Moj glas o....svemu!

Hrvatski nogometni savez donio je odluku o gradovima domaćinima kvalifikacijskih utakmica za Svjetsko prvenstvo 2014. godine u Brazilu. Iako je još i bivši predsjednik Marković najavljivao da će u ovom kvalifikacijskom ciklusu napokon biti ravnopravno zastupljene regije, da će Split, kao drugi najveći grad dobiti dvije utakmice reprezentacije, iako Šuker redovito ističe kako mu je u planu "pomiriti sjever i jug", iako je Štimac od prvog dana mandata obećavao Srbiju u Splitu, ništa od toga se nije ostvarilo. Naime, Hrvatska će ponovno tri najatraktivnije domaće utakmice odigrati na Maksimiru (otvaranje kvalifikacija protiv Makedonije, te utakmice protiv Srbije i Belgije). Splitu je dodjeljena Škotska, a Osijeku Wales.

Split je još jednom izigran. Splićani će se opet morati zadovoljiti Zagrebu neatraktivnom utakmicom protiv slabašnih Škota. Mnogi će reći da je i to napredak, budući da do prije koju godinu Vatrenima nije ni u primisli bilo spustiti se ispod Karlovca. Spominjalo se prokletstvo Poljuda, govorilo se da reprezentacija u Splitu ne može pobjediti (kao da bi Brazil, Nizozemsku i Njemačku sigurno demolirala da se igralo na Maksimiru). Međutim, nakon što je Hrvatska pobjedila Gruziju u trenucima dok se opako kockala s plasmanom na Euro, uvelike zahvaljujući upravo podršci s poljudskih tribina koja je pridonjela rezultatskom preokretu, vlasti iz Rusanove su nestali i takvi banalni argumenti. Sada će razlog vjerojatno pronaći u prijateljskoj utakmici sa Švicarskom. Slab odaziv, pogrdna skandiranja u prvom, zvižduci u drugom poluvremenu su baš ono što je gospodi na čelnim funkcijama trebalo da mogu reći "vidite da Split ne zaslužuje izabranu vrstu". Nitko neće spominjati vrući ljetni dan, blagdan Velike Gospe, skupu cijenu ulaznice za utakmicu o čijoj važnosti najbolje govori (ne)zalaganje samih igrača na terenu.

Splitska publika je poznata po vjernosti. Hajduk je najbolji svjedok toga. Bilo je protesta navijača protiv raznih uprava, zviždanja lošim igrama, ali posjećenost nikad nije izostala. Čak kad je Torcida bojkotirala jedinu utakmicu Hajduka u povijesti, na druge dvije tribine se natiskalo 20 000 ljudi. Međutim, ignoriranje, nepoštivanje, pa čak i ruganje sa Splitom (i cijelim dijelom Hrvatske i Hercegovine koji gravitira Splitu) ne može se ispravit tek pokojom prijateljskom utakmicom koju "bace" samo da utišaju negodovanje. Ako HNS želi pridobiti Split, onda nema kompromisa, nema Švicarske i Škotske. Kad im je već ždrijeb dao tu mogućnost, onda Split trebaju i mogu "kupiti" samo utakmicom sa Srbijom. Ni slučajno ne želim poticati nekakve nacionalne sukobe ili promicati netrpeljivost. No, činjenica je da je ta utakmica ipak više od nogometa. Tu utakmicu neće htjeti propustiti nitko. Zaboravit će se i nepravda, i godine ignoriranja, a Split će za Hrvatsku stvoriti grotlo.

Mamićeve poslušnike na vlasti je možda malo zatekao "nepromišljen" ispad novog izbornika koji je, za razliku od poslušnika Bilića, davno izjavio da želi baš Srbiju u Splitu. Nakon toga se više ne mogu pozivati na omiljenu izliku da stručni stožer bira Maksimir i da HNS nema ništa s tim. U reprezentaciji u kojoj je gotovo cijeli stručni stožer ponikao na Poljudu, čiji je kapetan bivši igač Hajduka, a i sve veći broj igrača također, da baš nitko nema želju odigrati jaku utakmicu na "svom" stadionu u svom gradu je naprosto nevjerojatno. Dakle, odluka nije na stožeru. Odluka nije na igračima. Odluka je na HNS-u, na predsjedniku i izvršnom dopredsjedniku. A opće je poznato da Šuker i Vrbanović plešu kako Mamić svira. Kad već nitko ne dolazi gledat Dinama niti za kunu, kad se već godinama na tom, očito nacionalnom, stadionu nije osjetila pozitivna atmosfera, Mamić je odlučio doživit je bar u reprezentaciji. Možda će onda, dok bude sjedio u maksimirskoj loži i gledao reprezentaciju koja jedina na svijetu domaće utakmice igra u gostujućoj garnituri (a ona je iz godine u godinu sve plavija, a sve manje kockasta) zatvoriti oči i sanjariti da je ispred njega voljeni mu Dinamo. Da su pune tribine, a na njima nitko ne viče "Mamiću cigane". Još samo da ubaci i Sammira pa će doživljaj biti potpun.

