Moj glas o....svemu!

Dogodilo se i to: da u Hrvatskoj, najsportskijoj naciji na svijetu, kako si volimo tepati, dozivim da komentator nogometne utakmice vrišti od sreće jer je nas nacionalni prvak, naš ponos i dika postigao gol....nakon šest primljenih...prvi gol u sezoni lige prvaka...a slavi se kao da pobjedonosni u finalu!

Treći na svijetu u Francuskoj, europski Brazil, fini tehničari, nogometni romantičari....a sramotu od 6:2 slavimo zbog dva postignuta pogotka. Kad već Mamiću, Jurčiću, Markoviću i ekipi nije neugodno, neugodno je meni...a niti ne navijam za Dinamo. Što je razlog takvom srozavanju na sportskom planu? Zbog čega nogometna reprezentacija u najlakšoj kvalifikacijskoj skupini tek u dodatnim kvalifikacijama osigurava plasman na Euro? Odgovor je vrlo jednostavan i ispred nosa. Odgovor se krije u - košarci!

Olimpijske igre u Barceloni, 1992. godina, prvi i jedini pravi američki Dream team u finalu. Prvi put na cijelom natjecanju su NBA megazvijezde u rezultatskom zaostatku. Slavko Cvitković urla "Franjo, spusti se!!!". Hrvati vode! Dvadeset godina poslije Hrvatska na Eurobasketu gubi od Makedonije, muči se s Finskom...a nas to više ni ne iznenađuje!

Od samostalnosti su u Hrvatskoj postojala 3 jaka kluba, kao ostavština iz lige bivše države: Cibona, Split i Zadar. Kako je vrijeme prolazilo, a u državi se Zagreb forsirao kao politički, administrativni, društveni, kulturološki centar, Cibona je stavljana u sve povlašteniji položaj. Cibosi su imali najizdašniju financijsku i administrativu podršku od grada Zagreba (jer se tako moglo). Stanje je otišlo toliko u krajnost da bi Euroligu, natjecanje svih nacionalnih prvaka europe igrala Cibona, neovisno o plasmanu u domaćem prvenstvu. Split i Zadar su polako propadali, održavajući se koliko - toliko na životu kvalitetnim radom u mlađim kategorijama i prodajom mladih igrača upravo Ciboni sve dok se nije dogodilo neminovno: Split je završio u stečaju, Zadar gubi od amaterskih klubova i pitanje je kad će se ugasit. A što je s Cibonom? U nedostatku jakih utakmica i derbija kakve je prije imala sa Splitom i Zadrom, Cibosi su postali kanta za napucavanje u Euroligi, bez pravog plasmana, bez rezultata, bez prihoda, bez sponzora....i propali. Naravno da je sve to utjecalo i na nacionalnu vrstu. Bez proizvodnje novih igrača, bez razvijanja neupitnog talenta, bez ulaganja u omladinske pogone, reprezentacija je ostala bez novih Petrovića, Kukoča, Rađa....Došli su neki poluigrači kojima je razvoj od nekadašnjih perspektivnih mladića do zvijezda zapeo negdje usput. Meteorsko srozavanje ugleda je bilo neminovno.

Svi se sjećamo epskih okršaja Badel Zagreba s rukometnim divom Barcelonom u finalu i polufinalu rukometne Lige prvaka. Vrijeme kada su Pako Čavar i ekipa bacali u delirij publiku u Domu sportova. Taj moćni Zagreb se tih godina itekako tresao kad bi se spuštao u dolinu Neretve na okršaj s jakim Metkovcima ili kad je dolazio u Split gdje su ih čekali nevjerojatno talelentirani anonimusi...neki tamo Balić, neki Metličić i slični. Kad su golobradi mladići porasli krenula je njihova vladavina svjetskim rukometom. Međutim, onda je krenuo projekt "Zagreb"...po gore navedenom košarkaškom principu (kupi igrača od konkurencije, bolje da kod tebe grije klupu nego da kod njih igra) počelo se talente otimat iz Splita, Rijeke, Metkovića i zaustavljat njihov razvoj, samo da Zagrebu nitko ne ugrozi tu Ligu prvaka na koju je pretplaćen. Danas, kada je na pomolu smjena generacija, hrvatski rukometaši, do nedavno jedini konkurenti moćnim Francuzima i Španjolcima gube od Češke, Mađarske, Srbije...

Što je zajedničko svim ovim tužnim pričama? Zajedničko je to da je u svakom sportu isplivao jedan pojedinac iz jednog kluba (vidi čuda, svi klubovi iz Zagreba) koji se infiltrirao u sve pore saveza, postao jači od nadzornih odbora, od komisija, povjerenstava...

