| |
24.09.2007., ponedjeljak
Let's waste time chasing cars around our heads
Jao buraz, već je ponedjeljak...  Kako ti vikendi brzo prolaze, to je strašno nešto. Ali ovaj vikend sam iznenadila samu sebe. Učinila sam tri stvari za koje nisam mislila da će se dogodit ni u snu. U petak sam se pošteno ubila pelinom, iako sam rekla da ne pijem pelin.  U subotu sam rasturala na tekmi, iako sam mislila da neću ni uć u teren.  A u nedjelju sam učila, iako sam bila uvjerena da neću ni otvorit knjige.  Postajem karakter jebote...
Kad smo već kod karaktera, to mi je malčice nepoznata tema. Nisam baš neki karakter. Počevši samo od pušenja.  Mogu bez cigarete bez ikakvih problema, ali naravno da nisam prestala pušit. Niti hoću tako skoro. Najvjerojatnije. Ne želim reći ne. Iako ima 1000 razloga protiv nečega, ja nađem 1001 za, samo da ne kažem ne. Jer je lakše ovako. Oko NE se treba trudit. A ovako je lakše...
Čemu još ne znam reći ne? Ljudima koji iz dana u dan rade budalu iz mene. Jer sam naivna i mislim da će se takve stvari promijeniti. A neće. Tek kada kažeš ne, onda se stvari mijenjaju. A ja uvijek šutim sa strane, i gledam slijepo u njih i uporno ih pokušavam promijeniti. Da sam tako uporna s cigaretama, nikad ne bi ni počela pušit.
Take everything from the inside
And throw it all away
Cause I swear for the last time
I won't trust myself with you
Ljudi griješe. Previše energije ulažu u ono što je naprosto nemoguće ostvariti. Kada bi se ta energija preusmjerila u realnost, a ne nestajala u imaginarnom, svijet bi bio ljepše mjesto. Ali ljudi su takvi. Sanjari. Ne prihvaćaju stvarnost i vjeruju u promjenu. Eh, kad bi se svi mogli spojiti rukama ili bilo čime i zajedno kanalizirati energije u loše ljude, u one koji su izgubili vjeru u sebe ali u koje mi vjerujemo. Kad bi mogli... Ali ne možemo. Vrlo jednostavno. No možemo pomoći jednoj osobi, ali onoj kojoj je zaista potrebna pomoć, ona osoba koja ju neće odbijati. Ali i ovo već polako zvuči kao san. Možda je vrijeme da se probudim.
Čemu još ne znam reći ne? Sreći. Znam da ovo ne zvuči logično, ali meni je savršeno logično. Sreća je prevrtljiva, kao ljubav i kao sve ostale ugodne ili manje ugodne emocije. A kao što je jedna djevojka rekla, na lijepo se lako naviknuti. Zato ja, ma kako to ludo zvučalo, mislim da sreću u početku treba malčice odbacivati. Ne u potpunosti odbaciti, ali ni u potpunosti prihvatiti. Ostaviti nešto za poslije, kad ne bude tako lijepo i ugodno, da imamo s čim napuniti baterije.
Eto, to je meni cilj. Krenuti polako sa srećom. Sad, na samom početku veze, kad je sve zaluđeno i predivno, prihvaćati sreću u komadićima. Zaista to želim i stvarno se trudim. Ali je jako teško. No ovaj put ću probat iznenaditi samu sebe (opet, ali na duži period) i ići trnovitim putem, a ne ugaženom stazom.
I ovo me dovodi do kraja. Čemu još ne znam reći ne? Ljubavi. Ali ljubavi se nikad ne smije reći ne. Ljubav je... Ljubav. Najveća emocija, najjača, ima natprirodnu, znanstveno neobjašnjivu energiju. I nikad, ama baš nikad joj se ne smije reći ne.
Post scriptum
Komadić Seala za komadić sreće...
Then the rainstorm came over me
And I felt my spirit break
I had lost all of my belief you see
And realized my mistake
But time through a prayer to me
And all around me became still
I need love, love's divine
Please forgive me now I see that I've been blind
Give me love
love is what I need to help me know my name
Through the rainstorm came sanctuary
And I felt my spirit fly
I had found all of my reality
I realize what it takes
|
21.09.2007., petak
It all starts here
Kao što je rečeno u naslovu, sve počinje ovdje... Novi blog, novi postovi, nove riječi... I sad, dok pišem prvi post, pokušavam se sjetiti neke rečenice koja bi sve trebala ostaviti bez daha tako da, kad netko pročita ovaj blog, kaže ''ovaj blog je zakon'', ali eto ne osjećam se previše inspirirano a i nije mi to cilj.  Samo želim podijeliti svoje mišljenje s ostalima i dat koji indirektni savjet za slučaj da se netko prepozna u mojim pričama. Jer to nam fali kao ljudima; premalo si pomažemo. Samo gledamo kako da se što više povrijedimo. Iako ovo i nije neka pomoć, mislim da pomaže. Barem je meni pomoglo puno puta. U nekim trenucima, kada ti fali neka pametna, ili jednostavno neke riječi smirenja, prođeš na net, pročitaš nečije riječi i barem se malo smiriš... 
Za početak jedna tema koja je svima dobro poznata i situacija u kojoj su mnogi bili ili još jesu. U njoj se krije razlog otvaranja ovog bloga. Jer danas, na obični petak, obični dan u kojem nema ništa posebno, sam gledala kako si jedna, meni donedavno (čitaj: unatrag godinu dana) veoma draga osoba, uništava život.  Neću pisati što je bilo, ni ono što je sebi napravila ni zašto mi više nije draga osoba, jer to više nije važno. Kao što mudra poslovica reče: ''Nescit vox missa reverti'' ilitiga ''Izgovorena riječ se ne može vratiti'', tako se ni bilo koji čin ne može izbrisati (još da to znam napisati i na latinskom...  ). Može ga se samo pospremiti sa strane i krenuti dalje. To sam ja napravila i jako sam ponosna na sebe zbog toga. Jer eto danas, ista ta osoba kojoj sam se vraćala tisuću puta, zbog koje sam se nagutala govana i govana, ista ta osoba zbog koje sam bila spremna na sve, da baš ta osoba mi je danas opravdala moje odcijepljenje od svega što ima veze s njom.  Dobro, više-manje svega, da baš ne lažem.
Uglavnom, nakon što vidiš što je neka osoba sposobna učiniti sebi, mislim da ne treba dvaput razmišljati o tome što može napraviti nekom drugom. I takva nazovitako prijateljstva treba sasjeći u korijenu, dok ne prerastu u nešto što nije moguće samo pospremiti i nastaviti dalje. To je veoma teško i takve stvari ne možeš vidjeti odmah. Ali jedno je sigurno, nakon što te netko povrijedi jednom, učinit će to i drugi i treći i x-ti put. Samo je pitanje koliko puta jedna osoba treba biti povrijeđena da bi shvatila da taj netko nije dobar za nju. Ja sam stala na broju 2. Vi me učinite ponosnom i stanite na broju 1. Ili ne dopustite da dođe do broja 3. 
Kome se danas može vjerovati? Ne možemo vjerovati sebi da bi vjerovali nekom drugom. Ali nemojmo se zavaravati, svatko od nas ima barem jednog prijatelja za kojeg bi dao sve. I to je u redu, čovjek nije stvoren da bude sam. Ali čovjek je takav da svojim postupcima može doći do toga da bude sam. A to zaista ne želim nikome. Nema veće tragedije od usamljenog čovjeka. 
Prijatelja treba imati puno, i treba ih držati uz sebe. Davati i primati. Jedno bez drugoga ne ide. Da, treba imati puno prijatelja. Ali samo jednog pravog. I to onog koji neće pitati ništa, koji će biti uvijek tu. Zato, budimo pametni i dopustimo pravim ljudima da budu dio našeg života, a samo dvjema osobama da budu dio našeg srca: najboljem prijatelju i gospodinu/gospođici pravom/oj.
Ljepotice, ovo je za tebe. Volim te puno. I hvala što si tu. 
Post scriptum 
Malo Justina za kraj, iako pjesma govori o paru, riječi se mogu primijeniti i na prijateljstva.  Enjoy.
Is this the way it's really going down?
Is this how we say goodbye?
Should've known better when you came around
That you were gonna make me cry
It's breaking my heart to watch you run around
'Cause I know that you're living a lie
That's okay baby 'cause in time you will find
What goes around comes all the way back around
|
|
|
|
|
|
