Ima postova koje sam spremila, ostavila za čitanje u neko kasnije vrijeme. Ovo je jedan od njih, napisan prije pet godina.
Još uvijek sam s njima, još uvijek i zavijek će biti moje male - velike ljubavi, ljubavi uz moje dvije unučice, unuka i još jednog unuka koji će se uskoro roditi.
Prošlo je nekoliko mjeseci kako je započeo moj život ovdje u Splitu. Vožnjom autobusima, šetnjama po starom dijelu grada (te šetnje su mi najdraže), novim njegovim predjelima, rivom, šetnicom od Žnjana do Bačvica, pijući kave u usputnim kafićima, odmarajući se na zidićima, sretala sam ljude, slušala govor, uživala u dragom mi dijalektu, "osluškujući" srca istih. U svemu osjetih dušu, dušu koju tražih, koju trebah.
I pitanja više nije bilo, što ću, gdje ću, do kada ću....Ostala sam....
Dio života je prošao, radni vijek je iza mene, zaslužena mirovina je tu. I što sad? Zar ću preostali dio života provesti samo u odmaranju, šećući, čitajući... Još bih radila, osjećam se moćnom, pa život mi je tek počeo....
A što bi to moglo biti?! Pala sam ovdje ko s neba, nikoga ne znam, nitko me ne zna.... A i one koje znam, nisam im se htjela javiti, željela sam svoj novi život početi graditi sama, snalazeći se sama u novoj sredini...
I razmišljah ovako:
Sad bih mogla raditi nešto, nešto što ispunjava srce, dušu, nešto što je posao, a nije posao, nešto što je ljubav, velika ljubav....
Novine, oglasi, mobiteli, telefoni....sve je brujalo od zvonjave istih, a i u mojoj glavi...
I tako, jednog lijepog dana (kao u bajci), uskoro će tome dvije godine, zazvoni mobitel. Ljupki ženski glas upita me da li bi htjela njegovati male bebe. Radi se o malim blizancima starim tri mjeseca. Na prvi mah ostala sam bez teksta. Blizanciii i još k tome tako maleni?! Prostruji mi mozgom - pa oni u isto vrijeme plaču, jedu, previjaju se...
Uhvatila me znatiželja, izazov je ovo, i ne baš mali! A i tko može biti veća ljubav od dječice, tko može dati više ljubavi i u isto vrijeme i potaknuti je u drugim bićima???!!!
Ulaskom u taj dom, dom pun ljubavi i dobrote, već nakon nekoliko izgovorenih riječi, pogleda, a i ugledavši i ta tri mala anđelka (brat od tri godine i blizanci - dječak i djevojčica), znala sam da će postati dio moga života...znala sam da će oni biti moje radosti, moje male-velike ljubavi....
Njihovi topli, iskreni pogledi, zagrljaji, puni su ljubavi koji mi ispune srce i dušu. Svih petero smjestili su se u mom srcu pored moje djece i moga unuka i drugih dragih mi i bliskih bića, a dalekih mome oku....
Post je objavljen 29.04.2014. u 21:13 sati.