Moj glas o....svemu!

U subotu, u sitnim noćnim satima, pred kompleksom Bačvice u Splitu nepoznati muškarac je pretukao šesnaestogodišnjakinju. Udarcem nogom u glavu joj je izbio zube, a kad je djevojka pala na pod, još ju je nekoliko puta udario nogom i otišao. Na žalost, ovakve vijesti su davno prestale bit iznenađenje na hrvatskim ulicama. Naravno, čim se dogodi ovakav nekakav gnjusan akt, mogu se čuti uvijek isti komentari. Kombinacijom izjava onih koji podržavaju jednu, odnosno drugu tezu, događaj bi se mogao opisati ovako: Iskompleksirani pijani, nadrogirani nasilnik, nesiguran u svoju muškost i premali penis premlatio pijanu maloljetnu droljicu koja nije imala sto radit vani u tu uru, izazivala ga je, pa mu nije dala, dobila je što je tražila. U novinskim izvještajima se navodi da napad nije bio ničim isprovociran. Iskreno, ne vjerujem...teško baš da će netko bez povoda odabrati neku curu i mlatnut je nogom u glavu. Istina uvijek ima dvije strane. Sad neću ulazit u to da se ja slažem s oba dijela ovog opisa (i on je kompleksaš i ona je fufica o kojoj mama i tata ne vode računa). Međutim, ono što me iskreno šokira je što uopće netko može i izustit tvrdnju "ona je to zaslužila"! Što je tako strašno u tome što je ona sa šesnaest godina bila vani do 5 sati? Da, ja sam prvi koji će vani prokomentirat baš takve, koje u štiklama i minićima, prekrivene tonom šminke žele dobit koju godinu više, a većinom izgledaju nakaradno. Ali zar je to toliko veliki grijeh da je se kažnjava nogom u glavu?! Bi li njena garderoba, njeno vrckavo ponašanje, nebriga njenih roditelja gdje je i što radi bila opravdanje da ju je dotični "muškarac" silovao?! Zbog čega bi njegov postupak bio grozniji i brutalniji da je riječ o curi od 25 godina?! Ono što me najviše iznenađuje je da stav "tko joj je kriv, šta nije stala doma u tu uru" brane većinom žene.

Policijski izvještaj govori da se incident zbio pred brojnim svjedocima. U to vrijeme su Bačvice pune ljudi koji napuštaju klubove. Ja osobno sam također bio tu možda pola sata ili 45 minuta prije. Dakle, od cijele te gužve koja je svjedočila napadu nije se našla ni jedna jedina razumna i suosjećajna osoba koja će podivljalog manijaka spriječiti, makar nakon tog prvog udarca, ako već ne stigne reagirat prije. To je ono što je gadljivo. Nitko se ne želi petljat, nitko ne želi pripomoć...to nije moja stvar. Pa ljudi, zapitajte se što bi bilo da se vama nešto tako dogodi. Bi li se zgražali nad tim što su vas svi koji su u blizini nepomično gledali? Kako možete očekivat da će vam netko priskočit u pomoć ako vi to niste u stanju napravit za drugog?

Najveći problem nije u maloljetnici koja želi biti starija nego što jest, pa onda kasno shvati da će netko drugi očekivat da se ponaša u skladu s garderobom. Nije ni u primitivčini koji je vjerojatno od doma naučio da se muško ženski problemi rješavaju nogom u lice. Nije ni u policiji koja ne provodi zakone pa onda dijete može bit vani nakon 23 sata, nije ni u izbacivačima na ulazima klubova koji trebaju zatražit osobnu kartu prije puštanja u klub. Tim problemima se moraju pozabavit ustanove zadužene za to. Najveći problem je to što postajemo bešćutni ljudi. Što smo u toj utrci na Zapad izgubili ljudskost. Do prije par godina sam se smijao gledajući izvještaje iz Amerike gdje, po meni, sumanuti ljudi satima čekaju pred vratima da se otvori nekakva prodavaonica i u trenu kada se vrata otvore oni jurnu pustošit police, upadaju u međusobne sukobe, svađe, tuče jer baš moraju prvi dohvatit neki novi proizvod. Glupi Ameri, jel da? A onda se otvorio H&M u Splitu.... Onda se otvorio Tehnomarket... Onda je izašao novi model iPhonea. Ostao sam šokiran kad sam vidio da se na otvaranje trgovine krpicama čeka u gomili koja se nekoć mogla vidjeti samo na dočecima planetarno popularnih rock zvijezda. Nisam shvaćao da u ljudima postoji tolika doza primitivizma da će sa svojih 40 ili 50 godina doslovno trčat, nagurivat se, gazit druge samo da dođu do štapnog miksera od 19.99kn. Nisam shvaćao da netko može kampirati cijelu noć ispred t-mobilea da bi prvi uzeo u ruke iPhone 4S. Mislio sam da to u Splitu neću nikad doživit.

Što je toliko dobro u tom Zapadu da se tako lako počnemo sramit svog tradicionalnog odgoja i prihvaćat njihov moderan način ponašanja? Kad su tradicija, kršćanstvo, suosjećajnost postali negativni pojmovi? Polako, ali sigurno postajemo društvo kojem prvi refleks nije pomoć drugom u nevolji, nego izvadit mobitel i snimit ga, da bi njegovu nevolju senzacionalno objavili na internetu ili prodali medijima.

