Pregled posta

Što je unutar kutije...

Dakle…kao što sam najavila…nakon hardware-a
sljedi software škole na kojoj hospitiram već
treći tjedan. Mada mi je hospitiranje, tj. sjedenje
na nastavi i promatranje pomalo dojadilo, ipak
sam ponešto vidjela, primijetila, usporedila…
i na zadnje, kako god stvar okrenem: nastavnici
u svakom slučaju odlaze na satove s najviše
5 minuta zakašnjenja, učenici su neusporedivo
marljiviji i odgovorniji, mada se mnogi nastavnici
žale kako su mlađe generacije sve dekoncentriranje
i ljenije, nastavnici su metodički raznoliki i zanimljivi…
To su glavni zaključci.
Nastava je organizirana u blok satovima, dakle
po sat i pol odnosno dva skolska sata spojena
bez pauze, nakon čega sljedi odmor od 20 minuta.
Tako je razdijeljen cijeli dan. Školsko zvono
(iliti meditativni bim-bam-bom od kojeg
ne pucaju uši kad si na hodniku) zvoni na kraju
svakog blok-sata, dakle nakon sat i pol vremena
te za kraj 20-minutnog odmora.
Točno u minuti ili čak nešto prije nastavnici
kreću na sat. Isto kao kod nas, učionice se
zaključavaju, s time da učenici ne sjede pred
vratima i čekaju nego obično cirkuliraju po školi
ili vani, što je zapravo cilj zaključavanja učionica;
da se kreću, a ne da sjede ili spavaju u učionicama.
Isto tako nastavnici nisu pošteđeni omiljenog
nam dežuranja, što prilično savjesno provode,
nekoliko nastavnika je raspoređeno po različitim
punktovima i u pravilu nema nikakvih izgreda,
čak ni pušenja na području školskog dvorišta.
Učenici bez puno drame napuste dvorište ukoliko
zaglibe s cigaretom u „zabranjenoj“ zoni.

