19
ponedjeljak
ožujak
2012
Heidelberg & co
Zanimljiv dan. U svakom pogledu. Pun raznovrsnih prosvijetljujućih iskustava.
Jedna takva misao ošinula me danas pod tušem, valjda usljed toga što se
mozak konačno nakon napronog dana opustio, otpustio hrpetinu poluartikuliranih
nemuštih kvazinjemačkih krnjih rečenica koje to ne žele biti,a koje je proizvodila
ruska jezičava visokotlačna mašina, po imenu Svetlana. Mada sam po prirodi rasni
primjerak ženskog multitasking-a, ovaj jezični bombardman je bio i za mene previše.
No ostavimo sad ovo po strani. Dakle da se ponovno vratimo na početak i razjasnimo
pozadinu cijele situacije. Svaka moja pustolovna priča u zadnje vrijeme započinje s
Die Bahn, tako sam i ovaj put sjela na Die Bahn i pičila za Heidelberg u društvu
jednog Njemca, apsolventa engleskog i teologije i djevojke koja trenutno volontira
u bolnici (freies soziales Jahr). Brbljali smo tako malo o faksu, uspoređivali…
zaključila sam da je naš filozofski faks organizacijski prilično sličan ovome u Freiburgu:
ni oni nemaju osobito puno doticaja s praksom tijekom studija tj. isto kao i mi
hospitiraju tridesetak sati na školi i održavaju nekoliko oglednih sati, na faksu
slušaju pedagogiju, psihologiju te metodike u struci. Dakle, ništa nova. Što je
posve suprotno onome što sam čula od studentice visoke pedagoške škole.
Teško mogu izvesti neki generalni zaključak iz navedenih primjera…možda &&
tu ima isto tolko hvalisavih kolko ljenih a toliko i marljivih studenata. Uz to nekako
sam shvatila da naše (ili barem moje) znanje koje smo dobili na fakultetu nimalo
ne zaostaje za njihovim: uspoređujući što mi radimo na jezičnim vježbama i
ostalim oblicima intenzivnog rada na jeziku, dečko je zaključio da on na katedri
engleskoga ni iz bliza nije imao tako intenzivan jezični rad. Stoga se doimao
prilično zadivljenim mojim baratanjem njemačkim jezikom, čak mi se činilo da
se pomalo osjećao posramljenim jer neki stranac govori njegov jezik barem na
istoj razini kao on. Eto tek toliko, da ne kritiziram cijelo vrijeme naš sustav, izgleda
da neke stvari ipak valjaju…mada doza kritike nikome ne škodi.
Ovo sam sad ovako zbrdazdola opisala jer je ovo putovanje vlakom izbljedilo
pod dojmovima današnjeg dana. Dakle u Heidelberg sam išla posjetiti dvije
kolegice stipendistice: Svetlana iz Rusije i Oyuna iz Mongolije.
Dakle one isto to, što ja radim u Freiburgu na gimnaziji,
rade u Heidelbergu na integriranoj školi (Gesamtschule) koja obuhvaća razrede
od 5 do 12 i to sva tri njemačka školsaka profila (Gymnasium, Real-, Hauptschule).
Posebnost ove škole su tzv. VK-razredi…ne sjećam se više za što kratica stoji ali
to je u stvari tečaj njemačkoj jezika, tj. izvjesna dodatna nastava za učenike strance
koji loše govore njemački jezik pa u okviru tog tečaja uče ili usavršavanju njemački
kako bi se poslije mogli uključiti u regularne razrede. Posebnost cijele priče je
multikulturalnost takvih razreda. U jednom razredu sjede djeca u rasponu od 10
do 17 godina iz 5-6 različitih zemalja (Iračani, Španjolci, Portugalci, Amerikanci,
Izraelci, Turci, Japanci, Kinezi, Mađari, Poljaci, Nigerijci…). Još više iznenađujuća je
činjenica da neka djeca i nakon godine dana boravka u Njemačkoj jedva mogu
sklepati suvislu rečenicu. Mnogi od njih baš nisu previše sretni što moraju biti u
stranoj zemlji i učiti totalno novi jezik, a nečesto i novo pismo: šesnaestogodišnji
Iranac doputovao je u Njemačku u prtljažniku iz Irana gdje su ga roditelji potrpali u
auto. Trenutno se nalazi u sirotištu i dolazi u navedenu školu, s njemačko-iranskim
rječnikom, jedva natuca njemački i jedva piše latinicu.
