Posle pijanstva je najvažnija stvar doći kući. Čitav. Ako ti to uspe, onda nema problema da će sutra sve da te boli u svoj svojoj čitavosti! Mozak, duša, noge (bol nogu ćeš pripisati tegljenju nekog papira, a u stvari ona stolica u kafani i njene prečkice su zapamtile kako se šta upaljivalo!), želudac vrlo intenzivno, i sve to praćeno sa blagom drhtavicom ruku, i patološkom potrebom da se odma sad i pod kakvim god okolnostima spava. Odma. Tu i tamo se sutradan (tj. danas) provlači nekontrolisani (budimo iskreni, HISTERIČNI) smeh, koji kad se zalaufa, nema mu zaustavljanja, jer je na čistoj nervnoj i biohemijskoj/etanol bazi. Sa pravim izvorima inteligentnog humora nema nikakve veze. Smeješ se vala i na dignut prst, a na dva već otkidaš! Gde je smeha tu i suza. Mora u paketu. Ionako je facijalna expresija koja prati smejanje i plakanje vrlo slična. S tim da u jednom slučaju praviš potop, a u drugom se praviš da ga neće nikad biti. Potreba za teškom hranom je tada ravna želji za snom. Onoj sad i odma ovde spavati. E tako telo moje ponavljalo sad i odma ovde jesti nešto jako teško, masno i u normalnim okolnostima vrlo teško svarljivo. Ali tada, prolazi kroz želudac KO PODMAZANO! Burek. Masan. Koka kola. Ima li goreg načina da slešiš stomak još? Ima. Da ne jedeš. A tako sam mislila da će grejp da reši moje muke. Ali seljačka je ovo toksicinirana krv. Moralo je seljačkom burek metodom. Grejp ne radi. Vala niš! Želja da se zapali cigara je svedena na ništa, i ako postoje dani kada bi trebala da kažem tom oralno/plućnom zadovoljstvu Odjebi, onda su to ovi dani. Dani boljenja čitavosti. Prednost ovakvih dana, je što eto, napipaš neke sopstvene granice. Tu malo napipaš i tuđih granica. Loša posledica je što zaboraviš. Pa na testing opet. Kroz neko vreme, kada bude trebao opet da se tegli neki papir iz gepeka. |
Svi napisali svoje neke listinge. Za 2006-tu. Nisam to nikad radila, obično samo pohranim inekcijom u sećanje, ali evo dolaskom B(R)LOGA, objavljujem i svoju. Nisam megaloman. Sem sa dimenzijama platna, te će ova lista biti vrlo, ali vrlo intimna. Meni poboljšala životić. Za vas ne znam. Prvo realno stanje stvari koje NIJE. 1. Nije me strašno očaralo ko prodo YoTube i kome. Jbg, ali oni meni struju ne plaćaju. A ni stan. A bogami ni letovanja. Tako da me ta vest, ostavlja debelo ravnodušnom. Iako da se pogrešno ne razumemo često visim na istom. 2. Nije me strašno očaralo ni to što je IT doba uzelo toliko (za)maha, da svako praćenje poboljšanja više od jednog ili eventualno više od nekoliko polja komunikacije, vodi ka nervnom slomu. 3. A da ne podvlačim da me stvarno ne oduševljava što su se prijateljstva, poznanstva, ortakluci, ljubavni uzdasi, razmene misli etc. sveli na tone tipkanja, smsovanja, web camera i hrpe mailova. Dobro de, dobili smo sjajne mail organizatore. A da, tu su i spam controleri. Oh. Brilijant! Nije li to divnooooo? Super je to, informacija na svakom ćošku, googlu ili nazovimo ga kako god, ali šta ćemo sa receptorima gospodo? 4. Nije me posebno oduševila ni naša politička scena. A ni tuđa. I oni mi ništa ne plaćaju. Plaćam ja njima. Očito. 