Ovih dana se u Hrvatskij priča o novoj regionalnoj podjeli na jadransku i kontinentalnu Hrvatsku. HNS je napredniji i već odavno je podjelio Hrvatsku na dva dijela: Zagreb i ostatak. Usprkos tome što je Šuker pratio Hajduka u kvalifikacijama Euro lige, nova vlast nije donjela ništa novo. Vjerojatno zato što nova vlast zapravo i nije nova. Zato se ne treba nadati reprezentativnom kampu u okolici Makarske. Koliko god bio financijski isplativ, koliko god klima bila idealna, ipak je duži put od Makarske do Maksimira, neko od Kajzerice do Maksimira. To dobro znaju svi oni Dalmatinci koji će se opet, usprkos svemu zaputiti bodriti svoju nacionalnu vrstu na "hrvatski Wembley". No Wembley u Londonu je nacionalni stadion na kojem, osim polufinalista i finalista kupa, igra samo reprezentacija Engleske, a nije dom ni jednom klubu.

Na kraju bi HNS-u možda bilo najbolje da i tu jednu splitsku utakmicu protiv Škotske otkaže. Ovim potezom su dodatno iziritirali već ogorčenu publiku. S obzirom na šuškanja po gradu koja govore da na vrh Torcide dolaze radikalniji ljudi, bojim se da "repku" u Splitu ne čeka ništa dobroga.

Split je šokiran monstruoznim zločinom koji se dogodio na Marjanu, jednom od simbola grada. Meksička turiskinja, tridesetjednogodišnja Selena Margarit Graciano Macedo brudalno je ubijena, prema neslužbenim informacijama i silovana, te zakopana nedaleko od Marjanskog vrha.

Šokantan zločin, koji asocira na slučajeve iz američkih serija o psihopatskim zločincima, zbio se u sred bijela dana, na mjestu koje je prepuno turista, šetača, rekreativaca. Upravo to je ono najstrašnije u ovom slučaju: činjenica da je netko toliko hrabar ili toliko poremećen da ovako brutalno zlodjelo počini ne mareći kolikom se riziku izlaže. Prve indicije su sumnju bacale na žrtvinog brata. Moram priznati da sam se u tom trenutku čak i ponadao da je on krivac. Jednostavno nisam mogao zamisliti da je taj monstrum netko od naših sugrađana, netko pored koga sam možda prošao na Rivi, netko tko je možda sjedio stol do mene u kafiću. Ne! Ovakve stvari se ne događaju tu, u našem Splitu! To je moguće samo negdje daleko, nikako tu kod nas, u stvarnom svijetu. Međutim, nakon Anđele Bešlić, Kristine Šušnjare, Antonije Bilić, obezglavljenih leševa u Jarunu, mafijaških smaknuća, moramo konstatirati da su filmske scene došle i na naš prag. Možda će netko reći da je to još uvijek mali broj izoliranih slučajeva, ali ako uzmemo u obzira da cijela Hrvatska ima trećinu broja stanovnika jednog New Yorka, postotak monstruoznih zločina je alarmantan.

