi uz Mrežnicu. Ponovno asfaltna stazica, prazna. Nakon stotinjak metara nailazim na obitelj: muškarac u maskirnoj vjetrovci, kakvu su nosili hrvatski vojnici zadnje godine Domovinskog rata, zatim debela žena crne masne kose stisnute u konjski rep, s cigaretom u ustima, i djevojčica u ružičastom, plastičnom kombinezonu, prekratkom. Djevojčica čuči i gleda oca kako baca grančice u vodu i tjera psa mješanca da skoči u Mrežnicu i donese ih. Pas zagazi u plićak i vraća se. Voda je hladna i pod kosim sunčevim zrakama vidi se para što se diže u zrak. Kad sam malo poodmakla, čula sam kako je pas ipak bućnuo u vodu. Ne znam da li milom ili silom. Obitelj je očito bila sretna zbog ove pobjede. I gle, sad kraj staze. Nekoć je tu bilo kupalište. S lijeve strane asfaltne stazice, na brežuljku, prije dosta godina rasle su visoke jele i na tlu stvarale duboki hlad. Trava je bila začuđujuće rijetka, prošarana malim mravinjacima. I miris koji se ovdje pleo bio je nekako poseban, mediteranski. Valjda zbog te posebnosti to se mjesto često pojavljivalo u mojim snovima: obično bi se u prvom planu našao kakav kamen, utapkana stazica s puno iglica, pokoji žilavi grm i onda obvezatno lijepi vrganj u busenu. Sad se na uzvišenju vidjela samo jedna jela, bolesna, suha, sa zastrašujuće lomnim grančicama, siva. S desne pak strane prostirala su se dva metra obale, koju su od podlokavanja čuvali visoki jablani. Ulaz u vodu bio je betoniran, očito je netko mislio ponajprije na vez za čamce. Prije tridesetak godina na Mrežnici su se za niska vodostaja mogli vidjeti stupovi koji su ostali od negdašnjeg sunčališta. Danas bi se oni, ako nisu istrunuli, našli negdje na sredini rijeke. Na stazi uz rijeku stajala je postarija žena i glasno razgovarala na mobitel. Povremeno je čak i gestikulirala, tako da se moglo naslutiti s kime i o čemu priča. Stotinjak metara dalje, uzvodno dakle, bilo je raskršće nekoliko putova. Dva, asfaltirana, vodila su u obližnje naselje, i to jedan uz pizzeriju, a drugi, zaobilazni, uz podnožje najvišega brda u okolici. Brdo se zove Vinica. To je čest toponim u slavenskim zemljama. U Hrvatskom zagorju, primjerice, postoji općinsko središte Vinica, kao i u susjednoj Sloveniji, a mjesta identična naziva imaju i Bugari, Slovaci, Makedonci i Ukrajinci. Ime se povezuje s vinovom lozom, na što upućuju i mjesni grbovi sa sličicom jednoga ili više grozdova. Na padinama Vinice ima dosta vinograda. Oni spiralno silaze prema Mrežnici, kao vino koje prirodno teži spajanju s vodom. Dugoreška je mladež svoj okoliš zacijelo promatrala s ovog raskrižja putova, jer je nakon Drugog svjetskog rata spjevala pjesmu «Duga Resa i te tvoje gore, Mrežnica je tvoje plavo more». U prilog tome govori i jedno ulje na platnu, rad nepoznatog umjetnika, koje prikazuje Pamučnu industriju s branom na Mrežnici, viđene negdje s polovice Vinice. Danas su na vrhu brda planinski dom i odašiljač nekog operatera mobilne telefonije. Raskršće, eto, ima dva asfaltirana puta – jedan prema naselju Tušmer, a drugi uz podnožje brda Vinica, koji vodi prema jednom karlovačkom prigradskom naselju. Zanimljivo je da uz taj asfaltni put ispod brda postoji još jedan, zemljani, čija perspektiva završava u bjelogoričnoj šumi. Stariji ljudi pričaju da se tim putem ide prema jezeru na čijem dnu leži selo. Dakako, u mnogim se predajama spominju tajanstvena sela na dnu neke vode. Narod je vjerovao da se na dnu kriju podzemne palače u kojima žive nadnaravna bića što ljude vode u smrt. Voda je zemljino oko kroz koje stanovnici podzemnog svijeta mogu vidjeti ljude. Pogled s Vinice na monumentalnu tekstilnu tvornicu zahvatio je upravo taj komadić puta prema potonulom selu. Na slici nepoznatog umjetnika mirni tok Mrežnice ispao je kao oko kroz koje se vidi život mjesta. Slika je darovana drugu Titu i jednom je, ako dobro pamtim, prikazana na nekoj važnoj izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Na uskoj asfaltnoj stazi uz Mrežnicu, na mjestu gdje je prije tridesetak godina bilo kupalište, odjednom su se stvorile tri umirovljene učiteljice. Sve tri imale su kosu boje meda. Dvije od njih i naočale s jakim dioptrijama. Spazila sam ih prekasno: više nisam mogla ni lijevo ni desno. Srećom, pak je jednoj od njih zazvonio mobitel u džepu, tako žestoko da su druge dvije pomalo prestrašeno odskočile u stranu. Tako sam bez riječi prošla mimo njih.
Zapravo sam si dopustila jedan mali užitak: ne pozdraviti učiteljicu. Učiteljicu sam oduvijek doživljavala kao čuvaricu strogoće i zabrana. Kao crtu koja se ne smije prijeći. Jer, učiteljica kao radikalizirana inačica roditelja prava je vladarica dječje sudbine: o njenom raspoloženju i pravednosti ovisi kako će se dijete snaći u životu. Oduvijek mi se činilo da učiteljica sve zna i sve može, a dojam je dolazio otuda što je ona unaprijed znala rješenja zadataka koje nam je zadavala. A kad bih nešto pogrešno rekla bila sam sigurna da mi se učiteljica krišom ruga zbog neznanja. Zato je nisam voljela sresti na ulici. No, u životu se po famoznom Murphyjevom zakonu događa upravo ono što nastojimo izbjeći: kriška kruha uvijek pada na namazanu stranu. Tako bi se i učiteljica neizostavno našla u dućanu kad bih i ja tamo kupovala. Prolazila je ulicom kad sam i ja prolazila. Bila je to neka vrsta dokaza da učiteljica doista sve unaprijed zna. Točno zna gdje ću biti i što ću raditi. Da, učiteljice su znale da ih neću pozdraviti. Zato su šutke prošle kraj mene.
Išla sam obalom i zaustavila se na mjestu gdje je rijeka najdublja i najšira. S druge strane pružaju se leđa Pamučne industrije. Vidi se, zapravo, nekoliko starijih zgrada oko kojih nikad nema ljudi. Prije tridesetak godina iz ovog teškog i polaganog dijela rijeke stršali su stupovi drvenoga mosta. Mama je pričala kako je most podignut za vrijeme Drugog svjetskog rata kako bi radnici za vrijeme uzbune brže napustili tvornicu. Nekoć je Pamučna industrija zapošljavala oko četiri i pol tisuće ljudi pa drveni most na rijeci nipošto nije značio bacanje novca. Gledajući svojedobno te ostatke izlaza za nuždu pomislila sam kako je propast mosta znak da više neće biti rata. Duga Resa je, međutim, sve do sredine šezdesetih, odnosno početka sedamdesetih godina imala drvene mostove. Jedan je bio kod kupališta, a druga dva kod bolnice. Sjećam se kako sam kao dijete sa strahom prelazila s jedne obale na drugu, jer su daske bile klimave i rasušene. Posebno neugodan osjećaj stvarao se kad bi preko mosta prelazila zaprežna kola, jer su kotači kloparali po neravnoj površini i činilo se kao da će se cijela konstrukcija odjednom srušiti u nabujalu rijeku. Za niska su se vodostaja s mosta vidjele ribe, koje su halapljivo grickale lelujavu travu s kamenja na dnu. Bio je to podust, kojeg ribiči nisu cijenili. Govorili su da mu je tijelo puno mulja te stoga meso nema dobar okus. Te nesretne ribe pak često su mi se provlačile kroza snove. Obično bih ih gledala kroz raspucale daske mosta koji se svija pod nekakvim teretom. A dolje bi divljala bujica, mutna voda koja je odnosila sve pred sobom. Bili su to košmarni snovi, slike stihije koja se diskretno navirila u realnost. Sjećam se tih riba tamnih leđa i mutnih brzaca za vrijeme Domovinskog rata. Dolazili su mi u san kao reakcija na dnevne događaje. Danas na mirnom dijelu rijeke bezbrižno pliva obitelj labuda i mnoštvo hitrih rončića. Labudovi su se inače na Mrežnici pojavili početkom rata i sad su se već udomaćili. Neki se viče niti ne vraćaju u svoju domovinu. Zanimljivo je da su te lijepe i elegantne ptice vrlo neprijateljski raspoložene prema pripadnicima svoje vrste. Uzajamno se toleriraju samo uže obitelji, dok ostale jedinke ne smiju ulaziti u tuđa jata. Izuzetak je vrijeme kad se skupno vraćaju u svoju postojbinu: tada im je dopušten kraći odmor na području koje je zauzela jedna obitelj.
Sve do početka 60-ih godina prošloga stoljeća na ovom se zavoju nalazio kamenolom. Još uvijek čuvam crno-bijele fotografije na kojima nekakvi smiješni stroj nalik na dinosaura sa svoje pokretne trake izbacuje sitno kamenje. Na jednoj od tih dirljivih slika sjedim u krilu tete Marije i gledam kako se drobe velike sive gromade. Imam najviše tri godine. U pozadini se ocrtava stadion, natkrivene tribine i velika petokraka zvijezda iznad glavnog ulaza. Dom je to nogometnog kluba Duga Resa, čije su boje svojedobno branili i poznati reprezentativci Cvitković, Crnković, Perušić i Drvodelić. Betonska ograda koja je opasivala ovaj ponos socijalističke izgradnje bila je u početku nepropusna za radoznalo oko sa strane. No, s vremenom se na njoj pojavilo dosta pukotina i rupa tako da igra na travnjaku i nije bila neka tajna za one koji nisu imali ulaznicu. Ponekad sam, šetajući uz obalu, nailazila na cijele razrede ili dvorišne družine, koje su utakmicu gledale izvana, kroz otvor na ogradi. Danas se pak cijeli zaštitni pojas oko stadiona pretvorio u veliku rupu kroz koju nitko nije gledao. Ni van, ni unutra. Nema ni crvene petokrake iznad željeznih vrata. Na mjestu negdašnjega kamenoloma nalazi se veterinarska stanica. Potom slijedi niz simpatičnih obiteljskih kuća. I na kraju puta opet raskršće i most. Kad prijeđe na drugu obalu čovjek se nađe u mjestu, na najduljoj ulici koja se zove Jozefinska. Tom cestom, što ju je dao sagraditi car Josip II. svojedobno je putovala i znamenita ilirska spisateljica Dragojla Jarnević.
Ovdje zapis o nedjeljnoj šetnji prestaje. Ugođaj mirnog mjesnog života u doba «socijalizma s ljudskim likom» nastavlja roman. Kao što rekoh, posvećen je 1967. godini. Glavna junakinja zove se Tea i ima 13 godina.