Došla sam u taj razred misleći da ću hospitirati jer sam na mojoj školi u Freiburgu
jedino to radila, ali kad sam se počela predstavljati u razredu i objašnjavati odakle
dolazim djeca su se s iskricama u okicama sjatila oko karte svijeta na zidu i počela
mi redom objašnjavati iz kojih zemalja dolaze: znaš li odakle ja dolazim? Pogađaj!
Turska? Ne, Izrael! Bila sam totalno razdragana jer takvo veselje nisam doživjela ni
u nižim razredima na mojoj gimnaziji u Freiburgu.
Kod druge kolegice, Ruskinje opjevane u uvodu posta, sjedile su dvije učenice,
Nigerijka i Turkinja. Prvi dan sam bila samo šokirana, a drugi dan frustrirana i
rezignirana. Ponekad uz sve pozitivne primjere i uzore dobijemo i junk-food-meni,
ali i to je potrebno kako bismo shvatili što valja, a što ne. Kolegica je vrlo nespretnim
uputama učenicima koji se jedva znaju suvislo predstaviti neuspješno pokušavala
objasniti apstraktne pojmove poput „Schutz“ u složenici „Naturschutzgebiet“ koji je
bio potreban da bi mogli shvatiti što se sve može zalijepiti na plakat o vlastitoj zemlji,
za što joj je bilo potrebno 45 minuta. To što sam ja bila iziritirana nije toliko bitno u cijeloj
priči jer sam ionako bila u Heidelbergu samo dva dana, no sirote djevojke će ovo morati
podnositi još čitavih godinu dana: Sandra je nekih pola godine u Njemačkoj. Došla je za
mamom koja već deset godina radi tu. Kako se majka razvela od oca, Sandra je u
početku živjela kod bake u Nigeriji. Nije nešto posebno živahna na satu. Ne znam
kako je na drugim satovima. Doima se pomalo rezignirano i odsutno. Objasnila mi je
kako je u Nigeriji sve puno drukčije: Tamo je puno glasnije. Kako to misliš glasnije?
Pa, tamo nas ima puno, kad slavimo Božić, onda dođe mojih 20 sestrični i bratića i
svi kuhamo, pjevamo i plešemo. Znamo organizirati natjecanje u pjevanju i plesanju,
moja sestrična dobro pjeva. I bubnjamo. Primijetila sam odmah da se razdragala jer
na satu geografije kolegica Ruskinja ima vremena samo za broj stanovnika, reljef i
druge za život bitne brojke.
Uz to hospitirala sam kod četvero profesora: engleski, povijest i geografija (tj. opet onaj
tipični njemački mix-predmet koji kod nas ne postoji: geografija, politika i gospodarstvo).
Nemam nekih posebnih primjedbi, osim što je škola malo devastirana, ogromna škola
od 1800 učenika, djeca su nešto živahnija, a zbornica ima barem 5.
Hvala bogu pa sam bila samo dva dana u školi. Vikend sam provela u ugodnoj šetnji
gradom s još 4 kolegice stipendistice iz Meinza i Wiesbadena koje su došle na
jednodnevan izlet u Heidelberg.
Prvi dan u Heidelbergu...odmah nakon 6 sati nastave trk u grad...gore-dolje, stepenice, izlizani tlakovci, ajde ajde...s potpeticama ili bez...kad Svetlana vodi turističku turu, nema trte-mrte
Sram me bilo...al nisam imala pojma o Heidelbergu i da je tamo takav prekrasan dvorac
U živo izgleda neopisivo bolje
Ovdje bi se dalo studirati...iza mene je studentska menza
Na obali rijeke Neckar
Nismo mogle odoljeti...Schneballen...ali su očajnog okusa 
komentiraj (2) * ispiši * #
Yo me llammo Kristina
Skoro 18:00 sati. Jako sam se zadržala. A ne može čovjek tek tako
odkantati ponuđeni sladoled od naranče, osobito u ugodnom društvu
šašavog mladog Izraelca…ich bin der verdammte Araber…a valjda
najtolerantnija i u glavi najzdravija mlada osoba koju sam dosad srela…
barem u Njemačkoj. I tako mi brbljamo o Izraelcima, Palestincima,
Muslimanima, Iranu, Siriji (ne smije biti frend na fejsu s prijateljem iz susjednog
hodnika jer je on Izraelac, a prijatelj Sirijac…haaaa??? 
