|
|
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Kome ces sad otrovat dusu...
Prodavat istinu za laz
kada mizerju samo znas...
Kome ces sad otrovat dusu...
Za sve govorit 'dobro je'
kad sve po losem poslo je...
Subscribe Free
Add to my Page
Vjerovala sam da znam što je sex. Nisam mislila da sam neka velemajstorica u njemu, ali mislila sam da znam dosta… u biti, dovoljno. Bila sam uvjerena da imam cijeli svijet kada sam doživjela svoj prvi orgazam (bez vibratora, bez oralnih pomagala)!
Zatim mi se dogodio on.
Mislim da to neću ni znati opisati. Nisam mogla vjerovati da postoji osoba koja voli baš sve isto kao ja. Nije bilo prilagođavanja, popuštanja, kompromisa. Bila sam zaprepaštena.
Jednu noć dok smo iskušavali vlastite granice u krevetu, na samom rubu da dosegnem vrhunac osjetilia sam neopisivu potrebu da odem na wc, pa sam stala i otisla. Shvatila sam da mi je mjehur prazan i nije mi bilo nista jasno. Nakon sto sam se vratila, to se ponovilo, no ovaj put nisam stala. I tada sam shvatila da i zene ponekad ejakuliraju i to vise kolicinski i vise puta nego muskarci.
Ostala sam zaprepastena. U soku. Osjecaj se nije dao opsiati rijecima. I nakon svakog takog orgazma slijedilo je munjevito grcenje cijelog tijela i manjak zraka. Jednostavno nisam mogla udahnuti nekih pola minute. Noge su mi se tresle kao da imam groznicu. Osjetila sam kako mi krv odjednom napusta cijelo tijelo i dolazi u glavu. Kapilare su popucale u ocima i oko njih... Zvuci zastrasujuce, ali u biti je najljepse iskustvo koje sam ikad dozivjela.
Pokazao mi je da moje tijelo nema ogranicenja kad je u pitanju uzitak. Naucio me da je moguce dozivjeti toliko orgazama da jednostavno ne mozes brojati. Seks je znao trajati satima. Uzivala sam u svemu. U nasem rijecniku nije bilo rijeci Nemoj, Ne zelim, Boli, Necu, Stani, Brze, Sporije, Lijevo, Desno itd. Nisam mu morala nista reci, citao me kao otvorenu knjigu. Mislim da jedino sto sam mumljala u tim trenutcima ekstaze, uz one neartikulirane zvukove, je bilo Još. Bila sam doslovno nezasitna. Dokaz su bili mokri rucnici koji nisu upili sve sto su trebali, natopljene plahte i vlazan parket. Mislim da to nije vise ni bio seks, vec nesto… Ne znam. Jer ako je to seks, ja sam onda do njega bila nevina…
Ponovo inspirirana jednim drugim postom, ljuta na muski rod i njihova shvacanja iliti razmisljanja – moram reci sta imam!
Citajuci taj jedan post, doticna osoba je napisala kako mu nije jasno sto je jedna njegiva bivsa draga (koja ga je kao voljela, zaklinjala se na vjernost, ljubav i sve sto mi zene radimo u ime ljubavi) 6 mjeseci nakon sto je prekinula s njim – udala se za drugog!
Napisao je da je istina kako su muskarci pnekad svinje, pa tako tu i tamo zavrse u krevetu s drugom, pa i takvi bezosjecajni ne nazovu sljedece jutro. I spomenuo je da im se ponekad dogodi da zaborave naglasiti da vec postoji netko u njihovom zivotu… Ali ipak, njemu je najgore od svega sto se njegova bivsa udala za drugog za pola godine!
Ne znam ima li uopce smisla da ovo pisem!
Jednom sam voljela. Samo jednom. Onako iskreno i potpuno. I ne zelim vise nikad. Nikad vise tako. Dala sam sve i bila sam glupa; nisam prigovarala kad je trebalo i kad nije trebalo, kao sto inace zene rade. Nisam zapitkivala, nisam njuskala, provjeravala. Nikad nisam imala neke ljubomorne ispade, komentare. Nisam provocirala. Uvijek sam se zauzela za Njega; branila sam ga od svih i svakoga. Nisam vikala, razbijala, inatila se, provocirala… Samo sam bila tu. Voljela. Grlila kad je trebalo. Ljubila. Uvijek bila raspolozena za intimu s Njim.
I sta se dogodilo?! Povrijedio me onako kako se ne povrijedi ni osoba koju mrzis. Znam, sama sam si kriva. Svjesna sam toga i previse.
I sad da me netko osudi ako upoznam muskarca koji ce me drzati kao zadnju kapljicu vode na dlanu, kojem cu biti sve sto je Onaj bio meni… I da pocnem zivjeti s tom osobom za 6 mjeseci. Govorim zivjeti, a ne udati se jer ne vjerujem u brak i necu se udavati ali to je meni isto…
Uglavnom, zasto ne? Pa sad bi dala sve na svijetu za tako nekog! Molim te Boze da mi uđe u zivot osoba koja ce me usrecit! Znam da ce naici, samo bi zeljela biti te srece da se to dogodi kao njoj, u roku (samo) 6 mjeseci! Kada bi sad upoznala osobu koja ce me znati i moci voljeti ovakvu kakva jesam, ogorcenu i tuznu, bijesnu i hladnu, zivu samo s vremena na vrijeme… Kad bi sad u moj zivot usao muskarac koji ce me cijeniti, postovati, gnjaviti onako kako ja to volim, ljubiti, maziti, tetositi, ubiti njeznostima… Ma na kraju krajeva, netko tko ce moci dodirniti moje bezivotno srce, nikad ga ne bi pustila! Jer malo sam se opametila. Hocu nekome biti sto je On meni bio. Zelim biti tako voljena ali ne zelim vise tako voljeti. Da, malo sebicno zvuci. Ali briga me. Imam i ja pravo biti sebicna nakon svega ako ce mi to pomoci. Da me netko osudi sto sam naponok stretna pa bilo to i za mjesec dana, ja bi ga osobno ubila!
