Indijanka vegetarijanka
20.10.2016., četvrtak
Hrvati za hranu najviše troše na meso
|
Prenosim s Agrobiz.hr: Svjetska zdravstvena organizacija preporučila je 400 grama voća i povrća na dan, no više od četvrtine odraslih to uopće ne jede Redovita konzumacija voća i povrća smatra se jednim od važnijih elemenata zdrave i uravnotežene prehrane. U Europskoj uniji međutim nešto više od trećine stanovništva u dobi od 15 ili više godina ne jede voće svaki dan, dok je u Hrvatskoj udio onih koji u danu ne pojedu nijednu voćku ili povrće 27,5 posto. Kako bi promovirala zdrav život, upravo je Svjetska zdravstvena organizacija krenula s kampanjom ‘Pet na dan’ kojom potiče građane da svakog dana pojedu minimalno 400 grama voća i povrća na dan, ne računajući krumpir. Udio onih koji jedu najmanje pet obroka voća i povrća dnevno varira od jedne trećine u Velikoj Britaniji (33,1%) na manje od 5% u Rumunjskoj (3,5%) i Bugarskoj (4,4%). Treća je na toj listi Hrvatska gdje samo sedam posto starijih od 15 godina poštuje preporuku Svjetske zdravstvene organizacije na koju je statistički ured EU podsjetio u povodu današnjeg Svjetskog dana hrane. Prema podacima hrvatskog DZS-a, prosječna hrvatska obitelj za voće i povrće mjesečno izdvoji samo 350 kuna. Voće i povrće nije pretjerano zastupljeno ni na jelovnicima Austrijanaca i Slovenaca, Grka i Šveđana. Prosječna hrvatska obitelj godišnje za hranu potroši oko 22 tisuće kuna, većinu za meso – oko 6700 kuna, a na drugom mjestu su kruh i žitarice na koje ode 3770 kuna. Mlijeko, sir i jaja uzmu oko 3500 kućnog budžeta na godinu, dok na povrće potrošimo 2700 kuna. Godišnji budžet prosječne hrvatske obitelji za voće iznosi oko 1500 kuna. Cijena voća i povrća u Hrvatskoj tek je 7 posto niža od prosječne cijene u EU, iz čega bi se moglo zaključiti da bi zelenja i voća bilo više u jelovnicima da je dostupnije. Istraživanje Eurostata pokazalo je vezu između konzumacije voća i razine obrazovanja u većini zemalja. Što je populacija obrazovanija, češće jede voće, a ta je razlika najizraženija u Velikoj Britaniji. Oznake: meso, hrvati, Hrvatska, konzumacija, Zdravlje |
12.10.2015., ponedjeljak
Zvizdan
|
Ovo je hrvatski film, dobitnik brojnih nagrada, a i sama sam ga pogledala u kinu. Ono što me iznenadilo jest da je bilo dosta ljudi u kinu, nešto čega u zadnje vrijeme i nema često. Drugo je pohvala za izbor glumaca. Baš dobro da me s ekrana nisu gledali neki naši već poprilično isfurani glumci, a i oni koji su poznati dobili su uloge koje su im odlično pristajale. Dakle, film prati tri priče, sve redom ljubavne. Prva se događa 1991., druga 2001., a treća 2011. U fokusu su odnosi između Hrvata i Srba, početak rata, povratnici nakon rata i nazovimo to kao neka poruka nade nekoliko godina unazad od ove u kojoj se nalazimo. Što reći o filmu? Svidio mi se. Neobičan je. Ima li kakvu političku poruku, ne bih komentirala jer politiku inače ne volim. No da je životan, definitivno jest. Može se prebaciti na sve odnose koje je zatrovao rat, ne samo ove koje mi imamo danas na ovim prostorima. I na kraju, ona otvorena vrata daju nadu u bolju budućnost. Ako ništa, barem nadu. Jer zna se, ona uvijek zadnja umire. Od svih gledatelja u kinu, samo je jedan netko otišao iz kina prije nego je film završio i to na drugoj 'skoro pa sceni seksa'. Ne znam zašto je to tako, ali scene seksa, skoro pa seksa i masturbacije u filmovima iz ove naše regije često izgledaju baš nekako prljavo. Tu su i glavni glumci, vidi se da su ljudi od krvi i mesa, bez silikona, bez previše šminke pa čak i s modricama na (ženskim) nogama i nogama koja nisu savršeno izdepilirane ('ajde to pronađite u nekom od američkih i ostalih filmova s kojima nas stalno dave!). Dakle, sirovo i prirodno. Životno. Nemam ništa protiv. Osvježava u ovom svijetu šminke i pretvaranja. Sviđa mi se i filmska glazba. Zamjerka ozvučenju, a to je mana gotovo pa svakog domaćeg filma kojeg sam gledala – neke rečenice jednostavno ostanu nerazumljive. Oznake: Zvizdan, film, Hrvatska |