5. Nije mi se dojmio ni silni nalet japijevaca i odjedanput pismenih, a nisu u stanju da savladaju osnovna pravila pravopisa, da makar da stave jebeni space iza znaka interpunkcije! A slušaš njihove seminare i gledaš njihove, vrlo ali vrlo jadne ppt prezentacije. A moderan svet. Uvodi komunikaciju. Aha. Muda za bubrege. Ili muda za lovu, ako ćemo pošteno. Ništa od svega toga, nije poboljšalo moju 2006-tu. A bilo ga je. Kolko oćeš. Ovo je spisak onog što me dojmilo. Random. - Istambul. Sa svim u njemu i sa svim oko njega i sa svim na putu ka njemu pa nazad. - Tri nova prijatelja. Jedan nosi cvike i pravi tortu za medalju. Drugi muzikom puni ovaj svet. Treći je dokaz da se nekad ljudi rode i sa tri glave i stotinu ruku. Svima im je zajedničko: svako ima svoj folder kod mene na D. - Koncert Bill Cobhama i uopšte poboljšanje jazz scene - Exit. Šta ću. Pristrasna sam. Ispred nosa mi. - Preseljenje u novi stan. Na vodu i na istok. - Dva čudna zaljubljivanja. Temeljno ti promene pravac predrasuda. Oooo, da. Naučiš. - Da li da stavim otvaranje bloga. Hm. Ajd nek bude. Ipak neki prijatelji uplovili u moj lajf preko ovog načina komunikacije, stoga blog. - knjiga Visual communication od Jonathan Baldwin-a i Lucienne Roberts - Grčka i letovanje. Ronjanje za sve pare. I biti vrlo glup. - Bicikl. Imroved one. Vrlo korisna sprava. Zaljubljena smrtno u nju. Bolja od YoTuba definitivno. - Neki novi jazz albumi. Ali da ne pravim sad ovde jedan malo oveći spisak. Meni ulepšali godinu. Vrlo! - Nekoliko novih galerija. Niš i Beograd. Odlične. Hvala nekim čikama i tetama koji osim u prostore za butike daju i na neke kvadrate gde se i IMA ŠTA VIDETI. - Jedna nova beba u našem društvu. Prava mala dama. - Jedan odlazak najdraže mi N. u Rusiju. Srećna. - 20 novih slika koje više ne znaju gde da se drže. - Vožnja motora od kojih zastaje dah. U zoru. Africa je zakon. Što se mene tiče. - Zelene narukvice što zveckaju. Iritantne do bola za okolinu, ali kad pretiš prstom sjana audio potpora. - Ljubav roditelja. Vole se ljudi i dalje. Za primer! - Pečenje rakije za pamćenje. - Osnivanje jednog centra za rad sa hendikepiranima u kulturi. .... .... .... - Bila zdrava. |
Slikanje se čini kao divno zabavan posao. Ko je gledao filmovane holywood-ske biografije velikih slikara/umetnika, verovatno je uživao u slobodi i dokonim filozofskim raspravama koje prate svako naslikano platno. Tu sve pršti od ljubavi, strasti, neprospavanih noći, velikih muza, ideja koje će polomiti svet. Čitav jedan univerzum u nekoliko stotina kvadrata (ako se ima sreće), ili u jednu sobu (ako se ima malo manje sreće).
I sve to tako zabavno. Na filmu. Tako zabavno. Jedan od retkih filmova koji se malo izdvajaju od te holivudske veselosti i zabave a srdačno ga preporučujem je Modigliani. (Ujedno jedan od mojih vrlo dragih slikara, a posebno sam srećna zbog poverene uloge gosn. sexipilnom Andy Garciji, koji je i tu briljirao. U svakom slučaju, ako si žensko ne znaš da li da uzdišeš za Garsijom ili Modiglianijem. Plačeš sto posto!) Neću sad ovde navoditi divnog mi Rubljova i neke druge filmove gde se nije toliko lagalo, jer ipak pričam o iluzijama, a za to je poređenje sa holywood-om divota! Nema tu od te tra la la zabave ništa! Samo da se zna. Igra traje do onog momenta dok se uz mahanje onom četkom, valjkom, špahlom, štapom, nogom koja prati muziku, ne dođe do obrisa one često mutne slike/ideje u glavi. Kad bi umetnost stala tu, bila bih mnogo zadovoljna. Ostalo je fizika. I to vrlo vrlo naporna. Mešanje, pranje, struganje, nosanje, razapinjanje, klečanje i po nekoliko sati, sto puta ustajanje iz čučnja, sto puta sedanje na patos, sto puta ustajanje sa patosa, milion puta iznošenje slike u drugu prostoriju (jer imaš malo manje sreće pa nemaš stotine kvadrata), okretanje naopako slike, okretanje naopako sebe, trčanje po skice, pranje četaka, trčanje u farbaru u vrlo nezgodnom momentu sušenja boje, zagorevanje ručka, struganje nanešenog sloja boje koji se ispostavio kao NE VALJA, bacanje četaka na patos uz ispuštanje A U PIČKU MATERINU ŠTA JOŠ FALI, nespavanje, neartikulisano jedenje, još neartikulisanije ispijanje piva, vina, ili šta se već nađe u okolini. Sve je to dragi moji muka. Čupaš kosu. Češeš se prljavim rukama. Istim tim kreneš i da raširiš čist veš. Pa ga, naravno, uključiš opet, s tim da dodaješ sve one odstranjivače tvrdokornih mrlja ovaj put, i definitivno ga pališ na devedeset, koliko god da se pere na četres. Kad bi umetnost stala tu, bila bih mnogo zadovoljna. Ali ponekad! Jer osećaj kad se onako ko posle kopanja kukuruza, umoran obreš pred platnom, pred NEČIM, znojav, potučen, izmučen, gladan, pripit i vrlo prljav, i gledaš svoj porod, ne može se vala meri ni sa jebenim holywood-om! |
Indijski orasi se ugnezdili u moj stomak. Sad to zaliva kafa. Telefon na off samo prešao u meni drago silent stanje. Fiksni i zvonio jednom ali sam se pravila gluva. Kuvam neko silno povrće. I miriše iz kujne. Toplo u gajbi kao na Cubi. Dva prazna bela platna spremna ko jedrenjaci da se voze. Noćas. Odvrnula bass. Razmazala maskaru od popodnevnog kunta. Oladila belo vino. Obula dve različite čarape. Pa malo li je!!! |
E dovatila se i ja te alatke. Personalize. I kalendari, kalkulatori, te prognoze, te igrice i sve ja to nabacila na home page. I desilo se šta. Ne mrdnem dalje od toga! Krenem da googlam, a završim igrajući jebeni mahjong!!! S devizom: KAO KOD KUĆE! |
Svi su u svojim postovima izbacivali neki genijalni recept za ovo ili ono. Za neko brilijant jelo. Čitajući sve te recepte, prvo bi mi kretala voda na usta (to je pod uslovom da neko priloži fotku, a ja čitam post u kapitalizmu u extra gladnom stanju), nakon toga sam pokušavala da namestim usta da izgovorim te nazive jela, a onda bih do kraja recepta, samo slegla ramenima. I rekla: danas ti ne kuvaš ovo! Jer. Ili nemam sve nabrojane sastojke koji se turaju u ta velelepna jela, ili za pola sastojaka nikad čula nisam! Kao svi "mudri" blogeri, tako i ja nisam zapitkivala, "A jelte molim vas, a šta vam je pa sad to"? Ili da postavim recimo jedno zdravorazumsko pitanje: Kako u Srbiji naći sjajnu jegulju? Kako naći jegulju uopšte? (U ovom izostavljam sve ljigave pripadnike čiji su karakteri slični ovoj teško nalazećoj ribetini). Jedva nađem 'leba u Pekabeti kad dolazim s posla! Nećemo se sad juriti i sa jeguljama. Dosta mi je i svinja oko mene. Elem. Nisam kuvala jegulju. Tako da nema brige. Samo nađite leba na vreme. Ali sam zato kuvala NEŠTO. Pa u svoju sveščicu sa receptima možete uneti jedan novi koji se tako i zove: NEŠTO. Nije za mazanje. U zavisnosti od tehnike kuvanja odabraćete i pribor za jelo i tanjire za služenje. Ako se začitate dok se jelo sprema, onda služite u plitkim tanjirima sa viljuškama. A ako baš imate toliko dovoljno vremena da se mlatarate oko šporeta, onda može i neka činijica ili činijetina za gurmane. Čaše, za neko piće je najvažnije da budu čiste. Pakovanje šampinjona stajalo na gornjoj polici friza. Hm. Aj to napolje. Pakovanje buranije isto tako. Mora oba da se spremi inače oba ide u kantu. Rok trajanja više nije ko što nekad bio. Aj i to ću. Ima li onih sastojaka što svi imaju? Luka, soli, ulja, bibera, peršuna, i nekih dodataka. Da ima. Ima li integralnog pirinča. E nema! E jebi ga! Ima neke testenine. Hm. Ima. Aj i to. U šerpu koja je nekad bila ko zna koje boje, sad je od rabljenja sačuvala na sebi sve tragove pohovanja, pečenja, prženja, prskanja koječega, smlatiš jedan luk. Ako je srednji onda jedan. Ako je veći onda pola. Ako je mali, onda dva. To je dovoljna mera. Za jedno pakovanje šampinjona. Valjda svugde isto pakuju te šampinjone, ne znam. Znači luk, šampinjoni. Brzo ih iseći, jer