Moj glas o....svemu!

Svjedoci smo burne rasprave oko nemilih događaja koji su se zbili u Novom Sadu nakon utakmice hrvatske rukometne reprezentacije kada je kolona hrvatskih automobila napadnuta kamenjem i sjekirama. Prije svega se želim izjasnit kao civilizirani navijač, ljubitelj sporta i sportskih natjecanja. Volim Hrvatsku, volim hrvatsko, ali isto tako NE MRZIM Srbe, niti mrzim srpsko. Poznanika i prijatelja imam i s druge strane granice, i oni su svjedoci da apsolutno nikad nisam ni jednom sitnicom istakao mržnju ili netrpeljivost prema pripadnicima srpske nacionalnosti. Naprotiv, Srbe sam upoznao kao većinom jako duhovite, pristupačne i zanimljive ljude.

Incident u Novom Sadu ne bih dizao na sukob Hrvata i Srba. To je bila organizirana akcija veće grupe nasilnika, kukavički napad na ljude za koje su znali da im neće uzvratit i taj događaj je za svaku osudu, bez obzira što napadačima piše na putovnici. Međutim, mediji, političari, novinari, radikali od ovog slučaja, isto tako i od večerašnje utakmice rade upravo to - međunarodni incident! Predsjednik Novog Sada se ispričava napadnutima, ali ministar srpske policijie pokušava "smiriti" huligane izjavom: "Napadi na hrvatske navijače u Srbiji su nedopustivi incidenti koji narušavaju ugled Srbije i ne treba da se ponašamo kao oni, kada naši odu tamo!" Kako se to "oni" ponašaju kad "vaši" dođu tamo, gospodine Dačiću? Svake godine na hrvatsko more dođu tisuće srpskih turista, i u zadnjih 10 godina nije oštećeno automobila koliko u ovih par minuta napada u Novom Sadu. Naprotiv, većina Srba koji dolaze u Hrvatsku čine to godinama, te su primljeni čak i srdačnije nego gosti iz drugih država. Godine 2009. u Hrvatskoj je organizirano svjetsko rukometno prvenstvo. Srbija je igrala najprije u Poreču, gdje je u gotovo domaćinskoj atmosferi (što bi trebalo biti skroz logično, budući da je susjedna država) osigurala plasman u Zadar. U Zadru je jedini "incident" vezan uz Srbiju bio to što je gradonačelnik Zadra zatražio da se s ulice skinu zastave sudionika turnira, među kojima je bila i srpska zastava. Taj postupak su naši mediji osudili kao sramotan čin, u inače besprijekornoj organizaciji takvog natjecanja, koji baca ljagu na cijelu organizaciju prvenstva, opće ne vodeći računa da je to zapravo jako pametan preventivan potez kojim se sprječavaju pijane budale da u sitne noćne sate, pod utjecajem alkohola idu palit tu zastavu (kojoj je ionako mjesto u dvorani, a ne ulici).

Eto, to smo mi Hrvati! Mi ćemo sami sebe osuditi puno gore nego što bi to učinili drugi. Tako dolazim do motiva koji me je naveo da napišem svoje mišljenje o ovoj temi. U ovom tekstu ne želim pisati o Srbima. Njihovi huligani, njihovi problemi. Ja želim istaknuti nešto o Hrvatima. Naime, sinoć je u emisiji In medias res urednik i voditelj Petar Vlahov također uzeo novosadski incident kao temu. Ja sam, osobno, ostao šokiran načinom na koji je gospodin Vlahov vodio tu emisiju. Umjesto da incident obradi kao nedopustiv kiks organizatora, kao pogrešku kojom su ugroženi životi žena i djece u toj koloni automobila, Petar Vlahov je uporno minorizirao događaj, pokušavši ga prikazati kao sitnicu u kojoj je "grupica huligana" napala "nekoliko hrvatskih AUTOMOBILA", iritantno ponavljajući kako i mi imamo svoje probleme s huliganima i navijačima. Bojim se, da je emisija još malo potrajala, da bi Vlahov krenuo stopama bivšeg ministra Jandrokovića i počeo se ispričavati zbog toga što su se hrvatske glave našle na putu srpskog kamenja. Usporedite samo način na koji mediji obrađuju neki od sukoba Torcide i BBB, a da ne spominjem način na koji je obrađen jedan jedini bačeni kamen u Splitu na Gay Prideu s ovom situacijom. Kao što smo krivi kad se "Torca" i "Boysi" pomlate međusobno, kao što smo krivi kad se napadne homoseksualac, kao što smo krivi kada nas slovačka policija bez razloga mlati, tako smo krivi i što su nas napali u Novom Sadu. Pa naravno da jesmo, tko nas je tjerao da idemo tamo! Tko je tjerao 3000 Hrvata da u sred Srbije viču "Vukovar" i "U boj za narod svoj". Tko ih je tjerao da pokažu ljubav prema rukometašima koji su nas toliko puta razveselili do sada. Da neutralizira ovaj nemili događaj, Vlahov je pustio prilog u kojem su prikazani sukobi hrvatskih "navijača" s ljudima raznih nacionalnosti. Ono što je gospodin Vlahov zaboravio napomenut je da je u 4 od 6 prikazanih priloga bila riječ o navijačima Dinama za koje se zna da im podrška klubu nikad nije ni bila smisao postojanja (neredi u Milanu, u Austriji, u Francuskoj....). Ona druga dva priloga su se dogodila u Sloveniji i Australiji. Ako je već želio naglasiti da je problem isti na obje strane, Vlahov je bio dužan navesti i sukob srpskih navijača u Italiji kada je prekinuta nogometna utakmica Italija - Srbija. Bio je dužan spomenuti gostovanje Hajduka u Grčkoj, kada su "Grci" u Zvezdinim i Partizanovim dresovima napadali Hrvate pred očima grčke policije.

Prije nekoliko godina su se u Davi's Cupu također susrele Hrvatska i Srbija. Čim je bilo jasno da će igrati međusobno, te da je Hrvatska domaćin, počeo je pritisak ih srpskog saveza da se Split izbaci iz svih kombinacija za domaćinstvo jer je split poznati "nacionalistički i ustaški grad". Na moje veliko iznenađenje, Radimir Čačić je, kao predsjednik teniskog saveza, ipak odredio Split kao mjesto susreta. I zaista, srpskim reprezentativcima se zviždalo, vrijeđalo ih se s tribina, provociralo ih se, pravilo buku na servisu.... Na koncu je Srbija dobila susret. Znate što se dogodilo nakon zadnjeg poena? Novak Đoković je nagrađen gromoglasnim aplauzom cijele Spaladium arene, a ostali reprezentativci su bili puni hvale za prijem koji su doživili. Vlahov nije naveo ni taj primjer.

Mi Hrvati, kao narod, imamo osjećaj manje vrijednosti. Toliko želimo oduševit druge, bila to Europa, svijet, Srbija da ne poštujemo ni sebe, ni svoje. Za razliku od nas, Srbi su frajeri. Oni ne daju na sebe, i kad je dogodi i najmanji incident, kao prošlo ljeto u Zadru gdje su na plaži srpski turisti provocirali domaćine pa je došlo do sukoba, oni će u medijima i kroz usta političara reći "ne idite u Hrvatsku, tamo niste sigurni!" Ma pustimo Srbe, nebitno je gdje je organizirano prvenstvo i tko je napadač. Bitno je da su Hrvati napadnuti, bez povoda, bez razloga! A naši mediji nisu u stanju zaštitit svoje, samo iz straha da ne bi uvrijedili nekoga drugog. Za kraj ću se opet malo dotaknuti spomenutok premijera srpske policije. Gospodine, evo kako se Hrvati ponašaju kad "vaši" dođu ovamo: Isprika Srpkinje hrvatskim navijačima

Referendum se približava. Još je pet dana ostalo hrvatskim građanima da odaberu jednu od dvije opcije koje im se nude na referendumskom listiću. Ušli smo u završnu fazu bitke euroskeptika protiv visokopolitičke propagande. Bitka je od početka neravnopravna, jer je pobornici "europeizacije" Hrvatske imaju veća financijska sredstva, utjecaj, medije i raze druge alate kojima prodaju blagostanje i gospodarski prosperitet koje nam navodno donosi EU. Ono što me tješi jest da je, u odnosu na sam početak referendumske kampanje, usprkos cenzuri i bojkotu drugog mišljenja od strane televizije, opcija PROTIV EU ipak pronašla put do određenog broja građana. Ankete sada više ne daju toliku većinsku prednost ulasku Hrvatske u EU. Internetom, proglasima, blogovima, facebookom, pa čak i skupovima (koliko god oni bili nespretno organizirani) euroskeptici su malo uspjeli "zamutiti vodu" i uraditi baš ono što vlastima (pri tom mislim i na bivši HDZ i na sadašnju koaliciju) ne ide u prilog - navesti ljude da sami za sebe potraže odgovore.

Najutjecajniji medij je, dakako, televizija. Pitanje za čitatelje ovih redaka: koliko ste "antiEU" spotova vidjeli na HRT-u? Koliko ste vidjeli reportaža i izjava građana zemalja članica EU na HRT-u (ne slovenskih novinara, ne mađarskih političara, ne austrijskih birokrata...nego običnih, nepristranih građana koji svaki dan imaju svoje brige malog čovjeka)? Koliko je bilo kvalitetnih sučeljavanja proeuropski orjentiranih i euroskeptika? Odgovor je isti na sva tri pitanja: NULA!! Slušamo samo hvalospjeve o zemlji meda i mlijeka od koje nas dijeli samo jedan kružić oko afirmacijske riječi na papiriću. Ustupanje medijskog prostora samo jednoj od dvije strane - favoriziranje. Odbijanje objavljivanja sadržaja nepovoljnog za određenu grupaciju - cenzura.... A ja sam cijelo vrijeme mislio da živimo u DEMOKRATSKOJ republici.... Pa kad je već tako, proanalizirat ćemo malo ono što jesmo imali priliku vidjeti.


ŠTO NAM GOVORE?