Zdravko Mamić = Danko Radić = Zoran Gobac

To su ljudi koji su kroz klubove odlučili ostvarivat osobne ciljeve. Ljudi koji preko momčadi, igrača, reprezentacije financijski osiguravaju sebe i generacije svojih potomaka. Radić je bivši košarkaški sudac, čovjek upitnih sposobnosti koji je pustio korijenje u fotelji predsjednika HKS-a, okružio se svojim beskičmenim podanicima, mijenja košarkaške izbornike ko čarape, u svakog se zaklinje prije natjecanja, a proklinje ga nakon natjecanja i, ako njega pitate, svi su nesposobni, i treneri i igrači....svi osim njega!
Gobac je nekakav sitni poduzetnik, sklon manipulacijama, lasica sposobna ugurat se svuda. Kao takav je došao na čelo RK Zagreb, s te pozicije se probio do predsjednika Rukometnog saveza (naravno, bez da se odrekne pozicije u klubu) i sada vedri i oblači. Ne može mu se suprotsravit ni Červar, ni Balić, ni Metličić...ni bilo tko drugi ko je zaista i neposredno učinio nešto za hrvatski rukomet.
A što reći o Mamiću, a da se već ne zna? Poduzetnik, gastarbajter, ratni profiter koji voli Dinamo više od svega....osim od sebe! Nasilnik, i fizički i verbalni, showman, striper, bekrija...čovjek koji ne preza ni pred čim (pa makar vožnjom u gepeku trebalo uvjerit igrača u potpis ugovora). Za razliku od prve dvojice, Mamić nema potrebu hranit svoj ego pozicijom. On nije predsjednik HNS-a, nije niti predsjednik Dinama, na tim pozicijama ima svoje marionete. Ali kad stvari zaguste, Zdravko i vodi sjednice, i bira izbornike, i sastavlja reprezentaciju.

Ovaj trojac između sebe ima više afera i kriminalnih aktivnosti nego svi članovi zadnje tri hrvatske vlade zajedno. Međutim, ni politika, ni Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, ni Državno odvjetništvo, ni USKOK njima ne mogu ništa. Oni su toliko uvučeni u sve razine sportsko-političkih zbivanja u Hrvatskoj da bi rušenje njih dovelo do potpunog kolapsa.

Iz krovnih organizacija hrvatskog sporta (bilo nogometa, košarke ili rukometa) mogu se čuti izjave tipa "Nas ne interesira Hrvatska nogometna/košarkaška/rukometna liga, naš projekt je reprezentacija". Osoba nedovoljno inteligentna da vidi besmislenost te izjave sigurno ne može shvatit ni da taj projekt reprezentacije itekako ovisi o snazi lige! Jaka liga znači više jakih utakmica, a sa šest, sedam derbija po sezoni hrvatski prvak ne bi trebao "učit i polagat ispite" blamažama u Ligi prvaka. Ne bi se događalo da hrvatski reprezentativac Badelj u 90 minuta doda tocno loptu tri puta, a da se budući reprezentativac Sammir odbija od igrača Reala kao od stupa. S jakom konkurencijom u ligi automatski se formira više igrača koji mogu konkurirati za reprezentaciju. Ono što Mamić, Gobac i Radić ne shvaćaju je da nema jakog Dinama bez jakog Hajduka, Rijeke, Varaždina, nema jakog Zagreba bez Splita, Zameta, Metkovića, nema jake Cibone bez jakog Splita, Zadra, Zagreba! Prvak lige u kojoj je polovica klubova u štrajku ili stečaju nema što ponudit Europi, u to smo se mogli uvjeriti sinoć.

Na kraju ne mogu a da se ne dotaknem zadnjeg slučaja u Hajduku. Nakon što im je trener rekao u lice što misli o njihovim sposobnostima, Dinko Trebotić i Mario Tičinović su razbijali vrata klupskog restorana i vrijeđali trenera rekavši mu da kupi kartu za Bugarsku jer je još samo dva dana trener. Optužuju ga za nedovoljno ukazanih prilika za dokazivanje, jer takvim je igračkim veličinama ispod časti igrati kup protiv Vinogradara, ili igrati na poziciji koja im nije prirodna. A je li Wayne Rooneyu neprirodno igrati veznog igraca u Manchestera? Je li Eto'o, jedan od najboljih europskih napadača u to vrijeme, odbio Mourinhu igrati beka protiv Barcelone? Je li Callejonu ispod časti igrat protiv Dinama? Nije! To je njihov posao, to su profesionalci, oni su plaćeni da rade ono što im se kaže! A kad smo kod nedovoljno prilika, taj mulac Trebotić je za vrijeme Špace Poklepovića, koji mu je, usput rečeno, kum, igrao pola prvenstva, na svojoj poziciji i nije napravio apsolutno ništa. Naši igrači su profesionalci samo kad u markiranoj odjeći treba pozirat ispred skupog limenog ljubimca za veliki članak u novinama. I Trebotić i Tičinović su u Slobodnoj Dalmaciji predstavljeni kao novi Messi i Xavi kad su imali sedamnaest, osamnaest godina...pa nije ni čudo da se bahate po splitskim noćnim klubovima i brzo zaboravljaju kako su nedavno pokisli i osramoćeni izlazili s terena protiv Intera i Lokomotive. A uz sve to, novinari u ovom slučaju najveći problem vide u tome što je ovaj događaj izašao u javnost. Pa naravno da je izašao. I morao je izić. Netko više mora stat na kraj tim bahatim, neobrazovanim, polupismenim tupanima kojima ego ne može stat u prostoriju. Dok novinari stvaraju zvijezdu od svakog balavca koji tri puta pogodi dodavanje, kod nas pravih zvijezda neće ni biti.