| |
29.10.2007., ponedjeljak
Fly me to the moon let me sing among those stars...
Jeste ikad primijetili da kad pričate s nekom osobom ne gledate ju u ''oči'' nego u jedno oko? S tim me je u subotu fascinirao M. I istina je. To naravno vrijedi za ljude koji gledaju druge u oči. Čula sam ima i ljudi koji gledaju druge u usta. Malo mi je to čudno, ali OK.
M. mi je također rekao da kad ''uočiš'' neku osobu i gledaš je s neke pristojne udaljenosti, ne gledaš u jedno oko nego između očiju. Kao da gledaš drugoj osobi u mozak. Luda stvar.
Čitala sam negdje da ljudi kad lažu gledaju u stranu, ali ne znam da li u desnu ili u lijevu, zaboravih. Ako netko zna, prosvijetlite me. Ako ne, kad otkrijem taj podatak podijelim ga s vama.
Zanimljiva je ta ljudska psihologija. Još da postoji neka shema u kojoj je svaka reakcija na određenu situaciju objašnjenja, ne bi razbijali glavu pitanjima poput zašto je tako reagirao/la, jesam li ja išta kriv/a, što bi bilo kad bi bilo itd. Ali zašto jednostavno kad može komplicirano? 
Dobre stvari se događaju oko mene. Sve nekako ide svojim tokom, bez previše stresa. Onako casual. (Ljepotice, ovo je za tebe  ) Lijepo mi je to. Pomaže kad je svijet oko tebe dobre volje. Dio prijeđe na tebe i s vremenom nestane prostora za loše stvari. M. je rekao: ''U mom životu nema mjesta za tugu. Mlad sam, dovoljno sam pametan da sve ostalo dobro napravim. Nema tuge kod mene.'' Eto M., ja se slažem s tobom.
Post scriptum
Živimo život bez tuge jer tuga uzima život. 
Da li je trebalo čekati više,
Na stanici prema suncu,
Na putu prema životu,
Sada sve to znam
Snovi znaju lagati vrlo često,
Kao kiša u ljetni dan
Kada ne znaš da te pogrešno vode
Sada sve to znam
Pam, Pam, Pam, Pam...
U tebi postoji jedno mjesto
Tamo odlazim svaki dan
Tako mirno i tako sveto
Znaš da tamo pripadam
Snovi znaju lagati vrlo često
Ispod mirisnih jastuka
Kad se probudim osjetim nešto
Možda sve to zamišljam
|
25.10.2007., četvrtak
Flames to dust lovers to friends why do all good things come to an end?
Ožiljak na srcu koji nas podsjeća na to kako je naše srce jednom jače kucalo zbog nekoga, ponosno nosimo do kraja života.
''Ne postoji očaj tako velik kao onaj nakon prvih trenutaka žalosti.'' Riječi nekog pjesnika koje je citirao Lucas u Tree Hillu u jednoj epizodi i koje su me se veoma dojmile. Jer eto za mene su točne...
Ne volim kad sam tužna. Naravno, nitko to ne voli. A još je teže kad si stalno povezan za ono što te čini tužnim. Ipak si s razlogom povezan za to nešto toliko dugo da na kraju ne znaš da li te to usrećuje ili rastužuje. Onda odlučiš da te rastužuje pa se riješiš istoga i opet si tužan.
Ali tugu je nekako lakše podnijeti kad dolazi postepeno. Barem meni. Jest da traje duže, ali kad se završi lakše je krenuti dalje. Kad dugo očekuješ nešto što je neizbježno, nije tako strašno kad to i dođe jer si nekako pripremljen. Jest da postoji onaj ključni trenutak koji te protrese još jednom za kraj, ali kad to prođe nekako si misliš: Zar je već gotovo?
There's no earthly way of knowing
What was in my heart when it stopped going
Ali treba preživjeti te prve trenutke žalosti kada čovjek nije samo tužan nego na sekundu, dvije prestane živjeti... Nakon toga je lako. Prvi tren ni ne znaš što te je snašlo. Onda shvatiš, ali nastaviš dalje. Nema smisla živjeti u iluziji.
I tako to ide iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I uvijek netko nekoga povrijedi. Uvijek netko plače. Uvijek je nekome slomljeno srce. Ali nije uvijek tebi.
Strah me je, bojim se, ovo nije u redu
Nadam se, valjda nije, nije tako strašno...
I da, iskrenost je u redu. Thumbs up za iskrenost. Ali ne pretjerivati. Neke stvari je bolje prešutjeti.
|
18.10.2007., četvrtak
When you're alone it's easy to hesitate like a girl listening to her heart brake...