Gospodarski prosperitet, povećanje životnog standarda, smanjenje nezaposlenosti
Gospodarstvo u cijelom svijetu propada. Recesija svakim danom ostavlja sve jači utjecaj, a ja ne vidim baš da se zemlje članice efektnije bore protiv ekonomske krize od ostatka svijeta. Primjer Grčke je već toliko puta spomenut, i ne samo da "veliki" Grcima ne mogu pomoć, nego je još niz drugih zemalja EU došao na korak do Grčke. Mađarska je u velikim problemima, Španjolska je u dugovima, portugalsko gospodarstvo je slomljeno i zemlja je pred bankrotom, u Irskoj su građani u 24 dana podigli 5 milijardi eura ušteđevine s banaka i bankomata zbog straha od sloma banaka, a u isto vrijeme dok mi razglabamo o ulasku u EU, Austrija priprema referendum o izlasku iz iste. Što nam točno tu garantira nekakav boljitak?
Hrvatsku je prije nekog vremena zahvatio val prosvjeda. Prosvjedovali su branitelji, radnice Kamenskog, "fejsbukovci".... Međutim, ni na jednom od tih prosvjeda nasilje nije eskaliralo. Uz nekoliko iznimki, svaki prosvjed je počeo i završio izuzetno mirno i civilizirano, s tek nekoliko privođenja i sukoba. U isto vrijeme su svijet obilazile slike rata prosvjednika s policijom u Grčkoj, paljenje zastave EU u Mađarskoj, divljih sukoba u Velikoj Britaniji, gorućih automobila u pariškim predgrađima. Oni nama nude pomoć u rješavanju naših problema? Tko će riješit njihove?
Možda bi nam Europska unija i donjela nekakav priljev inozemnog kapitala kojim bi i određene plaće malo porasle. Kažem MOŽDA, ali ono što je sigurno jest da bi nas dočekao val velikih poskupljenja (svjedočanstva iz Slovenije, Slovačke, Poljske). Zar MOŽDA veće plaće i SIGURNO skuplji život donose poboljšanje životnog standarda?
Politika slobodnih migracija u Europskoj uniji je je povećala broj doseljenika u Austriju, Španjolsku, Njemačku i Francusku. Pristupanje uniji država s manjim životnim standardom (Bugarska, Rumunjska, Poljska) je dovelo do prebacivanja teške industrije u zemlje s jeftinijom radnom snagom. Sve to je dovelo do značajnog porasta nezaposlenosti u cijeloj EU. Uzmimo u obzir da Hrvat voli sebe i svoje vrijeme. Zbog toga, te zbog skupog života nas sigurno ne zahvaća kategorija "jeftina radna snaga". Zar će Hrvatskoj u tim uvjetima biti bolje?

Europski fondovi, poticaji
Hrvate je najlakše namamit "besplatnim novcem". Kroz 3 godine ćemo dobiti 3.5 milijardi eura iz euro fondova. Za početak, nema nikakve garancije da ćemo taj novac dobiti. Dalje, ako uzmemo u obzir da ćemo u te 3 godine u proračun EU uplatiti cca 1.5 milijardu eura članarine, ta cifra pada na 2 milijarde eura. A te 2 milijarde su strogo namjenske koje će Hrvat koji se bavi proizvodnjom morati uložiti u svoj proizvodni pogon samo da bi mogao ispuniti stroge (i često besmislene propise) Europske unije da uopće može legalno izići na tržište...na kojem na kraju uopće neće biti konkurentan.
Za cijenu pristupa Hrvatske euro fondovima, multinacionalne kompanije i strani tajkuni će imati pristup našim prirodnim bogatstvima, otocima, obali, izvorima (koji će vrlo brzo postati od velikog značaja u svijetu). U Hrvatskoj ne možemo izići na kraj s Kerumom, Rajićem, Todorićem i ostalima....kako ćemo se onda nosit s velikim igračima?! Poštovat će zakone? Naravno da hoće...odma nakon što ih prilagode sebi. Svi proizvodni pogoni multinacionalnih tvrtki su u zemljama dalekog istoka gdje izrabljuju djecu. Toliko o moralu tih koji nam dolaze... EU je čisto kapitalističko uređenje koje radi u korist bogatih, a na štetu siromašnih. Pogodite u koju ćemo mi kategoriju upast!

Zapošljavanje u EU, studiranje vani, slobodne migracije
Najglasniji argument ZA EU jest upravo naglašavanje mogućnosti slobodnog zapošljavanja u EU. Zamislimo na trenutak da to pravilo nije utopija i neodrživa idealizacija (mislite da će Hrvat zaista bit ravnopravan i konkurentan jednako obrazovanom Njemcu za posao u Berlinu?!). Zar je hrvatskoj vladi prihvatljiv argument da potičemo odljev mozgova iz Hrvatske?! O kakvoj revitalizaciji gospodarstva možemo pričat ako sve obrazovane i školovane puštamo vani gdje će se netko drugi okoristit njihovim talentima i znanjima? Hoćemo li pustit da nas zatrpa val imigranata iz zemalja s nižim standardom koji će za manje novca uzimat posao domaćima? Zašto omogućavati bogatim umirovljenim Njemcima, Skandinavcima i ostalima da slobodno dolaze provesti zalaz svog života u naš raj na zemlji? Oni ne donose znanja i napredak. Oni dolaze oteti ono što je Bog nama dao. Mi možemo zabraniti imigrantima naseljavane Hrvatske prve 3 godine, a onda produžiti čak i na sedam godina. Ako to možemo mi napravit Rumunjima, pa zar ne mogu to nama napravit Belgijanci?!

Da bi omogućili lakšu migraciju studenata po Europi, Hrvati su objeručke prihvatili tzv. Bolonjski proces. Na fakultete su uveli neprovjeren sustav školstva koji je rezultirao totalnom konfuzijom na gotovo svim sveučilištima, enormnim (nerealnim) povećanjem ljudi s diplomom (na tržištu koje ih ne može sve zaposlit), totalnim srozavanjem kvalitete obrazovanja istih.........te sa stotinjak njih koji su mogli staviti novi album slika na "fejs" iz nekog od stranih gradova u kojem su "studirali" semestar ili dva. Dakle, od nacije s vrhunskim stručnjacima i sustavom obrazovanja na kojem su nam zavidili svi, od Italije do Amerike, mi smo srozali kvalitetu obrazovanja, dobili puno više stručnjaka koji to nisu, samo da bi se prilagodili manjkavom sustavu koji nam je nametnula EU. Zar se iz toga nešto ne može naučiti? Školstvo nam je ogledni primjer za sve ostale sfere.
Jedna od politika EU je i ravnomjerno naseljavanje. Jesmo li spremni prihvatiti da će naše divlje vale na otocima kojima se dive svi koji ih jednom ugledaju postat manje divlje, više napućene?

