Heidelberg & co

Zanimljiv dan. U svakom pogledu. Pun raznovrsnih prosvijetljujućih iskustava.
Jedna takva misao ošinula me danas pod tušem, valjda usljed toga što se
mozak konačno nakon napronog dana opustio, otpustio hrpetinu poluartikuliranih
nemuštih kvazinjemačkih krnjih rečenica koje to ne žele biti,a koje je proizvodila
ruska jezičava visokotlačna mašina, po imenu Svetlana. Mada sam po prirodi rasni
primjerak ženskog multitasking-a, ovaj jezični bombardman je bio i za mene previše.
No ostavimo sad ovo po strani. Dakle da se ponovno vratimo na početak i razjasnimo
pozadinu cijele situacije. Svaka moja pustolovna priča u zadnje vrijeme započinje s
Die Bahn, tako sam i ovaj put sjela na Die Bahn i pičila za Heidelberg u društvu
jednog Njemca, apsolventa engleskog i teologije i djevojke koja trenutno volontira
u bolnici (freies soziales Jahr). Brbljali smo tako malo o faksu, uspoređivali…
zaključila sam da je naš filozofski faks organizacijski prilično sličan ovome u Freiburgu:
ni oni nemaju osobito puno doticaja s praksom tijekom studija tj. isto kao i mi
hospitiraju tridesetak sati na školi i održavaju nekoliko oglednih sati, na faksu
slušaju pedagogiju, psihologiju te metodike u struci. Dakle, ništa nova. Što je
posve suprotno onome što sam čula od studentice visoke pedagoške škole.
Teško mogu izvesti neki generalni zaključak iz navedenih primjera…možda &&
tu ima isto tolko hvalisavih kolko ljenih a toliko i marljivih studenata. Uz to nekako
sam shvatila da naše (ili barem moje) znanje koje smo dobili na fakultetu nimalo
ne zaostaje za njihovim: uspoređujući što mi radimo na jezičnim vježbama i
ostalim oblicima intenzivnog rada na jeziku, dečko je zaključio da on na katedri
engleskoga ni iz bliza nije imao tako intenzivan jezični rad. Stoga se doimao
prilično zadivljenim mojim baratanjem njemačkim jezikom, čak mi se činilo da
se pomalo osjećao posramljenim jer neki stranac govori njegov jezik barem na
istoj razini kao on. Eto tek toliko, da ne kritiziram cijelo vrijeme naš sustav, izgleda
da neke stvari ipak valjaju…mada doza kritike nikome ne škodi.
Ovo sam sad ovako zbrdazdola opisala jer je ovo putovanje vlakom izbljedilo
pod dojmovima današnjeg dana. Dakle u Heidelberg sam išla posjetiti dvije
kolegice stipendistice: Svetlana iz Rusije i Oyuna iz Mongolije.
Dakle one isto to, što ja radim u Freiburgu na gimnaziji,
rade u Heidelbergu na integriranoj školi (Gesamtschule) koja obuhvaća razrede
od 5 do 12 i to sva tri njemačka školsaka profila (Gymnasium, Real-, Hauptschule).
Posebnost ove škole su tzv. VK-razredi…ne sjećam se više za što kratica stoji ali
to je u stvari tečaj njemačkoj jezika, tj. izvjesna dodatna nastava za učenike strance
koji loše govore njemački jezik pa u okviru tog tečaja uče ili usavršavanju njemački
kako bi se poslije mogli uključiti u regularne razrede. Posebnost cijele priče je
multikulturalnost takvih razreda. U jednom razredu sjede djeca u rasponu od 10
do 17 godina iz 5-6 različitih zemalja (Iračani, Španjolci, Portugalci, Amerikanci,
Izraelci, Turci, Japanci, Kinezi, Mađari, Poljaci, Nigerijci…). Još više iznenađujuća je
činjenica da neka djeca i nakon godine dana boravka u Njemačkoj jedva mogu
sklepati suvislu rečenicu. Mnogi od njih baš nisu previše sretni što moraju biti u
