Marketing
Prvi dan.....jutro.....
Otvorih kovčege, pogledah, puni ko šipak....ma sigurno je sve tu, sve što je najpotrebnije, ono...što bi rekli "za prvu ruku"..... Zar je to uopće važno?!
Spremih se, ostavih kovčege, prošlost i odjurih u istraživanje prostora i okoline.
Svi su još spavali....
Nastojala sam biti što tiša, no, nisam mogla izbjeći škripanje starinskog drvenog poda pri svakom mom koraku. Shvatila sam da se nalazim u jednoj od staaarih kamenih kuća. Na zidovima slike predaka, sve jedna do druge, u dnevnom boravku kameni pod. Cijela kuća odiše starinom.
Nalazila sam se u kući - dvorcu - ljetnikovcu, čija povijest seže u daleko 15. st. kad su začete obrambene zidine, a završetak gradnje istog, datira iz 17 st.
Ostavih se istraživanja stambenog dijela mog novog života, jedva sam čekala umočiti barem prst u more....
Odrasla sam u urbanoj sredini, asfaltu, bez prisustva onih dvonožnih, četveronožnih, i još k tome i onih, ne često viđenih, koje sam vidjela samo na stranicama udžbenika biologije, neke samo u zoološkom vrtu....
Stupih nogom u dvor i zanijemih, skamenih se. Odjednom se ispred mene stvoriše dva ogrooomna psa, dva ogrooomna buldoga. Sjedoše tik ispred mene, podignutih glava gledaju me ravno u oči. Ni sada ne znam kako sam se od silnog straha uspjela vratiti u kuću.
I što sad, kako ću nastaviti živjeti ovdje ako ću se stalno bojati, ako će me svako jutro, svaki dan, čekati pred vratima?!
Gledamo se tako kroz staklo, oni mene, ja njih....
Pomislih....nisu me napali....ajd....dobro je.
Namah odlučih ih potkupiti, pronađoh nešto za jelo, pozovem ih, ili barem mislim da sam poziv izgovorila glasno, jer strah me nije napuštao, spustim hranu u njihove zdjelice i polako odstupim.... korak po korak, napustim dvor i nađem se ispred ogromnih, visokih zidina....
A tek tu što me dočeka???!!!
Ajme meni, sad ni naprijed, ni nazad....
Tog trena sam mislila da se ispred mene nalazi, da me napada krdo ne znam ni ja čega sve ne....
Koze....kozlići....ovce....janjad....patke....ogromni jarac..... guraju me, gaze po nogama......
Što ću sad?!
Nema druge, napustiti jednu "opasnost" i vratiti se drugoj, ovima sam bar dala jesti, valjda neće sad i mene početi jesti.....
Koliki strah, strah od nepoznatog.....nedoživljenog.....
Ne, naravno, ništa mi nisu učinili. Naprotiv, postali smo veliki prijatelji. Bila sam ponosna, sretna hodajući imanjem a njih dvije me prate, jedna s moje lijeve, druga s desne strane. Bio je to impozantan prizor.
Ipak, ostala je i tuga u mom srcu, jednu od njih pronašli su u kontejneru sa prostrijelnom ranom na glavi.....
Post je objavljen 15.02.2009. u 16:59 sati.