Nemamo izbora, ni ovako ništa u državi ne valja, ne može biti gore
Za kraj, meni osobno najdraži argument: Sami smo nesposobni, trebamo nekoga da nama upravlja. Ili, prevedeno na jezik političara, izolacija vodi u propast, moramo postati dio kolektiva, jedino tako možemo opstati. Gospodo, taj argument nije proeuropski, nego je on priznavanje vaše nesposobnosti!!!! Zašto ste se toliko borili za vlast, ako vam je jedini plan prepustit odluke nekom drugom? Ako vi niste u stanju i ne znate kako pokrenit Hrvatsku, gospodo, maknite se sa strane! Odabrat ćemo nekog drugog! Ali odabrat ćemo ga mi, a nećemo dozvolit da nam ga netko nameće!


TKO NAM GOVORI

Poznata izreka je da je često bitnije TKO govori od onog ŠTO govori. Sve ove poruke nam dolaze od ljudi koji su na vlasti i koji se nadaju mjestima u Europskom parlamentu. Njima će EU sigurno donjeti mnogo dobrog (vrhunske plaće, ugled, poznanstva). I Milanović, i Josipović, i Pusićka, i Kosorica ciljaju na fotelje. A povijest nas je naučila što hrvatski političari biraju kad imaju izbor između vlastite stražnjice i boljitka nacije.
Sve više se može čuti da je pojedine proeuropske tribine i spotove financirala sama Europska unija, na kojim se mogu čuti parole tipa "EU nije savršena. Dođite i s nama gradite bolji svijet!". Hrvatska je prošla najrigoroznije pristupne pregovore od svih članica. Ponizili su nas i degradirali na svakom mogućem planu. Hrvatski narod niti ne zna čega smo se sve odrekli da bi nam EU rekla "ajde, dobro, dođite". Iz toga se očituje da im i nismo bili toliko poželjna udavača. Što se to promjenilo da sada, kad su su činjenice i argumenti doveli u pitanje glatki prolaz referenduma, EU skoro pa moli Hrvatsku da pristupi?! Promjenilo se to što su do sad pregovarači o pristupu imali posla s beskičmenjacima poput Gordana "Oprostite ako su leđa torcidaša oštetila gumene metke slovačke policije" Jandrokovića i sličnih "boraca" za što bolju poziciju Hrvata u EU. S takvim dupeliscima je bilo vrlo lako manipulirat zato što u toj Europskoj uniji vide božanstvo bez mane i pate od osjećaja manje vrijednosti. Međutim, sad je s druge strane hrvatski narod, hrvatski građani, borci, junaci, heroji, ponosni! Za njih su potrebne neke druge pregovaračke metode.


Za kraj je potrebno naglasiti da je politika EU po pitanju referenduma takva da se, u slučaju da referendum ne prođe, nakon pola godine organizira novi. Dakle, zaokruživanjem PROTIV, vi ne odbijate EU konačno, vi samo kupujete novih pola godine u kojem ćemo bit puno pametniji nego sad. Znat ćemo kako je prošla Grčka, znat ćemo kako je EU reagirala s Mađarskom, znat ćemo kako će Euro stajati i u kakvom će stanju biti monetarna unija. Vrijeme daje puno odgovora, a to vrijeme kupujemo po maloj cijeni - glasom protiv Europske unije. Glasom ZA mi nepovratno ulazimo u organizaciju u kojoj veliki igrači žene fotomodele i izruguju druge državnike s Obamom (Sarkozy), organiziraju orgije s maloljetnicama (Berlisconi), potkupljuju medije da taje podatke (Merkl). Koliko god smo teško došli do situacije da možemo pristupiti EU, još teže ćemo iz nje izići ako nam ne bude po volji. Imamo mogućnost da iskoristmo tu Europsku uniju. Kroz pregovore su nas naučili da se možemo sami borit s rak ranama našeg društva (korupcijom). Na vama je izbor hoćemo li sami nastaviti istim putem, ili ćemo se predati i putiti da drugi misle za nas! Izađite na referendum! O vašoj budućnosti se odlučuje!

Zgrožen objavom na jednom internet portalu na koju mi je ukazano, odlučio sam istu šokantnu (a kad bilje razmislim i ne tako iznenađujuću) vijest objavit i izanalizirat. Naime, na portalu digitaljournal.com objavljen je tekst pod naslovom:

Croatia does not exist, according to Fox News

Da ne prevodim cijeli tekst (mislim da su zainteresirani čitatelji dovoljno potkovani što se tiče poznavanja engleskog jezika), sažet ću ga u par rečenica. Dakle, autor piše da je poznata američka televizijska kuća Fox u jednom od svojih izvještaja prezentirala kartu Balkanskog poluotoka na kojoj HRVATSKE UOPĆE NEMA!!!! Bugarska je proširena skroz do Jadranskog mora i graniči s Italijom, a od svih republika bivše Jugoslavije na karti je navedena samo Srbija, s tim da je smještena sjeverno od Austrije i Mađarske. Autor također govori o tome da je geografska nepismenost jako raširena u Americi, ne samo kod običnih građana, nego i kod čelnih ljudi te zemlje. Navodi se, primjerice, izjava bivšeg predsjednika G. W. Busha koji je jednom prilikom rekao da je Afrika država (?!).