On je digao frku jer se ona udala za 6 mjeseci!!! Pa blago njoj!!! Zavidim joj ( ne na udaji vec sto je pronasla to sto je trazila!) i svaka joj cast. Samo me zanima koliko bi vremena po muskoj procjeni trebalo proci da to ne bi bila tako velika stvar! Godina? Dvije? Pet? Koliko?
Ili jos bolje… Da je njemu naisla osoba, bas ona koja mu je trebala i koju je trazio, za 6 mjeseci ili manje… Mozda se ne bi odmah ozenio, ali jednako tako ne bi ju nikad pustio ako je pametan!
Samo sto se to njemu nije dogodilo, pa je on bijesan na nju. E da mi je vidjeti kako bi situacija izgledala da se malo likovi zamjene…
Inspirirana jednim postom probudile su se stare emocije u meni. Emocije za koje sam mislila da su umrle. Očito da nisu. Nažalost.
Odgovorno tvrdim da ne postoji gluplje biće od žene. Žene koja voli. Žene koja daje, a ne traži. Žene koja se brine, koja trpi i prašta. Ne postoji gluplje biće od žene koja hoda kroz život očiju širom zatvorenih, sa ponuđenim srcem u ispruženim rukema. Malim, jadnim, nezaštićenim srcem.
Bog se dobro nasmijo kada je ženu stvarao. I onda mi krivimo muškarce kakvi su kreteni, gadovi, bezosjećajni imbecili itd. Pa zašto ne bi bili?! Kada smo mi te koje ništa ne tražimo, kada smo mi te koje klimamo glavom i možemo voljeti za oboje. Zašto da oni gube energiju na nas kad ne moraju? Imaju sve. Pronađu sve u ženama. Ne u ženi. U ženama. Zašto bi se zadovoljili s jednom kad mogu imati više glupača? Ja ih ne krivim.
Povrijede nas jednom. Mi smo i dalje tu misleći „Pa oprostit ću mu. Neće više.“. Oni vide da ne odlazimo, kao da podsvjesno želimo još. Kao da nam prija te bol, poniženje, suze i šta sve ne, pa nam samo pružaju ono što vide da nas nije ni jednom prije otjeralo.
Kao mazohistice smo. Da, žalosno.
Glumimo neke frajerice pred drugima u nadi da ćemo same sebe uvjeriti da to jesmo, pa ćemo na kraju i postati ako to dovoljno puta odglumimo.
Ali zaboravljamo… Frajerice ne nose srce na dlanovima. Frajerice se služe razumom. One znaju stati na vrijeme. Ne daju drugu, treću i pedesetu priliku kad ih se iznevjeri. Frajerice ne vole bol.
E kad to budemo uspjele, ja ću biti najsretnija osoba na svijetu koja će moći reći „Bila sam u krivu. Žene su pametne!“. A do onda…
Neću kriviti muškarce (gadove, kretene, bezosjećajne imbecile). Jer oni rade to što rade samo iz jednog razloga: zato što vide da mogu.
Slomila sam se. Doslovno. Sinoć me uhvatio takav histeričan plać da nisam mogla doći k sebi dobra 2 sata. Plakala sam ko malo dijete. Osjećala sam takvu ogromnu samoću, tišinu… Prazno mjesto u sebi, mjesto na kojem sam navikla da netko bude. Odvartan osjećaj. Gorak.
Bila sam tako ljuta na sebe. Zbog svega. Zato što plačem, zato što mi je još uvijek teško. Zato što neobjanjivo boli. Zato što mi je stalo.
Prestani, glupačo! Prestani! Jel ti nije bilo dosta? Ti bi još? Nemaš devet života!
Kada bih samo mogla povući taj nepostojeći prekidač i da zavlada potpuni mrak. Mrak u meni. Mrzim voljeti. Ne želim više. Ne želim već dugo. A ne znam kako prestati.
Shvatila sam da nemam ponosa, dostojanstva. Već jako dugo mi to fali. Ostalo ga je u takvim mrvicama, jedva dovoljno da me ne povuče natrag njemu u dveti krug pakla – njegov zagrljaj. Toliko malo je ostalo. Hvala Bogu da je i to za sad dovoljno.
Ne znam šta mi nedostaje točno jer… Toliko sam se na kraju osjećala loše da sam zaboravila i ono malo dobrog što je bilo. Ali… nešto mi nedostaje. I želim da prestane.
Glupačo! Šta ti još treba napraviti da budeš ljuta na njega?! Šta je još potrebno da mu prestaneš davati još sati i dana razmišljanja?! Rekla si 'dosta'! Pa onda neka stvarno bude 'dosta'!
Ali želim da bude!Stvarno želim da bude već jednom dosta! A ne znam obrisati one tragove lijepih uspomena, ne znam umnožiti ponos! Kako da umrtvim srce koje je mrtvo već toliko dugo, a opet dovoljno živo da boli?! Ne znam! Priznajem da ne znam i nemam odgovore.
Samo želim da prestane… Možda ako dovoljno dugo budem ponavljala… dosta…. Prestani… dosta… ne više… prestani… dosta… dosta… dosta… molim te, prestani… Izađi više iz mene… Ne želim te više… Molim te, prestani.