29.01.2014., srijeda
Pretjerivanje
U Guinnessovoj knjizi rekorda zabilježen je najveći obrok na svijetu, a radi se o punjenoj pečenoj devi. Deva je punjena s dvije ovce koje su punjene s oko 20 kokoški, a kokoške su pak punjene ribom. Navodno je ovo jelo koje se najviše poslužuje u Saudijskoj Arabiji.   A i Hrvatska je dobila svoj najveći hamburger, odnosno superburger. Počeo se pripremati u jednom zagrebačkom cateringu, ukupno teži oko 2 kilograma, a polovica težine otpada na mesnu pljeskavicu u sredini. Podsjeća na pizzu, a promjer mu je 33 centimetra. Uvjeravaju i kako je priprema brza pa se tako kilogram mesa ispeče za svega 2 minute, a dok se slože svi sastojci potrebno je još 8 pa je cijeli hamburger gotov za deset minuta. Košta 100 kuna, a članak na jednom webu o njemu podijelilo je gotovo pa 18,000 ljudi.  Hm, hm, hm…-.- -.- -.- -.- -.- -.- -.- Oznake: deva, hamburger, Saudijska Arabija, Zagreb, Hrvatska, pretjerivanje, meso |
16.09.2013., ponedjeljak
Selo i meso
|
U serijalu članaka na Tportal.hr-u 'Lijepa naša vaša' predstavljena je Ruskinja koja živi u Šibeniku. Došla je na more, zaljubila se u Dalmatinca i u roku tri mjeseca se udala. Ubrzo je došlo i dijete, ali i surova stvarnost u obliku ljubomornog muža i svekrve koja zabija nos u sve. Onda rastava. Ali iz Hrvatske ne odlazi. Danas tako živi i dalje kod nas i kaže sljedeće: 'Teško je postati nekome prijatelj, sve su već nekakvi formirani kružoci i potrebno je jako puno da bi se steklo povjerenje. Sve zbog mentaliteta u kojem je normalno da sve što se kaže u privatnosti, bude preneseno dalje u blago izmijenjenom obliku. Na kraju se priča pretvori u nešto sasvim deseto.' U članku stoji i sljedeće: 'Ruskinja je svjesna da govori o simptomima bilo kojeg manjeg grada i bez pardona mi objašnjava razliku Splita i Šibenika. Prvi je veće, a drugi manje selo. Jasno, što manji grad, to više klanova i podjela. Hrpa ljudi na malom prostoru izmislit će načine da stvori razmak među sobom, objašnjavam si neobičan fenomen sporova, svađa, nepričanja, izbjegavanja, podmetanja i postavljanja balvana na put u sredinama poput Šibenika.' Na kraju i rečenica: 'Doduše, još uvijek se nije navikla na endemsku pojavu u Hrvata da ljudi uz more ne jedu ribu: 'Ovdje je sve meso, meso, meso.' Oznake: meso, Ruskinja, Hrvatska |
10.06.2013., ponedjeljak
Puno mesa i smeća
|
Manfred Hochpoechler je Austrijanac koji neko vrijeme živi na otoku Žirju. Stigao je ovdje sa slijepim psom i 500 eura u džepu. Sada priča kako doživljava Hrvatsku i Hrvate u serijalu na jednom portalu pod nazivom 'Lijepa naša vaša' o strancima koji žive kod nas. Da ne spominjem nedaće koje su ga snašle dok se konačno skrasio na Žirju, evo što je rekao o hrvatskoj spizi: 'Uporno jednolična, bez mašte, s previše mesa i premalo varijacija u povrću.' O smeću: 'Takvo što je nezamislivo u Austriji. Stranim turistima koji ovdje dolaze ovo će biti odvratan prizor. No ne samo to. Svako malo naletim na staru poluraspadnutu kuću čiji vam se krov može u bilo koji čas srušiti na glavu. U Austriji bi već odavno bile sravnjene do temelja.' O Hrvatskoj u tri riječi: ' Sunce, osrednja hrana, vječno 'polako, polako, polako'', Poruka: 'Mogli biste toliko toga napraviti ovdje, zaraditi toliko novca, ali vam se ne da. Mislim da je otok Žirje odličan primjer. Na rivu konstantno dolaze jahte, ali nikome se ne da napraviti osnovnu infrastrukturu. Dati gostima vodu, struju. Napraviti tuševe, dućan, restoran. Ili da barem nauče malo engleskog ili njemačkog. Jedino im je stalo uzeti novac u iznosu koji naplaćuju potpuno opremljene marine, a usluga je nepostojeća.' Oznake: stranci, Hrvatska, hrana, smeće |
