igra u pijesku

ponedjeljak, 30.03.2009.

Jugo....

Današnji olujni jugo spriječio me u nastavku mojih svakodnevnih šetnji ovim gradom, a njegovi udari o prozore kao da žele ostaviti me budnom i remetiti ovaj nedjeljni mir, tišinu doma u kom živim.
Ili, mi to moja omiljena uvala šalje pozdrave.... Ili, zove me...

I sjetih se olujnog juga za boravka na otoku.

To malo mjesto na otoku Hvaru, taj kratki boravak u istom, ta mala, velika porodica, ostavila je zasigurno duboki trag, ili, bolje rečeno, zauzeli su jedno od mjesta u mom srcu, u mom oku, u mojim sjećanjima.

U ranim jutarnjim satima dok je još cijelo mjesto bilo u dobokom snu, prošla bih pored, već pomenute crkvice, nastavila kroz kamp prema mojoj omiljenoj klupi, gdje bih upijala mirise mora i borovine. Pogled mi je lutao od jedne, preko kampa, sve do druge plaže.

Nigdje nikoga, svi su spavali, tako i kamperi u svojim šarenim, malim, velikim šatorima, smještenim ispod guste borovine, između niskih zidića - kamenih ogradica, na zemlji, kamenu, nema betona.

Sjećam se, jednog ranog jutra, gotovo naletjeh na uspavane kampere poredane kao sardine u vrećama za spavanje.

Voljela sam i sjediti na kamenu, uživati u miru i tišini i laganim dodirima mora. Voljela sam i kad bi se pokoji val zaletio u hridi raspršivši se u milion kapljica koje bi se našle na mojoj kosi, cijeloj meni.....

Tako i tog, jednog jutra, sjedeći na istom kamenu, uživajući u pogledu... Iznenadi me nagla pojava vjetra. More se uznemirilo. Svaki njegov slijedeći udar o hridi bivao je sve jači i jači. Gotovo me okupao. Morah se maknuti dovoljno daleko, ali i dovoljno blizu kako bih i dalje osjetila milione raspršenih kapljica....
Ostah tako neko vrijeme, žmireći, raširenih ruku, grleći svaku kapljicu donešenog vjetrom, mora, sve dok me nije pomaknuo, gurnuo.
Sad je već postalo opasno ostati. Nošena naletima olujnog juga, vratih se u kuću, ostavivši vrata otvorena.
Željela sam i dalje slušati, a i osjetiti stvarnost mog življenja na jugu, uz tu moju vječnu ljubav....
Ljepota otoka doprinosi osjećaju te stvarnosti.....

Nebo se natmurilo od tamnih oblaka..... More je udaralo sve jače i jače, cijeli prizor je djelovao pomalo i zastrašujuće....

Ipak, ja sam uživala.....
I sad uživam, sjećajući se, i sa osmjehom jer znam, ponovit će se.....

30.03.2009. u 08:01 • 27 Komentara • Print • #

srijeda, 04.03.2009.

"Red za osobnu"......

Izložba, koja se još danas može vidjeti u Salonu "Galić", mladog splitskog akademskog sikara Vinka Barića, pod nazivom "Red za osobnu", je jedna slika s jednim motivom, duga 55 metara, u kojoj je prikaz "zecova" u redu za osobnu i kojom je dao izvanredan prikaz ovisnosti o birokraciji....

Na blog ne mogu prenijeti video snimak STV-a s izložbe. Vrijedno je pogleda i evo linka:
http://www.splitskatelevizija.hr/index.php/video-1
gdje se mogu vidjeti "zecovi" kako mirno i strpljivo čekaju u redu (svaki od njih na svoj način), a i čuti riječ umjetnika.

04.03.2009. u 12:15 • 35 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 02.03.2009.

Splitska odmorišta

Sve dobro proučila (kartu Splita) i krenem u direktno upoznavanje.
U početku sam to činila pješice, zatim autobusima. Ubrzo sam odustala od autobusa jer od zanimljivih događaja u njima, nisam znala ni gdje sam, ni gdje trebam izaći, pa ni u koji bus sam ušla.
Moram reći da sam u tim vožnjama uživala. Opet ću ja, čim ovaj zglob zacijeli.

Predloži mi moja nona (nije moja, al je moja) da bi najbolje bilo najprije izvidjeti gdje se nalaze razne ambulante (za ne daj Bože), ili, recimo Fina.....
Ma kakve ambulante, ako zatreba obje bolnice su odmah tu, u blizini. Hajde dobro, mislim si ja, neka bude tako, uzmem račune odlučivši krenuti prema Fini.
Gledam u kartu, najprije jedna duga ulica, pa desno i njome ravno, pa opet lijevo, pa opet ravno.... Ima toga, ima....

Čuje nona da ću pješice pa me upozorava "Di ćeš ćerce moja, satrat ćeš se, pusti račune, ne triba ti ići tamo, eto pošte priko puta......".
Ostala ona zabrinutog lica, a pribojala se i da ću se izgubit....Izađoh sa smješkom, ma milo mi, netko malo i brine.....

Krenuh prvom, mojom ulicom. Nizbrdica. Imala sam osjećaj kao da me netko gura. S lakoćom sam se kretala, srca ispunjenog zadovoljstvom, srećom.
Automobili reg oznaka ST, a ne neke druge...., miris mora, u uhu njegov šum....
Umorih se, zaustavih na kavici u jednom simpatičnom kafiću i tako nastavih dalje....
Imala nonica pravo. Daleko je. Al ima kafića, ima, opet kavica....

Pa tako malo nizbrdo, pa opet uzbrdo, pa nizbrdo....

Sad mi već dosta a dodijalo mi više i kavu ispijati.

Stanem, osvrnem se i ugledam zidić. Sretna i zadovoljna odmorim, nastavim dalje....I kamo god pogledam, zidićima nema kraja....

Pa što je ovo, ovi zidići kao da hodaju za mnom....ima ih viših, nižih, ravnih, zakrivljenih, dokrivljenih, otkrivljenih....

Spasiše oni mene..... Svako malo odmorim, i dalje... a zidića ko u priči....

Ne zaustavih se, već tako stigoh i do Marjanskog tunela.
Zahvaljujući splitskim odmorištima - zidićima....