Marketing
Spojeni dani...sati...vrijeme
Jutros sam prošetala Šumicom, susrela kojeg čovjeka i psa, ponekad ne znam tko koga vodi, ali to je ponajmanje važno. Važno je biti vani sa lišćem pod nogama dok svježi jutarnji zrak ulazi u pluća i sunce se tamo negdje nazire kroz grane drveća i nije važno koliko traje ta zaljubljenost...
Postaneš sam sebi bestežinski.
Uvijek sam se u šumi osjećala poput nekakvog duha koji šeta jer gotovo nikad nije bilo nikog.
Bakina šuma bila je puna ciklama u to neko vrijeme (a ja volim ciklame), pa postanem miris i boja,rasplinem se od miline.
Tako sam jutros prolazila stazama i pogledala sam prema vidikovcu.
Nisam dugo bila gore.
Baš dugo.
Htjela sam samu sebe testirati da vidim mogu li opet gore.
Uspjela sam, ali stepenice su za pola moga stopala. Dok sam se penjala prema gore išla sam gotovo samo na prstima, a silazak dolje je bio na petama dok su mi prsti stršali. Uf, što imam veliku nogu, ali ove stepenice kao da su napravljene za male Kineze.
Pogled je kao i onda davno prije prekrasan, samo malo presvučen maglom.
Kad je bistro vidi se do Sljemena.
I tamo na tim spojenim daskama vidikovca gledam tjeme hrasta, male raskuštrane bagreme i
divlje kestene lišća u opadanju.
Ne osjećam miris, ali bolje je da nije rafinerija, jer je nedjelja, a smradovi se puštaju
sa subote na nedjelju i za sve praznike...Možda se više nema što puštati.
Spojili su se tu svi dani ovoga tjedna i prolistah ih u sebi kao dnevnik zahvalnosti.
Koji dan prije bio je i Dan starijih osoba gdje smo Martina i ja bile u pjesničkom raspoloženju naše profesorice.
Nas osmero posjetili smo Kostajnicu jučer onako baš za Kestenijadu.
A jučer smo imali i druženje sa Sanjom.
Sve je to bilo divota.
Još me čekaju slijedeći tjedan SRETNA DJECA i radionice u ZG u kojima uvijek nešto kvalitetno naučimo.
A i pisati treba...
.
Post je objavljen 09.10.2016. u 12:50 sati.