„Pa i nije tako loše“ – zaključila je Tea kad je mama odložila stvari u hlad ispod visoke jele. U zraku se osjećao ugodan miris smole, koji je pomalo podsjećao na crnogoričnu šumu uz plažu na Jadranu. Prvi doticaj s morem? Bilo je to… koje ono godine? Tata je diplomirao na Visokoj upravnoj školi i u čast velikog događaja poveo je nju i mamu na tri dana u Opatiju. „Opatija je pojam vrhunskog turizma: sve do Prvog svjetskog rata bila je zimovalište europske aristokracije i buržoazije“ – rekao je.
Išli su autobusom, vijugavom cestom kroz Gorski kotar. Odsjeli su u luksuznom hotelu koji je drijemao u tišini na brijegu. Ispred hotela nalazio se vodoskok od bijeloga kamena, s figurom dvoje djece što se grle. S tog se mjesta vidjelo more, koje se doimalo poput pustinje na kojoj se odmarali nekakvi čudni leptiri. Nešto od ugođaja Opatije imalo je i kupalište na koje ju je upravo dovela mama: Mrežnica je tu bila najšira, najdublja i najmirnija, u daljini osuta s nekoliko otočića koji su podsjećali na brodice, odnosno pustinjske leptire na ustreptaloj, svjetlucavoj površini. Na drugoj obali rijeke pružao se tamnozeleni pojas odraza niskih građevina tvorničkoga kruga Pamučne industrije. Nizvodno se prepriječila tvornička brana, preko koje je tekao tanki mlaz vode. Bilo je to jedno od kupališta na koje su obično dolazila djeca ili mladi ljudi. A tu, u hladu visokih jela, okupljali su se stariji ljudi. Za njih je bio uređen ulaz u vodu dvama stubama od dasaka. U plićaku, odmah uz obalu, bilo je šljunka, nešto dalje iz vode su virili stupovi za koje su se vezali čamci. Tei se posebno dopao mir: djeca nisu vrištala, malo stariji kupači nisu bezobzirno skakali na glavu, nitko nije imao tranzistor, niti se preglasno razgovaralo. Baš ugodno mjesto za opuštanje. Neke ljude je čak i znala, na primjer, čovjeka koji se smjestio kraj njih. Bio je prodavač u trgovini cipela Borovo. Imao je smiješne duge gaće, koje su izgledale kao skraćene hlače pidžame. Podalje su pak bili nastavnik povijesti, nova knjižničarka u mjesnoj biblioteci, blagajnica na željezničkoj stanici i neki električar. Tei se učinilo da je vidjela i Dražena, plavokosog dječaka koji je s njom išao u prva dva razreda osnovne škole te je potom tajanstveno nestao. Možda to i nije bio Dražen, nego netko sličan.
- Onda, je l' ti se tu sviđa? – upitala je mama.
Tea nije znala što bi se tu moglo odgovoriti. I da i ne. S jedne strane joj je priroda bila lijepa, a s druge je očekivala nekakvu senzaciju, nešto o čemu će danima pričati prijateljima u dvorištu, međutim, na obzoru nije bilo ničeg naročitog. Iz jedne udaljene kuće dopirala je glazba s radija, što je Tei načas pružilo nedjeljni ugođaj i podsjetilo je na popodneva kad je zajedno s Natalijom ili Sanjom Horvatinović prolazila pokraj slikovite gostionice Pirovac iz koje su sukljale pjesme poput Vratija se Šime te nezaobilazni teški miris vina. Uz gostionicu je bio visoki ukrasni grm, kraj kojega bi netko od pijanaca s užitkom pišao, a stari Ottavio, koji je vodio poslove u toj mračnoj rupi, volio je dobacivati djevojčicama razne prostote. „Ipak je to bio Dražen“, zaključila je Tea kad je momčić nakon desetak minuta sjeo na crni muški bicikl i udaljio se. Mama nije ulazila u vodu: samo je prišla drvenim stepenicama i nekoliko se puta nakvasila po rukama i nogama te se odmah vratila na svjetlosmeđu deku kojoj je bio otisnut konj u trku. Legla je na konja i dohvatila novine koje je ponijela za kraćenje vremena.
- Da vidimo što danas ima na Radio-Karlovcu – otvorila je Karlovački tjednik – evo, u četrnaest i trideset je Emisija za vaš odmor, četrnaest četrdeset pet Danas u Karlovcu, petnaest sati Dnevne novosti RTZ, petnaest i dvadeset Lokalne vijesti, šesnaest Reklame i po željama slušalaca, sedamnaest Kulturni pregled, osamnaest Pjeva Zvonko Špišić i dvadeset sati Operni intermezzo…
- Znači da upravo propuštamo dvije značajne emisije – rekla je Tea.
Prodavač iz trgovine cipela Borovo iznenada je nešto primijetio kad je mama naišla na članak o Stjepanu Sabljariću, pjevaču narodnih pjesama, koji je snimio Pjesmu o Karlovcu za tvornicu ploča Diskos. Mama je odložila novine i prihvatila razgovor na temu koja ju je zainteresirala. Tei je pak taj čovjek ostao u sjećanju iz vremena kad je trebala krenuti u školu pa ju je mama dovela u trgovinu da odabere cipele za taj strašni, ali i ostale strašne dane. Cipela, međutim, nije bilo i mama se strašno uzrujavala, jer Teu nije željela poslati u školu u starim sandalama. Prodavač ju je uvjeravao da je nekoliko puta naručivao novu robu, ali da mu je iz direkcije nikako ne šalju. Tea je pomislila kako bi bilo dobro da nema ni škole, jer, eto, ne može dolaziti na nastavu u poderanoj ljetnoj obući. Kad mama više nije imala živaca za čekanje, poslala je tatu da on pokuša utjecati na Borovo preko svojih veza, ali ni to nije uspjelo nego su joj na kraju kupili