Inspirirana jednim postom probudile su se stare emocije u meni. Emocije za koje sam mislila da su umrle. Očito da nisu. Nažalost.
Odgovorno tvrdim da ne postoji gluplje biće od žene. Žene koja voli. Žene koja daje, a ne traži. Žene koja se brine, koja trpi i prašta. Ne postoji gluplje biće od žene koja hoda kroz život očiju širom zatvorenih, sa ponuđenim srcem u ispruženim rukema. Malim, jadnim, nezaštićenim srcem.
Bog se dobro nasmijo kada je ženu stvarao. I onda mi krivimo muškarce kakvi su kreteni, gadovi, bezosjećajni imbecili itd. Pa zašto ne bi bili?! Kada smo mi te koje ništa ne tražimo, kada smo mi te koje klimamo glavom i možemo voljeti za oboje. Zašto da oni gube energiju na nas kad ne moraju? Imaju sve. Pronađu sve u ženama. Ne u ženi. U ženama. Zašto bi se zadovoljili s jednom kad mogu imati više glupača? Ja ih ne krivim.
Povrijede nas jednom. Mi smo i dalje tu misleći „Pa oprostit ću mu. Neće više.“. Oni vide da ne odlazimo, kao da podsvjesno želimo još. Kao da nam prija te bol, poniženje, suze i šta sve ne, pa nam samo pružaju ono što vide da nas nije ni jednom prije otjeralo.
Kao mazohistice smo. Da, žalosno.
Glumimo neke frajerice pred drugima u nadi da ćemo same sebe uvjeriti da to jesmo, pa ćemo na kraju i postati ako to dovoljno puta odglumimo.
Ali zaboravljamo… Frajerice ne nose srce na dlanovima. Frajerice se služe razumom. One znaju stati na vrijeme. Ne daju drugu, treću i pedesetu priliku kad ih se iznevjeri. Frajerice ne vole bol.
E kad to budemo uspjele, ja ću biti najsretnija osoba na svijetu koja će moći reći „Bila sam u krivu. Žene su pametne!“. A do onda…
Neću kriviti muškarce (gadove, kretene, bezosjećajne imbecile). Jer oni rade to što rade samo iz jednog razloga: zato što vide da mogu.
Post je objavljen 05.09.2007. u 15:59 sati.