26
četvrtak
travanj
2012
Tour d´Europe
Dakle, da ispravim grijehe od prethodnih tjedana…u već poznatoj maniri, školske sam praznike započela sa Die Bahn koja me u društvu opet nekih novih ljudi otkotrljala do Ulma gdje me teta odvezla do ujaka, s kojim sam onda pičila put domovine. S ogromni koferom, polupraznim ili polupunim, kako bi ostalo mjesta još za pokoju krpicu od doma i dosta knjiga. Neke hitne stvari su se morale obaviti, kao na primjer kava s ovom frendicom pa s onom frendicom, pa frizerka (bože nedaj da moram k njemačkoj frizerki 
)…Uz to razveselile su me već poznate ali uvijek posebne uskršnje ceremonije od farbanja jaja, do žegna i ispijanja špricara i naravno martinija sa sestričnama.
Veli mi sestrična: „Ab den dritten Tag stinkt der Fisch“….pa skoro tako,svakog gosta tri dana dosta (nije da sam gost, ali soba mi je tol´ko mala da se od silnih stvari koje sam potrpala iz stana u Vraždinu jedva okrećem). Nekako mi je sjela ta poslovica, tako da sam brže bolje šmugnula na put. Sve se nekako praktično poklopilo tako da sam s frendicom otišla do Zagreba, gdje smo naravno usput još popile kavu s drugim frendicama, kako bi onda otišla u naručje hrvatske kotrljajuće sestre „HŽ“ . Naravno čim sam ušla u kupe, shvatila sam da sam u drugom filmu, opojni mirisi, šareno društvo: profil- bauštela i naravno dočekala sam se i očekivanog: kruh s kobasom i lukom. I tako je krenulo, u našem duhu, pooolakoo, u samom startu vlak kasni 25 minuta! Konačno se pokrenula stara kišta pravac Ljubljane. Vlak je na svakoj stanici stajao oko pola sata iz nepoznatih razloga…valjda se tako dugo prekopčavaju vagoni ili se čekalo na nekoga tko je zaspao. Uz sve to nenamjerno sam se uvukla u raspravu s germanofilom iz Like, koji me pokušavao uvjeriti u njemačko podrijetlo Velšana te kako je stoga njemački jedan od najvažnijih jezika na svijetu i zapravo bi svi trebali govoriti njemački, a ne engleski. Uz to, koji je to klipan Mick Jagger, mislim, po čemu je on boji od Uda Lindenberga? Zašto danas ne stasaju bendovi na Udu, nego na Micku?? Blasfemija! Nakon takvog žučnog i srčanog zagovaranja argumenata pokrijepljenih iz članaka na wikipediji, samo sam zašutjela i pokušavala u sto i jednoj poziciji zaspati do Münchena. U Münchenu me pomalo obuzeo osjećaj aaa tu sam, civilizacija, slasno pecivo iz pekare kakvo se kod nas ni pod razno ne može naći (barem ne tako raznoliko) i Die Bahn, IC do Bremena, 7 sati vožnje u komfornom vlaku, uživancija. I odmah poznata scena: dva muškarca s dvoje djece, Nizozemci koliko sam mogla skužiti po jeziku, zagorelih crvenih obraza, s punom skijaškom opremom, nebrojenim torbama i cendravim dječakom koji je se iz prkosa sklupčao i zavukao ispod sjedala, sjeli su odmah u prvi vagon na ulazu kako ne bi morali tegliti sve stvari kroz vlak. Nakon prve stanice ulaze 4 Njemice i shvate da na njihovom rezerviranim sjedalima sjedi nizozemska skijaška ekipa. Nakon što su im objasnile da su to njihova sjedala, rezervirana prije xy dana, plaćena xy eura i nakon što su im Nizozemci objasnili da s dvoje cendrave djece i punom skijaškom opremom u Bremenu neće stići iskrcati svu prtljagu i uhvatiti sljedeći vlak za Nizozemsku, gospođe su pozvale kondukterku kako bi mogle iskoristiti svoje konzumentsko pravo na sjedalo koje su platile. I tako bješe. Nakon što su se Alpe zamijenile s ravnicom i vjetrenjačama, kućice s križnom konstrukcijom s onima s klinkerom, stigla sam u Bremen, nakon sveukupno 15 stati vožnje. Kako nam vrijeme nije baš bilo naklonjeno, druženje nam se svodilo na šetnju po trgovačkim centrima i prežderavanja kod Kineza. Nakon što je riba opet počela smrdjeti, od sestrične sam se zaputila k teti, na kratko druženje koje je završilo panikom, jer mi se u torbi s laptopom prolila voda iz bočice. Moj elektronički prijatelj je krepao. Odmah sam nazvala svog prijatelja, doktora „Kompjuter“ i nakon tjedan dana kad sam se vratila u Freiburg, Roy je rekao da kompjuter zna, kad ga pali IT-stručnjak nema zajebancije :-D I tako je opet proradio.