Slučaj je daleko od riješenog. Sve što možemo iščitati iz medija su nepotvrđene indicije pa mi ni u primisli nije sumnjičit nekoga. No, činjenica je da u blizini mjesta na kojem je tijelo nesretne djevojke pronađeno postoji primitivna nastamba beskućnika i narkomana. Kako je moguće da tu grupu lutalica nitko nije prijavio policiji? Predsjednik društva „Marjan“, prof. Ivo Lozić tvrdi da društvo za te nastambe od kartona i šiblja ne zna. Kako je moguće da jednoj takvoj udruzi, koja se rado hvali kako brinu o „plućima grada“ promakne locirati i prijaviti beskućnike? Briga o Marjanu ne prestaje zaustavljanjem Fani Horvat u prokušaju podizanja ugostiteljskog objekta. Šuma postaje park-šuma tek ako je uredna, prohodna, očišćena. Udruge koje se brinu za Marjan (od Parkova i nasada do spomenute udruge „Marjan“) crpe sredstva iz proračuna za održavanje. Svatko tko je ikad trčao trim stazom svjedok je da je šikara s gornje strane ceste sve samo ne održavana i prohodna.

Sada su na potezu policija, pravosuđe i mediji. Od ovog slučaja se mora napravit primjer. Ekspresnim utvrđivanjem počinitelja, još bržim procesuiranjem i maksimalnom osudom krivca, te medijskim praćenjem slučaja trebamo poslati poruku svima koji i u primisli imaju želju ili potrebu za počinjenjem nečega sličnog da ovakve stvari ne prolaze nekažnjeno. Ne smije se dozvoliti da nakon pronalaska krivca utihne medijska prića. Ovakvi sulučajevi moraju imati prioritet, te ne smiju zapeti u briokratskoj džungli domaćeg pravnog sustava. Ne smije se ponoviti slučaj Bilić pa da se suđenje otegne godinama. Hrvatska također mora poslati poruku svojim državljanima i budućim turistima da smo sigurna država, da se monstrumi kažnjavaju oštro i beskompromisno. Jedino tako ćemo izbjeći eskalaciju ovakvih strahota od kojih se ledi krv u žilama.

Otužna atmosfera na Poljudu za vrijeme odigravanja utakmice između reprezentacija Hrvatske i Švicarske na proslavi stote godišnjice saveza. Tribine zjape poluprazne, publika je kazališna, osim par uvredljivih skandiranja, ne pušta ni glasa. Komentator utakmice Drago Ćosić započinje prijenos pitajući se u čemu leži razlog takvog lošeg odaziva Splićana. Proročanski predviđa javljanje "određenih navijačkih skupina" u kojem će opravdati izostanak podrške nacionalnoj vrsti na premijeri novog vodstva reprezentacije i saveza.

Nisam član "određene navijačke skupine" pa ne mogu govorit u njihovo ime, ali mogu govori kao navijač koji ima zdrav razum. Kao takav mislim da i ja mogu odgovoriti na pitanja koja zaokupljaju Ćosića. Razlog svojevrsnog bojkota ove utakmice od strane navijača je zapravo vrlo jasan: splitska publika je nepotkupljiva. Splitska publika ne pristaje na kompromise. Splitska publika ne prihvaća zavaravanje. Kakvo je to novo ruho saveza, ako su se samo promjenila lica, a principi su ostali isti? Pa zar postoji netko tko prati domaći nogomet da zaista misli da je Marković imao neku vlast, te da je on bio odgovoran za stanje u savezu i bojkot Splita i Hajduka? Zar je netko očekivao da će Torcida pozdraviti i prihvatiti Štimca koji se maksimalno izblamirao ulizujući se i pokoravajući se Mamiću nakon što je zaglumio spasitelja hrvatskog nogometa? Nema Markovića, ali tu je Šuker - Mamićev predsjednički kandidat. Srebrić je degradiran, ali tu je Vrbanović - Mamićev "čovjek za specijalne zadatke". Ta gospoda su očito mislila da će Splićani "popiti" mazanje očiju prijateljskom utakmicom u srcu turističke sezone, kad u glavnom gradu ionako nema nikoga, da bi se, kad dođu važne utakmice, vratili starim navikama na maksimirskom vjećnom gradilištu. U Splitu im to neće proći, ma koliko god puta pokušali.

A sad malo o samoj utakmici. Švicarska je ponizila Hrvatsku. Uz četiri pogotka u mreži Pletikose, realno je moglo biti još toliko. U najavi utakmice Štimac je rekao da ćemo igrati kao Španjolska. S obzirom na viđeno, mislim da možemo biti presretni budemo li igrali kao Švicarska. Imamo izbornika koji nije u stanju detektirati da je glavni problem njegove momčadi vezni red u kojem Rakitić i Badelj ne mogu zatvoriti brze Švicarce. Štimac ne vidi da mu je potreban Vukojević. Iz ove perspektive, Svjetsko prvenstvo u Brazilu je jako, jako daleko.