Pa mogli bi nas
špijunirati i reći, aha ti sigurno tajno surađuješ sa Sirijom).
Dan se nastavio u multikulti-znaku. Imala sam takoreći blind date s
Čileancem-kasnije se ispostavilo da je ipak Peruanac
, no nakon iscrpnog i
praktičnog sata geografije na temu Južna Amerika, do navedene zabune
sigurno više neće doći. Da rasvijetlim pozadinu situacije. Kako sam iz
puke želje za znanjem i osvježenjem odlučila naučiti još jedan jezik, na
meniju su bili francuski, talijanski i španjolski, a eliminacijski faktori: hm…
francuski je težak, Talijani su ružni, a Latinoamerikanci su vjerojatno najveselija
bića među svim nacijama s kojima sam do sad imala posla, a ne tako nevažan
argument je činjenica da se Južnoamerikanac s dvije lijeve noge još nije rodio.
Dakle, elokventni, zabavni i najbolji plesači.
Argumenata puna kapa. Tako sam
slučajno na stranicama student-servisa Freiburga otkrila link za traženje
tandem-partnera u učenju jezika. Poslala sam par upita na nekoliko Južnoamerikanaca
i Južnoamerikanki te Španjolaca (Španjolki…naravno…). Javio se izvjestan Roy
koji doduše govori Njemački, ali relativno loše, a ja bi mu trebala pomoći da ga
steše, dok bi me on pokušao naučiti Španjolski 
Juhu…ambiciozan pothvat!
Nakon uvodnih za navedenu situaciju tipičnih poteškoća u susret mi je došao od
uha do uha nasmiješeni omanji tamnoputi kovrčko, pljunuti Indijanac, kojeg mogu
zamisliti da na vrhu Anda jede pečeni batat i slavi Pačamamu. Nakon uvodnih
nezgrapnih njemačkih rečenica i nakon što se moja njemačka jezična kazaljka
spustila s 120 na 50 km/h zaputili smo se do obližnjeg birca. Roy je u Peruu studirao
informatiku, završio bachelor i sad radi master (isuse kojih li glupih terminia,
kad će konačno netko smisliti hrvatske inačice i u neku gramatiku ili rječnik
navesti rekciju navedenih imenica!) u Freiburgu. Tu je od listopada prošle godine,
dosta dobro je savladao jezik, ali eto treba mu netko što za učenje jezika što za
druženje: pa mislio sam neki party će biti pravo mjesto za upoznavanje ljudi, tad
čovjek ne mora puno govoriti pa se dakle jezične nespretnosti toliko ne primjećuju.
Brus! Njemački party znači da ljudi stoje i nešto pričaju. Mi ne pričamo, mi plešemo
kad smo na fešti! Ja sam se složila s navedenim opservacijama i po kratkom
postupku smo zaključili da moramo prvom prilikom izaći u neki latinoamerički
birc i razmigati bokove 
Roy je očito imao pet iz geografije...moja skica Hrvatske je čisti minimalizam
Moj prvi španjolski rječnik...ukoliko se može dešifrirati moj škrakopis
komentiraj (0) * ispiši * #
12
ponedjeljak
ožujak
2012
Čudnovate zgode šegrta „Pripravnika“
Dakle species „Pripravnik“ ima svoje stanište i u mojoj njemačkoj školi.
Ima ih ove godine 4 friška i isto toliko starih.
Što radi pripravnik tj. „Referendar“ tijekom svog pripravničkog staža
od godinu i pol (man ist im Referendariat oder kürzer im Ref)?
Za razliku od naših bogeca…a pardon, pripravnika, imaju normalnu
plaću, naravno puno manju (nešto preko hiljadarke)od ostalih
nastavnika , imaju 12 sati tjedno neposrednog rada. Od tih 12 sati,
4-5 sati predaju tj. drže nastavu, u stilu oglednih sati, a ostatak hospitiraju.