nekakve smeđe cipele sa zatupljenim vrhom, cipele koje su se vezale kratkim vezicama i izgledale jako, jako obično. Postojala je u Dugoj Resi, doduše, još jedna trgovina, zvala se Obuća, ali roditelji u nju nisu zalazili zato što je tu radila mamina bivša prijateljica Emanuela Čadorić, djevojka koja je za vrijeme rata priređivala vesele zabave za neprijateljske vojnike. Mnogi su mamini negdašnji prijatelji završili u ustašama ili domobranima, ali im se nakon rata zameo svaki trag. Jedino je Emanuela opstala i to zahvaljujući vezi s nekim funkcionarom SUBNOR-a, koji joj je priskrbio toplu sobicu u samačkoj zgradi, ormar, krevet i posao prodavačice u trgovini cipela. Mama i tata bili su u partizanima i smatrali su da je nedopustivo nagrađivati neprijatelja naroda, dok istodobno stotine boraca ne mogu riješiti neka osnovna životna pitanja. Mama ne samo da je prestala razgovarati s tom simpatizerkom fašizma, nego nije ni prilazila zgradi na kojoj je visio natpis Obuća, jer joj se činilo da joj se Emanuela iznutra smije. Odnosno, da se smije njenom Zdravku kojega „hvataju živci“ pa ponekad, pritisnut mučnim sjećanjima na rat, izjuri iz kuće i počne vikati: „Fašisti! Stižu fašisti! Bježite!“…
Tu, na obali, u ugodnom hladu mirišljavih jela, prodavač iz Borova bio je Tei vrlo simpatičan, jer je znao pričati zanimljive priče. Osobito je se dojmila priča o tome kako su ga jednom zaustavili na jugoslavensko-talijanskoj granici i pitali ima li štogod za prijaviti. A imao je punu torbu goblena koje je sestra, inače udana za Talijana, trebala isporučiti mušterijama u Perugiju. I, dakako, zanijemio je od straha. Toliki trud, tolika vrijednost, sestra nestrpljivo čeka u Goriziji, a on nikako da prijeđe granicu. „I onda sam im počeo tumačiti na lošem francuskom da žurim, jer me sestra čeka, kad se policajac zagleda u moju putovnicu i upita: Dr-agić? Ja klimnem glavom. Doktor Agić? – ponovio je policajac. Ja važno klimnem glavom. Poslije je došao drugi, nešto rekao prvom i tako su me pustili. Nisu znali, vele, da sam dr Agić, da sam, dakle, doktor Agić…“ Poslije te priče Tei se učinilo da u tom čovjeku doista ima nečeg izuzetnog te da ga ne treba ignorirati.
Kad se vratila iz vode, nakon što je još jednom u sebi pretresla priču o doktoru Agiću,Tea je Dragića našla u razgovoru sa ženom koja je prije šutjela, dok se kraj mame ispružio nepoznati mladi muškarac. Kad je sjela na ručnik, mama se okrenula i predstavila je mladiću:
- Evo, ovo je moja Tea! Jako je talentirana, ima tako razvijenu maštu… u svakom slučaju, posebna je… Sigurna sam da će jednoga dana postati slavna slikarica!
Muškarac je pružio ruku, nasmiješio se i izgovorio nekakvo čudno ime i prezime, no nije ga zamolila da ponovi jer je vjerovala da je njihov susret tipa „sad i nikad više“. Dopao joj se, međutim, način na koji joj je stisnuo ruku: učinio je to nježno, blago, s poštovanjem i ozbiljnošću, a ne onako kako su se s njom upoznavali razni trgovački putnici, inženjeri i majstori, koji bi je bez dopuštenja ljubili ili, točnije, slinili po obrazima i onda još podrugljivo pitali: „Imaš li dečka?“ ili „Koga više voliš: mamu ili tatu?“. Ovaj je bio pristojan i čak joj se učinilo da se dugo poznaju, jer ju je pitao zna li da je Marianne Faithfull, britanska pjevačica i zaručnica Micka Jaggera, započela snimanje svog prvog filma, pa što misli o Johnnyju Hallydayju koji je otvorio izložbu svojih modnih kreacija za hipije i o Marini Vlady, francuskoj glumici ruskoga podrijetla, koja je otputovala u Moskvu na snimanje filma o Čehovu. Tea nikada nije s posebnim zanimanjem pratila Mariannu Faithfull, no nakon razgovora učinila joj se velikom, zaista velikom. Isto tako i sastav The Rolling Stones. I sjetila se kako je nedavno pročitala u novinama da nekakva Lindsay iz Lodona čuva polovicu cigarete što ju je odbacio Keith Rihards i novčić od tri penija kojim je Mick Jagger platio neku sitnicu. A za obožavateljicu Jenny je pisalo da ima oko tisuću fotografija Rolling Stonesa. Za Johnnyja Hallydayja je pisalo da je morao unajmiti tjelohranitelja kako bi se zaštitio od obožavateljica, a za Marinu Vlady da kao Ruskinja zapravo ide među svoje.
Poslije je mladić pričao o kako je posjetio Sajam automobila u Frankfurtu te da ga je posebno fascinirao najnoviji NSU Ro 80 od 115 konjskih snaga, s Wankelovim motorom koji ima dvostruki rotirajući klip i može juriti 180 km na sat. Cijena mu je oko četrnaest tisuća njemačkih maraka. Usporedbe radi, najskuplji auto na sajmu bio je Rolls Royce phantom V, koji se prodavao po sto šezdeset tisuća maraka. Najjeftiniji pak bio je Trabant 601 s dvocilindričnim motorom i maksimalnom brzinom od oko 100 kilometara na sat: koštao je tri i pol tisuće maraka. Dok je tako redao opise i cijene najnovijih automobila, Tea je pomislila kako je prava šteta što se i ovo mjesto ne smatra pravim kupalištem, kao ono gore, gradsko…