Da se vratimo na put. Dakle, sljedeća stanica je bila Hannover gdje sam posjetila prijatelja iz Brazila koji je isto tako na stipendiji kao ja. Robson naravno nije bio doma za Uskršnje praznike, pa je zato bio šokiran kako ja za 7 sati mogu stići doma, dok njemu treba 7 stati po autoceti iz Ria do Sao Paula, gradovi koji su kao relativno blizu obzirom na razmjere zemlje. Uslijedio je sat latinoameričke i brazilske kulture. Robson mi je objasnio kako se Brazilci smatraju malo drukčijima, pa zato kažu Brazil i Latinska Amerika. Pustio mi je preko iPoda nekoliko brazilskih radijskih postaja, uglavnom onih najgorih, sa muzikom koju oni nazivaju muzika laktova i boli. Da objasnim, pjevači imaju povijene laktove i njišu se lijevo/desno i pjevaju o strašnoj ljubavnoj boli. Upoznala sam i najpoznatiju dječju seriju u Latinskoj Americi koja je se emitira još od 70-ih.
Evo linka:
http://www.youtube.com/watch?v=9YTSHTTFKcw
(sram me bilo...ali nemam živaca proučavati kako se postavlja youtube link 
)
Priča je zapravo krenula tako što sam u Robsonovom ormaru otkrila hrpetinu kapa. Dečko ima fetiš na kape ;-) Nice! E ova ti je totalno kul
Neee, tu kapu nosim samo u Njemačkoj jer je hladno, to u Brazilu nikad ne bi obukao, smijali bi mi se. -Pa kako to?- Zato je El Chavo nosti takvu kapu.
Nakon razgledavanja grada i uspona na vrh kupole gradske vijećnice, u kojoj se nalazi lift, koji vozi kroz savinuti kanal, tako da pod lifta u početku visi na stranu, na sredini se poravna, a u gornjem dijelu trakta visi u drugu stranu, otišli smo na kavu sa mojom prijateljicom koja je prošle godine boravila u Varaždinu na Drugoj gimnaziji. Evo vizualne potkrepe za one koji nisu shvatili.
Lift u novoj gradskoj viječnici u Hannoveru
Hannover
Martin i ja
Nova gradska viječnica u Hannoveru
U mnogim njemačkim gradovima postoje "besplatne knjižnice", svatko može slobodno uzeti bilo koju knjigu s police, vrati ju kad god hoće, uzeti ju ili stavit neku drugu. Ne znam dal bi takvo što funkcioniralo kod nas. Mislim da bi roba bila razgrabljena nakon prvog dana.
Nakon jednog dana Hannovera, Robson i ja krenuli smo put Berlina, točnije Erknera kraj Brlina. Tamo nas je čekala „međukonferencija“ koju organizira naša krovna agencija „PAD“ i „Kultusministerkonferenz“. Dakle, to u prijevodu znači susret sa svim ostalim stipendistima iz svih dijelova Njemačke, fina klopica, odlično druženje, puno smijeha, pive, seminara-malo previše jezičavih profesora na jednoj hrpi i to još profesora jezika, što znači da je sve vrvilo od društvenih znanosti (naš dragi prijatelj Mađar, profesor fizike, često se osjećao ko`u krivom filmu). Svi smo jedva čekali da se vidimo i da razmijenimo iskustva, da se požalimo, Latinoameri su se požalili kako se nemaju s kime grliti, jer u Njemačkoj se nitko ne grli, drugi su se požalili da nemaju prijatelja, jer su Njemci nečesto osim što su ljubazni vrlo rezervirani, teći su dekintirani jer još nisu dobili ni prvu stipendiju! Ali uglavnom, divno je bilo opet vidjeti poznate face, koje su nam svima sada zapravo prvi prijatelji u stranoj zemlji. To nam je nekako bila nit vodilja. Nismo više bili tako nabrijani kao na prvoj konferenciji, gdje smo upijali sve što se pružalo na svim radionicama i seminarima. Ovaj put nam je u pravom planu bilo druženje.