Osim toga svaki pripravnik dva dana u tjednu ima popodnevne seminare
na temu didaktike i metodike, a ostatak vremena provodi pišući detaljne pripreme.
Svaki pripravnik naravno ima mentora, u punom smislu riječi, s kojim
nakon svakog održanog samostalnog sata razglaba o dobrim i lošim
stranama održanog sata….doslovno 
na zabušavaju, ne piju kavicu,
fakat su štreberi 
.
Nakon pola godine, dakle s početkom sljedeće školske godine dobivaju
svoje razrede, u kojima održavaju regularnu nastavu, 12 sati tjedno.
I dalje surađuju s mentorom, al nisam sigurna koliko sati dolazi na hospitacije.
Uglavnom u toj drugoj fazi pripravništva nekoliko puta godišnje im na sat
dolazi stručni savjetnik (tipa naše stručne savjetnice Crikvenčić) i daje
svoju ocjenu sata. Stručnih savjetnika ima puno više nego kod nas.
Na našoj školi ima nekoliko stručnih savjetnika za različite predmete
koji i predaju na seminarima za pripravnike. Dakle to bi se možda
moglo usporediti s našim savjetnicima mentorima.
Usput,što oni zapravo rade? Koja je njihova funkcija?
Uglavnom, nakon godine dana sljedi ogledni sat koji se ocjenjuje
ocjenom od 5 do 1, a ta ocjena ulazi u završnu ocjenu zajedno
s pismenim i usmenim testiranjem. Dakle, pripravnik na kraju
dobiva ocjenu „drugog državnog ispita“ (das zweite Staatsexamen)
i ta se ocjena naravno gleda prilikom zapošljavanja. Valja reći da
pripravnici nisu zaposleni na dotičnoj školi. Oni se nakon završenog
faksa, tj. kad polože prvi državni ispit (das erste Staatsexamen)
prijavljuju na ministarstvu određene pokrajine (Bundesland) koja
im dodjeljuje pripravničko mjesto na nekoj školi. Nakon položenog
drugog državnog ispita oni tek idu u potragu za pravim radnim mjestom.
Još jedan bitan termin moram spomenuti u kontekstu zapošljavanja
u prosvjeti. „ Verbeamtung“; ne mogu prevesti na hrvatski jer takvo
što zapravo kod nas ne postoji. Radi se o tome da učitelji i nastavnici
ne dobivaju status „državnog službenika,činovnika, zaposlenika“
(Beamte) baš tako lako. Dakle da bi mogao biti „VERBEAMTET“
nastavnik mora imati punu normu (u Baden-Württembergu je to
neovisno o predmetu 25 sati tjedno), mora biti prilično revan i
ambiciozan, dakle angažman je vrlo bitan, mora imati dobru ocjenu
s državnog ispita, te…slušaj ovo…mora imati normalnu tjelesnu
težinu! Da podastrem primjerom; prijateljica neke moje poznanice
radi u specijalnoj školi, malo je buca, već nekoliko godina radi revno
i marljivo, trgajući se za status službenika, ali objašnjeno joj je da,
ukoliko želi dobiti taj status, se mora početi baviti sportom kako bi
skinula višak kilograma 
.
Što ako nisi „verbeamtet“, dakle ako si običan nastavnik bez navedenog
statusa. To znači da radiš od školske godine do sljedeće školske godine,
dakle na određeno, ali preko ljetnih praznika si nezaposlen. No, kad konačno
dođeš do statusa „Beamte“, osiguran si ugovorom na neodređeno, što
znači da ni u kom slučaju ne možeš dobiti otkaz i naravno normalno si
plaćen preko ljetnih praznika.
Nastavnici u Njemačkoj u pravilu rade samo na jednoj školi. Još nisam
srela nastavnika koji ima dio satnice na jednoj, a dio na drugoj školi. Što
se tiče norme (das Deputat),shvatila sam da je obračunavanje norme
puno fleksibilnije ili u najmanju ruku za svaki ekstra posao se dodaju sati.
Dakle ako se kao informatičar netko brine za kompjutere ili internetsku
mrežu, ili je netko voljan raditi neke administrativne poslove, za to dobiva
odobrene satove.