28.05.2013., utorak
Hrvatska u tri riječi – ležernost, nemarnost, surovost
|
Evo, čitam intervju s Afro – Japancem po imenu Kazuhiro Tamari koji već niz godina živi u Hrvatskoj, majka mu je Japanka, očuh Hrvat, Dubrovčanin. Kaže kako, gdje god dođe, uvijek je predmet piljenja, analize, upiranja prstom, gestikulacije i neugodnih komentara. Dodaje: 'Evo, baš sam došao iz Osijeka i u vlaku su preko puta mene sjedili stariji gospodin i gospođa. Za čitavog trajanja puta od četiri sata nisu me prestali gledati. Bilo mi je presmiješno... Bilo da stavljam ruku u džep, bilo da vadim mobitel... kao zamorac na promatranju. Da se nisam prisilio naviknuti se na takve stvari, već bih davno dobio živčani slom. To se svakodnevno događa. Ovisi jedino želim li to primijetiti ili ne. Neko sam vrijeme, još u srednjoj školi, pokušavao promijeniti okolinu te ulazio u nepotrebne konflikte ne bi li ljudi izmijenili stav o meni. Sada sam se prešaltao. Želim mijenjati jedino sebe.' Kada treba opisati Hrvatsku u tri riječi to odlično odrađuje ovako: 'Ležernost, nemarnost, surovost. Ne volim generalizirati, ali to su te tri riječi. Kao narod, imate dosta pojedinaca koji su gnjevni, ne samo na riječima, nego i fizičkom akcijom. Postoji puno situacija u Hrvatskoj gdje se čovjek izražava šakom o stol, ali i verbalno – psovkama. Kada sam došao, mislio sam da se svi Hrvati međusobno mrze i svađaju.' A prvo što je naučio od hrvatskog jezika su psovke pa o tome kaže: 'Ovdje ako kažeš 'Ovo je dobra jabuka' ne zvuči niti izbliza tako uvjerljivo kao 'Ovo je jebena jabuka'. Kada sam shvatio tu logiku, onda sam i shvatio da ta surovost nije nešto samo po sebi negativno, nego je defaultni način izražavanja. Vrsta stava koji ovdje vlada. U Japanu se ne psuje, ne postoje psovke, ali postoji vrijeđanje. A ako se vrijeđa, onda se to čini s konkretnom namjerom. Kao što je tamo pravilo da se ne psuje, tako je ovdje pravilo da se psuje.' Kazuhiro još kaže: 'Ako netko digne čašu, odmah znam da želi da mu natočim pivo. Zato u Japanu svatko svakome toči kada se izađe van, bez obzira na društveni status. Na taj način nitko ne ostane žedan. Hrvati su, pak, doslovce shvatili ono 'pomozi bližnjemu' pa pomažu isključivo i jedino - 'svojima'. Sve koji su izvan familijarnog kruga čeka otprilike nula empatije.' Za Hrvate kaže kako su ratnički i šovinistički nastrojeni, a Hrvatice: 'Kod Hrvatica je sve prepuno strasti, opsesije, ljudi se općenito zanose emocijama, no onda se stvari okrenu u svoju suprotnost, negativnost i survaju nizbrdo.' Sve u svemu, zanimljivo razmišljanje i složila bih se s njim skoro pa sto posto. A zanimljivo je i da je ispod ovog intervjua na Tportal.hr-u zabranjeno komentiranje, što inače nije slučaj. Uopće se ne čudim zašto!  Oznake: Kazuhiro Tamari, Hrvatska, stranci, doživljaj, surovost, nemarnost |
07.01.2013., ponedjeljak
Gdje su blogeri najaktivniji?
|
Gledala sam neku dokumentarnu emisiju u kojoj je bilo govora o najaktivnijim blogerima na svijetu u 2012. godini. Stoga evo liste: 1.Švedska 2.Kanada 3.Velika Britanija 4.Australija 5.Nizozemska Ovdje treba napomenuti kako je za australske blogere specifično to da najviše pišu o klimatskim promjenama, a britanske o kraljevskoj obitelji. Mislim da bi bilo zanimljivo provesti istraživanje o hrvatskim blogerima – koliko su aktivni, iz koje su regiji najaktivniji i o čemu najčešće pišu. Ovako, na prvi pogled čini mi se kako je kod naših blogera 'najunosnije' filozofiranje, najbitnije je nešto reći tako da te nitko ne razumije kako bi ispao pametan, ali i sada reći jedno, a poslije drugo te zaključiti – ah, nitko ništa ne zna, krhko je znanje. Također, unosno je i pisanje o politici, vrijeđanje i psovanje i uvjeravanje drugih kako imaju krivo. Zelene teme su na margini, gotovo da ih i nema. Oznake: blogeri, aktivnost, svijet, Hrvatska |
