Dana 22. siječnja hrvatski građani će još jednom izići na izborna mjesta. Ovaj put nećemo imati izbor između gomile manje ili više ozbiljnih pretendenata na saborske fotelje. Ovaj put će se sve svesti na DA ili NE Europskoj uniji. U razgovoru s ljudima svojih godina ostao sam zapanjen koliko su zapravo neupućeni u problematiku, koliko se hvataju za neke poluprovjerene tvrdnje, te na temelju jedne ili nekoliko njih donose odluku o ovoj vrlo ozbiljnoj problematici. Naravno, krivica prvenstveno leži na njima samima, jer su sve informacije dostupne na internetu:
Najčešće postavljana pitanja o EU
Krivci za opću neinformiranost o pristupu Europskoj uniji su i vladajući. Bivša vlast nije radila gotovo ništa na tome da direktna, jasna i poučna informacija dođe do građana, a i ova nova vlast svojim promidžbenim spotovima radi jako loš posao. Vjerujem da je malo onih koji se do sada nisu susreli s bračnim parom koji putuje kroz Italiju, zapne u zračnoj luci ili pak o studentu koji svaki semestar studira o drugoj europskoj metropoli. Vjerujem da ste vidjeli bar nekog od naših vodećih plitičara kako u 20ak sekundi "prime-time" TV termina poziva ljude da zaokruže DA na listićima. Međutim, svi ti spotovi su puno više promidžba nego informiranje. Ni u jednom od njih se biračima ne predstavljaju činjenice. Djeluju kao obična propaganda, te je njihova jedina svrha stvaranje dojma o EU kao o nečemu dobrom i pozitivnom. Pa oprostite mi ako svoju inteligenciju cijenim više od toga pa očekujem neke konkretne informacije, a ne samo "ajmo u Uniju jer je to cool, tamo ćemo se smijat zajedno s talijanima i gradit svemirski brod". Ti spotovi euroskeptike prikazuju kao hrpu neobrazovanih, neinformiranih tupavaca koji ne vide pored zdravih očiju koliko će nam dobro biti u tom "El Doradu". Jesu li i Švicarci ili Norvežani isto tako zatucani i neinformirani pa su odbili pristupit EU?
Budući da se ja uzdam u činjenice više nego u pozive Milanovića, Kosorice i Čačića, odlučio sam malo bolje proučiti prednosti i mane pristupa. U ranije navedenom linku Delegacije Europske unije navedena su neka od zanimljivih pitanja koja vas mogu zanimati o politici Europske unije i o samom pristupu. Odgovori na pitanja su nešto konkretniji od ovih propagandnih spotova, ali još uvijek vidimo idealizaciju EU u kojoj su neke bitne stvari uopćene ili preskočene. U tekstu se navodi da, usprkos tome što je Hrvatska zaključila pregovore s Europskom Unijom, čak i da se na referendumu izjasnimo potvrdno, Hrvatska će postati članica tek ako baš sve aktualne članice ratificiraju ugovor o pristupanju. Dakle, čak i kad sve uvjete ispunimo, i dalje ovisimo o volji nekog drugog. Kao jedna od pozitivnih strana pristupa naglašava se uvoz i izvoz proizvoda. Naime, Europska Unija nudi svim članicama jednaka prava na izvoz i znatno jednostavniji uvoz. To znači da će hrvatski proizvođači moći izvoziti svoje proizvode u ostale zemlje članice, pod uvjetom da se pridržavaju strogih propisa, a uvoz bi trebao biti isti, budući da je Hrvatska već otvorena za uvoz iz EU. Međutim, tko garantira ravnopravnu prodaju hrvatskog proizvoda u Europi? Tko može obećati da će se Hrvatski sir nametnuti u konkurenciji Francuskog i Austrijskog? Mislite da u Europi ne postoje slični projekti kao što je naš "Kupujmo Hrvatsko"?. Pa antagonizam između Dalmacije i Zagreba je nevjerojatan, a kamo li među Francuzima i Njemcima. Svatko tko misli da će Grk odabrati hrvatsko ulje prije domaćeg je jako naivan.