Prije mjesec, dva je na vijestima izašla snimka iz Kine na kojoj su nadzorne kamere snimile dvogodišnju curicu koja se odvojila od majke i izgubila se. Na ulici ju je pregazio kombi, vozač se zaustavio, ali nije izašao pogledati što je udario, nego je i zadnjim kotačem prešao preko nje. Dijete je ostalo ležati na sred ceste u lokvi krvi. Pet, šest ljudi hoda pored nje, a da je nitko ni ne pogleda. Nakon toga još jedan automobil prelazi preko nje, ljudi i dalje ignoriraju, da bi napokon, nakon tko zna koliko vremena jedna gospođa prišla djevojčici i zazvala pomoć. Djevojčica je umrla nekoliko dana poslije u bolnici. Dakle, vjerojatno bi preživila da joj je pomogao netko prije. Kina je istočno, ali je odavno poprimila zapadnjački mentalitet.

Ako je to naš cilj, ako tome težimo, ako se u to pretvaramo, bi li zaista bilo tako tragično da se ispuni neko od brojnih proročanstava o sudnjem danu? Možda 21. 12. 2012. i nije dovoljno blizu...

Vucina kampanja se zahuktava. Čovjek je snimio predizborni spot u duetu sa skoro pa gotovim pečenim janjetom, javno obznanio tko i kako mu financira kampanju, potrudio se da sve bude transparentno, tako da svaki donator dobije uplatnicu na uplaćenih "kunu, dvi, pet...nije bitno". Nije Vuco učio svoj govor napamet. Nije znao niti ponovit web adresu svoje kampanje (www.nlsinisavuco.com). Međutim, Vuco je postavio dijagnozu Hrvatskoj: Hrvatska je bolesna, Hrvatskoj treba zdravlja! I dobro je Siniša rekao. Nije bitno tko će biti novi mandatar Vlade, hoće li biti lijevica ili desnica, sve su to isti Tumori koji samo jedu, jedu i jedu našu dragu Hrvatsku.

U jednom našem tjedniku je objavljen opsežan intervju s Predsjednicom Vlade, gospođom Jadrankom Kosor. Uvidjevši da slika naše Premijerke u javnosti nije niti malo pozitivna, da je se doživljava kao bahatu oštrokondžu upitnih sposobnosti, voditelji kampanje HDZ-a su vjerojatno naručili intervju u nepolitičkom časopisu namjenjenom pretežno ženskoj publici. Pričala je gospođa Kosor o trudnoći, o svom sinu Lovri, njihovom bliskom odnosu, o Papi Benediktu XVI., o modi, torbicama, nakitu, čuvenim broševima... Ciljani intervju s namjerom da se Jadranka Kosor prikaže što više kao žena i majka, a što manje kao kraljica. Međutim, ono čega se gospođa Kosor nikako ne može oslobodit je paranoja. Potreba da se istakne kako su svi protiv nje, kako je nitko ne voli, ni oporba (vidi čuda?!), ni mediji. Nju su prvog dana svi dočekali na nož (hm...bila nam je "ostavština" čovjeka koji je podvio rep i uhvatio crtu, narod je nije izabrao, poziciju je doslovno naslijedila, pitam se, pitam zašto nije imala naklonost puka). Ističe i kako je ona žena u muškom svijetu, da je se zbog toga kritizira oko frizure (Jadranka, ja bih kritizirao bilo koga da boja kosu u metalik sivu boju), odjeće, nakita, gesti, bora... Poentira tvrdnjom da nikad nije bila u spa centru, jer što bi bilo da se sazna da je bila na nekom tretmanu...pa ona, jadna, ni frizera ne može posjetit, a da se oko toga ne stvori drama.

Eto, da je tekst završio tu, bilo bi čak i probavljivo. No, osim glavne pozicije u državi, Jadranka Kosor je od svog prethodnika naslijedila još nešto - do neba iritantnu potrebu za samoisticanjem. ONA je pokrenula borbu protiv korupcije, ONA je sredila ministarstva, ONA je smanjila proračun, ONA misli o novcu poreznih obveznika, ONA se zalaže za suradnju s oporbom, ONA je riješila pogranično pitanje sa Slovenijom, ONA je uvela Hrvatsku u Europsku uniju. Uzmimo da je sve to istina, pa Jadranka, to bi sve puno bolje zvučalo da povremeno pustiš nekome drugome da to istakne. Zasluge imaju puno veću težinu ako ih istiće druga osoba o trećoj.

Rečenica koja pokazuje svu tragičnost izbora u Hrvatskoj je Premijerkin odgovor na novinarsko pitanje o "braku" s Kerumom. Na to Kosorica kaže da to nije brak, jer brak nastaje iz ljubavi, koje u politici nema. Nastavlja da razlog za koaliciju s Kerumom nije ljubav, nego to što je HDZ-u zanimljiva Kerumova biračka baza. Dakle, za koaliranje nije važna stranačka ideologija (ima li toga uopće u Hrvatskoj politici??), nije važan izborni program, nije važna postizborna kadrovska križaljka...bitno je samo da se pod svaku cijenu prikupi šta više glasova, samo da bi se zgrabila/zadržala vlast. Sve ostalo, i stavovi, i integritet, i ljudi...sve je na prodaju.