Zanimljivo je kako je lako pročitati ljude.
Točno znaš kad je netko sretan. Jer kad si sretan sve ti je lijepo, ništa te ne može izbaciti iz takta, svima pomažeš. Cijeli dan veselo skakućeš, s osmijehom primaš šale na svoj račun i još ih i podebljaš ako ti je zaista dobar dan. Da, sretni ljudi su očiti. Jednostavno ne skidaju osmijeh s lica. Njih ljudi mrze jer su tako prokleto sretni.
Točno znaš kad je netko tužan. Jer kad si tužan gledaš u prazno, ne komuniciraš s vanjskim svijetom, isključen si. Sve te može rasplakati, dovesti do očaja jer se jednostavno osjećaš kao da su svi problemi svijeta tvoji problemi i jednostavno ne vidiš izlaza. I tužni ljudi su očiti. Od njih ljudi bježe.
Točno znaš kad je netko zaljubljen. Jer kad si zaljubljen stalno misliš na tu osobu, nedostaje ti konstantno, čak i onda kad si s njom. Sve minute su prekratke s tom osobom, a svi sati predugi bez nje. Kad si zaljubljen, nije ti problem propustiti izlazak s najboljim prijateljima iako znaš da ćeš propustiti puno puno toga, ali znaš i da ćeš zaspati s osmijehom jer ćeš tu večer provesti s voljenom osobom. A izlazaka će biti još, već sljedeći vikend kad ćeš nadoknaditi sve i biti zadovoljan. I zaljubljeni ljudi su očiti. Oni rade ono što su rekli da nikad neće. Njima se ljudi dive.
Sretni, tužni i zaljubljeni ljudi su očiti. Ali su očiti i oni koji tvrde da su zaljubljeni a nisu. Ne vjerujem u ono da netko ne zna pokazati emocije. Ne možeš se prisiliti pokazivati ono što ne osjećaš. Ako si zaljubljen to se vidi, to je jasno kao dan. Ako nisi, onda nisi. Čemu onda laži i pretvaranja? Reci da nisi zaljubljen i gotova priča. Nema smisla uništavati nešto što ne postoji... Iako ćeš povrijediti drugu osobu baš time što nema ničega u tebi...
Once upon a time
I was falling in love
Now I'm only falling apart
Nothing I can do
Total eclipse of the heart
Once upon a time
There was light in my life
Now there's only love in the dark
Nothing I can say
Total eclipse of the heart
Da li je moguće biti i sretan i tužan i zaljubljen istovremeno? Te 3 stvari ne idu zajedno. Po svim logikama i zakonima prirode to je naprosto nemoguće. A zašto se onda ja tako osjećam?
|
08.10.2007., ponedjeljak
You make me feel like the 1
Baš je lijep dan danas... I baš se nekako super osjećam. Veoma sam sretna... Do mjeseca i natrag... I još više... 
Opet nisam inspirirana. Ništa novo. Ali eto ugodno sam iznenađena nekim stvarima koje su se dogodile lately, za koje sam bila uvjerena da se neće dogodit, bar ne tako skoro. Ali dogodile su se, i to puno prije nego što sam očekivala. I sretna sam...
Jebena mi je ona uzrečica da se nešto dogodi kad to najmanje očekuješ. Stvarno je tako... Najbolje je onda ništa ne očekivat, pa će se dogodit sve što želimo.  Mo'š mislit. Al nije loše pokušat. 
Ovo će bit kratki post. Zaista nemam inspiracije. Samo sam sretna. I jedino o tome mogu pisati; kako sam jako sretna...
Shvatila sam nedavno kako imam jednu odličnu osobu uz sebe. Mušku osobu. Mnogi ne vjeruju u muško-ženska prijateljstva, ali ja vjerujem. A uostalom lijepo je kad imaš muškog prijatelja koji ti može objasniti ponašanja ostalih članova muške populacije, ali opet i saslušati tvoje ostale probleme i davati ti što više savjeta jer mu je jako važno da budeš sretna... Hvala M. Što me poštuješ i što me voliš. I zbog toga sam sretna.
Hvala i tebi S. što si sretna sa mnom, jako mi je to bitno.
Zaista je lijep dan danas... I stvarno se super osjećam. Jesam spomenula da sam veoma sretna? Zato što stvarno jesam. Do mjeseca i natrag... I još više...
Post scriptum
ATB speaks for me...
