Užasavam se promjena. Bilo kakvih. Jednostavno sam takva da ne volim ništa mijenjati niti volim kada se nešto mijenja. Naravno, nisu sve promjene loše. Ima i dobrih. Ali ni takve mi nisu drage. Jednostavno ne volim promjene. Ne volim razočaranja. Ne volim kada mi netko nešto obeća, a ne ispuni to. I znam da nitko od nas to ne voli, i da smo svi ovakve tekstove čitali tisuću puta. No, u jednom trenutku ti dođe apsolutno svega dosta i imaš potrebu pisati. Bilo što. Samo pisati. Ne volim razmišljati puno o bilo čemu. Što više razmišljam o nečemu, to mi je gore jer se sve više udaljavam od rješenja. Iako to nije uvijek tako, mislim da je najbolje napraviti ono što prvo padne na pamet. Neki puta ni nemamo vremena previše razmišljati o nečemu tako da smo prisiljeni reagirati u sekundi. To isto ne volim. Kad bi barem mogli zaustaviti vrijeme i bar na tren promisliti o svemu jer te brze odluke koštaju. Koštale su mene, ali i svakoga od nas. Ali opet kažem, ne volim previše razmišljati. Mislim, ja sam brzopleta inače, vjerojatno ima i tu nečega. Pa povrijedim ljude. Povrijedim sebe. Možda bih ipak trebala prvo udahnuti pa reagirati. Ne volim padove. Ne volim ih zato jer se nakon njih čovjek dugo oporavlja. A ja stalno padam. I stalno se oporavljam. I dosta mi je toga. Svaki pad traži od mene više snage za oporavak. Sve više i više. A ja stalno padam. I stalno trošim sve više i više snage. Pitam se samo kad će ponestati sve iz čega crpim snagu. A toga je malo ostalo. Ne volim kako se ne mogu prisiliti na osjećaje. Ne volim kako uvijek moram fantazirati. Ne volim kako u svemu tražim neku povezanost i duboka značenja. Rekao mi je jedan nazovitako frend da je meni jako dosadno u životu kad tako razmišljam, kad mi sve nešto znači. Možda je i u pravu. Ne znam. Ne volim kad nešto ne znam. Ne volim kako svemu dajem neko značenje i kako ne mogu spavati po noći jer mi je puna glava zašto?, zbog čega?, što bi bilo kad bi bilo? itd. A ne volim kad se ne naspavam. Onda sam in the bad mood cijeli drugi dan. Ne volim kad nitko ne primijeti da sam napravila nešto dobro. Ne volim kada starci mojoj sestri dižu spomenik za četvorku, a za moju peticu kažu samo ok, to se i očekivalo. Ne volim kad se od mene nešto očekuje jer onda sam rijetko sposobna to i ostvariti. Ne volim to što sam perfekcionist. To mi dodatno iscrpljuje snagu. Ne volim brze pjesme. Nisu mi nekako po volji. Njih poslušam i zaboravim. One lagane mi uvijek ostanu u glavi. Ne volim happy endove. Smatram da nisu realni. Ne volim pisat tekst u cjelosti. Ljepše mi je kad postoje odlomci. Preglednije je. I ne volim čitati tekstove koji su ovako napisani. Znam da mnogi to ne vole tako da sam namjerno ovako pisala tako da preskočite ovaj post. Jer danas ništa na sebi ne volim.
I hurt myself today
to see if I still feel
I focus on the pain
The only thing that's real
The needle tears a hole
The old familiar sting
Try to kill it all away
But I remember everything
What have I become?
My sweetest friend
Everyone I know
Goes away in the end
And you could have it all
My empire of dirt
I will let you down
I will make you hurt
Volim kad se mogu isključiti, kad me nema, kad ništa ne osjećam. I samo jedna stvar na ovom svijetu mi to može ostvariti. I zato je volim više od ičega. Jer tih sat i pol na dan, kada sam zaokupljena tom stvari, ja sam kao stroj. I jedino što osjećam je zadovoljstvo. Tako da sam odlučila da ću se oko nje stvarno potruditi. Odlučila sam to još i prije, sada samo potvrđujem. I dat ću sve od sebe samo za nju, za tu stvar koja mi pruža nešto neopisivo, nešto što je vrijedno truda.
Veliki pozdrav svima i do pisanja...
|