A tko je Kerum? Primitivac, neznalica, nepismen, nekulturan. Čovjek nije glup, stvorio je poslovno carstvo, ali on u sebi ima usađenu crtu Dalmatinske zagore koja ga obvezuje da se sve radi po prijateljskoj, rodbinskoj, kumskoj osnovi. "Ja tebi, ti meni pa je svima dobro". Umjesto da HDZ iskoristi primjer Splita gdje je Kerum pokazao kako se ponaša na vlasti i da se maksimalno udalje od te opcije, oni rade suprotno. Sklapaju pakt sa Željkom samo da bi pokupili glasove ruralnih birača (neovisno žive li na selu ili u gradu). A što napravit kad Kerum poželi drugim Kerumima, Sapunarima, Bečićima popunit Vladu i ministarstva? O tome ćemo mislit nakon izbora.

Uzmimo da HDZ pobjedi na izborima. Postizborne koalicije su neminovnost, jer kod nas je toliko lista da, kad bi svi koji su na listi glasali za sebe (iako uvijek ima i lista koje imaju manje glasova nego kandidata), nitko neće biti niti blizu većine u Saboru. Dakle, realna je mogućnost da HDZ nakon izbora koalira s Bandićevom listom (on bi mogao ostvarit dobar postotak budući da mu je Zagreb tradicionalno naklonjen, a o hercegovačkom dijelu dijaspore da ne govorim). Zamislimo Vladu s Jadrankom "D dej aftr jestrdej" Kosor na čelu, s ministrima Željkom "Sredit će se, netjaće" Kerumom, Nevenkom "Željkovom sekom" Bečić, Milanom "Kopa nos" Bandićem, Miroslavom "Nedefiniranim" Tuđmanom, uz Petra "Slim" Čobankovića, Vladimira "Hik" Šeksa, Gordana "Ispričavam se što su hrvatski bubrezi mlatili slovačke pendreke" Jandrokovića.... Pa sad recite da i Siniša "3P - pojist, popit, po***at" Vuco ne bi mogao bit legitimni član te družine.

Kad se već oni rugaju s nama, rugajmo se i mi s njima! Pozivam sve istomišljenike da se pridruže inicijativi NOTA - None of the above (hr. Ni za koga).

Na ovoj stranici na svoju facebook profilnu fotografiju dodajte bedž NOTA
http://www.picbadges.com/nota-none-of-the-above-hr-ni-za-koga/2400802/

Zadnja dva dana gdje god se okrenem netko objavljuje, citira, pjavuši novu Severinu pjesmu "Grad bez ljudi". Kako ja stvarno volim glazbu, imam zapanjujuće raznolik glazbeni ukus, volim poslušat svašta novo...pa makar jednom, da mogu sudjelovat u možebitnim raspravama. I kliknem ja na jedan od mnogobrojnih linkova objavljenih na facebooku da poslušam što je to tako zaludilo ljude, mahom žene, da je u dan, dva od objave pjesma postala pravi hit. Prije svega, ako uopce postoji netko kome je pjesma promakla, evo je:

http://www.youtube.com/watch?v=2CHw8X9I5Sg

Što prvo upada u oko (uho)? Da je, za razliku od Brada Pitta, ovo ozbiljan uradak. Tekst relativno dobar, prije svega smislen, bez nekakvih drastičnih nebuloza toliko često viđenih na našoj estradi. Autori su išli na sigurno (s melodijom balade se ne može pogriješit). Igralo se na kartu ozbiljnosti, kao, utjecaj trudnoće i majčinstva na Severinu odmiče je od poskočica i usmjerava prema ozbiljnijim pjesmama...dobar marketinški potez. Definitivno neće bit hit u klubovima, ali definitivno neće izostat uzdignute ruke, zatvorene oči i emotivni uzvici cura koje će Seve stihovima "...ali ne i muško koje zna trajati u dvoje. Takvi valjda više ne postoje." pogađat u dušu.
Ono što meni, osobno, smeta u novijim Severininim skladbama je totalni nedostatak autentičnosti. Nakon što je s "Brad Pittom" isplagirala more različitih pjesama, Seve ni ovdje nije izmislila nešto novo. Naime, glazba i tematika "Grada bez ljudi" me neodoljivo podsjeća na "Poslednji let", pjesmu od Seke Aleksić. Ne, ne može se reći da je pjesma kopija Seke, ali, eto, meni je to bila instant asocijacija.

Naša Seve već dosta dugo flertuje s istočnjačkim melosom (kao u ostalom i cijeli dio naše estrade koji sebe naziva zabavna muzika), no ovom pjesmom je ipak otišla korak dalje. Jer stih "Vidjela sam snijeg u MAJU, đavola u bijelom raju" ne može proć pod pjesničku slobodu zbog potrebe za rimom. To je srbizam! Čisti, jasni, neupitni srbizam u pjesmi Hrvatice. Da se razumijemo, ja kao veliki obožavatelj Đorđa Balaševića nemam apsolutno ništa ni protiv srpske glazbe, niti protiv srpskih izvođača. Ja samo smatram da Seve ima svoj jezik, i ako se smatra Hrvaticom (a ima i pjesmu pod tim nazivom), trebala bi na našoj estradi i pjevat našim jezikom. I u tome ja vidim da se naša Sevka udala. Za Milana, za Srbiju, za MAJ! I neka, Seve, nek ti je sa srećom! Meni nećeš falit.....