Ovo je kraj ulomka i odgovor na pitanje kad sam počela pisati roman o 1967. godini. Počela sam ga, dakle, pisati nakon slučajnog prisjećanja sna, nakon šetnje, nakon godina koje su prošle, nakon zaključka da je sve na svijetu tijesno isprepleteno i povezano. Nakon dobrog ručka.

14.09.2008. u 13:22 • 3 Komentara • Print • #

subota, 13.09.2008.

SELO

Zašto neki ljudi bježe iz sela, a drugi mu se spektakularno vraćaju? Zašto jedni u selu vide spas od pogibelji civilizacije, dok je drugima ono simbol propasti? Zašto je, naposljetku, selo tako suprotstavljeno gradu kad je poznato da ništa na svijetu nije crno-bijelo, odnosno da su grad i selo ipak povezani mnogostrukim i neraskidivim nitima?
Selo i grad dijelovi su jedne cjeline. Kao što kaže Goetheov Faust:

Gle, kako tka se u cjelinu sve,
U jednom drugo živi, djeluje!
A sile se nebeske dižu, spuštaju
I zlatna vjedra jedna drugoj dodaju!
Na krilima blagoslovenim one
S nebesa stižu, kroz zemlju romone,
I skladno cijelom vasionom zvone!

Pod selom se, dakako, misli na naselje s najviše tisuću stanovnika i najmanje dvadeset kuća. A grad je naselje s velikim brojem kuća i ljudi, praktički neizmjernom količinom živih i neživih tvari. Da, zaista neizmjernom. Neki su svjetski velegradovi po službenom broju stanovnika pretekli čak i veće europske države. Japanska prijestolnica Tokio, primjerice, ima više od 35 milijuna stanovnika. Indijski grad Mumbai, koji se nekoć zvao Bombaj, ima 19 milijuna ljudi. Glavni grad Meksika, Mexico City, izgrađen je nad isušenim jezerom i stručnjaci vele da polako tone, ali usprkos tome bilježi rast broja stanovnika: trenutno ima 20 milijuna, a za nekoliko godina imat će dva milijuna više. Brazilski Sao Paulo ima 18 i pol milijuna žitelja, dok New York ima nekoliko stotina tisuća ljudi više. Već sam pogled na brojke upućuje na zaključak da je za promišljanje odnosa između sela i grada bitna kategorija prostora, krajolika ili okoliša. Pod krajolikom ili okolišem ne misli se samo na zelenilo, konfiguraciju terena i bogatstvo vode, nego na nazočnost i raspored živih i neživih elemenata. Broj ljudi i kuća u naselju gradskoga tipa uvjetuje, naime, raspored kretanja i način života. Čovjek u gradu nema izlaz na otvoreno prirodno more, nego potrebu za slobodnim prostorom zadovoljava u drugoj dimenziji, duhovnoj. Sve što postoji u gradu, od ustanova do apstraktnih leksikonskih pojmova, omeđeno je oznakom gradski, koja nema pandane u manjim naseljenim mjestima, tj. selima. Pamćenje grada čuva gradski muzej. Seoski muzej sadrži sve i sva i tretira se kao zavičajni muzej. Najstarija kulturna ustanova u gradu najčešće je gradska knjižnica. Selo nema knjižnicu, u selo s knjigama dolazi bibliobus iz grada. Raspored dnevnih događaja u gradu sadrži gradski vodič, a u selu se događaji razglašuju usmenom predajom. Srce sportskoga života u gradu svakako je gradski stadion. Na selu se pak sportske aktivnosti odvijaju na livadi koja ima kvalitetniju travu od umjetne gradske, tj. jestiva je. Grad se razvija zahvaljujući izdašnom gradskom proračunu. Selo nema seoski proračun nego dobiva dio novca iz gradskog budžeta: toliko da opstane kao selo, da ostane to što jest. U gradu radi služba gradski parking koja brine o mjestima na kojima se mogu parkirati vozila. Na selu nema službe seoskog parkinga: seoska vozila su strogo namjenska, u funkciji su poljoprivrede, naime, i prometuju samo na relaciji gospodarska zgrada – polje. Seoska vozila se čuvaju u gospodarskoj zgradi. Gradski ljudi u gradu prakticiraju gradski žargon, a seljaci nemaju seoski žargon nego mjesni dijalekt. Možemo, dakle, zaključiti da selo i grad postoje kao dvije zasebne životne kategorije i da im je zajednička jedino prostorno-vremenska podloga, horizontala života. U vertikali selo i grad imaju zanemarivo malo dodirnih točaka. Vidljivo je to iz raznih jezičkih finesa i izvedenica, iz stručne terminologije i svakodnevnih situacija. Na primjer, u sferi komunikacije govorimo o gradskim i međugradskim razgovorima, a telefoniranje u selu ili između dva sela nema posebnog naziva. Terminološki se tretira kao da i ne postoji, tj. kao da seljaci nikada i nikome ne telefoniraju. U gradu postoji gradska uprava kojoj je na čelu gradonačelnik. Selo pak nema ni upravu ni selonačelnika. Retorika rabi figuru koja se zove gradacija, a koja nastaje biranjem riječi i misli sa sve jačom (ili slabijom) početnom predodžbom. Selacija, s druge strane, ne postoji. Glagol graditi i imeničke oblike građenje i gradba jezikoslovci su izveli na temelju afirmativnog odnosa prema pojmu grada, velikog naseljenog mjesta koje neprestano raste. Graditi znači širiti nešto u prostoru, povećavati, materijalno učvršćivati. Seliti, nasuprot tome, znači premještati, micati, sklanjati.
U takvim okolnostima i čovjekov život dobiva drukčije obrise. U gradu, gdje postoji puno ljudi, svaki čovjek može nositi neku tajnu, neki predživot ili priču iz drugog, ne-gradskog mjesta. Stoga je u gradu lako postati slavan. Dovoljno je imati jedan ili više talenata i već se posrednici, tj. mediji zainteresiraju za čovjeka. Najbolji primjer takvog uspjeha u javnom života jest film Orsona Wellesa Građanin Kane. U seoskoj sredini, međutim, nema slavnih pojedinaca. Slavna može biti samo cijela ruralna zajednica, kao što je to pokazao roman Selo Stepančikovo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Jer u selu stanovnici ne vide jedan kod drugoga talent. Oni čovjeka motre iz raznih vremenskih perspektiva, koje kombiniraju poput postmodernističkih komadića pisanja te se nekim čudom redovito sjete samo negativnih stvari. Seoski čovjek u tom je smislu prava banka podataka o rodu iz kojega dolazi i gledajući njega ljudi vide pradjeda pijanca, prabaku sluškinju, djeda dezertera, baku nadničarku, oca koji je skrivio prometnu nesreću i majku koja je u vlaku zatečena bez karte. Vide uglavnom nezgodne stvari, zanimljivosti o kojima se u pristojnome društvu ne govori. U takvim okolnostima niti izdanak negativnoga roda ne može biti po definiciji izuzetan, ne može biti talentiran. Ako pritom seoski čovjek čak i shvati da ne može napredovati u vlastitoj seoskoj sredini zbog tereta prošlog života te se pokuša preseliti – novi život morat će započeti u gradu, gdje se pojedinac motri iz obrnute perspektive: ne kao svi u jednome, nego kao jedan u svemu. Preseliti se iz sela u selo znači premjestiti sve svoje u jedno drugo mjesto. I tako priča o selu i seljacima može počinjati i završavati unedogled. Jer selo je globalni fenomen. Kao globalno selo.