Što je s papirologijom i premilim nam poslovima razrednika?
Dakle, mada imaju 25 sati u normi, s druge su strane puno rasterećeniji.
Naime, razrednik ne vodi nikakvu razrednu knjigu ili neku evidenciju za
učenike, ocjene, neopravdane, a kamo li da piše nekakve statistike na
kraju godine i na polugodištu. Svaki nastavnik unosi ocjene u školski
kompjuter, a razrednici ih samo moraju provjeriti i kasnije potpisati
svjedodžbe. Na moj upit, a gdje vam je evidencija učenika, njegovih
ocjena i izostanaka, kolegica je rekla…a da joj, ima tamo u tajništvu neka
knjiga, kao neki portfolio za svakog učenika, a da, morala bi možda pogledati di je to.
Uglavnom, profesori su puno više posvećeni onome što je zapravo njihov
posao, dakle, pripreme, ispravljanje testova, organiziranje projekata itd…
(a ne izigravanje tajnice 
) Moram reći da se sve navedene zadaće stvarno
savjesno obavljaju, stvarno većina održava kvalitetnu i zanimljivu nastavu.
Ispravljanju testova, a osobito eseja posvećuje se posebna pozornost. Ali ako
uzmemo u obzir gore opisan proces praktičnog učenja struke, nije ni čudno da to
tako ležerno rade.
Sljedeći tjedan odlazim u Heidelberg u jednu školu (Gesamtschule-nešto
slično našoj osnovnoj školi gdje su svi u jednom loncu) gdje ću hospitirati,
pa da vidim kakve su razlike.
komentiraj (0) * ispiši * #
06
utorak
ožujak
2012
Povratak u prošlost...
Da vam malo opišem njemački studentski život…
Započet ću sa svojim studentskim domom u kojem
ću ostati još mjesec dana. Naravno, nastavljam u
maniri superlativa.
Studentski dom Thomas Morus Burse je doduše
katolički doma, ali nitko nas ne prisiljava na misu i
jutarnju molitvu, tako da osim što u sklopu doma
ima kapelica, nigdje drugdje se ne može nanjušiti
ništa katoličko.
Imam jednu sobu, veličine onih u našim studentskom
domovima, u kojoj sam sama, ali malo su humanije
uređene i naravno nije stavljen najlošiji pod i najlošiji
prozori ko' što se to kod nas radi u masovnoj produkciji,
nego to sve na nešto liči.
Ovo je moj sobičak
Najdraži dio su mi zajedničke prostorije.
Svaki hodnik, koji čini jednu cjelinu iliti
WG (Wohngruppe ili Wohngemeinschaft)
dijeli jednu zajedničku kuhinju s blagovaonom i
dvije kupaonice. Kuhinja naravno u pravom smislu
riječi, s pravim štednjakom i pećnicom, dva komada;
sudoper, elementi, hladnjak i zamrzivači, ogromni
stol s kutnom klupom i stolicama. Ogromna kuhinja
za ugodno druženje 
Moj hodnik…veš se suši…dugo
Svaki tjedan druga osoba mora odnositi smeće
Kaotična kuhinja u mojem hodniku
Na svakom katu ima još ogromna dnevna soba s televizijom.
Moja najdraža prostorija 
, osim ako je Bundesligatag…
pa mi žene nemao pristupa telki osim ako smo zagrižene
nogometašice. Dosada, krdo tipova s pivama, a pokoji i
sa škembom.
Uglavnom, kol'ko je” WG” složna najbolje se vidi po kuhinji.
Evo nekoliko primjera loše solidarnosti. A možda su
studenti u mojem hodniku jednostavno lijeni.
Tako mi mlijeka u prahu…ovo suđe tu stoji već tri tjedna.
Blagovaona s veselim slikama i natpisima
Neveselo bilje
Kaos na stolu
Zajednički hladnjak…moje ime se ne vidi, marker je zakazao, samo se nazire samo K
Jipiiii…živio smrad
A da…imamo i balkon. Naravno u mojem hodniku je najprljaviji.
Kupaonica s tuš-kabinom
Pogled s mog prozora
Ovo je malo bolji primjerak. Moja omiljena “WG” u kojoj
kuhamo, pečemo, gledamo TV, igramo pictionary i
activity feštamo itd…
Moji susjedi uspijevaju za svoju kuhinju i dnevnu sobu organizirati zajedničku kasicu.
