Divno je dan početi šetnjom. Šetnjom kroz šumicu po magli dok sa drveća plače lišće i okapavajući zemlju koja već natopljena vlagom rađa nove gljlive (a ja volim gljive). Nema nikoga samo pas koji mi je njušio ruku upoznavajući se s mirisima.Nisam znala bih li mu vjerovala ili ne, stvarno ima opako lice, ali je zapravo tako pristojan. Magla je kod Obrtničke škole tako da se ne vidi gotovo druga strana obale.Nije tako rano, pola 8. Lišće je pod nogama, ali i ostali lješnjaci, orasi i kesteni.U lokvama se ogleda drveće, pa čak i željeznički most.Ptice na obali čuju moje korake po kamenčićima na asfaltu i lete nevidljivo na drugu obalu ispuštajući krikove raspoznavanja.
I nema još sunca....
Moje noge koračaju grobljem slušajući crkveno zvono. Sjećam se ...Susrećem ljude koje znam i smješim se.
Nema sunca.
Samo je magla živa poput šala oko vrata, stoji dok ne zatopli.