13.09.2008. u 19:25 • 2 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.09.2008.

SAN I JAVA KNJIŽEVNIH NAGRADA

Premda slučaj koji datira od prije dvadeset godina «žanrovski» nema ništa zajedničko sa sustavom davanja i primanja književnih nagrada, čini mi se da ga valja spomenuti jer ga ipak nešto vezuje za literarni život: magija. Prije dva desetljeća, naime, televizija je u svom elitnom večernjem terminu prenosila finale nekakve nagradne igre na nacionalnoj razini i cijelo se moje susjedstvo sklupčalo ispred malih ekrana očekujući proglašenje najsretnijeg čovjeka u zemlji. Televizija je za sve naše susjedstvo, bliže i dalje, neobjavljeno božanstvo, netko/nešto čije je ime šifrirano u zamjenici srednjeg roda. «Reklo je», «javilo je», «prikazalo je» - kažu ljudi za skriveni subjekt koji priča u njihovoj sobi. A to što neizrečeno «ono» kaže – jedina je istina koja se može izgovoriti i prikazati. Alternativa tome je ništa(vilo), jer ono što nije posredovano slikom i rječju čarobne kutije – jednostavno ne postoji. No, vratimo se malim ali grlatim ljudima iz moje zgrade. Dakle, gledali su finale uzbudljive nagradne igre u kojoj je najsretnijem dobitniku išao auto, a taj dobitnik bio je jedan inženjer iz okolice. Susjedi su se zgrozili: gle, kako taj inženjer može dobiti glavni zgoditak? Gdje je tu pravda?! Pa on ima dva auta, i to nova, i kako onda može dobiti još jedan na lutriji? Zašto njegov zgoditak ne daju sirotinji?! Netko je čak predložio da se pošalje prosvjedno pismo Televiziji, ali je odustao kad ga je trebalo sastaviti: objasnio je da Televizija nije kriva što je čovjek dobio auto, nego da se treba obratiti Lutriji, jer je igra njena. Potom je odustao i od pisma Lutriji govoreći da u samom procesu izvlačenja nije bilo nikakvih nepravilnosti: voditelj je uredno zažmirio i gurnuo ruku duboko u bubanj, gdje je bilo nekoliko tisuća listića. Dakle, presudila je sreća, a ne volja. S vremenom se polako zaboravilo na nesretno izvlačenje, no ostala je trajna mržnja prema inženjeru koji je dobio auto.
Što se zapravo dogodilo? Gledatelji su u svojoj sobi imali predstavu, u koju su se uključili kao likovi, što su shvatili da imaju pravo utjecati na zbivanja u nestvarnom prostoru. Upravo onako kako to čini oduševljeni gledatelj nogometa ili umjetničkoga klizanja: kad se na ekranu pojavi igrač u kojega ulože svoje emocije i živce – motritelj se pretvara u igrača i gura loptu prema protivničkim vratima želeći je uvesti u mrežu i tako zaslužiti pljesak i divljenje svih onih nepoznatih duša koje su isto kao i on gurale loptu po travnjaku ali, eto, nisu zabile gol zato što je fortuna u čarobnoj kutiji htjela da samo prvi bude pravi strijelac pobjedničkog pogotka. Ako se zalomi gol – igrač vrisne i istrese svu nakupljenu energiju kroz prozor. Ako se ne zalomi – igrač razočarano udari šakom po televizoru i optuži potencijalni «original» za prijevaru i sabotažu. Odnosno, čarobnu kutiju za nepravdu.
Isti tip angažiranih emocija vrti se i oko književnih nagrada. Autor sjedne ispred virtualnog televizora i gura loptu sa svojim tekstom prema protivničkim vratima. Međutim, neka tajanstvena pravila ne dopuštaju mu odrješit udarac u mrežu, nego za pobjedu mora izvesti jedanaesterac. Pa kandidat stavi loptu na zamišljenu bijelu točku i opali prema golu. Tako radi svaki autor, baš svaki, no pogodak postigne samo jedan. Pogodak u mrežu znači i kraj utakmice. Dakako, ostali igrači su razočarani jer smatraju da pobjednik nije zaslužio nagradu: nijedan autor nije glasovao za njega nego za sebe. A to mogu i dokazati. Tada ekipa optuži žiri da je pomogao ubacivanje «krive» lopte u mrežu. Iz ovog slijedi zaključak da laureat nikada ne zaslužuje nagradu.
Svaki igrač za sebe tvrdi da po nekom kriteriju zaslužuje nagradu: ili je slabog imovinskog stanja pa mu novčani iznos treba za preživljavanje, ili nikada nije dobio nikakvu nagradu pa je red da napokon dobije, ili su mu «svi» rekli da je njegovo djelo bolje od ostalih u konkurenciji, a usput ga članovi žirija iz nekog razloga mrze, odnosno predsjednik žirija je nečasnim nagrađivanjem želio uzvratiti uslugu laureatu, ili je pak namjerno izabran najgori tekst kako bi se netko nekome za nešto osvetio.
Čitatelji pritom i ne znaju za ove dramatične unutarnje borbe što ih proživljuju ambiciozni autori. Članovi žirija ih, s druge strane, uopće ne interesiraju. Naslov pobjedničke knjige niti ne nastoje zapamtiti, jer im je glava postala adresar prepun imena velikih trgovačkih centara u kojima svaki dan započinje neka nova nagradna igra. A te nagradne igre nisu nepravedno distribuirane, baš naprotiv. Svatko tko sudjeluje u kupovini obvezatno nešto dobije: servis za kavu, bicikl, limenku piva, crnu čokoladu, privjesak za ključeve, vrećicu oraha, notes ili, u najgorem slučaju, «samo» popust za određenu paletu proizvoda. Ulaskom u hram trgovine ljudi se obilato časte izgubljenim samopouzdanjem i osjećajem posebnosti, vjerujući da su nekim čudom upali u toplu sobu vlastitog djetinjstva, u ono sretno vrijeme kad su im tata i mama nježno šaptali «vjerujte svojim očima», «probajte nešto što ste oduvijek željeli» i «budućnost počinje s vama», «jer vi to zaslužujete». Stoga reklamne poruke koje ih sigurnom rukom uvode u nezaboravno djetinjstvo doživljuju kao vrhunsku umjetnost, kao antologiju sretnih trenutaka. Tu povlasticu nemaju pisci zapaženih knjiga: njihov se san uvijek događa na blatnjavom nogometnom terenu vlastite sobe, u paničnom strahu od jedanaesterca i nepravedno dosuđenog zgoditka. U paničnom strahu od stvarnosti, drugim riječima, koja je negdje drugdje.