Blagovaona
Sretne biljke
Chillout zona…
Kutna garnitura kupljena sa zajedničkim sredstvima
Multikulti
Važan plakat…test yourself
Top-lista za ubojice moljaca (tko ubije najviše moljaca dobije lim kolača)
Aha…pravila se znaju
Jedna zanimljiva primjedba nad kojom bi se naši
muži mogli zamisliti: gotovi svi dečki znaju kuhati,
neki od njih tak dobro kuhaju, neki i peku čak kolače,
da sam sama ponekad posramljena, a nije da imam
dvije lijeve ruke u kuhinji. Općenito, Njemci vole peći
kolače…mljac, ne bunim se, samo moja bedra se
nekako zaokružuju…
Kolaču…stoj, ruke u vis!
Koja ekipa mi je dakle u susjedstvu: studenti
teologije, kemije, stomatologije, farmacije, i
naravno jako puno studoša razredne nastave
ili ostalih učiteljskih profila. U Njemačkoj naobrazba
za učitelja ili profesora izgleda malo drukčije.
Oni taj tip fakulteta zovu “Lehramt” (učiteljska škola),
a može se studirati na pedagoškoj visokoj školi ili
fakultetu. Na PH (Pädagogische Hoschschule)
studiraju ljudi koji će predavati u razrednoj nastavi
ili u tipu škole koji Njemci zovu “Realschule”. Učitelji
koji predaju na gimnazijama studiraju na fakultetu,
dakle slično našem filozofskom fakultetu. U stvari
takva podjela je karakteristična za Baden-Württemberg.
Izmeđuostalog, „Lehramt“ se u Ba-Wü ne studira po Bologni.
Trenutno su za studente praznici, tj ispitni rokovi, a u
svibnju počinje ljetni semestar. O tome ću onda kasnije,
jer ću se sama upisati na faks i na pedagošku školu,
gdje ću moći odlaziti na seminare i predavanja.
Još jedna stvar koja upada u oči u usporedbi s našim
standardima studiranja. Svi njemački studenti su u
prosjeku stariji, što je s jedne strane posljedica dužeg
gimnazijskog obrazovanja (trenutno još 13 razreda,
a od sljedeće godine 12), a velikim dijelom je i
posljedica velike slobode koju mladi Nijemci imaju.
Naime, velik dio njih prije nego krene studirati ode u
inozemstvo na neku vrstu rada, prakse, ili u Njemačkoj
započnu neki zanat, tj. praksu, e da bi ustanovili što
im leži, što je za njih najbolje i što bi u budućnosti mogli
raditi. Mnogi krenu studirati jedno, pa nakon godine,
dvije,tri ili čak cijelog završenog studija upišu neki drugi.
Za vrijeme studija isto tako mnogi odlaze u inozemstvo,
na godinu, ili semestar, što je naravno u međuvremenu
postalo i obavezno, ali Nijemci su, sjećam se i kad sam
još ja bila student, imali puno više opcija za boravak u
inozemstvu. Neke od njih toliko omete ta ogromna sloboda
izbora i odlučivanja , da studiraju i studiraju i studiraju…
I tko zna da li ikad završe.
Kako su fakulteti zahtjevni, to ću tek kasnije saznati,
ali ima i nekih sličnosti u studentskim navikama: spavanje
do podneva ili čak i duže, učenje do ranog jutra, ili
gledanje televizije do ranog jutra, dezorganiziranost,
dekintiranost (prijatelj iz Izraela mi veli: joj moj rabljeni
bajk je dosta koštal, moral sam ga dati i popravljati;
pa kolko ono? ; pa 16 eura), loše hrane (duboko smrznuta
pizza je svakodnevno na meniju) itd.
komentiraj (1) * ispiši * #
01
četvrtak
ožujak
2012
Što je unutar kutije...