Dogodilo se i to: da u Hrvatskoj, najsportskijoj naciji na svijetu, kako si volimo tepati, dozivim da komentator nogometne utakmice vrišti od sreće jer je nas nacionalni prvak, naš ponos i dika postigao gol....nakon šest primljenih...prvi gol u sezoni lige prvaka...a slavi se kao da pobjedonosni u finalu!

Treći na svijetu u Francuskoj, europski Brazil, fini tehničari, nogometni romantičari....a sramotu od 6:2 slavimo zbog dva postignuta pogotka. Kad već Mamiću, Jurčiću, Markoviću i ekipi nije neugodno, neugodno je meni...a niti ne navijam za Dinamo. Što je razlog takvom srozavanju na sportskom planu? Zbog čega nogometna reprezentacija u najlakšoj kvalifikacijskoj skupini tek u dodatnim kvalifikacijama osigurava plasman na Euro? Odgovor je vrlo jednostavan i ispred nosa. Odgovor se krije u - košarci!

Olimpijske igre u Barceloni, 1992. godina, prvi i jedini pravi američki Dream team u finalu. Prvi put na cijelom natjecanju su NBA megazvijezde u rezultatskom zaostatku. Slavko Cvitković urla "Franjo, spusti se!!!". Hrvati vode! Dvadeset godina poslije Hrvatska na Eurobasketu gubi od Makedonije, muči se s Finskom...a nas to više ni ne iznenađuje!

Od samostalnosti su u Hrvatskoj postojala 3 jaka kluba, kao ostavština iz lige bivše države: Cibona, Split i Zadar. Kako je vrijeme prolazilo, a u državi se Zagreb forsirao kao politički, administrativni, društveni, kulturološki centar, Cibona je stavljana u sve povlašteniji položaj. Cibosi su imali najizdašniju financijsku i administrativu podršku od grada Zagreba (jer se tako moglo). Stanje je otišlo toliko u krajnost da bi Euroligu, natjecanje svih nacionalnih prvaka europe igrala Cibona, neovisno o plasmanu u domaćem prvenstvu. Split i Zadar su polako propadali, održavajući se koliko - toliko na životu kvalitetnim radom u mlađim kategorijama i prodajom mladih igrača upravo Ciboni sve dok se nije dogodilo neminovno: Split je završio u stečaju, Zadar gubi od amaterskih klubova i pitanje je kad će se ugasit. A što je s Cibonom? U nedostatku jakih utakmica i derbija kakve je prije imala sa Splitom i Zadrom, Cibosi su postali kanta za napucavanje u Euroligi, bez pravog plasmana, bez rezultata, bez prihoda, bez sponzora....i propali. Naravno da je sve to utjecalo i na nacionalnu vrstu. Bez proizvodnje novih igrača, bez razvijanja neupitnog talenta, bez ulaganja u omladinske pogone, reprezentacija je ostala bez novih Petrovića, Kukoča, Rađa....Došli su neki poluigrači kojima je razvoj od nekadašnjih perspektivnih mladića do zvijezda zapeo negdje usput. Meteorsko srozavanje ugleda je bilo neminovno.

Svi se sjećamo epskih okršaja Badel Zagreba s rukometnim divom Barcelonom u finalu i polufinalu rukometne Lige prvaka. Vrijeme kada su Pako Čavar i ekipa bacali u delirij publiku u Domu sportova. Taj moćni Zagreb se tih godina itekako tresao kad bi se spuštao u dolinu Neretve na okršaj s jakim Metkovcima ili kad je dolazio u Split gdje su ih čekali nevjerojatno talelentirani anonimusi...neki tamo Balić, neki Metličić i slični. Kad su golobradi mladići porasli krenula je njihova vladavina svjetskim rukometom. Međutim, onda je krenuo projekt "Zagreb"...po gore navedenom košarkaškom principu (kupi igrača od konkurencije, bolje da kod tebe grije klupu nego da kod njih igra) počelo se talente otimat iz Splita, Rijeke, Metkovića i zaustavljat njihov razvoj, samo da Zagrebu nitko ne ugrozi tu Ligu prvaka na koju je pretplaćen. Danas, kada je na pomolu smjena generacija, hrvatski rukometaši, do nedavno jedini konkurenti moćnim Francuzima i Španjolcima gube od Češke, Mađarske, Srbije...

Što je zajedničko svim ovim tužnim pričama? Zajedničko je to da je u svakom sportu isplivao jedan pojedinac iz jednog kluba (vidi čuda, svi klubovi iz Zagreba) koji se infiltrirao u sve pore saveza, postao jači od nadzornih odbora, od komisija, povjerenstava...