Što se događa na satu…
Naravno kako sat traje sat i pol, puno se
efektivnije može raditi i puno vise postići u takvom
vremenu, a uz to treba napomenuti da se strani
jezik uči najmanje 3 sata tjedno. Mogući
strani jezici su kao što to sam prije navela: engleski,
kao prvi strani jezik, francuski ili latinski kao drugi
strani jezik te talijanski kao treći strani jezik,
s time da je treći strani jezik izborni, tj. umjesto
njega se može birati neki prirodoslovni predmet.
Uglavnom dosta je velika razlika u načinu
predavanja u primjerice 5., 6. ili 7. razredima
(tj. onome što oni zovu „Unterstufe“) i načinu
predavanja u 9., 10., 11. te 12. razredu. Valja reći
da u Baden-Württembergu ove godine počinje
spajanje 11. i 12. razreda, tj. miče se u stvari
9. razred. A razlika se sastoji u tome što se u
“nižim” razredima radi metodički puno transparentnije,
onako točno po školskoj metodici, s rasterećenjem,
uvodom, grupnim radom, s puno usmene komunikacije
kad je u pitanju jezik te uvijek ali uvijek se završava
sa zadaćom s kojom se zapravo i započinje skoro
pa svaki sat. Ali ne u smislu da se ona provjerava i
da se daju neki plusići, nego se nastava tj. gradivo
nadovezuje na ono što su morali obraditi, riješiti,
pripremiti doma. Već od 9. razreda počinje nešto
drukčiji režim: učenici već imaju prilično dobar nivo.
Djelomično sam bila paf na satovima povijesti jer
učenici ne samo da barataju povijesnim činjenicama
nego prije svega odlično povezuju ne samo unutar
predmeta nego i interdisciplinarno. Tu moram
napomenuti da nastava povijesti nema apsolutno
nikakve veze s nastavom povijesti koju ja poznajem
iz osnovne i srednje škole. U tim razredima više
nema takvog metodičkog „cirkusa“ nego se
jednostavno raspravlja, nadovezujući se gotovo
uvijek na nešto što je prije bilo obrađeno u nekoj
zadaći u nekom eseju ili je jednostavno prije bilo
obrađeno. Ono što se može primijetiti u usporedbi
s našim učenicima je jednostavno činjenica da
se kontinuirano radi. Ako učenik zabušava dvije
trećine godine ne postoji ni teoretska ni praktična
šansa da na kraju godine ima pozitivnu ocjenu.
Nešto poput ispravljanja ocjena NE POSTOJI.
Dakle, ono što radi, tj SVE što radi cijele godine,
sve ulazi u završnu ocjenu. Molim lijepo ovo
pročitati barem pet puta: po polugodištu se na
stranom jeziku pišem u prosjeku 10 kraćih provjera.
Odnosno po lekciji dva testa, kao primjerice rijeci.
Na kraju godine 20 takvih ocjena čini 40% završne
ocjene. Ostatak ocjene čine veliki testovi i rad na
satu te domaće zadaće i općenito zalaganje i napredak.
Nešto poput USMENOG ispitivanja ne postoji!!!
Na satu se nikad ne ispituje za ocjenu. Nastavnik
vodi vlastite bilješke o tome kao učenik napreduje.
Još jedna razlika koja bi vjerujem obradovala mnoge
kolege. Ne postoji imenik. Barem ne u našem smislu.
Dakle, „Klassenbuch“ iliti razredna knjiga je jedna teka,
bilježnica s posebnim tablicama u koje se upisuje
sat, tj. tema sata, što nema veze sa nekakvim
OPP-om (operativni plan i program), zatim učenici
koji nedostaju te domaća zadaća. Razrednu
knjigu uzima učenik i nosi ju sa sobom na
sljedeci sat. Ocjene su izričito privatna stvar.
Dakle ocjene se ne govore javno, nego profesor
vodi vlastite bilješke, ili ne, prepušteno svakome
pojedinačno, iz čega na kraju izvodi zaključnu ocjenu.
U 10., 11. i 12. razredu iliti „Oberstufe“ koji su
konkretna priprema za maturu, djelomično se radi
toliko specifično da sam ja imala priličnih problema
s poznavanjem gradiva, govorim o književnosti, a o
povijesti ili gospodarstvu da ni ne govorim. Gospodarstvo
liči na statistiku koju sam slušala na faksu,
a općenito stil predavanja tj. nastave u tim razredima
liči više na fakultetski seminarski rad. Navedeni
razredi više se ne klasificiraju kao razredi već kao
tečajevi, tj „Kursstufen“. Pa je tako 10. razred
„Kursstufe 1“, a 11. i 12. su „Kursstufe 2“. Svaki
učenik ima individualni raspored, ovisno o tome
koje predmete je odabrao za maturu. Svi predmeti
koji su na maturi, zastupljeni su sa 4 sata tjedno.
Na tim su satovima tj. tečajevima samo učenici
koji su taj predmet odabrali za maturu, dakle profiliraju
se u tom predmetu i upravo je zato nivo tako visok.
Drugom ću prilikom napisati nešto opširnije o njemačkoj
maturi i o načinu bodovanja koji počinje u 10. razredu i
utječe na završnu ocjenu na maturi.
Zanimljivo je da ocjene jednostavno nisu u fokusu
učenika ni nastavnika. Nastavnici imaju priličnu slobodu
sto se tiče izbora tema i metoda. Ne moraju izrađivati
plan i program. Trebali bi u stvari zajednički u stručnom
vijeću izraditi neki plan ali na mojoj školi to ne postoji.
No, o vrstama programa jednom drugom zgodom.
Ono što upada u oči je činjenica da
još na toj školi nisam vidjela problematičnog učenika u
smislu u kojem ih mi poznajemo. Učenici uglavnom
100% rade. Posebno je to zapravo bitno za nastavu
jezika gdje je neophodna usmena komunikacija.
Gotovo svaki prozvani učenik zna sklapati barem
najjednostavniju rečenicu. Do sad još nisam primijetila
da učenik na upit profesora ne bi odgovorio barem nešto.
Dok kod nas mnogi spuštaju glave i mole boga da ga
se preskoči, tu je barem 50% ruku u zraku na svako
pitanje nastavnika. Kad se radi grupno ili se radi primjerice
simulacija sudskog procesa, učenici rade. Svatko napravi svoj
zadatak. Neki bolje, neki slabije. Ne postoji cirkus na satu.
Razred koji je bio okarakteriziran kao najgori razred trenutno
na školi, je otprilike u prosjeku razreda kojima ja predajem doma.
Da učenik na satu ne radi apsolutno ništa, spava, nema knjige
ili se prepire s profesorom, ovdje još nisam vidjela.

Dakle…zaključke, dojmove i razloge prepuštam vama…




Post je objavljen 01.03.2012. u 21:10 sati.