Iskreno da vam kažem, ta totalna neinformiranost i zapanjujuće neznanje Amerikanaca mene poprilično brine. Zašto, reći će te. Što nas briga što misli neki zatucani primitivac u New Yorku. Pa brine me zbog toga što je ta ingnorantna Amerika jedna od najjačih vojnih sila na svijetu. Iskreno, drago mi je što Bugarska nema naftna polja, jer, ako je sudit po ovome, moj Split bi tada mogao postati ratna zona. Zvuči pretjerano? Ne ako znate za činjenicu da su američki vojnici prilikom napada na Libiju u jednom trenutku svojim "pametnim raketama" umjesto Tripolija, glavnog grada Libije ciljali Tripoli, grad u Libanonu. Mnogi se čude kako u Americi George W. Bush dobije i drugi mandat na mjestu predsjednika nakon svih blamaža na osobnom, kulturnom i političkom planu. Razlog tomu je upravo neinformiranost, ili, točnije, loša informiranost biračkoh tijela. Većina građana Amerike je uvjerena da je glavni cilj napada na Afganistan stvarno bilo hvatanje Bin Ladena, da je Irak stvarno imao nikad pronađeno oružje za masovno uništenje (samo što ga je Saddam, valjda, pojeo prije nego je uhvaćen), te da je Bosna dio bivšeg SSSR-a, a da je svaki rat koji Amerika vodi, ma koliko god područje ratovanja bilo daleko od Amerike, oslobodilački. Naftna polja, monopol, svjetska premoć...većini Amerikanaca su ti pojmovi apstraktni. Treba biti pošten pa priznati da, srećom, Amerika nije Sjeverna Koreja, pa servirana informacija nije i jedina informacija. Oni individualci koje vlastita radoznalost tjera da se bolje informiraju dolaze do točnih i potpunijih podataka. Zato u SAD-u svaki dan raste broj prosvjednika protiv raznih ratova u kojima njihovi golobradi mladići ispranih mozgova ginu zbog nafte. Autor gore navedenog članka također napominje da nisu svi Amerikanci neznalice, pa da veliki broj istih ljetuje na Hvaru, otoku nepostojeće države, prema Fox Newsu.

Vjerujem da su mnogi, kao i ja osobno, imali iskustva da su, prilikom putovanja na zapad Europe, bili u situaciji da su nekom od pripadnika "zapadnjačkih" naroda morali na dugo i široko objašnjavati gdje je zapravo Hrvatska. Dakle, nije problem samo u Americi. Neobrazovani su nam i puno bliže. Ja sam, igrom slučaja, imao "zadovoljstvo" istu stvar objašnjavati i srednjovječnom Englezu, i američkom paru starije dobi (koji je, da stvar bude gora bio na putovanju kroz Europu), i mladoj Španjolki, i mladom Saudijcu. Priznajem da je zbog svih događanjana Balkanu geografsko politička situacija podosta konfuzna, pogotovo za neupućene, ali rat je bio prije 20 godina. Eto toliko dugo postoji trenutno stanje državnih granica. Mislim da je to dovoljno vremena da nas se počne primjećivati.

A ti isti Amerikanci, Britanci, Francuzi i ostali si onda daju za pravo da sude Hrvatskoj, koju ne znaju locirati, za koju ne znaju da postoji. Oni uzimaju za pravo da nam kažu tko je i koliko kriv za situaciju koju očigledno ne shvaćaju. Oni, koji ruše bolnice i škole, razaraju tržnice u mjestima diljem svijeta koja ne znaju ni izgovorit licemjerno sude o zločinu i krivici između dva naroda, dvije države koje ne znaju na karti ucrtat. Isti ti Francuzi i Britanci, povijesni kolonijalizatori i izrabljivači sude o tome koliko Hrvati imaju pravo biti u Europi. Oni nam, kad već nemaju opravdanje da nas prisvoje tenkovima, nameću osjećaj manje vrijednosti, osjećaj ovisnosti o njima, strah od samostalnosti....a sve da bi od nas stvorili novu Nigeriju, Sierra Leone, Surrinam, Južnu Afriku, Indiju...da bi uzeli što im treba. A mi, jadni, mali, preplašeni Hrvati ćemo im to po što su došli upakirati s mašnicom i još ćemo biti ponosni što smo "dio njihove ekipe". Dio ekipe koja nas nakon 20 godina samostalnosti, nakon stradavanja, rata, grozota, sportskih i akademskih uspjeha, reklamiranja poznatih turističkih destinacija ne
zna pronaći na karti. Dobro razmislite što zaokružujete!

Dana 22. siječnja hrvatski građani će još jednom izići na izborna mjesta. Ovaj put nećemo imati izbor između gomile manje ili više ozbiljnih pretendenata na saborske fotelje. Ovaj put će se sve svesti na DA ili NE Europskoj uniji. U razgovoru s ljudima svojih godina ostao sam zapanjen koliko su zapravo neupućeni u problematiku, koliko se hvataju za neke poluprovjerene tvrdnje, te na temelju jedne ili nekoliko njih donose odluku o ovoj vrlo ozbiljnoj problematici. Naravno, krivica prvenstveno leži na njima samima, jer su sve informacije dostupne na internetu:

Najčešće postavljana pitanja o EU

Krivci za opću neinformiranost o pristupu Europskoj uniji su i vladajući. Bivša vlast nije radila gotovo ništa na tome da direktna, jasna i poučna informacija dođe do građana, a i ova nova vlast svojim promidžbenim spotovima radi jako loš posao. Vjerujem da je malo onih koji se do sada nisu susreli s bračnim parom koji putuje kroz Italiju, zapne u zračnoj luci ili pak o studentu koji svaki semestar studira o drugoj europskoj metropoli. Vjerujem da ste vidjeli bar nekog od naših vodećih plitičara kako u 20ak sekundi "prime-time" TV termina poziva ljude da zaokruže DA na listićima. Međutim, svi ti spotovi su puno više promidžba nego informiranje. Ni u jednom od njih se biračima ne predstavljaju činjenice. Djeluju kao obična propaganda, te je njihova jedina svrha stvaranje dojma o EU kao o nečemu dobrom i pozitivnom. Pa oprostite mi ako svoju inteligenciju cijenim više od toga pa očekujem neke konkretne informacije, a ne samo "ajmo u Uniju jer je to cool, tamo ćemo se smijat zajedno s talijanima i gradit svemirski brod". Ti spotovi euroskeptike prikazuju kao hrpu neobrazovanih, neinformiranih tupavaca koji ne vide pored zdravih očiju koliko će nam dobro biti u tom "El Doradu". Jesu li i Švicarci ili Norvežani isto tako zatucani i neinformirani pa su odbili pristupit EU?