Dakle…kao što sam najavila…nakon hardware-a
sljedi software škole na kojoj hospitiram već
treći tjedan. Mada mi je hospitiranje, tj. sjedenje
na nastavi i promatranje pomalo dojadilo, ipak
sam ponešto vidjela, primijetila, usporedila…
i na zadnje, kako god stvar okrenem: nastavnici
u svakom slučaju odlaze na satove s najviše
5 minuta zakašnjenja, učenici su neusporedivo
marljiviji i odgovorniji, mada se mnogi nastavnici
žale kako su mlađe generacije sve dekoncentriranje
i ljenije, nastavnici su metodički raznoliki i zanimljivi…
To su glavni zaključci.
Nastava je organizirana u blok satovima, dakle
po sat i pol odnosno dva skolska sata spojena
bez pauze, nakon čega sljedi odmor od 20 minuta.
Tako je razdijeljen cijeli dan. Školsko zvono
(iliti meditativni bim-bam-bom od kojeg
ne pucaju uši kad si na hodniku) zvoni na kraju
svakog blok-sata, dakle nakon sat i pol vremena
te za kraj 20-minutnog odmora.
Točno u minuti ili čak nešto prije nastavnici
kreću na sat. Isto kao kod nas, učionice se
zaključavaju, s time da učenici ne sjede pred
vratima i čekaju nego obično cirkuliraju po školi
ili vani, što je zapravo cilj zaključavanja učionica;
da se kreću, a ne da sjede ili spavaju u učionicama.
Isto tako nastavnici nisu pošteđeni omiljenog
nam dežuranja, što prilično savjesno provode,
nekoliko nastavnika je raspoređeno po različitim
punktovima i u pravilu nema nikakvih izgreda,
čak ni pušenja na području školskog dvorišta.
Učenici bez puno drame napuste dvorište ukoliko
zaglibe s cigaretom u „zabranjenoj“ zoni.
Što se događa na satu…
Naravno kako sat traje sat i pol, puno se
efektivnije može raditi i puno vise postići u takvom
vremenu, a uz to treba napomenuti da se strani
jezik uči najmanje 3 sata tjedno. Mogući
strani jezici su kao što to sam prije navela: engleski,
kao prvi strani jezik, francuski ili latinski kao drugi
strani jezik te talijanski kao treći strani jezik,
s time da je treći strani jezik izborni, tj. umjesto
njega se može birati neki prirodoslovni predmet.
Uglavnom dosta je velika razlika u načinu
predavanja u primjerice 5., 6. ili 7. razredima
(tj. onome što oni zovu „Unterstufe“) i načinu
predavanja u 9., 10., 11. te 12. razredu. Valja reći
da u Baden-Württembergu ove godine počinje
spajanje 11. i 12. razreda, tj. miče se u stvari
9. razred. A razlika se sastoji u tome što se u
“nižim” razredima radi metodički puno transparentnije,
onako točno po školskoj metodici, s rasterećenjem,
uvodom, grupnim radom, s puno usmene komunikacije
kad je u pitanju jezik te uvijek ali uvijek se završava
sa zadaćom s kojom se zapravo i započinje skoro
pa svaki sat. Ali ne u smislu da se ona provjerava i
da se daju neki plusići, nego se nastava tj. gradivo
nadovezuje na ono što su morali obraditi, riješiti,
pripremiti doma. Već od 9. razreda počinje nešto
drukčiji režim: učenici već imaju prilično dobar nivo.
Djelomično sam bila paf na satovima povijesti jer
učenici ne samo da barataju povijesnim činjenicama
nego prije svega odlično povezuju ne samo unutar
predmeta nego i interdisciplinarno. Tu moram
napomenuti da nastava povijesti nema apsolutno
nikakve veze s nastavom povijesti koju ja poznajem
iz osnovne i srednje škole. U tim razredima više
nema takvog metodičkog „cirkusa“ nego se
jednostavno raspravlja, nadovezujući se gotovo
uvijek na nešto što je prije bilo obrađeno u nekoj
zadaći u nekom eseju ili je jednostavno prije bilo
obrađeno. Ono što se može primijetiti u usporedbi
s našim učenicima je jednostavno činjenica da
se kontinuirano radi. Ako učenik zabušava dvije
trećine godine ne postoji ni teoretska ni praktična
šansa da na kraju godine ima pozitivnu ocjenu.
Nešto poput ispravljanja ocjena NE POSTOJI.
