igra u pijesku

petak, 27.02.2009.

Za marchelinu.....

Čitajući tvoje postove i kad mi nije bilo do smjeha, glasno se smijah, i kad mi nije bilo do pjesme, zapjevah.....Svaka tvoja pjesma mami osmjeh.....
Hvala ti....hvala što si tu....

27.02.2009. u 11:20 • 25 Komentara • Print • #

četvrtak, 26.02.2009.

Drugi dan, treći....i svi slijedeći....

Život na otoku Hvaru, u ovoj prelijepoj uvali, nastavio se kao u snu. Često sam mislila sanjam, sve je ovo samo nastavak mojih snova o životu uz more.

Mnogobrojna porodica, žitelji mog novog privremenog doma, a posebice djevojčica poluduge plave kose, ogromnih, prelijepih očiju, upitnog a milog pogleda, doprinjeli su osjećaju stvarnosti, sreće i zadovoljstva.

Image Hosted by ImageShack.us
Oko mene netaknuta priroda davala je posebnu draž i ugodu mojim očima, osjećajima.
Sve je onako kako je bilo nekada, za vrijeme bake sadašnje vlasnice, a i prije nje.

Ne dozvoljava ona pristup betonu na svoje imanje, što je odraz velike ljubavi i poštovanja prema svojim precima, svojoj djeci, imanju, uvali, svom otoku, a i drugim jadranskim otocima.
Hrabra je to, jaka, čvrsta, odvažna žena....A srce joj, srce joj kao u onog malog janjeta koje slobodno trčka po imanju.

Glasanja ovdašnjih domaćih životinja koje su se slobodno kretale (beštije: veeeliki stari jarac, kozeee, ovceee, janjaaad, kozlićiii, patkeee...iii...), vraćale su me u dane djetinjstva, kad sam dio ljetnjih praznika provodila kod djeda u malom mjestu blizu Šibenika.

I na to krdo beštija sam se navikla. Nisu jurili za mnom samo kad su me pratila moja dva prijatelja, dva velika, ooogromna psa.

Uživala sam u pogledu na ovu planinu

Često sam sjedila pored ove male crkvice, u tišini uživala u pogledu na dio uvale, u mirisu mora....

More, i kad je tiho, mirno, kao ulje, i kad je nemirno, kad nemilice udara o hridi.... oči zasjaje, osmjeh se pojavi....

26.02.2009. u 06:05 • 10 Komentara • Print • #

srijeda, 25.02.2009.

Sretan rođendan, dragi moj Jan....

Danas je 3. rođendan mom unuku...
Upravo je počelo slavlje, njegovi prijatelji i prijateljice iz vrtića, najbliža rodbina..... samo baka nije tamo.....

Šaljem mu puno, puno ljubavi u kojoj su sve želje koje baka može unuku poželjeti

25.02.2009. u 18:40 • 8 Komentara • Print • #

nedjelja, 15.02.2009.

Prvi dan.....jutro.....

Otvorih kovčege, pogledah, puni ko šipak....ma sigurno je sve tu, sve što je najpotrebnije, ono...što bi rekli "za prvu ruku"..... Zar je to uopće važno?!
Spremih se, ostavih kovčege, prošlost i odjurih u istraživanje prostora i okoline.
Svi su još spavali....
Nastojala sam biti što tiša, no, nisam mogla izbjeći škripanje starinskog drvenog poda pri svakom mom koraku. Shvatila sam da se nalazim u jednoj od staaarih kamenih kuća. Na zidovima slike predaka, sve jedna do druge, u dnevnom boravku kameni pod. Cijela kuća odiše starinom.

Nalazila sam se u kući - dvorcu - ljetnikovcu, čija povijest seže u daleko 15. st. kad su začete obrambene zidine, a završetak gradnje istog, datira iz 17 st.

Ostavih se istraživanja stambenog dijela mog novog života, jedva sam čekala umočiti barem prst u more....

Odrasla sam u urbanoj sredini, asfaltu, bez prisustva onih dvonožnih, četveronožnih, i još k tome i onih, ne često viđenih, koje sam vidjela samo na stranicama udžbenika biologije, neke samo u zoološkom vrtu....