Budući da se ja uzdam u činjenice više nego u pozive Milanovića, Kosorice i Čačića, odlučio sam malo bolje proučiti prednosti i mane pristupa. U ranije navedenom linku Delegacije Europske unije navedena su neka od zanimljivih pitanja koja vas mogu zanimati o politici Europske unije i o samom pristupu. Odgovori na pitanja su nešto konkretniji od ovih propagandnih spotova, ali još uvijek vidimo idealizaciju EU u kojoj su neke bitne stvari uopćene ili preskočene. U tekstu se navodi da, usprkos tome što je Hrvatska zaključila pregovore s Europskom Unijom, čak i da se na referendumu izjasnimo potvrdno, Hrvatska će postati članica tek ako baš sve aktualne članice ratificiraju ugovor o pristupanju. Dakle, čak i kad sve uvjete ispunimo, i dalje ovisimo o volji nekog drugog. Kao jedna od pozitivnih strana pristupa naglašava se uvoz i izvoz proizvoda. Naime, Europska Unija nudi svim članicama jednaka prava na izvoz i znatno jednostavniji uvoz. To znači da će hrvatski proizvođači moći izvoziti svoje proizvode u ostale zemlje članice, pod uvjetom da se pridržavaju strogih propisa, a uvoz bi trebao biti isti, budući da je Hrvatska već otvorena za uvoz iz EU. Međutim, tko garantira ravnopravnu prodaju hrvatskog proizvoda u Europi? Tko može obećati da će se Hrvatski sir nametnuti u konkurenciji Francuskog i Austrijskog? Mislite da u Europi ne postoje slični projekti kao što je naš "Kupujmo Hrvatsko"?. Pa antagonizam između Dalmacije i Zagreba je nevjerojatan, a kamo li među Francuzima i Njemcima. Svatko tko misli da će Grk odabrati hrvatsko ulje prije domaćeg je jako naivan.

Europska unija poseban naglasak stavlja na kontrolirani ekološki uzgoj i poljoprivredu koju posebno subvencionira. Nedavno smo u dnevnom tisku mogli pročitati razgovor sa stočarom iz dalmatinskog zaleđa kojem je europski povjerenik rekao da, u slučaju da želi dobiti subvenciju za uzgoj stoke, mora posjeći šumarak na pašnjaku, jer zbog tih par stabala njegov pašnjak ne spada u ono što Europska unija propisuje da je pašnjak. Na uzgajivačev argument da je taj šumarak kravama potreban za odmor i sklanjanje od sunca, povjerenik mu je rekao da ga posjeće i izgradi sjenik. Gdje je tu logika?! Europski zakon će nama propisivati koja je livada pašnjak, a koja ne?! Unija se jako ponosi svojim strogim higijenskim propisima u poljoprivredi i proizvodnji hrane. Svi domaći proizvođači će biti prisiljeni napravit niz preinaka u proizvodnim pogonima samo da bi ispoštovali te rigorozne propise. Kad su tako pedantni u svim tim propisima, zašto je onda ne tako davno cijela Europa strahovala od zloglasnih španjolskih krastavaca koji su širili ubojite bakterije?! Zakazale su im njihove regulative. Vjerojatno su bili prezaposleni definiranjem pašnjaka.

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se odriče svog zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa. Budući da smo članice istog "kolektiva", Italija i Slovenija će moći slobodno loviti ribu u hrvatskim teritorijalnim vodama. Dakle, nakon što su svojom enormnom ribarskom flotom izlovili svoj dio Jadrana, Talijani će slobodno moći učiniti isto i s istočnom stranom. U tekstu Delegacije Europske unije se ističe kako je Hrvatska ispregovarala da je Hrvatska ispregovarala nekoliko prijelaznih razdoblja vezano za područje ribarstva u kojima daje mogućnost ribarima da se prilagode europskoj konkurenciji. Ali što nakon tih prijelaznih razdoblja?! Tko će hrvatskim ribarima osigurat konkurentnost na vlastitoj obali?

Odgovor proeuropskih struja na sva guruća pitanja su pristupni fondovi i europski poticaji. Istina, Hrvatska će uprihodit cca 1.5 milijardu eura iz poticajnih i pristupnih fondova, međutim, treba naglasiti da su ti fondovi strogo namjenski, te je njihovo dodjeljivanje i korištenje decidirano navedeno u propisima. Taj novac ide za preoblikovanja, unaprijeđenja, modernizaciju i prilagodbu europskim propisima. Dakle, nitko od njih neće zaradit, oni se moraju uložit u ono što je određeno. S druge strane, Hrvatska će prilikom učlanjenja u Uniju morati uplatit 267.7 milijuna eura, što je također navedeno u spomenutom tekstu. Međutim, ono što su gospoda iz Delegacije Europske unije "zaboravila" naglasit jest da će Hrvatska, kao i ostale članice, morati platiti i godišnju članarinu u Europskoj uniji koja iznosi 600 milijuna eura godišnje. Svima je jasno da Republika Hrvatska nema kako isplatiti taj novac, što znači da ćemo se opet zadužiti.

