igra u pijesku

četvrtak, 26.02.2009.

Drugi dan, treći....i svi slijedeći....

Život na otoku Hvaru, u ovoj prelijepoj uvali, nastavio se kao u snu. Često sam mislila sanjam, sve je ovo samo nastavak mojih snova o životu uz more.

Mnogobrojna porodica, žitelji mog novog privremenog doma, a posebice djevojčica poluduge plave kose, ogromnih, prelijepih očiju, upitnog a milog pogleda, doprinjeli su osjećaju stvarnosti, sreće i zadovoljstva.

Image Hosted by ImageShack.us
Oko mene netaknuta priroda davala je posebnu draž i ugodu mojim očima, osjećajima.
Sve je onako kako je bilo nekada, za vrijeme bake sadašnje vlasnice, a i prije nje.

Ne dozvoljava ona pristup betonu na svoje imanje, što je odraz velike ljubavi i poštovanja prema svojim precima, svojoj djeci, imanju, uvali, svom otoku, a i drugim jadranskim otocima.
Hrabra je to, jaka, čvrsta, odvažna žena....A srce joj, srce joj kao u onog malog janjeta koje slobodno trčka po imanju.

Glasanja ovdašnjih domaćih životinja koje su se slobodno kretale (beštije: veeeliki stari jarac, kozeee, ovceee, janjaaad, kozlićiii, patkeee...iii...), vraćale su me u dane djetinjstva, kad sam dio ljetnjih praznika provodila kod djeda u malom mjestu blizu Šibenika.

I na to krdo beštija sam se navikla. Nisu jurili za mnom samo kad su me pratila moja dva prijatelja, dva velika, ooogromna psa.

Uživala sam u pogledu na ovu planinu

Često sam sjedila pored ove male crkvice, u tišini uživala u pogledu na dio uvale, u mirisu mora....

More, i kad je tiho, mirno, kao ulje, i kad je nemirno, kad nemilice udara o hridi.... oči zasjaje, osmjeh se pojavi....