Naravno, stručni stožer će opet pronaći izlike. Opet ćemo slušati kako Hrvati nemaju dovoljno motiva u prijateljskim utakmicama, igrači nisu u natjecateljskom ritmu, još su mislima na odmoru. Možda će se opet posegnuti za genijalnom frazom o prokletstvu Poljuda. Jednu izliku je Štimac sam sebi izbio iz ruku. Da nije uveo u igru Modrića, mogao bi reći da nam igra previše ovisi o tom omalenom "vanzemaljcu". Ovako smo se u zadnjih pola sata utakmice sami uvjerili kako ta floskula ne drži vodu. Činjenica je da imamo izbornika koji o sebi misli da vrijedi puno više nego što zaista vrijedi i zna. To je dokazao i potezom nakon utakmice kada je kukavički pobjegao od kamera HRT-a i od odgovora koje duguje javnosti.

Split se neće prodati za otužno slavlje nekakve obljetnice prve utakmice. Ne može se kupiti nekakvim patetičnim vatrometom nakon sramotne predstave u prijateljskoj utakmici u kojoj nam je neka Švicarska očitala lekciju. Uz dužno poštovanje Švicarcima, mi si ipak laskamo da smo među 10 reprezentacija na svijetu, da smo briljirali na Euru, da smo moćni. Svi oni koji su mislili da nekom revijalnom utakmicom mogu kupiti atmosferu s utakmica Hajduka su jako naivni i podcjenjuju splitski prkos. Svim "mamićima" ovog svijeta daje se na znanje, taj prkos nije na prodaju!

Hrvoje Vejić, bivši igrač i kapetan Hajduka je preko svog odvjetničkog ureda blokriao račun HNK Hajduk zbog neisplaćenog dugovanja. Sapunica između Vejića i Hajduka proteže godinama, a medalja ima dvije strane. Vejić je opraštao neke dugove Hajduku, a Hajduk je njega (zajedno s Jertecom i Buljatom) tjerao da trenira zorom, slao ga u drugu momčad ne bi li ga "motivirao" da smanji vlastiti ugovor, što je Vejić tvrdoglavo odbijao (jedan od rijetkih koji nije pristao na dogovor s Malešovom upravom). U travnju je Hajduk raskinuo ugovor s Vejićem te je dogovoreno da će mu kao odštetu isplatiti 1.5 milijun kuna.

Neupitno je da Vejić zaslužuje da mu se novac isplati. Ugovor je ugovor. Ono što je obećano treba se ispoštovat. No, ono što je sporno u cijeloj situaciji je trenutak u kojem Vejić pokreće zakonsku mašineriju da bi došao do svog novca. Od travnja ove godine Vejić, koji se inače vrlo rado hvali kako je veliki hajdukovac, novac ne traži, ne spominje ga i poštuje dogovor o terminima isplate. Jučer, kada je postalo sve izvjesnije da će Hajduk napokon s leđa skinut breme suspenzije zbog dugovanja Šibeniku, pojavljuje se Vejićev odvjetnički tim s ovrhom. Slučajnost ili novi pokušaj destabilizacije kluba kojem se krila sve više šire? Dok se Hajduk podiže, dok momci u bijelom dresu napokon pokazuju htjenje, želju i moć na terenu, dok rezultati podižu euforiju, dok drugi zavidno gledaju bajkovit odnos Hajduka i njegovih navijača, kada je sve idealno osim klupske blagajne jedan "veliki hajdukovac" odluči baš u tom trenu zaprijetiti klubu. Je li to potez pravog navijača? Je li to potez bivšeg kapetana? Ne, to je potez čovjeka s lošim namjerama. To je postupak osobe koja ciljano narušava trenutno najljepšu priču u sivilu domaće nogometne lige.

Hajduk je postojao sto godina prije Vejića, postojat će i stoljećima nakon njega. Hrvoje Vejić će dobiti svoj novac. Međutim, kad dođe po ček koji mu Hajduk duguje, neka zastane malo na tribini. Neka pogleda kako igra današnji Hajduk. Neka vidi kako se bore momci kojima plaća kasni šest mjeseci, ali to šutke prihvaćaju u svrhu ostvarenja višeg cilja. Neka vidi kako grizu dečki koji nisu napunili račun sibirskim eurima i kojima jedna izostala plaća znači puno više nego Vejiću milijun kuna. A onda neka se sjeti svojih igara iz vremena spornog ugovora. Neka se sjeti svoje igre u dvije utakmice protiv Stokea, protiv Zadra, protiv Dinama... Neka se zapita je li on svojom igrom uopće zaslužio ugovor koji je imao.