Najzabavniji seminar održao nam je jedan glumac na temu vođenje glasa i držanje govora. Jedna od najzabavnijih vježbi bila je svađanje u parovima. Svatko se sa svojim partnerom morao svađati na izmišljenom jeziku. Dakle, glumiti kao da se svađaš na jeziku tj. rječnikom koji ti momentalno padne na pamet. U drugom dijelu vježbe opet smo se svađali u parovima, ali ovaj put na materinjem jeziku. Nekoliko ljudi izvelo je svoju „točku“. Zamislite kako to zvuči kad se nadvikuju Ruskinja i Brazilac? Ili Gruzijka i Bugarka? Na posljetku smo se morali svađat na Njemačkom…eto možete zamisliti efekt. Em Njemački nema toliko „sočnih“ psovki kao bilo koji od drugih jezika, em nam je strani jezik. Smisao vježbe bio je osjetiti ležernost verbalnog izražavanja prilikom korištenja izmišljenog ili materinjeg jezika koji bismo trebali transponirati na Njemački.
Izlet u Brlin...od veselja se skakalo ispred Reichstaga
Prvi semafor u Europi, na Podstamskom trgu
Djeve na rijeci Spree u internacionalnom društvu...ti Brazilci bi sve pipali!
Parlamentska četvrt
Šarena hrpa u šarenom orijentalnom kafiću čiji vlasnik je sufist
Uz seminare neizostavan dio bila su druženja što u Berlinu, što u kafiću hotela, te u dvorani za stolni tenis, koja nam je poslužila kao scena za mali festival Rio de Janeira. Na repertoaru je bila samba, merengue i nešto malo salse (prijateljica iz San Salvadora nam je zaspala, a Brazilci nemaju pojma o salsi) Moji instruktori Daiane i Robson bili su zadovoljni mojim postignućima i zaključili su da za Europljanku ima prilično ritma! Nevjerojatno, ali stvarno do sad nisam srela osobu iz Latinske Amerike koja ne zna plesati. S time da je Samba iz Ria nešto posve drukčije od onog što se uči u plesnim školama. Neko cupkanje i mrdanje bokovima koje sam jedva skinula. Sljedeći dan je bilo vrijeme za rastanak koji je bio poprilično rasplakan tako da smo odlučili da ćemo prije ljetnih praznika sami organizirati druženje, jer nam je završna konferencija zacrtana tek za studeni. Eto, nadam se da ću ubrzo posjetiti neki novi njemački grad…Recimo Leipzig 
Kad se profesorima daju u ruke škare, ljepilo i šareni papirići
Na plakatima smo morali predstaviti tj. skicirati radnju određene knjige
Mđarsko-kineska ekipa...kao što vidite kolega Mađar je iz prirodoslovnog faha.
Isječak iz dječjeg dnevnika čitanja
Napeta i vrrrrlo komplicirana kartaška igra
Hrvatska, Brazil i Mongolija na kupu
komentiraj (0) * ispiši * #
08
nedjelja
travanj
2012
Kako je malo potrebno za sreću :)
Nakon turbulentnog i iscrpljujućeg dana uslijedilo
je neočekivano iznenađenje koje mi je popravilo
dojam prethodna dva dana. Kolegica iz škole
pozvala nas je na čitanje u knjižnicu u obližnjem
mjestu, Dossenheimu. To obično znači chill-anje,
pijuckanje crnog vina i slušanje zanimljivog štiva.
Nisam imala pojma tko je autor, jedino mi je bilo
rečeno da je on bivši učenik prije opisana škole u
Heidelbergu. Nekako sam si zamislila da je to neki
klinac koji je napisao neki roman za mlade. Čitam
plakat na vratima: Saša Stanišić. Opaaa
to je neki
naš, neki eks-juguvić.; vidi vidi, a nije ni baš taaak
mlad, a bome niti taaaak loše ne zgleda! 
Vrckavi
simpatični lik, prilično stasit, upakiran u reto-obleku
uz neizostavan hipsterski dodatak: brada, i par
sjedih pramenova iza šarmantno klempavih ušiju.
Sjeo je ispred nas, pred njim hrpetina papira,
časopisa iz kojih bi nam trebao čitati isječke.
