Evo još jednog ulomka iz mog romana "Nebeski biciklisti". Govori o najvažnijim stvarima koje provincijske mame moraju prenijeti svojim kćerima.
- Vidiš, mogla si ići s bakom i dedom u Sloveniju – rekla je mama zabavljajući se klupkom vune.
- Ma! – otpuhnula je Natalija.
- Što, ma? – strogo je pogledala mama. – Lijepo bi si našla društvo, neke curice s kojima bi mogla svaki dan ići na sladoled… Baka veli da Slovenci imaju odlične slastičarne. Oni vele slaščičarne. Jela bi kremni sladoled… A njima – mama je klimnula glavom prema dvorištu – njima bi mogla napisati pismo kako svaku večer izlaziš s poznatim glumcima i pjevačima, s Radkom Poličem, na primjer, ili Ladom Leskovarom, pa neka se grizu od zavisti!... Mda, na selu se cure u tvojim godinama već udaju! Pa čak i u gradovima. Evo, sa mnom je u školu išla nekakva Ika, sjećam se da joj je mama bila rodom iz Ličkog Osika, a tata iz Vrlike. Ona se udala odmah nakon šestog razreda. I to kako dobro se udala, da samo znaš! Muž joj je po zanimanju bio trgovac, a trgovac ne može propasti, jer uvijek postoji način da se prevari mušterija. Njih su dvoje sagradili čak dvije kuće, jednu tamo na brdu, a drugu u Sisku, gdje su naslijedili neku zemlju. Ja sam u tvojim godinama ozbiljno razmišljala o budućem mužu, nisam se navlačila s dvorišnom dječurlijom i izvodila svakojake vragolije… Sad se valjda predobro živi, što ja znam, svi su najpametniji i nekako obijesni. A prije nije bilo tako. Prije su se mladi sastajali svaku večer u parku, pjevalo se i pričalo do kasno u noć. Jedan je imao harmoniku i tako… Oko mene su dečki toliko oblijetali da ih se nisam mogla otresti. Jedan je čak prijetio da će se ubiti ako se ne udam za njega, drugi mi je svaki dan slao strastveno ljubavno pismo od pet stranica. Bio je i nekakvi koji je krao suhe kobasice na svom tavanu i donosio ih na livadu, pa smo ih zajedno jeli s kruhom i lukom… Jedan dan, kad padne prva kiša, sjest ćemo uz stare albume s fotografijama pa ću ti pokazati kako sam imala brojne prilike za udaju…
- A onda se pojavio tata – nasmijala se Natalija.
- Tata i ja upoznali smo se na poslu, zapravo na nekom izletu. Išli smo u Skrad. Gorski kotar… Ali to sad nije važno. Važno je da se ti trgneš, jer znaš što kaže naš narod: „Izbirač osta otirač“. Kad prijeđeš neke godine, nitko te neće htjeti. Krajnji je čas da kreneš u lov! Kao prvo moraš se lijepo obući. Zašto si stalno u istom? Tata i ja nakupovali smo ti toliko odjeće da bi se moglo obući pola Duge Rese, a ti nosiš ono najgore. I makni taj ružni sat s ruke! Tko ti je to dao? Sigurno teta Nada za odličan uspjeh u školi… Pa da! A s tim satom nikad nećeš uhvatiti dečka! Vidiš, ni Nada se nije udala, ali dobro, neću je ogovarati, tata se uvijek ljuti kad se spominje njegova rodbina. Dakle, svakako makni taj odbojni sat i daj si napraviti neku frizuru. Ovako izgledaš kao strašilo…
- Ali takvu frizuru ima Rita Pavone! Katica mi ju je napravila prema slici…
- Ah, Katica! – odmahnula je mama rukom. – Ona je isto neka mustra, znaš!
Natalija je polako ustala od stola.
- Kamo ćeš? Još nismo gotove!
Natalija se bučno strovalila na stolac.
- Pa dobro, daj onda neki plan!
- Napravi popis dečki koji ti se sviđaju i odi od jednog do drugog, pa ćeš vidjeti koji ti najviše odgovara. I onda ga pozovi. Tako to ide.
- Kamo da ga pozovem?
- Pa doma! – rekla je mama. – Je l' vidiš Horvatinovićke? Kad su tu, stalno se nekakvi biciklisti muvaju oko zgrade… Sjećaš se onog tenisača Denisa? Taj se s nekakvim ludim biciklom zajurio od prvog ulaza i onda pred njihovim balkonom naglo okrenuo pedalu unatrag, tako da se kotač zablokirao, a uokolo je poletjelo sitno kamenje. Evo, još uvijek možeš vidjeti kakav se duboki trag napravio!
- Lako je Horvatinovićkama kad im je tata trener u inozemstvu! To ti je kao ambasador, možda još i više… u svakom slučaju, nešto nedostižno! Pa pogledaj samo što sve imaju u kući: viski, kavijar, kokosov orah…
- Natalija, molim te budi ozbiljna! – mama je lagano priprijetila kažiprstom. – Nemoj da zovem tatu… A ni tati nije drago što se toliko igraš s tom djecom, osobito Teom. Ona je zbilja nekakva čudna! Stalno ide na čamac i ima neke nebulozne ideje, ne znam kako bih ti to najjednostavnije objasnila…
- Jučer je pisala Beatlesima i tražila da joj pošalju sliku!
- Eto vidiš da nije normalna! Tko je vidio pisati nepoznatim ljudima i još tražiti sliku?! To rade samo luđaci! Kao da je ona u nekim rodbinskim odnosima s tim… kako si ono rekla? No, nije važno! A taj njen tata, Zdravko, misli da je ne znam što ako je završio fakultet! Koliko su završili visoke škole pa se ne prave važni! I ne hvale se okolo da su bili kod Tita… I tvoj tata je sto puta mogao ići na Brione i slikati se s Titom i Jovankom, ali, vidiš, ipak nije, nego je ostao s ljudima. Obilazio je sela i tumačio narodu ulogu partije u našem društvu, pomagao je mjesnim odborima oko organizacije izbora i raspisivanja samodoprinosa za novi vodovod. A ovaj tip se sad pravi važan! Brioni! Ma nemoj!... Zato i ima takvu ludu kćer… Daj, molim te, izađi na balkon i pogledaj da nam ne bi netko ušao u auto. Popodne će doći majstor i promijeniti ulje.
Natalija se nezainteresirano nagnula preko ograde i potom povukla u kuhinju. U predsoblju je zazvonio telefon. Zvrrr! Zvrrr!
- Čekaj, ja ću! – ustala je mama i potrčala prema aparatu. – To je sigurno majstor.
Natalija je još jednom izašla na balkon i ovaj put se pažljivo zagledala u auto: to je stvarno nešto posebno, taj Fiat 1300! Sjedneš za volan i voziš se, uživaš, a za tobom uzdišu dečki… oh, oh, oh! Baš kao susjeda Cina, kad je tamo dolje u podrumskome mraku, električar iznenada zgrabi za guzicu!
Post je objavljen 04.09.2008. u 21:02 sati.