Ožiljak na srcu koji nas podsjeća na to kako je naše srce jednom jače kucalo zbog nekoga, ponosno nosimo do kraja života.
''Ne postoji očaj tako velik kao onaj nakon prvih trenutaka žalosti.'' Riječi nekog pjesnika koje je citirao Lucas u Tree Hillu u jednoj epizodi i koje su me se veoma dojmile. Jer eto za mene su točne...
Ne volim kad sam tužna. Naravno, nitko to ne voli. A još je teže kad si stalno povezan za ono što te čini tužnim. Ipak si s razlogom povezan za to nešto toliko dugo da na kraju ne znaš da li te to usrećuje ili rastužuje. Onda odlučiš da te rastužuje pa se riješiš istoga i opet si tužan.
Ali tugu je nekako lakše podnijeti kad dolazi postepeno. Barem meni. Jest da traje duže, ali kad se završi lakše je krenuti dalje. Kad dugo očekuješ nešto što je neizbježno, nije tako strašno kad to i dođe jer si nekako pripremljen. Jest da postoji onaj ključni trenutak koji te protrese još jednom za kraj, ali kad to prođe nekako si misliš: Zar je već gotovo?
There's no earthly way of knowing
What was in my heart when it stopped going
Ali treba preživjeti te prve trenutke žalosti kada čovjek nije samo tužan nego na sekundu, dvije prestane živjeti... Nakon toga je lako. Prvi tren ni ne znaš što te je snašlo. Onda shvatiš, ali nastaviš dalje. Nema smisla živjeti u iluziji.
I tako to ide iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I uvijek netko nekoga povrijedi. Uvijek netko plače. Uvijek je nekome slomljeno srce. Ali nije uvijek tebi.
Strah me je, bojim se, ovo nije u redu
Nadam se, valjda nije, nije tako strašno...
I da, iskrenost je u redu. Thumbs up za iskrenost. Ali ne pretjerivati. Neke stvari je bolje prešutjeti.
|