Jedan od najčešćih argumenata za Europsku uniju koji sam čuo u razgovoru s mladima jest zapošljavanje vani. Istina, zemlje Europske unije nude svim građanima iste uvjete zapošljavanja....na papiru. Mislite li stvarno da u Njemačkoj, Austriji, Belgiji samo čekaju da im Hrvati dođu uzimat poslove? Da, po zakonu su svi ravnopravni neovisno o nacionalnosti, ali zar i u Hrvatskoj sada nisu po zakonu svi ravnopravni, pa se opet zapošljavaju nećaci i rođaci? Jedine poslove koje će Hrvati moći dobiti u drugim državama su oni koje ni ovdje ne prihvaćaju. To će biti poslovi za koje su preškolovani i koje domicilno stanovništvo ne želi. Samo obrnite uloge: mislite li da će u Hrvatskoj atraktivan posao dobiti Rumunj ili Bugarin prije Hrvata? Oni koji su školovani i dobri u svom poslu, a žele ić vani, probit će se sami od sebe (cijeli je niz hrvatskih stručnjaka koje je Zapad odvukao i bez da smo članica Unije). Uostalom, zar je Hrvatskoj u interesu da mladi, školovani i potentni ljudi napuštaju našu zemlju i da netko drugi od njih ostvaruje profit?

Za mene najstrašniji argument koji navode proeuropski sugovornici jest - nemamo izbora. Slažem se da smo sada puno više ovisni o Uniji nego kad smo započeli pregovore, slažem se i s tim da su nas loše vlade kroz godine dovele u situaciju da je alternativa neizvjesna. No, je li to razlog da odaberemo za nas lošu opciju iz straha da će nam samima možda biti gore? Hrvatska je dovoljno mala i dovoljno raznolika država da je u stanju proizvodit sama za sebe. Imamo neka prirodna bogatstva koji imaju rijetke države na svijetu, samim time imamo veliki izvozni potencijal (voda, ulje, sol, žito, plin, brodogradnja, turizam). Da smo imali pravo i pošteno vodstvo države, da se situacija razvila tako da se umjesto beskičmenjačkog pokoravanja Europskoj uniji ulagalo u vlastiti razvoj i samostalnu industriju, danas bi Hrvatska bila mala ali jaka državica koja bi u Europsku uniju ulazila po svojim uvjetima, a ne bi molila da je se pusti unutra. Međutim, nije rješenje birati da budemo pod tuđom čizmom samo zato što do sada nismo bili dovoljno oprezni u izborima vlasti. Priznajem da je Europska unija jako dobro zamišljena tvorevina. U teoriji je to sustav koji bi Europi donio mogućnost za ravnopravnu borbu sa svjetskim silama kao što su Amerika i goropadna Kina. Međutim, i Marxov komunizam je u teoriji savršen, pa nas je povijest uvjerila da je u realnosti daleko od ultimativnog društvenog uređenja. Za neke je Europska unija zaista korisna. Njemcima, Francuzima, Englezima (još uvijek) ovakav sustav odgovara. Ali pogledajte Grču, pogledajte Portugal, pa čak i Italiju i Španjolsku. Sad procjenite hoće li Hrvatska biti bliže Njemačkoj ili Grčkoj.

Vladajućima se svi argumenti svode na tri riječi: biti ćemo jednaki. Zato što tako piše u ustavu Europske unije? Koliko ćemo biti jednaki ne možete pričitati nigdje, ali možete zdravorazumski zaključiti. U Europi Hrvate nitko neće dočekati raširenih ruku. Hrvatsku hoće (jer smo zemlja s potencijalom, koliko god nas ista ta Europa uvjeravala da nismo i koliko god su vladajući nesposobni da taj potencijal ostvare), ali prema Hrvatima nitko nije blagonaklon. Dokazali su nam to stotine puta. Za vrijeme Domovinskog rata, pa procesuiranjem zločina, rigoroznim osudama hrvatskih branitelja, sportskim "kuhinjama" (nedodjeljivanje Europskog nogometnog prvenstva), najdužim i najzahtjevnijim pristupnim pregovorima.... U svim tim pregovorima mi smo od Europe tražili samo jednu stvar: da nam odrede suce na međunarodnoj arbitraži oko pograničnog pitanja sa Slovenijom. Treba li uopće naglašavati da nam taj zahtjev nije ispunjen, usprkos obećanjima? Zašto bi sad mi mislili da će, kad službeno postanemo članovi Europske unije, stvari biti drugačije?

Moje mišljenje se jasno da iščitati iz ovog teksta. Nisam ga ni pokušavao skriti, međutim, isto tako sam se trudio objektivno navesti neke od problematika i ukazati na neka zanimljiva pitanja koja mene, osobno, zanimaju. Apeliram na onaj mali broj svojih vjernih čitača da proslijede dalje ovaj tekst. Ne da bih ja utjecao na nečije stavove, nego samo s ciljem da se što više ljudi zainteresira za ovu tematiku. Da se educiraju, da dobro prouče što stoji iza opcije DA, odnosno opcije NE na glasačkom listiću, te da pažljivo odaberu. Ovo je možda zadnji put da na nešto imamo utjecaja. Hrvati su gubili živote da bi izborili samostalnost od jednog državnog kolektiva. Dobro razmislite prije nego što nas pridružite drugom.

Iza nas je još jedna Snježna kraljica. Godina nova, pobjednica stara: Marlies Schild je po četvrti put okrunjena kao kraljica Sljemena. Pred nama je još jedna utrka na zagrebačkom velebnom skijalištu. Sutra se Ivica Kostelić bori za prvu domaću pobjedu na Sljemenu. Ono što nije pošlo za rukom sjajnoj Janici u njeno vrijeme, pokušat će ostvariti stariji brat u muškoj konkurenciji.