Vejića neće isplatit Hajduk, nego pravi hajdukovci, navijači, oni koji će se već na prvoj sljedećoj utakmici skupiti na tribinama, platiti karte, ispiti Hajdučko pivo, privući sponzore. Upravo tako će se isplatiti hijene koje se nadaju zalogaju strvine lava. Jer lav nije mrtav. Lav se budi na krilima mlade momčadi, dobrog trenera i najvjernijih tribina. Baš kao što Torcida kaže: "Što ga više lome, to ga volim jače".

Jučerašnji dan je obilovao sportskim događajima bitnima za Hrvatsku. Uz svakodnevni olimpijski program iz Londona (još jednom čestitam rukometašima, vaterpolistima, a pogotovo Luciji Zaninović) imali smo priliku svjedočiti Dinamovom lovu na Ligu prvaka. Satnica Hrvatima baš i nije išla na ruku, pa se dogodilo da se preklapaju vaterpolska utakmica Hrvatske i SAD-a te susret Dinama i Sheriffa. Odmah nakon nogometa je trebala biti borba Lucije za broncu i rukometni sraz Hrvata protiv Tunižana. Državna televizija je pronašla rješenje tako da je vaterpolo prebacila na HRT 1, dok je Dinamo zauzeo HRT 2.

Međutim, budući da se nogometna utakmica odužila, termin se preklopio s taekwondouom i rukometom. Iako je rezultat bio uvjerljivo na strani Dinama (računajući i prvu utakmicu, Dinamo je imao uvjerljivih 5:0), iako je utakmica bila lišena svake neizvjesnosti, HRT je kamere držao na Maksimiru do samoga kraja. Ne samo da smo odgledali zadnjih 15 minuta u kojima su i sami igrači na terenu jedva čekali kraj, nego smo čak dobili i izjavu Dinamovog trenera nakon utakmice, bez obzira što su Tunižani već odavno započeli mlatiti naše rukometaše.

Nakon odužeg niza reklama (tko kaže da Blanka Vlašić nije na Olimpijskim igrama?? Eno je u svakom propagandnom bloku!), HRT se uključio pred sam meč za broncu Lucije Zaninović. Iako je društvo s Prisavlja za vrijeme prijenosa na ekran ubacilo natpis "uživo", danas saznajemo da smo mi u stvari gledali SNIMKU osvajanja još jedne medalje za Hrvatsku. Naime, meč je započeo baš negdje u vrijeme dok je Ante Čačić pričao o "vrhunskoj predstavi svojih momaka" protiv protivnika koji je praktički sam sebe pobjedio. Naravno, sve je to odgodilo i uključenje u prijenos rukometne utakmice, gdje je, na veliko iznanađenje gledatelja, Tunis vodio protiv Hrvatske.

Da je utakmica Dinama imala bilo kakvu rezultatsku neizvjesnost u zadnjih 20 minuta, za poteze uredništva sportske redakcije HRT-a bi se moglo i pronaći opravdanje. Međutim, ignorirati osvajačicu olimpijske bronce i najbolje rukometaše na planeti zbog grupe neprofesionalnih, nekvalitetnih i nezrelih dječaraca protiv kvalitetom inferiornog protivnika u utakmici u kojoj je jedino pitanje bilo koliko će baklji upasti u teren, to je jednostavno SRAMOTNO!!

Zaista je pohvalno što HRT ovako temeljito i bogato prenosi događaje iz Londona. Svaki dan obiluje mnoštvom raznolikih događanja, prate sve hrvatske sportaše i omogućavaju nam da svjedočimo njihovim uspjesima zbog kojih smo svi ponosni. No, utakmica Dinamo - Sheriff u pretkolu Lige prvaka ne zaslužuje stati u istu rečenicu s osvajačima medalja na Olimpijskim igrama! Ako se programska shema može složiti tako da vidimo sve, onda dajte i Dinamo. Ali ako se mora birati tko će imati prednost, onda je red da se bira po zaslugama ili prema navijačkim afinitetima većine, a ne prema afinitetima Nevena Cvijanovića i uredništva HRT-a. Televizijska pretplata se plaća i izvan Zagreba. Mislim da ti pretplatnici zaslužuju uživati u potezima onih koji su nas već toliko puta razveselili.