Ne mogu ponoviti način na koji je taj tip svaku
rečenicu upakrirao tako ležerno u nejboljem
njemačkom s minimalnim akcentom (to valjda
samo ja primjecujem 
) onako s dječačkim
žarom i mahanjem rukama u pravoj multitasking-maniri
s puno digresija i dodatnih pojašnjenja, bez
da je/smo ijednom izgubili nit priče. Divota,
preinteligentan, preelokventan, preneumišljen i
prešarmantan. Moram priznati da sam bila prilično
mezmerized.
Naravno kupila sam džepno izdanje
romana, totalno sweet u nekakvom retro-uvezu s
baka-cvijetićima, boje lavande i s ljubičastom
trakicom!!!!!!
Kako je malo potrebno za sreću 
Odklipsala sam do
navedenog šarmantnog tipa da mi načrčka neš´ u novu
knjigicu za uspomenu i da provijerim da li još zna hrvatski ;-).
Naravno, bez imalo akcenta uz onu tipičnu bosansku
srdačnos i ležernost zbog koje ih sve koje poznajem
jednostavno obožavam.
Dakle… Saša Stanišić je s 14 godina s obitelji
za vrijeme rata u BiH-u prebjegao u Njemačku…
evo linka na wiki:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Sa%C5%A1a_Stani%C5%A1i%C4%87
I za one koji znaju njemački nešto iscrpnija verzija:
http://de.wikipedia.org/wiki/Sa%C5%A1a_Stani%C5%A1i%C4%87
došao je u Heidelberg s 14 goina i tamo bio u VK-razredu
kojeg sam opisivala u zadnjem postu. Drugim
riječima nije znao ni riječi njemačkog, i mrzi
kad ga navode kao svijetli primjer integracije,
obzirom na činjenicu da je u međuvremenu
napisao hrpetine članaka, pjesama, jedan roman
(“Wie der Soldat das Gramofon repariert”),
pripovijedaka, naravno na presavršenom njemačkom
jeziku, a trenutno je u fazi pisanja novog romana.
Njegov nam je profesor njemačkog pričao kako
je u jednom odlučujućem trenutku shvatio da je dečko
stvano nešo posebno. Prilikom obrađivanja Bölla profesor
učeinicima običava čitati jedan pasus u jednom (ubijte me
al stvaro se ne sjećam, sram me bilo...) Böllovom
djelu, koji je po njegovom mišljenu književni biser
bez premca, no, uvijek bi se rastužio jer nitko živ
nije kužio esteiku navedenog pasusa. Ali kad je u
Sašinom razredu čitao navedeni pasus, mali je prozborio:
Herrr (xy...ni imena profesora se više ne sjećam
)
das ist zer šen!
Kako bi ga ohrabrio u pisanju, profesor
je jednom prilikom na satu analize poezije učenicima
podijelio dvije pjesme, neka Goetheova i jedna pjesma
izvjesnog...(a joj ni ovog imena se ne mogu sjetiti),
nekog pisca, uglavnom Saše, ali pod pseudonimom.
Đaci nisu ni slutili da upravo analiziraju pjesmu
svog prijatelja iz klupe i potpuno
ravnopravno s Herr-om Goetheom. To je prema
riječima profesora njemačkog bio veliki poticaj za
mladog poetu i nakon xy godina pročitao je hvalospjev
u novinama o mladom autoru romana
"Wie der Soldat das Gramofon repariert" koji je upravo
nagrađen nekom književnom nagradom (ajd vidi wikipedu!
)
Svakako preporučam navedeni roman, na žalost
samo onima koji znaju njemački, jer na hrvatski u
stvari još nije ni preveden. Odnosno postoji jedan prijevod,
al Saša kaže da baš i nije neka sreća, tako da ćete se
ostali morati strpjeti, ali bit će ubrzo. No, uglavnom, nemojte
očekivati neku Coca-cola Light-lektiru, unatoč činjenici
da sam se u više navrata čitaući roman u tramvaju valjala
od smijeha. Čini mi se da sam od jezične zahtjevnosti
dobila pokoju moždanu vijugu više. Ali eto da ne baljezgam,
ovdje možete naći isječke romana, u pismenom obliku:
WIe der Soldat das Gramofon repariert
i audio-obliku:
http://www.kuenstlicht.de/audio.html
komentiraj (5) * ispiši * #