Gospoda iz skijaškog saveza, prije svih Vedran Pavlek, se u svakom obraćanju naciji trude istaknut koliki je zapravo prestiž organizirati ovakvu jednu utrku u svjetskom skijaškom kupu. Citiraju se oduševljene izjave natjecateljica koje "na Sljemenu uživaju više nego igdje drugdje". Naglašava se važnost ovakvog "eventa" u svrhu promidžbe Zagreba i Hrvatske, "jer tu utrku gleda 300 milijuna ljudi u svijetu". Ono što gospoda Bandić, Pavlek i Ante Kostelić očito ne shvaćaju da svaka reklama ima svoju cijenu, koja je realna i prihvatljiva, odnosno nerealna i neprihvatljiva. Pa ajmo malo o tome koliko zapravo košta prestiž i takva promocija grada Zagreba. Snježna kraljica je utrka koja se održava na Sljemenu, najnižoj od svih lokacija u svjetskom skijaškom kupu. Ove godine, uslijed ekstremno visokih temperatura za ovaj dio godine, snijega na Medvednici nije uopće bilo. Dakle, cijela staza je napravljena uz pomoć snježnih topova. Cijena snježnog topa se kreće između 10 000 i 40 000 eura. Budući da topovi većinom rade noću, u 10 sati rada potroše 100 kubnih metara vode, ili 747 kn, te 300 kWh struje, ili 258 kn. Sumirano, preko 1000 kn tijekom jedne noći. Kao što je svima već poznato, i muška i ženska utrka su noćne, tako da će svaku osvjetljavati 380 reflektora. Nagradni fond svake od dviju utrka je 120 000 eura, što je čak i smanjenje u odnosu na dosadašnjih 220 000 eura, zbog čega je Sljemenski slalom bio utrka s najvećim nagradnim fondom u skijaškom kupu. Gledatelje za cijenu ulaznice od 120 kn očekuje besplatni prijevoz, besplatne grickalice, besplatni sokovi i besplatne sarme. Službeno, ukupan trošak organizacije ovogodišnje utrke je 23,5 milijuna kuna. Veći dio podmiruju sponzori, a gradonačelnik Bandić potpomaže s 4,5 milijuna.....baš u vrijeme kada ZET najavljuje poskupljenje cijena tramvajskih karata.

Da rezimiramo, potrošeno je 23,5 milijuna kuna na organizaciju dviju utrka, u jednoj od tih, realno, sudjeluje jedan hrvatski sportaš koji na toj utrci nikad nije pobjedio, a profit od svega je okruglo 0 kn. Neisplativo? Ako pitate Bandića onda nije. Zašto? "Ne znam kolika je marketinška vrijednost, ali to je reklama koju si nitko ne može priuštiti bez ovakve utrke" kaže gradonačelnik naše metropole. REKLAMA od 23,5 milijuna kuna?? Reklama za što? Za zimski turizam? Da je to izjavio gradonačelnik Maribora, možda bi i moglo proći. Naime, ostale utrke u svjetskom kupu se organiziraju, primjerice, u Aspenu koji ima 103 km označenih skijaških staza, u Cortini d'Ampezzo sa 110 km skijaških staza, u Chamonixu gdje su 152 km, u Kitzbühelu (170 km). To su mjesta koja žive od zimskog turizma i njime pune proračun. Na tim lokacijama se skija od studenog do travnja. Kakvu reklamu tu ima koristiti Zagreb, koji na Sljemenu ima pišljivih četiri kilometra skijaške staze?! Ej, ČETIRI!! Deset puta manje od Maribora. Za navedena skijališta, Sljeme nije ništa više nego sanjkalište. Što mi tu imamo reklamirati kad i naši skijaški zaljubljenici na skijanje idu na Kupres, Vlašić (oni realniji) ili na neka od gore navedenih skijališta (oni koji žele ostatak godine pričati da su bili na skijanju)? Koji će stranac doći skijat na brdašce iznad Zagreba ako ni domaći skijaši ne idu tamo?

Natjecatelji su oduševljeni utrkom na Sljemenu. Kako i ne bi bili kad je do lani bio najveći nagradni fond. Smješteni su u luksuznim hotelima u velikom gradu, sve im je sve na dohvat ruke i tretirani su kao vrhunske zvijezde. Baš to organizatori izdvajaju kao veliku prednost Sljemena. To je jedina utrka svjetskog kupa koja se organizira u glavnom gradu neke države. Za razliku od njih, ja u tome vidim još jednu besmislenost Snježne kraljice. Gradovi koji organiziraju utrke su u planinama (naravno da jesu, pa snijeg je osnovni preduvjet skijaške utrke!!). Svi glavni gradovi su većinom na klimatski pogodnijim lokacijama, na manjim nadmorskim visinama od skijaških središta. Jedino Hrvati organiziraju skijašku utrku u gradu koji je smješten uz obalu rijeke, u nizini. Da je organizacija utrke u velikom gradu isplativa, mislite da se Beč, Bern, Zurich i slični već ne bi dosjetili toga? Naravno da natjecateljima više odgovara veliki Zagreb s ugodnih 5 do 10 celzijevih stupnjeva, nego hladni, mali Maribor. To što zagrebačka slalomska staza ne može izdržati do druge vožnje je manje bitno.

U vrijeme teške financijske krize, kad u Hrvatskoj raste nezaposlenost, ljudi su u siromaštvu, recesija je zahvatila sve sfere društva, u Zagrebu se snima najskuplja trodnevna reklama na svijetu. Dok nova vlada važe antirecesijske mjere, dok se građanima najavljuju novi porezi, nova ukidanja naknada Milan Bandić, Vedran Pavlek i grad Zagreb pokazuju da su neprikosnoveni (snježni) kraljevi.....preseravanja! Slično je probala prošle godine Idora Hegel s klizanjem na prokurativama. Izgleda da se Splićanima malo teže može prodati magla nego Zagrepčanima. Gospodo, trgnite se! Prevaranti vam uzimaju kruh od usta da bi glumili veličine u Europi. A tako su mali...mali...baš kao i Sljeme!