luk je već stavljen. Što znači, ne na sitno. Onako samo prelomiš na dva. Ili na tri ako je šampinjon napredniji primerak. I smlatiš. I gledaš. Da li sa ovim ide buranija? Ne znam. Ali danas ide. Šerpi nemam baš 15 komada. A boranije nemam toliko da upošljavam lonac. Znači da ide. Tresneš i buraniju. I biber. I....ma da, može i peršun. I beli luk. I gledaš malo onu čudnu tamnu boju. Al, ajd bogati, vredi probati. Aha...kesica kečapa ljutog. I to. E da, to znam. 100 gr ljutog kečapa. (sad već zvučim kuvarski). I promešati. Začitati se obavezno. Zejdi Smit - O lepoti. Ali čitati u blizini kuhinje!!! Doći za 15 min do šporeta. Isključiti. Obariti i testo. (svima nam poznatim tehnikama) U ono NEŠTO zveknuti i to! Probati. Mmmmm. Bon apetit! PS. Stvarno ne fotkala tanjir ili šerpu! |
"S kim si takav si." - glasi dobra stara narodna umotvorina. S toga. Deder, da je proverimo. U ovom slučaju zamenica S KIM se palatuje (novom palatalizacijom by me) u S ČIM. 1. Zelena pepeljara. Komada jedan. S leve strane. Na sredini pepeljare naslikan neki improvizovan cvet čudne boje kojoj se sad ne može ući u trag od količine pikavaca u istoj. Vala je ne prala zarad tog podatka. Bar dok se ne popije postkapitalna kafa. (Iako mi se postkoitalna više dopada). 2. Neka crvena pantljika. Još malo levlje. Na zelenom stolu. Pojma se nema čemu je služila, čemu služi i čemu će služiti. Tako prosto raskrečena po stolu, egzistira bez namere da ima funckiju. Mislim da joj nekim mikronskim delom i zavidim. 3. Narandžaste cvike. Tik do ruke. Uz tastaturu. Da, trebale bi biti na nosu. 4. Raskupusana knjiga preko koje nadvijam svoje laktove. Na strani 141. Nije se raspala, što sam je koristila za ubijanje komaraca ili nešto slično. Ne. Jednostavno se više stvari ne poVEZUJU. Pa ni knjige. Mudrost dobijaš u mekom pakovanju, da ne može mekše. Ko lenor. Oplemenjuje. 5. Panasonic telefon. Na bazi. Tiltuje ona lampica. Recharge u toku. Stiglo do drugog podeoka. Siv. Dosadan. Za pozvati taksi i upomoć odličan. I roditelje. Psovke i intimu deliti u četr' oka. Tu ne jebem tehniku. 6. Neko čudo što se zove modem za adsl. Nikako mesto da mu se nađe. Dve lampice na njemu do jajno konstantno usklađene. Crvena i zelena. Ko semafor, stavljaju do znanja, da sve radi. Nema žutu kao ready mode. Ali i to čudo džidži tu na stolu. Btw, da se ne lažemo. Imam ogroman sto. Ponekad u krajnjoj nuždi može da posluži za tranžiranje osrednjeg praseta, ili eventualno ako se dobije napad igranja stonog tenisa na gajbi. S tim, da imam samo jedan reket. 7. Mobilni telefon marke nokia. Čega se taj nije naslušao. Vibrira do jaja. Bukvalno! 8. Crveni mouse marke A4tech. Toliko izlizan i izjeban, da mu se ne može tačno utvrditi boja. Ali ja to znam da je crven. Stoga crven. Optički. I on baca neke svetlosti oko sebe. Jbt. Sve neke stvari pune energije. 9. Pljuge. Pa well, tu su. To je važno. Lucky 100's uvek nađe svoje mesto na ovim prostorima. 10. Tabla za crtanje. I ona svetli. Da. Magija čista. Taj wacom volim ko brata. Pravi muški saradnik. 11. Monitor. Pa dovoljno velik da vidiš ceo svet (ako oćeš), osvežava bolje nego umivanje nekad. Izvor prihoda za ovaj divno rentirani stan. Sabrat. Oblepljen sa onim stikovima više nego pubertetska soba posterima. Širine filmova, formati papira, izvori typografije, knjige za kupiti, diskovi pozajmljeni. Poseta zubaru. Broj telefona. Pojma nemam čiji je. Kao setiću se. Aha. Da kao i uvek. 12. Stolica. Sa pojma nemam koliko točkića. Voza se do jaja po parketu. 13. Tronski dupetom na njoj sedim. Dobro de. Podvijenih nogu. Dele vožnju oba stopala i dupe. Pa ne može još i glava. I eto. S TIM sam. I da. Kafom kojoj se ne zna broj. Gorča. Bez mleka. I što trinaest, došapnu neki ludi numerolog. Pa etotako, jbmt znatiželjnog!!! |