Stupih nogom u dvor i zanijemih, skamenih se. Odjednom se ispred mene stvoriše dva ogrooomna psa, dva ogrooomna buldoga. Sjedoše tik ispred mene, podignutih glava gledaju me ravno u oči. Ni sada ne znam kako sam se od silnog straha uspjela vratiti u kuću.
I što sad, kako ću nastaviti živjeti ovdje ako ću se stalno bojati, ako će me svako jutro, svaki dan, čekati pred vratima?!
Gledamo se tako kroz staklo, oni mene, ja njih....
Pomislih....nisu me napali....ajd....dobro je.
Namah odlučih ih potkupiti, pronađoh nešto za jelo, pozovem ih, ili barem mislim da sam poziv izgovorila glasno, jer strah me nije napuštao, spustim hranu u njihove zdjelice i polako odstupim.... korak po korak, napustim dvor i nađem se ispred ogromnih, visokih zidina....
A tek tu što me dočeka???!!!
Ajme meni, sad ni naprijed, ni nazad....
Tog trena sam mislila da se ispred mene nalazi, da me napada krdo ne znam ni ja čega sve ne....
Koze....kozlići....ovce....janjad....patke....ogromni jarac..... guraju me, gaze po nogama......
Što ću sad?!

Nema druge, napustiti jednu "opasnost" i vratiti se drugoj, ovima sam bar dala jesti, valjda neće sad i mene početi jesti.....

Koliki strah, strah od nepoznatog.....nedoživljenog.....

Ne, naravno, ništa mi nisu učinili. Naprotiv, postali smo veliki prijatelji. Bila sam ponosna, sretna hodajući imanjem a njih dvije me prate, jedna s moje lijeve, druga s desne strane. Bio je to impozantan prizor.

Ipak, ostala je i tuga u mom srcu, jednu od njih pronašli su u kontejneru sa prostrijelnom ranom na glavi.....

15.02.2009. u 16:59 • 6 Komentara • Print • #

petak, 13.02.2009.

Kovčega dva....

Kasno u noć stigla sam na ovaj otok, u ovu uvalu. Nakon tako dugog putovanja, zaspala sam, gotovo u potpunosti i nesvjesna gdje sam, zašto sam.....tu.....Nije više bilo ni misli, ni emocija, bilo je važno leći, zaspati, odmoriti se, sutra, da sutra ćemo postavljati pitanja, davati odgovore...
Mišljah kako još uvijek spavam, sanjam, začuh blejanje, meketanje, lavež, gakanje, kukurikanje i tko zna koja sve glasanja... Ma, što se to događa, gdje sam, jesam li se u snu vratila u rano djetinjstvo, je li ovo ono moje omiljeno didovo dalmatinsko seoce, tamo kod meni omiljenog grada Šibenika.....
Otvorih oči. Rano jutro, dan polako sviće. Osvrnuh se oko sebe, nepoznata soba, sve nepoznato....

Tad ugledah svoja dva kovčega i oni me vratiše u stvarnost, isti tren shvatim gdje sam, kako sam došla, zašto sam.... tu....i tako ostadoh nekoliko trenutaka ukočena, zamrznutog pogleda.... Dva kovčega..... Je li stalo sve u ta dva kovčega....sve stečeno, sve proživljeno.....može li u ta dva kovčega stati cijeli jedan život, rođenje, djetinjstvo, mladost, udaja, brak, djeca, radni vijek......Odlazak.....napuštanje svega.....
Znatiželjno promolih glavu kroz mali prozorčić i zanijemih od predivnog prizora i opet pomislih kako ovo nije stvarnost, ponovo pomislih kako sanjam.

A ne, ne J. ne sanjaš, stvarnost je tu, oko tebe.... Osmjeh na lice....sloboda ti se smješi.... tu je....oko tebe.....novi život je započeo.....
Prošlost je iza tebe, nisi je spremila u ova dva kovčega.....ne.... sve je ostalo iza tebe.....ne osvrći se.....otvori kovčege i spremaj u njih sve lijepo što ćeš ovdje doživjeti....Sreća ti se smješi.....prihvati je.... uzmi je......