You're the one that turns me on
Been waiting for you oh so long
Can't believe that you are here with me
You're the one that turns me on
With someone else it feels so wrong
Feels like you've been gone an eternity
I want to start anew
Never saying I'll make do
You've won me over again with your loving charms
I want to start anew
We were never really through
Can't believe that you are here with me...
EDIT 9.10.
Toliko o sreći... Danas više nisam sretna, danas samo veoma tužna. Ali barem sam na kratko bila sretna kako već dugo nisam. Tako da nije bitno koliko sam sad tužna...
|
02.10.2007., utorak
Ono što proturječi srcu ne ulazi u glavu
Nisam bila baš inspirirana lately. Nisam baš ni sad, ali jednostavno imam potrebu pisati...
Bojim se. Jako. Svega. Bojim se da se moja očekivanja neće ispuniti. Jer je uvijek tako, uvijek previše očekujem. Uvijek u glavi imam napisan scenarij po kojem bi se sve trebalo odvijati. Ne znam zašto to radim. Mislim, svatko od nas želi da sve bude u redu, najbolje za nas. To nije ništa neobično, ni novo. I svi smo svjesni toga da taj scenarij neće svaki put biti na snazi. A za svaku situaciju stvaramo novi.
No ovdje se čak i ne radi o tome. Svjesni smo nemogućnosti ispunjavanja svih naših zahtjeva. Barem bi trebali biti. Pa tu veliku cjelinu podijelimo na manje dijelove i u tim dijelovima opet slažemo nova pravila igre. Gdje bi se sve opet trebalo odvijati kako mi želimo. I tako sve veće dijelove dijelimo na manje da bi na kraju došli do najmanjih sitnica od kojih očekujemo da će, poput domino efekta, pretvoriti cijelu sliku u ono što mi želimo vidjeti.
Ransom notes keep falling out your mouth
Mid-sweet talk, newspaper word cut outs
Speak no feeling no I don't believe you
You don't care a bit,
You don't care a bit
I tako mnogi, pa i ja, od muhe rade slona. Pogotovo na ljubavnom planu. Koliko sam puta od jednog osmijeha, lijepe riječi ili sasvim slučajnog pogleda napravila cijelu ljubavnu romansu sa hepi endom... Mislim da taj broj čak i ne postoji. Ali dobra strana je (koliko može biti dobra) da, od tih silnih razočaranja koje čovjek prođe očekujući da svaka sitnica stvori domino efekt, nešto i nauči. Pa prestane davat svakakvim bezvezarijama astronomska značenja i prestane radit budalu iz sebe i uporno hvatati nešto što ne može uhvatiti jer to zapravo ne postoji. Postane pametniji. Postane, ali ne ostane. Jer mu u sljedećoj fazi nisu toliko bitne sitnice, nego veći dijelovi, u kojima se čak može i naći tekst između redaka. Ali naravno, kao ''bivši'' optimist i neprestani provoditelj mehanizma ''glavom kroz zid'', opet slijedi ista priča. Evo, ja sam zaista živi primjer ove teorije.
A zanima me dokle čovjek može ići s takvim provjerenim, očito nepravilnim metodama. Koliko nekoj glavi treba da shvati da ne treba svemu davati smisao i u svemu tražiti skrivenu poruku. Pa nismo tajni agenti, jebemu! Eto to me ljuti. I plaši. I nimalo ne iznenađuje. Ha, valjda ću jednom shvatiti... Ali nije sve tako loše; relativno sam rano postala svjesna cjelokupne situacije i pokušavam se ispraviti. Samo što je žalosno to što ti uvijek treba nešto loše da shvatiš koliko trebaš uživati u onom lijepom i ne tražiti od istog da bude predivno; ako je lijepo, neka bude lijepo. Možda i postane predivno. Ali nemoj to očekivati. Ni forsirati.
Razočaranja su sastavni dio našeg života. I mislim da ih svatko treba doživjeti. Ali ako neka već možemo izbjeći, zašto ne? Ima dovoljno stvari koje će nas razočarati, ne moramo još sami sebe uništavati. No ipak, ljudi smo. I jednostavno ne shvaćamo...
Post scriptum
Gwen Stefani me razumije...
If I could escape
And re-create a place as my own world
And I could be your favorite girl
Forever, perfectly together
And tell me boy, now wouldn't that be sweet?
If I could be sweet
I know I've been a real bad girl
I didn't mean for you to get hurt
Whatsoever, we can make it better
And tell me boy, now wouldn't that be sweet?
Sweet escape
|
|
|
|
|
|