Pošto sam glavu odložila na jedan kraći prinudni odmor (neplaćeni naravno), koristim je samo za farbanje ovih dana. Ovo na glavi, što se modernim imenima zove hair look, došlo do stadijuma da obnovi svoj identitet. Color you know. Frizuru ne posedujem. To je ono što stoji na glavi i čega nema kad staviš belu kapu. Papilotne ne gajim. Ako ih i budem videla nekad u svojoj blizini, saopštavam da ću ih spaliti ili iskoristiti u neke humanije svrhe, a da to nije traćenje vremena na vlasi. Odličan sam zamorčić svim frizerima ovog grada. Ne pravim sranja na stolici. Ne tražim da mi masiraju teme specijalnim kružnim pokretima. Ne zahtevam da se frizer kreće umiljatim tihim tip toe pokretima klompi, jer mene eto boli glava. Ne zakeram za dlake. O ne. Za sve što raste, ne zakeram. Kako želite da vas ošišam? Tako da mogu uvek da imam na glavi nešto čupavo i spremno za izlazak iz kuće za pet minuta. Frizeri vole te rečenice. I vole da me šišaju. I farbaju. Ali ne volim ja njih! Osim jednog. Najboljeg, i moram priznati najskupljeg frizera u ovom gradu, koji je ujedno nenadjebivo najbolji vajar kog poznajem. Šiša trimerom. I po džepu. Deli sa mnom sva govna u toku tok razgovora. I najbolju rakiju iz šteka. Oni koji vole da budu hi, dok im se mlatara makazama oko glave, mogu da pristupe i toj konzumaciji, skroz opušteno. Frizer je car. Ako zapatiš višak alkohola u po bela dana, a daleko ti gajba, i moraš još nešto da obavljaš, uvek si dobrodošao kod njega na kunt. I pljugu. I priču...hoće li svemir sad da se širi ravnomerno, ili ima neka dinamika koja je sve ali nije logična...i šiša bre čovek. Skroz dobro. Ali. Što svoje makaze volim!!! Da se dopravim. Ama, da se na ništa napravim! Valjda hendikep iz detinjstva, da se sve to mora još malo pred ogledalom doterati. Naravno, ako se savlada ona poznata tehnika da uhvatiš svoj pramen kose u ogledalu. Mene to nekad jebe užasno. Sad je tu, držim taj pramen, fiiiiiiiiiiju onim makazama i promašim!!! Da vas ne zaplašim, i to se može naučiti. Biliv mi. Nego color. Juče. Gajba izdanje. Uvek. Kad znaš da slikaš, znaš i da se farbaš. Prosto. Kad ne znaš da slikaš, znaš da se farbaš. Prosto. Ali i to ima neka svoja pravila, koja ja preskočih juče. Preskokom tih istih, danas sam ponosni vlasnik najčudnijeg obličja na svojoj glavi, koje moja keva s ponosom naziva često: ptičije jebalište. Umutila ja to sve na brzaka (sve to radim na brzaka, usput dok radim neke druge stvari na ne brzaka). Omlatila na glavu za minut nad kadom. Nađirala onu kesu što šuška i što ništa ne čuješ, i zavalila se šmekerski da čitam knjigu. Da drrrrrži boja! I da, kao i sa šporetom Čedom. Farba ON, ja OFF. Zaspala. Prosto i jednostavno. Kapitalizam osim plate (vrlo neredovne), deli i umor. I to ko šamare. Budim se. Jel noć? Jeste. Kako i neće biti noć kad noć počinje kad je dan. Koliko je sati? Ne znam. Mrak je. Gde sam? A da. Tu sam. I odjednom čudan zvuk tu negde oko mojih ramena nastao meškoljenjem. Šuškanje. Kesa...what??? Otkud kesa? Aaaaaaaaaaaaaa Glava. Kosa. Boja. Ima li je? Šta je ostalo od mojih vlasi? Trk. Svetlo. Šok. Tuš. Spiraj. Peškir. Stala. Ne smem skinuti. Ko da otkrivam spomenik jbt!!! Idemo na jen dva tri. Tri. Čupavo. Svaka na svoju stranu. Vrlo razjebano. O da. Sexy, pa sad, kako kome. Jesam li dobila ono čupavo što ne moraš da nameštaš ni kad ustaneš iz kreveta. E JESAM! |
< | prosinac, 2006 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv