Ovaj post je bio objavljen još 2009. Kad sam prestala pisati, zatvorila sam ga. Sad ga ponovno otvaram. Ostala sam. Spremila ta moja dva kovčega i ostala..........
Još se puno toga zanimljivog, lijepog, meni i neobičnog dogodilo na Hvaru. Pisat ću o tome u nekom od slijedećih postova.....
Ima već gotovo tri mjeseca kako me slomljena noga prisilila na mirovanje. Jedini izlasci su vezani za kontrole na traumatologiji. Dakle, dovoljno vremena za razmišljanje, evociranje ....
I tako se sjetih nekih događaja u splitskim autobusima.
Tko zna da li bi se i moj salto dogodio da postoji linija prema Domu na Zenti. Ili je kriv bus zato što ga nema, ili su krive moje patike koje su se pokliznule na trotoaru poslije kiše...... Samo znam da nisam kriva ja.
Smjestih moja dva kovčega i krenuh uz pomoć karte u istraživanje grada. U početku sam to činila pješice. Željela sam osjetiti kako "diše" ovaj grad i odlučiti se, ili ostati, ili u bus pa dalje, možda....Šibenik....
Ubzo shvatih da je ovo ono, da je to to, moja poslijednja stanica. Raspakovala oba kovčega , napravila mjesečnu kartu-pokaz i nastavila istraživanje splitskim autobusima.
Nisam ni sanjala da su te vožnje pravi događaji, događaji koji mi i sada izmame osmjeh.
Bila je to trojka, linija koja je gotovo uvijek puna putnika. Pozorno sam pratila put kojim se bus kretao, kad me na jednoj od stanica trže glasni povik jednog od putnika:
"Eeeee, Marine, čuješ me, eeeee Marineee, ma di si čovičeeee, moran ti nešto reć, bija san, jesan bija san, čuuuj me da ti rečen, ma čuješ li, ne čuješ, kaaako ne čuješ, dođi bližeee, eee......."
(Marin je bio desetak koraka udaljen od autobusa).
Putnici jedni izašli, jedni ušli, vozač zatvorio vrata, a ovaj se razgalami još više, ovog puta na vozača:
"Đava te odnija, da te odnija, di ćeš, čuješ li, di ćeš, stani, stani, đava te odnija, ku si baš sad krenija, nisan mu još sve reka. Jesi me čuja, stani! Stani, đava te odnija......."
Ostadoše i ostat će moja dva kovčega raspakovana.........
Post je objavljen 22.04.2014. u 21:44 sati.