Europska unija poseban naglasak stavlja na kontrolirani ekološki uzgoj i poljoprivredu koju posebno subvencionira. Nedavno smo u dnevnom tisku mogli pročitati razgovor sa stočarom iz dalmatinskog zaleđa kojem je europski povjerenik rekao da, u slučaju da želi dobiti subvenciju za uzgoj stoke, mora posjeći šumarak na pašnjaku, jer zbog tih par stabala njegov pašnjak ne spada u ono što Europska unija propisuje da je pašnjak. Na uzgajivačev argument da je taj šumarak kravama potreban za odmor i sklanjanje od sunca, povjerenik mu je rekao da ga posjeće i izgradi sjenik. Gdje je tu logika?! Europski zakon će nama propisivati koja je livada pašnjak, a koja ne?! Unija se jako ponosi svojim strogim higijenskim propisima u poljoprivredi i proizvodnji hrane. Svi domaći proizvođači će biti prisiljeni napravit niz preinaka u proizvodnim pogonima samo da bi ispoštovali te rigorozne propise. Kad su tako pedantni u svim tim propisima, zašto je onda ne tako davno cijela Europa strahovala od zloglasnih španjolskih krastavaca koji su širili ubojite bakterije?! Zakazale su im njihove regulative. Vjerojatno su bili prezaposleni definiranjem pašnjaka.
Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska se odriče svog zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa. Budući da smo članice istog "kolektiva", Italija i Slovenija će moći slobodno loviti ribu u hrvatskim teritorijalnim vodama. Dakle, nakon što su svojom enormnom ribarskom flotom izlovili svoj dio Jadrana, Talijani će slobodno moći učiniti isto i s istočnom stranom. U tekstu Delegacije Europske unije se ističe kako je Hrvatska ispregovarala da je Hrvatska ispregovarala nekoliko prijelaznih razdoblja vezano za područje ribarstva u kojima daje mogućnost ribarima da se prilagode europskoj konkurenciji. Ali što nakon tih prijelaznih razdoblja?! Tko će hrvatskim ribarima osigurat konkurentnost na vlastitoj obali?
Odgovor proeuropskih struja na sva guruća pitanja su pristupni fondovi i europski poticaji. Istina, Hrvatska će uprihodit cca 1.5 milijardu eura iz poticajnih i pristupnih fondova, međutim, treba naglasiti da su ti fondovi strogo namjenski, te je njihovo dodjeljivanje i korištenje decidirano navedeno u propisima. Taj novac ide za preoblikovanja, unaprijeđenja, modernizaciju i prilagodbu europskim propisima. Dakle, nitko od njih neće zaradit, oni se moraju uložit u ono što je određeno. S druge strane, Hrvatska će prilikom učlanjenja u Uniju morati uplatit 267.7 milijuna eura, što je također navedeno u spomenutom tekstu. Međutim, ono što su gospoda iz Delegacije Europske unije "zaboravila" naglasit jest da će Hrvatska, kao i ostale članice, morati platiti i godišnju članarinu u Europskoj uniji koja iznosi 600 milijuna eura godišnje. Svima je jasno da Republika Hrvatska nema kako isplatiti taj novac, što znači da ćemo se opet zadužiti.
Jedan od najčešćih argumenata za Europsku uniju koji sam čuo u razgovoru s mladima jest zapošljavanje vani. Istina, zemlje Europske unije nude svim građanima iste uvjete zapošljavanja....na papiru. Mislite li stvarno da u Njemačkoj, Austriji, Belgiji samo čekaju da im Hrvati dođu uzimat poslove? Da, po zakonu su svi ravnopravni neovisno o nacionalnosti, ali zar i u Hrvatskoj sada nisu po zakonu svi ravnopravni, pa se opet zapošljavaju nećaci i rođaci? Jedine poslove koje će Hrvati moći dobiti u drugim državama su oni koje ni ovdje ne prihvaćaju. To će biti poslovi za koje su preškolovani i koje domicilno stanovništvo ne želi. Samo obrnite uloge: mislite li da će u Hrvatskoj atraktivan posao dobiti Rumunj ili Bugarin prije Hrvata? Oni koji su školovani i dobri u svom poslu, a žele ić vani, probit će se sami od sebe (cijeli je niz hrvatskih stručnjaka koje je Zapad odvukao i bez da smo članica Unije). Uostalom, zar je Hrvatskoj u interesu da mladi, školovani i potentni ljudi napuštaju našu zemlju i da netko drugi od njih ostvaruje profit?
