igra u pijesku

utorak, 29.04.2014.

Male - velike ljubavi

Ima postova koje sam spremila, ostavila za čitanje u neko kasnije vrijeme. Ovo je jedan od njih, napisan prije pet godina.
Još uvijek sam s njima, još uvijek i zavijek će biti moje male - velike ljubavi, ljubavi uz moje dvije unučice, unuka i još jednog unuka koji će se uskoro roditi.

Prošlo je nekoliko mjeseci kako je započeo moj život ovdje u Splitu. Vožnjom autobusima, šetnjama po starom dijelu grada (te šetnje su mi najdraže), novim njegovim predjelima, rivom, šetnicom od Žnjana do Bačvica, pijući kave u usputnim kafićima, odmarajući se na zidićima, sretala sam ljude, slušala govor, uživala u dragom mi dijalektu, "osluškujući" srca istih. U svemu osjetih dušu, dušu koju tražih, koju trebah.
I pitanja više nije bilo, što ću, gdje ću, do kada ću....Ostala sam....

Dio života je prošao, radni vijek je iza mene, zaslužena mirovina je tu. I što sad? Zar ću preostali dio života provesti samo u odmaranju, šećući, čitajući... Još bih radila, osjećam se moćnom, pa život mi je tek počeo....
A što bi to moglo biti?! Pala sam ovdje ko s neba, nikoga ne znam, nitko me ne zna.... A i one koje znam, nisam im se htjela javiti, željela sam svoj novi život početi graditi sama, snalazeći se sama u novoj sredini...

I razmišljah ovako:
Sad bih mogla raditi nešto, nešto što ispunjava srce, dušu, nešto što je posao, a nije posao, nešto što je ljubav, velika ljubav....

Novine, oglasi, mobiteli, telefoni....sve je brujalo od zvonjave istih, a i u mojoj glavi...

I tako, jednog lijepog dana (kao u bajci), uskoro će tome dvije godine, zazvoni mobitel. Ljupki ženski glas upita me da li bi htjela njegovati male bebe. Radi se o malim blizancima starim tri mjeseca. Na prvi mah ostala sam bez teksta. Blizanciii i još k tome tako maleni?! Prostruji mi mozgom - pa oni u isto vrijeme plaču, jedu, previjaju se...

Uhvatila me znatiželja, izazov je ovo, i ne baš mali! A i tko može biti veća ljubav od dječice, tko može dati više ljubavi i u isto vrijeme i potaknuti je u drugim bićima???!!!

Ulaskom u taj dom, dom pun ljubavi i dobrote, već nakon nekoliko izgovorenih riječi, pogleda, a i ugledavši i ta tri mala anđelka (brat od tri godine i blizanci - dječak i djevojčica), znala sam da će postati dio moga života...znala sam da će oni biti moje radosti, moje male-velike ljubavi....

Njihovi topli, iskreni pogledi, zagrljaji, puni su ljubavi koji mi ispune srce i dušu. Svih petero smjestili su se u mom srcu pored moje djece i moga unuka i drugih dragih mi i bliskih bića, a dalekih mome oku....

29.04.2014. u 21:13 • 60 Komentara • Print • #

utorak, 22.04.2014.

Splitski autobusi.....

Ovaj post je bio objavljen još 2009. Kad sam prestala pisati, zatvorila sam ga. Sad ga ponovno otvaram. Ostala sam. Spremila ta moja dva kovčega i ostala..........

Još se puno toga zanimljivog, lijepog, meni i neobičnog dogodilo na Hvaru. Pisat ću o tome u nekom od slijedećih postova.....

Ima već gotovo tri mjeseca kako me slomljena noga prisilila na mirovanje. Jedini izlasci su vezani za kontrole na traumatologiji. Dakle, dovoljno vremena za razmišljanje, evociranje ....
I tako se sjetih nekih događaja u splitskim autobusima.
Tko zna da li bi se i moj salto dogodio da postoji linija prema Domu na Zenti. Ili je kriv bus zato što ga nema, ili su krive moje patike koje su se pokliznule na trotoaru poslije kiše...... Samo znam da nisam kriva ja.

Smjestih moja dva kovčega i krenuh uz pomoć karte u istraživanje grada. U početku sam to činila pješice. Željela sam osjetiti kako "diše" ovaj grad i odlučiti se, ili ostati, ili u bus pa dalje, možda....Šibenik....

Ubzo shvatih da je ovo ono, da je to to, moja poslijednja stanica. Raspakovala oba kovčega , napravila mjesečnu kartu-pokaz i nastavila istraživanje splitskim autobusima.
Nisam ni sanjala da su te vožnje pravi događaji, događaji koji mi i sada izmame osmjeh.
Bila je to trojka, linija koja je gotovo uvijek puna putnika. Pozorno sam pratila put kojim se bus kretao, kad me na jednoj od stanica trže glasni povik jednog od putnika:
"Eeeee, Marine, čuješ me, eeeee Marineee, ma di si čovičeeee, moran ti nešto reć, bija san, jesan bija san, čuuuj me da ti rečen, ma čuješ li, ne čuješ, kaaako ne čuješ, dođi bližeee, eee......."
(Marin je bio desetak koraka udaljen od autobusa).
Putnici jedni izašli, jedni ušli, vozač zatvorio vrata, a ovaj se razgalami još više, ovog puta na vozača:
"Đava te odnija, da te odnija, di ćeš, čuješ li, di ćeš, stani, stani, đava te odnija, ku si baš sad krenija, nisan mu još sve reka. Jesi me čuja, stani! Stani, đava te odnija......."

Ostadoše i ostat će moja dva kovčega raspakovana.........

22.04.2014. u 21:44 • 18 Komentara • Print • #

nedjelja, 20.04.2014.

Sretan Uskrs svim blogerima!

Sretan Uskrs!

Dugo me nije bilo, bas dugo......
Veliki pozdrav svima koji su me citali!

20.04.2014. u 08:37 • 7 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	travanj, 2014
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30