Zdravko Mamić = Danko Radić = Zoran Gobac

To su ljudi koji su kroz klubove odlučili ostvarivat osobne ciljeve. Ljudi koji preko momčadi, igrača, reprezentacije financijski osiguravaju sebe i generacije svojih potomaka. Radić je bivši košarkaški sudac, čovjek upitnih sposobnosti koji je pustio korijenje u fotelji predsjednika HKS-a, okružio se svojim beskičmenim podanicima, mijenja košarkaške izbornike ko čarape, u svakog se zaklinje prije natjecanja, a proklinje ga nakon natjecanja i, ako njega pitate, svi su nesposobni, i treneri i igrači....svi osim njega!
Gobac je nekakav sitni poduzetnik, sklon manipulacijama, lasica sposobna ugurat se svuda. Kao takav je došao na čelo RK Zagreb, s te pozicije se probio do predsjednika Rukometnog saveza (naravno, bez da se odrekne pozicije u klubu) i sada vedri i oblači. Ne može mu se suprotsravit ni Červar, ni Balić, ni Metličić...ni bilo tko drugi ko je zaista i neposredno učinio nešto za hrvatski rukomet.
A što reći o Mamiću, a da se već ne zna? Poduzetnik, gastarbajter, ratni profiter koji voli Dinamo više od svega....osim od sebe! Nasilnik, i fizički i verbalni, showman, striper, bekrija...čovjek koji ne preza ni pred čim (pa makar vožnjom u gepeku trebalo uvjerit igrača u potpis ugovora). Za razliku od prve dvojice, Mamić nema potrebu hranit svoj ego pozicijom. On nije predsjednik HNS-a, nije niti predsjednik Dinama, na tim pozicijama ima svoje marionete. Ali kad stvari zaguste, Zdravko i vodi sjednice, i bira izbornike, i sastavlja reprezentaciju.

Ovaj trojac između sebe ima više afera i kriminalnih aktivnosti nego svi članovi zadnje tri hrvatske vlade zajedno. Međutim, ni politika, ni Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, ni Državno odvjetništvo, ni USKOK njima ne mogu ništa. Oni su toliko uvučeni u sve razine sportsko-političkih zbivanja u Hrvatskoj da bi rušenje njih dovelo do potpunog kolapsa.

Iz krovnih organizacija hrvatskog sporta (bilo nogometa, košarke ili rukometa) mogu se čuti izjave tipa "Nas ne interesira Hrvatska nogometna/košarkaška/rukometna liga, naš projekt je reprezentacija". Osoba nedovoljno inteligentna da vidi besmislenost te izjave sigurno ne može shvatit ni da taj projekt reprezentacije itekako ovisi o snazi lige! Jaka liga znači više jakih utakmica, a sa šest, sedam derbija po sezoni hrvatski prvak ne bi trebao "učit i polagat ispite" blamažama u Ligi prvaka. Ne bi se događalo da hrvatski reprezentativac Badelj u 90 minuta doda tocno loptu tri puta, a da se budući reprezentativac Sammir odbija od igrača Reala kao od stupa. S jakom konkurencijom u ligi automatski se formira više igrača koji mogu konkurirati za reprezentaciju. Ono što Mamić, Gobac i Radić ne shvaćaju je da nema jakog Dinama bez jakog Hajduka, Rijeke, Varaždina, nema jakog Zagreba bez Splita, Zameta, Metkovića, nema jake Cibone bez jakog Splita, Zadra, Zagreba! Prvak lige u kojoj je polovica klubova u štrajku ili stečaju nema što ponudit Europi, u to smo se mogli uvjeriti sinoć.

Na kraju ne mogu a da se ne dotaknem zadnjeg slučaja u Hajduku. Nakon što im je trener rekao u lice što misli o njihovim sposobnostima, Dinko Trebotić i Mario Tičinović su razbijali vrata klupskog restorana i vrijeđali trenera rekavši mu da kupi kartu za Bugarsku jer je još samo dva dana trener. Optužuju ga za nedovoljno ukazanih prilika za dokazivanje, jer takvim je igračkim veličinama ispod časti igrati kup protiv Vinogradara, ili igrati na poziciji koja im nije prirodna. A je li Wayne Rooneyu neprirodno igrati veznog igraca u Manchestera? Je li Eto'o, jedan od najboljih europskih napadača u to vrijeme, odbio Mourinhu igrati beka protiv Barcelone? Je li Callejonu ispod časti igrat protiv Dinama? Nije! To je njihov posao, to su profesionalci, oni su plaćeni da rade ono što im se kaže! A kad smo kod nedovoljno prilika, taj mulac Trebotić je za vrijeme Špace Poklepovića, koji mu je, usput rečeno, kum, igrao pola prvenstva, na svojoj poziciji i nije napravio apsolutno ništa. Naši igrači su profesionalci samo kad u markiranoj odjeći treba pozirat ispred skupog limenog ljubimca za veliki članak u novinama. I Trebotić i Tičinović su u Slobodnoj Dalmaciji predstavljeni kao novi Messi i Xavi kad su imali sedamnaest, osamnaest godina...pa nije ni čudo da se bahate po splitskim noćnim klubovima i brzo zaboravljaju kako su nedavno pokisli i osramoćeni izlazili s terena protiv Intera i Lokomotive. A uz sve to, novinari u ovom slučaju najveći problem vide u tome što je ovaj događaj izašao u javnost. Pa naravno da je izašao. I morao je izić. Netko više mora stat na kraj tim bahatim, neobrazovanim, polupismenim tupanima kojima ego ne može stat u prostoriju. Dok novinari stvaraju zvijezdu od svakog balavca koji tri puta pogodi dodavanje, kod nas pravih zvijezda neće ni biti.

