Nešto o .... Alberto Giacometti (Borgonovo, Švicarska, 10. listopada 1901. - Chur, Švicarska, 11. siječnja 1966.), švicarski kipar i slikar, živio je u Francuskoj. Nakon 1927. napušta kubizam i počinje raditi plošne, radikalno pojednostavljene glave. Godine 1932. pod Picassovim utjecajem stvara žičane konstrukcije nalik prozračnim kavezima, kao trodimenzionalne pandane nadrealističkim slikama. Smrt Polovinom 60-ih godina zdravlje mu se počinje pogoršavati tako da naposljetku umire zbog srčanih problema 11. siječnja 1966. u Švicarskoj u društvu brata Diega, Annette i Caroline. Posjetiti Umjetnički paviljon bilo je interesantno. Za sve nas koji putujemo vlakom dobivamo popust pri kupnji karte. To je potrebno znati, jer onda ulaznicu platite malo manje. Osim oduševljenja tankim ljudima: muškarcima i ženama ponuđeni su nam crteži, ali nije nigdje bilo slika. Giacometti je i slikar. No, sve je crno...i vi morate obući crnu boju ako idete na izložbu. Nema fotografiranja...i opet ću se pozvati na ono U LOUVRE je DOZVOLJENO FOTOGRAFIRANJE, PA ČAK I SNIMANJE, a ima mnogo više eksponata. Zašto mi ne smijemo fotografirati, pa čak ni ove tanke žene u 3D? U muzejima su građani pozvani na slikanje i crtanje kipova , statua i slika. No, igra, nezadovoljstvo svojim radom i trenutno stanje rata...Giacomettia je uvijek tjeralo naprijed u stvaranje. Nekako meni osobno nisu se uklapali oni video uratci o ratovima i gladi...i glazba je bila neprilagođena. ALI njegova djela bih doista povezala sa današnjim stanjem traženja lica...onog iskrenog lica prema sebi i prema drugima. Dok je on radio s glinom svoju skulpturu u prisustvu novinara on je tražio ono nešto, ono zadovoljstvo u sebi, tražio je svoj lice koje će proizići iz prstiju. On sam je rekao da radi po sjećanju. Koliko su jaka sjećanja da bi se moglo raditi po njima, ili je to ipak neka impresija. Zaigran je bio u svom pljesnivom ateljeu pa su i crteži i slike bile urezane na zidovima, neke čak i nožem. Inspirativan je to atelje. Ne može se stvarati nešto u sterilnosti prostora. Ponuđen nam je film u kojem je djelomično Giacometti objasnio sebe i svoj rad. Pronašla sam ga na Youtube...na njemačkom je....možda ima i na hrvatskom. https://www.youtube.com/watch?v=I69Mcd19sK8 Sve u svemu zanimljivo za pogledati kad crtež postaje poput 3D. Igra stvaralaštva koja ne prestaje i koja kao nit vodilja živi u rukama. |
Divno je dan početi šetnjom. Šetnjom kroz šumicu po magli dok sa drveća plače lišće i okapavajući zemlju koja već natopljena vlagom rađa nove gljlive (a ja volim gljive). Nema nikoga samo pas koji mi je njušio ruku upoznavajući se s mirisima.Nisam znala bih li mu vjerovala ili ne, stvarno ima opako lice, ali je zapravo tako pristojan. Magla je kod Obrtničke škole tako da se ne vidi gotovo druga strana obale.Nije tako rano, pola 8. Lišće je pod nogama, ali i ostali lješnjaci, orasi i kesteni.U lokvama se ogleda drveće, pa čak i željeznički most.Ptice na obali čuju moje korake po kamenčićima na asfaltu i lete nevidljivo na drugu obalu ispuštajući krikove raspoznavanja. I nema još sunca.... Moje noge koračaju grobljem slušajući crkveno zvono. Sjećam se ...Susrećem ljude koje znam i smješim se. Nema sunca. Samo je magla živa poput šala oko vrata, stoji dok ne zatopli. I kad ti iz uredništva "Kvake" jave ovo za pjesme...pa čovjeku bude drago... Poštovana, Zahvaljujem na prilogu. Pjesma Stavljam flaster na ljubav bit će objavljena 21.10.2016. Crtica Vizualizacija ide u objavu 28.10.2016. Pjesma Miomiris bit će objavljena 21.1.2017. Srdačan pozdrav, Vedran Smolec |