11.09.2008. u 18:01 • 1 Komentara • Print • #

subota, 06.09.2008.

Čamac! Hej, čamac! Čamac? Čamac!

Koju god riječ uzmemo – čamac ili čun – etimološki će nas rječnik uputiti na drvo. U slučaju čamca objasnit će da je «čam» balkanski turcizam koji označuje jelu, a «čun» pak deblo, odnosno panj. Oba se izraza povezuju s prirodnim materijalom koji ne tone u vodi. Drvo je, naime, simbol univerzalne tvari, o čemu svjedoči i grčka riječ «hilé». U Kini je drvo jedan od pet elemenata koji odgovara istoku i proljeću, dok je u katoličkoj liturgiji povezano s križem. U nordijskim predajama drvo sudjeluje u znanju, jer su svi bitni zapisi urezivani u drvu. Stoga je pojedinim biljkama, nositeljicama poruka, pridavana čarobna moć: štapići lijeske, primjerice, služe za vračanje, ariš je stablo svijeta s kojega silaze sunce i mjesec, breza se smatra kozmičkim stupom i predstavlja sredstvo silaska nebeskog utjecaja, za hrast se tvrdi da privlači grom i simbolizira uzvišenost, jasen je simbol besmrtnosti i bog plodnosti, bor je simbol nepokolebljivosti u teškim životnim borbama, vrba je simbol božanskog zakona. Na temelju tih obilježja kasnije je sastavljen i biljni horoskop: Oskoruša je, recimo, znak ljudi rođenih između 1. i 10. travnja te između 4. i 13. listopada, koja osobi pribavlja smisao za lijepo, postojanost i samovolju. Javor pokriva razdoblje od 11. do 20. travnja te od 14. do 23. listopada. Pripisuju mu se osjetljivost, dinamičnost i zahtjevnost. Orah pada između 21. i 30. travnja te između 24. listopada i 11. studenog. Daje nemir, melankoliju, velikodušnost i upornost. Jablan se pruža između 1. i 14. svibnja te između 5. i 13. kolovoza, a razvija spontanost i nesigurnost. Kesten je pokrovitelj ljudi rođenih između 25. svibnja i 3. lipnja te između 22. studenog i 1. prosinca. Odgovoran je za širenje samokritičnosti, duhovitosti i neodlučnosti. I tako dalje. Svaka duša rođena je u znaku nekog drva. Svako drvo ima dušu.
Najvažniji detalj, međutim, u pojmu čamac/čun je voda, zato što predstavlja medij u kojemu se pozicionira čamac (i sve što je u njemu) u svemirskom kontekstu. Drugim riječima, u svijetu kao žanru glavni stilski sastojak je voda. Na to upućuje pjesma Slavka Mihalića Ribe na Mjesecu:

Rasušeni čamac napola izvučen na obalu. Doleti bijeli
leptir i spusti se na rub.
Jezero je tako mirno da se u njemu vidi svaka
potankost neba.
Zelene ribe na blijedom Mjesecu.

Voda potiče drvo u svladavanju puta iz jedne točke u drugu. Ona prenosi sadržaj života, misao, iz jedne razine u drugu. Jer misao je, kako kaže Josif Brodski, strukturirana poput vode. Uostalom, kao i naš rukopis, osjećaj, kao krv. Odraz je svojstvo tekućine, svijet i tekst u stalnom nastajanju. Duh Božji lebdio je iznad voda i ona ga je morala odraziti. Stoga ne čudi što su već stari Rimljani doveli u vezu sastavljanje književnih djela s plovidbom. Za «sačinjanje», pisanje pjesama, govorili su «dizanje jedara». Pritom je epski pjesnik plovio velikom lađom preko daleke pučine, a lirski pjesnik malim čamcem po rijeci. Pjesnik je brodar, njegov duh ili djelo je čamac. Utvrdio je to i egzaltirani Edmund Spencer u svome spjevu Vilinska kraljica:

Kao što lađa, koja širokom pučinom upravlja svoj tok na neku neodređenu obalu
naleti na gdjekoji suprotni vjetar i gdjekoju protustruju, što njezinu krilatu brzinu
zaustavlja i priječi, a ona se sama valja po burnim valovima;
no učinivši mnogi pad i mnogi skok, ipak napreduje, ne izgubivši svoj putokaz;
upravo tako biva sa mnom na tom dugom putu, kojega je tok često zaustavljan,
ali nikada ne skreće s pravog puta.

Umjetnost je putovanje iz jedne sfere u drugu, iz svakodnevnog života u zagrobni. Dakako, oni koji umjetnost suprotstavljaju životu nisu grubi materijalisti, nego možda nespretni apologeti lijepe riječi. Takvim nam se čini Svistonov, glavni junak Svistonovljevih radova i dana, kad svojoj gluhonijemoj prijateljici Trini Rublis tumači smisao književnosti:

Umjetnost je izvlačenje ljudi iz jedne sfere i uvlačenje u drugu sferu. Umjetnost uopće nije svečanost niti posao. To je borba za naseljavanje drugog svijeta, kako bi taj svijet bio gusto napučen, kako bi i tamo imao puninu života. Književnost se može usporediti sa zagrobnim postojanjem. Literatura zapravo i jest zagrobni život.

Ako se vratimo početku, spoznaji da je čamac ili čun drvo, a drvo ima dušu i ne tone u vodi, onda je jasno da zemaljsko prolaženje ima smisao jedino kao plovidba, stvaralaštvo, tekst. Imajmo na umu da čun u svojoj gramatičkoj formi, deminutivu naime čunak, postoji na tkalačkom stanu kao mehanizam za utkivanje potke. Prepretanjem potke i osnove niti dobiva se tkivo, textum, znači – tekst. Tako se plovidbom odnosno tkanjem svladava put od života do književnosti. Odavde, dakle, do vječnosti.

