igra u pijesku

utorak, 29.04.2014.

Male - velike ljubavi

Ima postova koje sam spremila, ostavila za čitanje u neko kasnije vrijeme. Ovo je jedan od njih, napisan prije pet godina.
Još uvijek sam s njima, još uvijek i zavijek će biti moje male - velike ljubavi, ljubavi uz moje dvije unučice, unuka i još jednog unuka koji će se uskoro roditi.

Prošlo je nekoliko mjeseci kako je započeo moj život ovdje u Splitu. Vožnjom autobusima, šetnjama po starom dijelu grada (te šetnje su mi najdraže), novim njegovim predjelima, rivom, šetnicom od Žnjana do Bačvica, pijući kave u usputnim kafićima, odmarajući se na zidićima, sretala sam ljude, slušala govor, uživala u dragom mi dijalektu, "osluškujući" srca istih. U svemu osjetih dušu, dušu koju tražih, koju trebah.
I pitanja više nije bilo, što ću, gdje ću, do kada ću....Ostala sam....

Dio života je prošao, radni vijek je iza mene, zaslužena mirovina je tu. I što sad? Zar ću preostali dio života provesti samo u odmaranju, šećući, čitajući... Još bih radila, osjećam se moćnom, pa život mi je tek počeo....
A što bi to moglo biti?! Pala sam ovdje ko s neba, nikoga ne znam, nitko me ne zna.... A i one koje znam, nisam im se htjela javiti, željela sam svoj novi život početi graditi sama, snalazeći se sama u novoj sredini...

I razmišljah ovako:
Sad bih mogla raditi nešto, nešto što ispunjava srce, dušu, nešto što je posao, a nije posao, nešto što je ljubav, velika ljubav....

Novine, oglasi, mobiteli, telefoni....sve je brujalo od zvonjave istih, a i u mojoj glavi...

I tako, jednog lijepog dana (kao u bajci), uskoro će tome dvije godine, zazvoni mobitel. Ljupki ženski glas upita me da li bi htjela njegovati male bebe. Radi se o malim blizancima starim tri mjeseca. Na prvi mah ostala sam bez teksta. Blizanciii i još k tome tako maleni?! Prostruji mi mozgom - pa oni u isto vrijeme plaču, jedu, previjaju se...

Uhvatila me znatiželja, izazov je ovo, i ne baš mali! A i tko može biti veća ljubav od dječice, tko može dati više ljubavi i u isto vrijeme i potaknuti je u drugim bićima???!!!

Ulaskom u taj dom, dom pun ljubavi i dobrote, već nakon nekoliko izgovorenih riječi, pogleda, a i ugledavši i ta tri mala anđelka (brat od tri godine i blizanci - dječak i djevojčica), znala sam da će postati dio moga života...znala sam da će oni biti moje radosti, moje male-velike ljubavi....

Njihovi topli, iskreni pogledi, zagrljaji, puni su ljubavi koji mi ispune srce i dušu. Svih petero smjestili su se u mom srcu pored moje djece i moga unuka i drugih dragih mi i bliskih bića, a dalekih mome oku....

29.04.2014. u 21:13 • 60 Komentara • Print • #

utorak, 22.04.2014.

Splitski autobusi.....

Ovaj post je bio objavljen još 2009. Kad sam prestala pisati, zatvorila sam ga. Sad ga ponovno otvaram. Ostala sam. Spremila ta moja dva kovčega i ostala..........

Još se puno toga zanimljivog, lijepog, meni i neobičnog dogodilo na Hvaru. Pisat ću o tome u nekom od slijedećih postova.....

Ima već gotovo tri mjeseca kako me slomljena noga prisilila na mirovanje. Jedini izlasci su vezani za kontrole na traumatologiji. Dakle, dovoljno vremena za razmišljanje, evociranje ....
I tako se sjetih nekih događaja u splitskim autobusima.
Tko zna da li bi se i moj salto dogodio da postoji linija prema Domu na Zenti. Ili je kriv bus zato što ga nema, ili su krive moje patike koje su se pokliznule na trotoaru poslije kiše...... Samo znam da nisam kriva ja.

Smjestih moja dva kovčega i krenuh uz pomoć karte u istraživanje grada. U početku sam to činila pješice. Željela sam osjetiti kako "diše" ovaj grad i odlučiti se, ili ostati, ili u bus pa dalje, možda....Šibenik....