Za mene najstrašniji argument koji navode proeuropski sugovornici jest - nemamo izbora. Slažem se da smo sada puno više ovisni o Uniji nego kad smo započeli pregovore, slažem se i s tim da su nas loše vlade kroz godine dovele u situaciju da je alternativa neizvjesna. No, je li to razlog da odaberemo za nas lošu opciju iz straha da će nam samima možda biti gore? Hrvatska je dovoljno mala i dovoljno raznolika država da je u stanju proizvodit sama za sebe. Imamo neka prirodna bogatstva koji imaju rijetke države na svijetu, samim time imamo veliki izvozni potencijal (voda, ulje, sol, žito, plin, brodogradnja, turizam). Da smo imali pravo i pošteno vodstvo države, da se situacija razvila tako da se umjesto beskičmenjačkog pokoravanja Europskoj uniji ulagalo u vlastiti razvoj i samostalnu industriju, danas bi Hrvatska bila mala ali jaka državica koja bi u Europsku uniju ulazila po svojim uvjetima, a ne bi molila da je se pusti unutra. Međutim, nije rješenje birati da budemo pod tuđom čizmom samo zato što do sada nismo bili dovoljno oprezni u izborima vlasti. Priznajem da je Europska unija jako dobro zamišljena tvorevina. U teoriji je to sustav koji bi Europi donio mogućnost za ravnopravnu borbu sa svjetskim silama kao što su Amerika i goropadna Kina. Međutim, i Marxov komunizam je u teoriji savršen, pa nas je povijest uvjerila da je u realnosti daleko od ultimativnog društvenog uređenja. Za neke je Europska unija zaista korisna. Njemcima, Francuzima, Englezima (još uvijek) ovakav sustav odgovara. Ali pogledajte Grču, pogledajte Portugal, pa čak i Italiju i Španjolsku. Sad procjenite hoće li Hrvatska biti bliže Njemačkoj ili Grčkoj.
Vladajućima se svi argumenti svode na tri riječi: biti ćemo jednaki. Zato što tako piše u ustavu Europske unije? Koliko ćemo biti jednaki ne možete pričitati nigdje, ali možete zdravorazumski zaključiti. U Europi Hrvate nitko neće dočekati raširenih ruku. Hrvatsku hoće (jer smo zemlja s potencijalom, koliko god nas ista ta Europa uvjeravala da nismo i koliko god su vladajući nesposobni da taj potencijal ostvare), ali prema Hrvatima nitko nije blagonaklon. Dokazali su nam to stotine puta. Za vrijeme Domovinskog rata, pa procesuiranjem zločina, rigoroznim osudama hrvatskih branitelja, sportskim "kuhinjama" (nedodjeljivanje Europskog nogometnog prvenstva), najdužim i najzahtjevnijim pristupnim pregovorima.... U svim tim pregovorima mi smo od Europe tražili samo jednu stvar: da nam odrede suce na međunarodnoj arbitraži oko pograničnog pitanja sa Slovenijom. Treba li uopće naglašavati da nam taj zahtjev nije ispunjen, usprkos obećanjima? Zašto bi sad mi mislili da će, kad službeno postanemo članovi Europske unije, stvari biti drugačije?
Moje mišljenje se jasno da iščitati iz ovog teksta. Nisam ga ni pokušavao skriti, međutim, isto tako sam se trudio objektivno navesti neke od problematika i ukazati na neka zanimljiva pitanja koja mene, osobno, zanimaju. Apeliram na onaj mali broj svojih vjernih čitača da proslijede dalje ovaj tekst. Ne da bih ja utjecao na nečije stavove, nego samo s ciljem da se što više ljudi zainteresira za ovu tematiku. Da se educiraju, da dobro prouče što stoji iza opcije DA, odnosno opcije NE na glasačkom listiću, te da pažljivo odaberu. Ovo je možda zadnji put da na nešto imamo utjecaja. Hrvati su gubili živote da bi izborili samostalnost od jednog državnog kolektiva. Dobro razmislite prije nego što nas pridružite drugom.
Post je objavljen 09.01.2012. u 11:18 sati.