06.09.2008. u 17:50 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 04.09.2008.

STIŽU NEBESKI BICIKLISTI!

Evo još jednog ulomka iz mog romana "Nebeski biciklisti". Govori o najvažnijim stvarima koje provincijske mame moraju prenijeti svojim kćerima.

- Vidiš, mogla si ići s bakom i dedom u Sloveniju – rekla je mama zabavljajući se klupkom vune.
- Ma! – otpuhnula je Natalija.
- Što, ma? – strogo je pogledala mama. – Lijepo bi si našla društvo, neke curice s kojima bi mogla svaki dan ići na sladoled… Baka veli da Slovenci imaju odlične slastičarne. Oni vele slaščičarne. Jela bi kremni sladoled… A njima – mama je klimnula glavom prema dvorištu – njima bi mogla napisati pismo kako svaku večer izlaziš s poznatim glumcima i pjevačima, s Radkom Poličem, na primjer, ili Ladom Leskovarom, pa neka se grizu od zavisti!... Mda, na selu se cure u tvojim godinama već udaju! Pa čak i u gradovima. Evo, sa mnom je u školu išla nekakva Ika, sjećam se da joj je mama bila rodom iz Ličkog Osika, a tata iz Vrlike. Ona se udala odmah nakon šestog razreda. I to kako dobro se udala, da samo znaš! Muž joj je po zanimanju bio trgovac, a trgovac ne može propasti, jer uvijek postoji način da se prevari mušterija. Njih su dvoje sagradili čak dvije kuće, jednu tamo na brdu, a drugu u Sisku, gdje su naslijedili neku zemlju. Ja sam u tvojim godinama ozbiljno razmišljala o budućem mužu, nisam se navlačila s dvorišnom dječurlijom i izvodila svakojake vragolije… Sad se valjda predobro živi, što ja znam, svi su najpametniji i nekako obijesni. A prije nije bilo tako. Prije su se mladi sastajali svaku večer u parku, pjevalo se i pričalo do kasno u noć. Jedan je imao harmoniku i tako… Oko mene su dečki toliko oblijetali da ih se nisam mogla otresti. Jedan je čak prijetio da će se ubiti ako se ne udam za njega, drugi mi je svaki dan slao strastveno ljubavno pismo od pet stranica. Bio je i nekakvi koji je krao suhe kobasice na svom tavanu i donosio ih na livadu, pa smo ih zajedno jeli s kruhom i lukom… Jedan dan, kad padne prva kiša, sjest ćemo uz stare albume s fotografijama pa ću ti pokazati kako sam imala brojne prilike za udaju…
- A onda se pojavio tata – nasmijala se Natalija.
- Tata i ja upoznali smo se na poslu, zapravo na nekom izletu. Išli smo u Skrad. Gorski kotar… Ali to sad nije važno. Važno je da se ti trgneš, jer znaš što kaže naš narod: „Izbirač osta otirač“. Kad prijeđeš neke godine, nitko te neće htjeti. Krajnji je čas da kreneš u lov! Kao prvo moraš se lijepo obući. Zašto si stalno u istom? Tata i ja nakupovali smo ti toliko odjeće da bi se moglo obući pola Duge Rese, a ti nosiš ono najgore. I makni taj ružni sat s ruke! Tko ti je to dao? Sigurno teta Nada za odličan uspjeh u školi… Pa da! A s tim satom nikad nećeš uhvatiti dečka! Vidiš, ni Nada se nije udala, ali dobro, neću je ogovarati, tata se uvijek ljuti kad se spominje njegova rodbina. Dakle, svakako makni taj odbojni sat i daj si napraviti neku frizuru. Ovako izgledaš kao strašilo…
- Ali takvu frizuru ima Rita Pavone! Katica mi ju je napravila prema slici…
- Ah, Katica! – odmahnula je mama rukom. – Ona je isto neka mustra, znaš!
Natalija je polako ustala od stola.
- Kamo ćeš? Još nismo gotove!
Natalija se bučno strovalila na stolac.
- Pa dobro, daj onda neki plan!
- Napravi popis dečki koji ti se sviđaju i odi od jednog do drugog, pa ćeš vidjeti koji ti najviše odgovara. I onda ga pozovi. Tako to ide.
- Kamo da ga pozovem?
- Pa doma! – rekla je mama. – Je l' vidiš Horvatinovićke? Kad su tu, stalno se nekakvi biciklisti muvaju oko zgrade… Sjećaš se onog tenisača Denisa? Taj se s nekakvim ludim biciklom zajurio od prvog ulaza i onda pred njihovim balkonom naglo okrenuo pedalu unatrag, tako da se kotač zablokirao, a uokolo je poletjelo sitno kamenje. Evo, još uvijek možeš vidjeti kakav se duboki trag napravio!
- Lako je Horvatinovićkama kad im je tata trener u inozemstvu! To ti je kao ambasador, možda još i više… u svakom slučaju, nešto nedostižno! Pa pogledaj samo što sve imaju u kući: viski, kavijar, kokosov orah…
- Natalija, molim te budi ozbiljna! – mama je lagano priprijetila kažiprstom. – Nemoj da zovem tatu… A ni tati nije drago što se toliko igraš s tom djecom, osobito Teom. Ona je zbilja nekakva čudna! Stalno ide na čamac i ima neke nebulozne ideje, ne znam kako bih ti to najjednostavnije objasnila…
- Jučer je pisala Beatlesima i tražila da joj pošalju sliku!
- Eto vidiš da nije normalna! Tko je vidio pisati nepoznatim ljudima i još tražiti sliku?! To rade samo luđaci! Kao da je ona u nekim rodbinskim odnosima s tim… kako si ono rekla? No, nije važno! A taj njen tata, Zdravko, misli da je ne znam što ako je završio fakultet! Koliko su završili visoke škole pa se ne prave važni! I ne hvale se okolo da su bili kod Tita… I tvoj tata je sto puta mogao ići na Brione i slikati se s Titom i Jovankom, ali, vidiš, ipak nije, nego je ostao s ljudima. Obilazio je sela i tumačio narodu ulogu partije u našem društvu, pomagao je mjesnim odborima oko organizacije izbora i raspisivanja samodoprinosa za novi vodovod. A ovaj tip se sad pravi važan! Brioni! Ma nemoj!... Zato i ima takvu ludu kćer… Daj, molim te, izađi na balkon i pogledaj da nam ne bi netko ušao u auto. Popodne će doći majstor i promijeniti ulje.
Natalija se nezainteresirano nagnula preko ograde i potom povukla u kuhinju. U predsoblju je zazvonio telefon. Zvrrr! Zvrrr!
- Čekaj, ja ću! – ustala je mama i potrčala prema aparatu. – To je sigurno majstor.
Natalija je još jednom izašla na balkon i ovaj put se pažljivo zagledala u auto: to je stvarno nešto posebno, taj Fiat 1300! Sjedneš za volan i voziš se, uživaš, a za tobom uzdišu dečki… oh, oh, oh! Baš kao susjeda Cina, kad je tamo dolje u podrumskome mraku, električar iznenada zgrabi za guzicu!