Ubzo shvatih da je ovo ono, da je to to, moja poslijednja stanica. Raspakovala oba kovčega , napravila mjesečnu kartu-pokaz i nastavila istraživanje splitskim autobusima.
Nisam ni sanjala da su te vožnje pravi događaji, događaji koji mi i sada izmame osmjeh.
Bila je to trojka, linija koja je gotovo uvijek puna putnika. Pozorno sam pratila put kojim se bus kretao, kad me na jednoj od stanica trže glasni povik jednog od putnika:
"Eeeee, Marine, čuješ me, eeeee Marineee, ma di si čovičeeee, moran ti nešto reć, bija san, jesan bija san, čuuuj me da ti rečen, ma čuješ li, ne čuješ, kaaako ne čuješ, dođi bližeee, eee......."
(Marin je bio desetak koraka udaljen od autobusa).
Putnici jedni izašli, jedni ušli, vozač zatvorio vrata, a ovaj se razgalami još više, ovog puta na vozača:
"Đava te odnija, da te odnija, di ćeš, čuješ li, di ćeš, stani, stani, đava te odnija, ku si baš sad krenija, nisan mu još sve reka. Jesi me čuja, stani! Stani, đava te odnija......."

Ostadoše i ostat će moja dva kovčega raspakovana.........

22.04.2014. u 21:44 • 18 Komentara • Print • #

nedjelja, 20.04.2014.

Sretan Uskrs svim blogerima!

Sretan Uskrs!

Dugo me nije bilo, bas dugo......
Veliki pozdrav svima koji su me citali!

20.04.2014. u 08:37 • 7 Komentara • Print • #

srijeda, 07.12.2011.

Svima želim.....

SRETNE I UGODNE BLAGDANE I USPJEŠNU NOVU 2012 !!!

07.12.2011. u 06:44 • 7 Komentara • Print • #

srijeda, 23.12.2009.

Hvala....

Dugo me nije bilo, dugo se ne javih, ne ostavih traga....

Želim se zahvaliti svima koji su svo ovo vrijeme ostavljali lijepe misli, želje....
Uskoro sam opet tu....

ČESTIT BOŽIĆ I SRETNU NOVU GODINU !

23.12.2009. u 11:41 • 33 Komentara • Print • #

petak, 24.04.2009.

Biti star, a tako mlad....

24.04.2009. u 08:45 • 42 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 30.03.2009.

Jugo....

Današnji olujni jugo spriječio me u nastavku mojih svakodnevnih šetnji ovim gradom, a njegovi udari o prozore kao da žele ostaviti me budnom i remetiti ovaj nedjeljni mir, tišinu doma u kom živim.
Ili, mi to moja omiljena uvala šalje pozdrave.... Ili, zove me...

I sjetih se olujnog juga za boravka na otoku.

To malo mjesto na otoku Hvaru, taj kratki boravak u istom, ta mala, velika porodica, ostavila je zasigurno duboki trag, ili, bolje rečeno, zauzeli su jedno od mjesta u mom srcu, u mom oku, u mojim sjećanjima.

U ranim jutarnjim satima dok je još cijelo mjesto bilo u dobokom snu, prošla bih pored, već pomenute crkvice, nastavila kroz kamp prema mojoj omiljenoj klupi, gdje bih upijala mirise mora i borovine. Pogled mi je lutao od jedne, preko kampa, sve do druge plaže.

Nigdje nikoga, svi su spavali, tako i kamperi u svojim šarenim, malim, velikim šatorima, smještenim ispod guste borovine, između niskih zidića - kamenih ogradica, na zemlji, kamenu, nema betona.

Sjećam se, jednog ranog jutra, gotovo naletjeh na uspavane kampere poredane kao sardine u vrećama za spavanje.

Voljela sam i sjediti na kamenu, uživati u miru i tišini i laganim dodirima mora. Voljela sam i kad bi se pokoji val zaletio u hridi raspršivši se u milion kapljica koje bi se našle na mojoj kosi, cijeloj meni.....

Tako i tog, jednog jutra, sjedeći na istom kamenu, uživajući u pogledu... Iznenadi me nagla pojava vjetra. More se uznemirilo. Svaki njegov slijedeći udar o hridi bivao je sve jači i jači. Gotovo me okupao. Morah se maknuti dovoljno daleko, ali i dovoljno blizu kako bih i dalje osjetila milione raspršenih kapljica....
Ostah tako neko vrijeme, žmireći, raširenih ruku, grleći svaku kapljicu donešenog vjetrom, mora, sve dok me nije pomaknuo, gurnuo.
Sad je već postalo opasno ostati. Nošena naletima olujnog juga, vratih se u kuću, ostavivši vrata otvorena.
Željela sam i dalje slušati, a i osjetiti stvarnost mog življenja na jugu, uz tu moju vječnu ljubav....
Ljepota otoka doprinosi osjećaju te stvarnosti.....