Hrvatski prvak GNK Dinamo večeras gostuje na jednom od europskih nogometnih hramova, na čuvenom Santiago Bernabeu u Madridu. Odmah nakon što su u petak Modri "isprašili" Splita na gostovanju u zadnjem kolu HNL-a, počele su bajkovite najave puta u Španjolsku. Od igrača i funkcionera Dinama mogu se čuti izjave pune uvažavanja i poštovanja prema gigantu Realu. Također se spominju i već standardne otrcane fraze poput "moramo dati više od svog maksimuma, ostavit ćemo srce na terenu, tražit ćemo pogodak, Dinamo ima šanse....". Neupućeni promatrač bi možda pomislio da večerašnji susret NIJE sraz između momčadi koja nije primila pogodak u Ligi prvaka ove sezone i momčadi koja još nije postigla gol.

Takva uvertira u današnju utakmicu zapravo i nije nešto neobično kad su Mamićevi puleni u pitanju. Sjetimo se samo najava ova četiri do sada odigrana kola. Real je prije prvog susreta bio "neuigran, nespreman, nemotiviran", a nakon utakmice je Dinamo "časno poražen od najboljeg kluba na svijetu, Modri su dominirali, držali Real u šahu cijelu utakmicu....". U drugom kolu se išlo na put u Lyon gdje je maksimirski klub "osokoljen junačkom izvedbom protiv Reala krenuo po povijesne bodove protiv francuza koji nisu niti malo bolji od Dinama", da bi nakon susreta Dinamo "bio prizemljen od moćne, prekaljene ekipe, navikle na jake utakmice, ekipe koja je daleko ispred prvaka HNL-a". Ajax je dočekivan kao "najlošija ekipa u skupini, Dinamova karta za proljeće u Europi, ekipa koju su zagrepčani u zadnjih nekoliko godina više puta pobjeđivali, momčad koja nije ni blizu klasama kao što su Real i Lyon". A onda je Ajax u dvije utakmice pokazao Dinamu gdje im je mjesto na nogometnoj karti Europe. Rezime: 0 bodova; 9 primljenih pogodaka, 0 postignutih iz 3 šanse u 4 utakmice i ozbiljna kandidatura za najneuspješniji klub u povijesti najelitnijeg nogometnog natjecanja.

Sad ću zvučati kao general poslije bitke, ali ljudi s kojima sam pričao o Dinamu u Ligi prvaka znaju da sam ja već nakon ždrijeba skupina, kada su ovi isti novinari najavljivali borbu za drugo mjesto u skupini, rekao da naš prvak neće osvojit niti boda. A nakon prvog kola i njihovog časnog poraza protiv Rala sam tu tvrdnju nadopunio rečenicom da Modri neće postić ni jedan jedini gol. Baš to prvo kolo je nešto najgore što se Dinamu moglo dogodit...poraz 1:0 od ekipe koja je nemjerljivo bolja i moćnija. Da je Real u toj utakmici naprašio dinamovce s pet, šest golova, odmah bi ih u startu prizemljili i možda bi u dvoboje s ostalim suparnicima ušli svjesni koliko nisu dobri, pa bi možda i izvukli nešto iz tih utakmica. Ovako je naš goropadni, atomski Dinamo verbalno, prije utakmice pucao iz svih oružja, a na terenu su puške zakazale.

Cijelo vrijeme se u hrvatskoj javnosti ta Liga prvaka predstavlja kao nagrada, kao bajka, kao napokon dosanjani san. Spominje se nedostatak iskustva kod Dinamovih igrača koji nisu navikli na jake utakmice. Pa čekajte, taj Dinamo već 3 godine igra Europsku ligu! U njihovom sastavu su igrači poput Bišćana koji je dogurao s Liverpoolom do finala LP, poput Cufrea, prekaljenog europskog veterana i bivšeg argentinskog reprezentativca, Tonela, Jerka Leke...redom igrači koji su redovito nastupali u LP. Pa taj Sammir ima više europskih utakmica nego pola momčadi Ajaxa! O kojem neiskustvu Kruno Jurčić priča?! Mamić kaže da Sammir i Badelj moraju biti nositelji reprezentacije na Euru. Kako će oni igrat protiv njemačke ako ih utakmica protiv Ajaxa paralizira?! Gledam sinoć neke slike s Dinamovog treninga na Santiago Bernabeu. Dok igrači treniraju u pozadini, daleko od svih, leđima okrenut grupi nalazi se Krunoslav Jurčić i zadivljeno gleda prema tribinama. Kruno, kako ti misliš nabrijat mladog Kovačića kad tebi klecaju koljena već od praznih tribina? Pa taj se čovjek neće prestat diviti ambijentu do drugog poluvremena! Kako će takav trener vodit utakmicu?! Međutim, takav trener je točno ono što Zdravko Mamić traži.