Obilježen je još jedan Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. U moru izjava političkih čelnika koji povodom ovog praznika patetično pokušavaju povući paralelu između Oluje i trenutnog stanja u Hrvatskoj posebno se istakao ministar obrane Ante Kotromanović:

"Mislim da smo naprosto na licu mjesta trebali strijeljati neke bandite koji su ubijali nedužne ljude, pljačkali po selima i kompromitirali ovu besprijekornu vojnu akciju."

Krajnje nepromišljeno, nepripremljeno, nespretno i nedopustivo! Ministar Kotromanović nas svojom izjavom vraća iz 21. stoljeća u vrijeme divljeg zapada, kada je bilo posve prihvatljivo da pojedinac bude i tužitelj, i sudac, i krvnik. Danas, kada su ljudska prava temelj svakog civiliziranog društva, kada ministri sudjeluju u paradama i borbama za prava pojedinca, ovakva, moram reći glupost baca ljagu i na Vladu, čiji je Kotromanović član, i na Dan pobjede.

Tko je Ante Kotromanović da bi imao pravo izjaviti da žali što nije uzeo pravdu u svoje ruke? Što ga čini nepogrešivim razlučiteljem nečije krivice? Tko mu daje božansko pravo da u trenutku presuđuje o životu i smrti pojedinca? Ako je spreman presudit nekome na licu mjesta bez suda i porote, što Antu Kotromanovića čini drugačijim od onih koje bi strijeljao? Jer i oni koji su ubijali nedužne civile također vjeruju na su imali opravdan razlog. Međutim, to ih ne čini ništa manjim zločincima.

Vjerujem da se ovdje radi o čovjeku kojem "jezik radi brže nego pamet". Pretpostavljam da je ministar Kotromanović samo želio naglasiti da je svaki zločin neprihvatljiv, neovisno o tome tko ga je počinio. Zaista bi bilo poražavajuće za Hrvatsku da joj je jedan od političkih vođa čovjek koji zaista vjeruje u barbarske metode smaknuća bez suđenja. Ovakva izjava je možda donekle i prihvatljiva u nekom privatnom okruženju, u privatnosti svog društva, gdje je odgovornost za izgovoreno minimalna i uvijek se može reći "ma krivo sam se izrazio, ali shvaćaš što želim reći". No, danas, u vremenu u kojem vlada internet i brza komunikacija, javno izgovorena riječ se više ne može vratiti, teško se može povući i kontrolirati. Stoga ovim putem apeliram na Vladu i Sabor, ako su već izglasali zakon o zabrani angažiranja vanjskih agencija za odnose s javnošću, da barem zaposle jednog stručnjaka po ministarstvu koji će ovakve nepromišljenosti spriječiti na vrijeme. Nije pametan onaj koji misli da zna sve. Pametan je onaj koji je sposoban prosuditi da je netko drugi u određenoj stvari sposobniji od njega i onda zatraži njegovu pomoć. Ako naši ministri i nisu bili voljni priznati da im je potrebno planiranje i priprema javnog nastupa, mislim da su kroz svoju komunikaciju dokazali suprotno.

Gospodin Ante Kotromanović u privatnosti svojih bližnjih odgovara samo njima. MINISTAR Ante Kotromanović odgovara svima nama. Njegova riječ nepovratno odlazi u javnost i reflektira se na sve one koje ova Vlada predstavlja. Baš zato bi MINISTAR Kotromanović, a i premijer koji ga je postavio na tu funkciju trebao snosit odgovornost za izrečeno. Ne odgovornost prema Europskoj Uniji, niti prema Angelini Jolie, nego prema Hrvatima. No, dobro....Shit happens!

Hajduk je na Poljudu poražen od Intera s glatkih 3:0 u utakimici koja je bila rijetko viđeni spektakl. Utakmicu takvom nije napravio rezultat. Nije tome pridonio ni bivši europski prvak, koji je još uvijek nespreman za sezonu. Na žalost, spektakl nisu napravili ni hajdukovi igrači. Ono zbog čega se danas u svim izvještajima s utakmice rezultat sporadično spomene jest Torcida.