Nebo se natmurilo od tamnih oblaka..... More je udaralo sve jače i jače, cijeli prizor je djelovao pomalo i zastrašujuće....

Ipak, ja sam uživala.....
I sad uživam, sjećajući se, i sa osmjehom jer znam, ponovit će se.....

30.03.2009. u 08:01 • 27 Komentara • Print • #

srijeda, 04.03.2009.

"Red za osobnu"......

Izložba, koja se još danas može vidjeti u Salonu "Galić", mladog splitskog akademskog sikara Vinka Barića, pod nazivom "Red za osobnu", je jedna slika s jednim motivom, duga 55 metara, u kojoj je prikaz "zecova" u redu za osobnu i kojom je dao izvanredan prikaz ovisnosti o birokraciji....

Na blog ne mogu prenijeti video snimak STV-a s izložbe. Vrijedno je pogleda i evo linka:
http://www.splitskatelevizija.hr/index.php/video-1
gdje se mogu vidjeti "zecovi" kako mirno i strpljivo čekaju u redu (svaki od njih na svoj način), a i čuti riječ umjetnika.

04.03.2009. u 12:15 • 35 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 02.03.2009.

Splitska odmorišta

Sve dobro proučila (kartu Splita) i krenem u direktno upoznavanje.
U početku sam to činila pješice, zatim autobusima. Ubrzo sam odustala od autobusa jer od zanimljivih događaja u njima, nisam znala ni gdje sam, ni gdje trebam izaći, pa ni u koji bus sam ušla.
Moram reći da sam u tim vožnjama uživala. Opet ću ja, čim ovaj zglob zacijeli.

Predloži mi moja nona (nije moja, al je moja) da bi najbolje bilo najprije izvidjeti gdje se nalaze razne ambulante (za ne daj Bože), ili, recimo Fina.....
Ma kakve ambulante, ako zatreba obje bolnice su odmah tu, u blizini. Hajde dobro, mislim si ja, neka bude tako, uzmem račune odlučivši krenuti prema Fini.
Gledam u kartu, najprije jedna duga ulica, pa desno i njome ravno, pa opet lijevo, pa opet ravno.... Ima toga, ima....

Čuje nona da ću pješice pa me upozorava "Di ćeš ćerce moja, satrat ćeš se, pusti račune, ne triba ti ići tamo, eto pošte priko puta......".
Ostala ona zabrinutog lica, a pribojala se i da ću se izgubit....Izađoh sa smješkom, ma milo mi, netko malo i brine.....

Krenuh prvom, mojom ulicom. Nizbrdica. Imala sam osjećaj kao da me netko gura. S lakoćom sam se kretala, srca ispunjenog zadovoljstvom, srećom.
Automobili reg oznaka ST, a ne neke druge...., miris mora, u uhu njegov šum....
Umorih se, zaustavih na kavici u jednom simpatičnom kafiću i tako nastavih dalje....
Imala nonica pravo. Daleko je. Al ima kafića, ima, opet kavica....

Pa tako malo nizbrdo, pa opet uzbrdo, pa nizbrdo....

Sad mi već dosta a dodijalo mi više i kavu ispijati.

Stanem, osvrnem se i ugledam zidić. Sretna i zadovoljna odmorim, nastavim dalje....I kamo god pogledam, zidićima nema kraja....

Pa što je ovo, ovi zidići kao da hodaju za mnom....ima ih viših, nižih, ravnih, zakrivljenih, dokrivljenih, otkrivljenih....

Spasiše oni mene..... Svako malo odmorim, i dalje... a zidića ko u priči....

Ne zaustavih se, već tako stigoh i do Marjanskog tunela.
Zahvaljujući splitskim odmorištima - zidićima....

02.03.2009. u 20:50 • 15 Komentara • Print • #

petak, 27.02.2009.

Za marchelinu.....

Čitajući tvoje postove i kad mi nije bilo do smjeha, glasno se smijah, i kad mi nije bilo do pjesme, zapjevah.....Svaka tvoja pjesma mami osmjeh.....
Hvala ti....hvala što si tu....

27.02.2009. u 11:20 • 25 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.