stranoj zemlji i učiti totalno novi jezik, a nečesto i novo pismo: šesnaestogodišnji
Iranac doputovao je u Njemačku u prtljažniku iz Irana gdje su ga roditelji potrpali u
auto. Trenutno se nalazi u sirotištu i dolazi u navedenu školu, s njemačko-iranskim
rječnikom, jedva natuca njemački i jedva piše latinicu.
Došla sam u taj razred misleći da ću hospitirati jer sam na mojoj školi u Freiburgu
jedino to radila, ali kad sam se počela predstavljati u razredu i objašnjavati odakle
dolazim djeca su se s iskricama u okicama sjatila oko karte svijeta na zidu i počela
mi redom objašnjavati iz kojih zemalja dolaze: znaš li odakle ja dolazim? Pogađaj!
Turska? Ne, Izrael! Bila sam totalno razdragana jer takvo veselje nisam doživjela ni
u nižim razredima na mojoj gimnaziji u Freiburgu.
Kod druge kolegice, Ruskinje opjevane u uvodu posta, sjedile su dvije učenice,
Nigerijka i Turkinja. Prvi dan sam bila samo šokirana, a drugi dan frustrirana i
rezignirana. Ponekad uz sve pozitivne primjere i uzore dobijemo i junk-food-meni,
ali i to je potrebno kako bismo shvatili što valja, a što ne. Kolegica je vrlo nespretnim
uputama učenicima koji se jedva znaju suvislo predstaviti neuspješno pokušavala
objasniti apstraktne pojmove poput „Schutz“ u složenici „Naturschutzgebiet“ koji je
bio potreban da bi mogli shvatiti što se sve može zalijepiti na plakat o vlastitoj zemlji,
za što joj je bilo potrebno 45 minuta. To što sam ja bila iziritirana nije toliko bitno u cijeloj
priči jer sam ionako bila u Heidelbergu samo dva dana, no sirote djevojke će ovo morati
podnositi još čitavih godinu dana: Sandra je nekih pola godine u Njemačkoj. Došla je za
mamom koja već deset godina radi tu. Kako se majka razvela od oca, Sandra je u
početku živjela kod bake u Nigeriji. Nije nešto posebno živahna na satu. Ne znam
kako je na drugim satovima. Doima se pomalo rezignirano i odsutno. Objasnila mi je
kako je u Nigeriji sve puno drukčije: Tamo je puno glasnije. Kako to misliš glasnije?
Pa, tamo nas ima puno, kad slavimo Božić, onda dođe mojih 20 sestrični i bratića i
svi kuhamo, pjevamo i plešemo. Znamo organizirati natjecanje u pjevanju i plesanju,
moja sestrična dobro pjeva. I bubnjamo. Primijetila sam odmah da se razdragala jer
na satu geografije kolegica Ruskinja ima vremena samo za broj stanovnika, reljef i
druge za život bitne brojke.
Uz to hospitirala sam kod četvero profesora: engleski, povijest i geografija (tj. opet onaj
tipični njemački mix-predmet koji kod nas ne postoji: geografija, politika i gospodarstvo).
Nemam nekih posebnih primjedbi, osim što je škola malo devastirana, ogromna škola
od 1800 učenika, djeca su nešto živahnija, a zbornica ima barem 5.
Hvala bogu pa sam bila samo dva dana u školi. Vikend sam provela u ugodnoj šetnji
gradom s još 4 kolegice stipendistice iz Meinza i Wiesbadena koje su došle na
jednodnevan izlet u Heidelberg.

Prvi dan u Heidelbergu...odmah nakon 6 sati nastave trk u grad...gore-dolje, stepenice, izlizani tlakovci, ajde ajde...s potpeticama ili bez...kad Svetlana vodi turističku turu, nema trte-mrte


Sram me bilo...al nisam imala pojma o Heidelbergu i da je tamo takav prekrasan dvorac


U živo izgleda neopisivo bolje





Ovdje bi se dalo studirati...iza mene je studentska menza


Na obali rijeke Neckar


Nismo mogle odoljeti...Schneballen...ali su očajnog okusa