Prije par dana Zdravko poručuje političarima:"Dođite tati da vas pouči kako se to radi!" I s pravom im to kaže. Majstor, genijalac, poslovni mag, muljator, spletkaroš, manipulator od formata. Čovjek koji baš uvijek iz svake situacije ispliva u plusu. Kao takav se s pravom nameće kao uzor svih hrvatskih političara. Zašto je Zdravko potjerao Halilhodžića, čovjeka pod kojim je Dinamo igrao najbolji nogomet u zadnjih 10 godina? Zašto je doveo Krunu, trenera neznalicu,kojeg je dresirao, lomio mu stav, savijao kičmu da bi ga učinio sebi pogodnim? Zato što Mamiću nije bitan Dinamo u ligi prvaka! Nije mu bitno hoće li Kelava večeras popit 5 komada jer je on svoju utakmicu u Madridu dobio već sinoć kada je ugrabio priliku da mladog Matea Kovačića prezentira glavnom menadžeru Real Madrida. Zdravko je "pobjedio" i Lyona serviravši im Badelja i Kelavu. To su "bodovi" koje Mamić osvaja, a koji će tek kasnije doći na naplatu....milijunsku naplatu. Još da je Sammira odvojit od kafane i ugurat u kockasti dres, pa gdje bi mu kraj bio...

Dinamo na Bernabeu piše povijest....ali ta povijest nije o neiskusnom nogometnom liliputancu koji ostvaruje svoj san da zaigra u velebnom domu najuspješnijeg kluba u povijesti. Dinamo piše povijest o blamaži. Dinamo ne živi san, Dinamo proživljava noćnu moru. Ja ne prihvaćam te priče o velikom ostvarenju samim plasmanom u Ligu prvaka (pogotovo što svatko ko iole prati nogomet zna da je Dinamo tu samo zbog Platinijeve reforme sustava kvalifikacija). Kvalificirali ste se? Super, čestitam! Sad izvolite napravit nešto! Neka vas ne zavaravaju kurtoazne izjave Mourinha i ekipe o snazi Dinama. Modri su Realu večeras isto što i na primjer reprezentacija Andore Vatrenima. Isto kao što se mi rugamo s vodoinstalaterima, klobučarima, mesarima i slastičarima u kvalifikacijama reprezentacija, tako se danas u svlačionici Ozil, Khedira i Benzema rugaju s Vidom, Rukavinom i ostalima. Razlika je u tome što Andorani časno obavljaju svoj posao kojim osiguravaju kruh na obiteljskom stolu, a onda iz zabave navuku nacionalni dres i dođu u Zagreb dat sve od sebe protiv jačeg protivnika, a plavi dečki su itekako dobro plaćeni profesionalci! Kamo sreće da sam u krivu i da Dinamo danas bude na ponos cijele Hrvatske, ali......teško.

Nije trebalo dugo birati prvu temu mog bloga. Nameće se sama po sebi. Počelo je - s televizije, radija, iz novina i s interneta nas se poziva da zaokružimo BAŠ NJIH! Ne znam, možda je problem u meni, ali, iako je tek započelo, u najnovijoj sezoni (anti)talent showa "Hrvatska traži premijera" naši kandidati odbijaju birače od sebe. Sve u što su oni mene uspjeli do sada uvjerit je da baš za njih NE GLASAM.

Vladajući HDZ je u ovo kampanju krenuo s nezavidne startne pozicije. Afera za aferom, bivši visoko pozicionirani stranački dužnosnici pune Remetinec, nezaposlenost, nelikvidnost, opadanje životnog standarda građana, proračun krpan više puta nego hlače u romanima ruskog realizma...to je sve rezultat njihove vladavine. I nakon svega toga, umjesto da se odluče za skroman pristup biračima, da igraju na kartu procesuiranja "svojih", da mole za strpljenje, da poljuljani ugled svojih kandidata spašavaju jasnim programom, čvrstim (i ostvarivim) idejama, oni opet igraju na "karizmu" nevjerojatno antipatične Jadranke Kosor. Gospođa koja uopće nije od naroda izabrana gordo strši s plakata i iz predizbornih spotova sa svojim iritantnim broševima (totalno promašen PR potez) i nosom para oblake. Jesu li oni uopće napravili analizu javnog mišljenja? Jesu li osluškivali bilo javnosti koja gospođu Kosor već doživljava kao arogantnu, agresivnu, zajedljivu? Ivo Sanader je trenutno najomraženija ličnost u Hrvatskoj...zašto od Jadranke radit ženskog Sanadera? Koalicija s Kerumom je također promašaj i vrijeđanje inteligencije birača. To je čovjek kojem je nepotizam obrazac ponašanja. Primitivac od glave do pete. Pa do jučer su Kerum i Marasović bili na korak do fizičkog obračuna, a sad će nasmijani pit šampanjac i jest čevape na predizbornim skupovima?! 

10.4.2010. Kerum Ostojiću i Marasoviću: 'Bijednici i kreteni'
12.4.2010 Dujomir Marasović: Kerum mi je prijetio i vrijeđao obitelj
24.9. 2010. Marasović: Kerum je lagao na izborima, laže i danas
25.2.2011. Kerum oporbu nazvao lažovima i komunističkim kokošarima
9.11.2011. Kerum: "Nama ne trebaju promjene!"
10.11.2011. Marasović: "Nikad nisam vrijeđao Keruma!"