04.09.2008. u 21:02 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 03.09.2008.

DVORIŠTE KAO FENOMEN

U romanu "Nebeski biciklisti" prikazano je moje dvorište - mali svijet koji se suprotstavio velikome. 60-godine. Puno glazbe, mode, razdraganih ljudi. "Plavi vjesnik". Puno utopijskih parola. Puno poezije. Tito i drugarica Jovanka. Naser. Rat u Vijetnamu. The Beatles. The Rolling Stones. Splitski festival. Glumci, sportaši, socijalizam s ljudskim licem...

Zašto baš dvorište? Dvorište je fenomen nad kojim se valja zamisliti. Evo kako sam razmišljala o dvorištu kao globalnoj pojavi...

DVORIŠTE, DAKLE

Malo je ljudi svjesno veličine i značaja pojma «dvorište». Jedni, naime, misle da je ta naoko neugledna riječ vezana ponajprije za djetinjstvo i zabavu, drugi je pak gledaju kao prostor koji se nastavlja na nešto veće i važnije te mu ne pridaju neku osobitu pozornost. I jedni i drugi svoje će mišljenje ilustrirati time što će s balkona u dvorište bacati zgužvane papire, ogriske od jabuka i drugo bezazleno smeće.
Međutim, dvorište je nešto jako, jako veliko. Upravo monumentalno. Potvrđuje to u prvome redu etimologija riječi koja je u staroslavenskom iznjedrila pojam dvora, dvorca. Prvotno značenje dvora bilo je, kako piše u rječniku, «ono što je pred kućom, pred vratima,vani». Rusi i danas prostoru ispred kuće vele «dvor». Prostorno, dakle materijalno, dvor je mjesto oko kuće, vani, a simbolički je on kuća, dvorac koji u predodžbi stanara oblikuje naročit osjećaj stana, kuće, garaže i gospodarske zgrade. Nešto sveto, u što se ne smije ući bez dopuštenja vlasnika. Na to upućuje funkcija dvora u snu: zgrada je želja kojoj se spavač približava ali je ne može realizirati zato što se u ključnom trenutku probudi. Spavač se, napomenimo, nalazi vani i izvana pokušava prodrijeti u tuđu kuću, odnosno želju. Čovjek pak u budnom stanju i k tome situiran u unutrašnjost građevine ima, možda na prvi pogled zvuči paradoksalno, beskrajnu mogućnost osvajanja, napredovanja u prostoru. No, taj paradoks je zapravo logična tvorevina. Čovjek, naime, iz omeđenog gleda van, u neomeđeno i tako uspostavlja jedinstvo svijeta, kontinuitet egzistencije, totalnu percepciju. Njegovo oko bilježi kuhinjski ormar, štednjak, stol i stolce na istoj zračnoj crti sa stazom, travnjakom, ukrasnim grmom i klupom, koji su formalno smješteni onkraj zidova, na drugoj razini. Stvar je, međutim, u tome da oko ima oblik kugle i prenosi sitne sličice promatranih predmeta u zatiljni režanj velikog mozga, gdje se nalaze centri za vid iz kojih se osjeti distribuiraju do svijesti. Upravo taj dojam neprekinutosti ili zajedništva odraženoga materijala u oku čovjeka ponekad tjera da diskretno stane iza guste zavjese i pogleda tko je došao u dvorište. Promatrač, dakle, svaku promjenu u promatranom prostoru mora doživjeti kao intervenciju u uspostavljeni kontinuitet percepcije. Ako, drugim riječima, u dvorište ispred zgrade uđe srebrna Opel corsa tada se njena nazočnost evidentira kao upad u kuhinju onoga koji diskretno stoji iza guste zavjese i gleda van, to jest unutra, u svoj doživljaj prostora. Auto u našoj kuhinji automatski postaje naš i jedini problem pritom je da li ga želimo ili ne. Da li želimo, dakle, da nečiji auto postane naš u našoj kuhinji. I unaprijed je jasno da ne želimo. Zato se uvijek ljutimo na ljude koji parkiraju svoje automobile na našemu mjestu u dvorištu. Jer oni zapravo parkiraju u našoj kući, u prostoru iz kojega gledamo van. S obzirom da život u kući ima svoju cijenu, što će reći da moramo plaćati struju, vodu, telefon, odvoz smeća i tekuće održavanje, ispada da nas drugi vozač i materijalno oštećuje, ne samo estetski.
Dvor je, kao što rekosmo, nastao iz dvorišta. Nastao je u različitim varijantama. Ponajprije kronološki. Kad smo bili djeca – dvorište nam je bilo zatvoren svijet, dvor u kojemu smo bili vladari. Nitko i ništa nije postojalo izvan dvorišta. Pa čak i bajke, koje smo navečer slušali prije spavanja, svoje mjesto odigravanja imale su na dvorištu. Jer za drugi javni prostor nismo bili tako duboko vezani. I crtićima je bilo mjesto u dvorištu. Svi junaci u mašti su oživjeli upravo u našemu pijesku ili travi, među drugom djecom i kućnim ljubimcima, a njihova imena memorirali smo na originalan način – podijelili smo ih kao nadimke ljudima koje smo gledali kako svakodnevno izlaze iz kuće ili ulaze u kuću. I kompjutorske igrice dio su dvorišnog života, jer im je dvorište jedina realnost u kojoj postoje. Silicij iz kojega su stvorene samo je pogonsko gorivo za njihovo aktiviranje u dječjemu mozgu. Sve ostalo moraju priskrbiti mala bića, a djeca žive isključivo u dvoru ispred kuće.
Kao materijal, odnosno zemlja, dvorište je živa enciklopedija trajanja, dvor znanja. Među listovima te drevne i neuništive knjige čuvaju se povjerljivi podaci o tlu, o biljkama i životinjama, o astronomskim pojavama, o ljudima i njihovim veličanstvenim djelima. Enciklopedija dvorišta bilježi i mirise i zvukove. Onaj tko poznaje više natuknica – veći je i moćniji vladar neprolaznoga dvora. Kralj. I to ne samo vladar obične katastarske čestice, nego cijele planete, jer Zemlja je okrugla baš kao ljudsko osvajačko oko, pa gledajući kroz prozor mali komadić prirode – čovjek drži na uzdi zapravo sve. Zna sve. I vlada svime. Zato je svatko od nas kralj. A kralj po definiciji živi na dvoru: ne postoji normalni kralj koji bi živio negdje drugdje. Pa čak i ona šahovska figura koju literatura naziva kraljem – za podlogu ima ograničen, lijepo iscrtan stambeni prostor, koji svojim matematičkim okom dodiruje drveni suveren. Tako, eto, posredno dolazimo i do tvrdnje slavnog ruskog pisca Viktora Pelevina da je cijeli svijet zapravo šahovska ploča po kojoj Nepoznat Netko hirovito povlači figure. Nakon svega što smo rekli posve je sigurno da smo mi u stvari taj duh koji povlači figure, a crno-bijela ploča je naše dvorište, prekrasna enciklopedija čuda.

03.09.2008. u 23:01 • 1 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.