Meni je danas bilo najinspirativnije zadnje predavanje....kasnije dodam fotku koju...ali inspirativno je bilo i u vlaku... Tri dana uspješnih predavanja o likovnom crtežu, slikama, analizi, plesu, drami...otkrivanju svojih mogućnosti, mogućnosti kod drugih...to niti jedna šablona ne može otkriti. Možemo biti višestruko ogoljeni, ako želimo prihvatiti dio samoće koji je potreban za svako ogoljavanje, ali i vrednovanje sebe. Učiniti korak naprijed. Kako su predavanja bila inspirativna tako smo i mi knjižno-umjetnički tipovi bilježili zanimljive misli naših profesora i predavatelja, posebno prof. Tanaya, Grudena ali i drugih, pa evo nekoliko životnih: Djeca uvijek stvaraju originalno. Što nas pokreće? Treba nam mirna ruka,a ne ravnalo. Ovaj život se ne sastoji od događaja već od doživljaja. Nemojmo nastojati previše biti opsesivno točni. Iza svake prepotencije stoji jedna impotencija. Komunikacija je kao sila teža. Ako sam pogriješio, slab sam ojačat ću, ako ne znam naučit ću, nemojte me osuđivati. Ne treba uvijek objašnjavati rad djeteta. I još se nešto ne može, i više se ne može ništa. SLOVENSKO -HRVATSKI općutak=osjećaj miza=stol pokapalište=groblje kozarec=čaša kozolec=za sušenje sijena HVALA!!!!!!!!!! |
Jutros sam prošetala Šumicom, susrela kojeg čovjeka i psa, ponekad ne znam tko koga vodi, ali to je ponajmanje važno. Važno je biti vani sa lišćem pod nogama dok svježi jutarnji zrak ulazi u pluća i sunce se tamo negdje nazire kroz grane drveća i nije važno koliko traje ta zaljubljenost... Postaneš sam sebi bestežinski. Uvijek sam se u šumi osjećala poput nekakvog duha koji šeta jer gotovo nikad nije bilo nikog. Bakina šuma bila je puna ciklama u to neko vrijeme (a ja volim ciklame), pa postanem miris i boja,rasplinem se od miline. Tako sam jutros prolazila stazama i pogledala sam prema vidikovcu. Nisam dugo bila gore. Baš dugo. Htjela sam samu sebe testirati da vidim mogu li opet gore. Uspjela sam, ali stepenice su za pola moga stopala. Dok sam se penjala prema gore išla sam gotovo samo na prstima, a silazak dolje je bio na petama dok su mi prsti stršali. Uf, što imam veliku nogu, ali ove stepenice kao da su napravljene za male Kineze. Pogled je kao i onda davno prije prekrasan, samo malo presvučen maglom. Kad je bistro vidi se do Sljemena. I tamo na tim spojenim daskama vidikovca gledam tjeme hrasta, male raskuštrane bagreme i divlje kestene lišća u opadanju. Ne osjećam miris, ali bolje je da nije rafinerija, jer je nedjelja, a smradovi se puštaju sa subote na nedjelju i za sve praznike...Možda se više nema što puštati. Spojili su se tu svi dani ovoga tjedna i prolistah ih u sebi kao dnevnik zahvalnosti. Koji dan prije bio je i Dan starijih osoba gdje smo Martina i ja bile u pjesničkom raspoloženju naše profesorice. Nas osmero posjetili smo Kostajnicu jučer onako baš za Kestenijadu. A jučer smo imali i druženje sa Sanjom. Sve je to bilo divota. Još me čekaju slijedeći tjedan SRETNA DJECA i radionice u ZG u kojima uvijek nešto kvalitetno naučimo. A i pisati treba... . |
< | listopad, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |