Nisam bila baš inspirirana lately. Nisam baš ni sad, ali jednostavno imam potrebu pisati...
Bojim se. Jako. Svega. Bojim se da se moja očekivanja neće ispuniti. Jer je uvijek tako, uvijek previše očekujem. Uvijek u glavi imam napisan scenarij po kojem bi se sve trebalo odvijati. Ne znam zašto to radim. Mislim, svatko od nas želi da sve bude u redu, najbolje za nas. To nije ništa neobično, ni novo. I svi smo svjesni toga da taj scenarij neće svaki put biti na snazi. A za svaku situaciju stvaramo novi.
No ovdje se čak i ne radi o tome. Svjesni smo nemogućnosti ispunjavanja svih naših zahtjeva. Barem bi trebali biti. Pa tu veliku cjelinu podijelimo na manje dijelove i u tim dijelovima opet slažemo nova pravila igre. Gdje bi se sve opet trebalo odvijati kako mi želimo. I tako sve veće dijelove dijelimo na manje da bi na kraju došli do najmanjih sitnica od kojih očekujemo da će, poput domino efekta, pretvoriti cijelu sliku u ono što mi želimo vidjeti.
Ransom notes keep falling out your mouth
Mid-sweet talk, newspaper word cut outs
Speak no feeling no I don't believe you
You don't care a bit,
You don't care a bit
I tako mnogi, pa i ja, od muhe rade slona. Pogotovo na ljubavnom planu. Koliko sam puta od jednog osmijeha, lijepe riječi ili sasvim slučajnog pogleda napravila cijelu ljubavnu romansu sa hepi endom... Mislim da taj broj čak i ne postoji. Ali dobra strana je (koliko može biti dobra) da, od tih silnih razočaranja koje čovjek prođe očekujući da svaka sitnica stvori domino efekt, nešto i nauči. Pa prestane davat svakakvim bezvezarijama astronomska značenja i prestane radit budalu iz sebe i uporno hvatati nešto što ne može uhvatiti jer to zapravo ne postoji. Postane pametniji. Postane, ali ne ostane. Jer mu u sljedećoj fazi nisu toliko bitne sitnice, nego veći dijelovi, u kojima se čak može i naći tekst između redaka. Ali naravno, kao ''bivši'' optimist i neprestani provoditelj mehanizma ''glavom kroz zid'', opet slijedi ista priča. Evo, ja sam zaista živi primjer ove teorije.
A zanima me dokle čovjek može ići s takvim provjerenim, očito nepravilnim metodama. Koliko nekoj glavi treba da shvati da ne treba svemu davati smisao i u svemu tražiti skrivenu poruku. Pa nismo tajni agenti, jebemu! Eto to me ljuti. I plaši. I nimalo ne iznenađuje. Ha, valjda ću jednom shvatiti... Ali nije sve tako loše; relativno sam rano postala svjesna cjelokupne situacije i pokušavam se ispraviti. Samo što je žalosno to što ti uvijek treba nešto loše da shvatiš koliko trebaš uživati u onom lijepom i ne tražiti od istog da bude predivno; ako je lijepo, neka bude lijepo. Možda i postane predivno. Ali nemoj to očekivati. Ni forsirati.
Razočaranja su sastavni dio našeg života. I mislim da ih svatko treba doživjeti. Ali ako neka već možemo izbjeći, zašto ne? Ima dovoljno stvari koje će nas razočarati, ne moramo još sami sebe uništavati. No ipak, ljudi smo. I jednostavno ne shvaćamo...
Post scriptum
Gwen Stefani me razumije... 
If I could escape
And re-create a place as my own world
And I could be your favorite girl
Forever, perfectly together
And tell me boy, now wouldn't that be sweet?
If I could be sweet
I know I've been a real bad girl
I didn't mean for you to get hurt
Whatsoever, we can make it better
And tell me boy, now wouldn't that be sweet?
Sweet escape
|
