igra u pijesku

petak, 13.02.2009.

Kovčega dva....

Kasno u noć stigla sam na ovaj otok, u ovu uvalu. Nakon tako dugog putovanja, zaspala sam, gotovo u potpunosti i nesvjesna gdje sam, zašto sam.....tu.....Nije više bilo ni misli, ni emocija, bilo je važno leći, zaspati, odmoriti se, sutra, da sutra ćemo postavljati pitanja, davati odgovore...
Mišljah kako još uvijek spavam, sanjam, začuh blejanje, meketanje, lavež, gakanje, kukurikanje i tko zna koja sve glasanja... Ma, što se to događa, gdje sam, jesam li se u snu vratila u rano djetinjstvo, je li ovo ono moje omiljeno didovo dalmatinsko seoce, tamo kod meni omiljenog grada Šibenika.....
Otvorih oči. Rano jutro, dan polako sviće. Osvrnuh se oko sebe, nepoznata soba, sve nepoznato....

Tad ugledah svoja dva kovčega i oni me vratiše u stvarnost, isti tren shvatim gdje sam, kako sam došla, zašto sam.... tu....i tako ostadoh nekoliko trenutaka ukočena, zamrznutog pogleda.... Dva kovčega..... Je li stalo sve u ta dva kovčega....sve stečeno, sve proživljeno.....može li u ta dva kovčega stati cijeli jedan život, rođenje, djetinjstvo, mladost, udaja, brak, djeca, radni vijek......Odlazak.....napuštanje svega.....
Znatiželjno promolih glavu kroz mali prozorčić i zanijemih od predivnog prizora i opet pomislih kako ovo nije stvarnost, ponovo pomislih kako sanjam.

A ne, ne J. ne sanjaš, stvarnost je tu, oko tebe.... Osmjeh na lice....sloboda ti se smješi.... tu je....oko tebe.....novi život je započeo.....
Prošlost je iza tebe, nisi je spremila u ova dva kovčega.....ne.... sve je ostalo iza tebe.....ne osvrći se.....otvori kovčege i spremaj u njih sve lijepo što ćeš ovdje doživjeti....Sreća ti se smješi.....prihvati je.... uzmi je......