Dakle, ono što radi, tj SVE što radi cijele godine,
sve ulazi u završnu ocjenu. Molim lijepo ovo
pročitati barem pet puta: po polugodištu se na
stranom jeziku pišem u prosjeku 10 kraćih provjera.
Odnosno po lekciji dva testa, kao primjerice rijeci.
Na kraju godine 20 takvih ocjena čini 40% završne
ocjene. Ostatak ocjene čine veliki testovi i rad na
satu te domaće zadaće i općenito zalaganje i napredak.
Nešto poput USMENOG ispitivanja ne postoji!!!
Na satu se nikad ne ispituje za ocjenu. Nastavnik
vodi vlastite bilješke o tome kao učenik napreduje.
Još jedna razlika koja bi vjerujem obradovala mnoge
kolege. Ne postoji imenik. Barem ne u našem smislu.
Dakle, „Klassenbuch“ iliti razredna knjiga je jedna teka,
bilježnica s posebnim tablicama u koje se upisuje
sat, tj. tema sata, što nema veze sa nekakvim
OPP-om (operativni plan i program), zatim učenici
koji nedostaju te domaća zadaća. Razrednu
knjigu uzima učenik i nosi ju sa sobom na
sljedeci sat. Ocjene su izričito privatna stvar.
Dakle ocjene se ne govore javno, nego profesor
vodi vlastite bilješke, ili ne, prepušteno svakome
pojedinačno, iz čega na kraju izvodi zaključnu ocjenu.
U 10., 11. i 12. razredu iliti „Oberstufe“ koji su
konkretna priprema za maturu, djelomično se radi
toliko specifično da sam ja imala priličnih problema
s poznavanjem gradiva, govorim o književnosti, a o
povijesti ili gospodarstvu da ni ne govorim. Gospodarstvo
liči na statistiku koju sam slušala na faksu,
a općenito stil predavanja tj. nastave u tim razredima
liči više na fakultetski seminarski rad. Navedeni
razredi više se ne klasificiraju kao razredi već kao
tečajevi, tj „Kursstufen“. Pa je tako 10. razred
„Kursstufe 1“, a 11. i 12. su „Kursstufe 2“. Svaki
učenik ima individualni raspored, ovisno o tome
koje predmete je odabrao za maturu. Svi predmeti
koji su na maturi, zastupljeni su sa 4 sata tjedno.
Na tim su satovima tj. tečajevima samo učenici
koji su taj predmet odabrali za maturu, dakle profiliraju
se u tom predmetu i upravo je zato nivo tako visok.
Drugom ću prilikom napisati nešto opširnije o njemačkoj
maturi i o načinu bodovanja koji počinje u 10. razredu i
utječe na završnu ocjenu na maturi.
Zanimljivo je da ocjene jednostavno nisu u fokusu
učenika ni nastavnika. Nastavnici imaju priličnu slobodu
sto se tiče izbora tema i metoda. Ne moraju izrađivati
plan i program. Trebali bi u stvari zajednički u stručnom
vijeću izraditi neki plan ali na mojoj školi to ne postoji.
No, o vrstama programa jednom drugom zgodom.
Ono što upada u oči je činjenica da
još na toj školi nisam vidjela problematičnog učenika u
smislu u kojem ih mi poznajemo. Učenici uglavnom
100% rade. Posebno je to zapravo bitno za nastavu
jezika gdje je neophodna usmena komunikacija.
Gotovo svaki prozvani učenik zna sklapati barem
najjednostavniju rečenicu. Do sad još nisam primijetila
da učenik na upit profesora ne bi odgovorio barem nešto.
Dok kod nas mnogi spuštaju glave i mole boga da ga
se preskoči, tu je barem 50% ruku u zraku na svako
pitanje nastavnika. Kad se radi grupno ili se radi primjerice
simulacija sudskog procesa, učenici rade. Svatko napravi svoj
zadatak. Neki bolje, neki slabije. Ne postoji cirkus na satu.
Razred koji je bio okarakteriziran kao najgori razred trenutno
na školi, je otprilike u prosjeku razreda kojima ja predajem doma.
Da učenik na satu ne radi apsolutno ništa, spava, nema knjige
ili se prepire s profesorom, ovdje još nisam vidjela.
Dakle…zaključke, dojmove i razloge prepuštam vama…
komentiraj (0) * ispiši * #