Jako loša odluka. Kerum možda još i ima glasačku bazu mesara i pekara iz dalmatinskog zaleđa, možda može napravit razliku u 10. izbornoj jedinici, ali na državnoj razini ta koalicija samo umanjuje kredibilitet HDZ-a. A taj izborni slogan..."najbolji kad je najteže", ako je ovo što ste u protekle četiri godine pokazali najbolje od vas, onda vam se gadno piše... Još samo nedostaje da Jaca taj slogan izgovori na engleski!

Međutim, ima nešto što HDZ-u još uvijek može dobit izbore. Tp to je Kukuriku koalicija. Trenutak kad je kriza u punom jeku, kad je val nezadovoljstva na svim društvenim razinama sve veći, kada se vladajući tresu zbog USKOK-ovih istraga je idealan za obrat, za promjenu. Međutim, SDP je jednostavno prenesposoban da to iskoristi. Počnimo od samog imena....kukuriku?! Pa jednostavno mame poruge! Ako trenutno u državi postoji osoba koja zrači samodopadnošću više od Kosorice, to je Zoran Milanović. Njegov govor tijela jednostavno vrišti "ja sam najbolji, ja sam najljepši, a svi ostali (uključujući i koalicijske partnere) mi nisu ni do koljena". Čačić, čovjek koji mene i nije uspio uvjerit u neko iskreno kajanje zbog tragične automobilske nesreće, je također sudionik mnogih još nerazjašnjenih afera iz doba kad je zadnji put bio na vlasti. U vrijeme kada kontrast u odnosu na vladajuće sam po sebi donosi pobjedu na izborima, kukurikavci nam nude isto...samo u crvenoj nijansi. Jakovčićev IDS je tu samo da osigura glas Istre, a HSU....čekajte, zar oni na prošlim izborima nisu koalirali s HDZ-om?! Jeftina li je ideologija u nas Hrvata... A program? Ja opet vidim i čujem samo obećanja...mi ćemo ovo, mi ćemo ono...a nitko da mi odgovori na pitanje KAKO će to oni ovo ili ono. Ako su nam "pjetlići kukurikavci" jedina realna opcija, nije dobro!

Prije kampanje mi je restrukturirani HSLS djelovao obećavajuće. To je jedina stranka koja je kampanju odlučila bazirati na vlastitom znanju, sposobnostima i iskustvu, a ne na podmetanjima drugima. Međutim, njima fali ono što HDZ i Kukuriku imaju, a to je karizma. Darinko Kosor mi djeluje neuvjerljiv. Dražen Budiša ima etiketu vječnog gubitnika. Možda je tu nešto mogao promjeniti Rohatinski, no čovjek s takvim hendikepom se teško može zamisliti na mjestu premijera.

Ostali? Mislim da će ostali hvatat mrvice postotaka na izborima. To je i logično. Što će zemlji s 4.5 milijuna stanovnika preko 130 izbornih lista, ako se cijela Amerika podijeli u dvije stranke?!

Kampanja 2011. je već toliko puta viđena predstava. Glavni glumci su isti, uloge se svako toliko promjene, ali retorika ostaje ista: mi ne znam, al oni znaju manje! Ponovno se utrka za glasače bazira na optužbama, izvlačenju afera, podmetanjima i obećanjima. Nema razrađenih planova i realnih, izvedivih ideja. Samo obećanja koja smo već slušali u nekim prošlim kampanjama. Nedavno sam vidio jednu zanimljivu ideju jednog od mojih predavača i stručnjaka za odnose s javnošću, gospodina Željka Ercega: odbacimo izbore svako četiri godine. Uvedimo sustav dvije plus dvije godine. U slučaju da stranka ostvari svoja predizborna obećanja u prve dvije godine mandata, ostaje na vlasti i sljedeće dvije, a ako ne ostvari obećano, lete. Mislim da bi se onda za početak puno više pazilo što se obećaje, a onda i puno ozbiljnije radilo na tome da se obećano i realizira.

Nakon dugogodišnjeg maltretiranja prijatelja i poznanika analizama, raspravama, mišljenjima, sarkastičnim komentarima, facebook statusima, linkovima i kritikama (a na nagovor i savjet nekih od njih), odlučio sam pokrenut vlastiti blog. Živimo u demokratskom društvu gdje je sloboda pojedinca ograničena slobodom ostalih. Dakle, slobodu govora mi nitko ne može oduzet, ali isto tako ni ja ne želim ugrožavati slobode okoline koja možda i nije zainteresirana za moj "stav o svemu". Iz tog razloga ću svoje osvrte na društvenu, političku i sportsku svakodnevnicu lijepe naše objavljivat tu, a čitat će zainteresirani!

Blog će pratiti sve što mi privuče pozornost u medijima. Pisat ću o političkim temama, sportskim analizama, glazbenim događajima, a definitivno neću propustit ni mudra "obraćanja naciji" Ave Karabatić i sličnih bisera koji sve više "siluju" hrvatski medijski prostor.

Nadam se da će čitatelji poronaći zanimljive teme, te da će kritičari biti pristojni i konstruktivni, jer su kao takvi dobrodošli.

Ilija Radić