Feminizam - borba protiv žene
Feministkinje u ratu protiv prirode
POVRATAK OSMOG MARTA
Smiješan bijaše jugokomunistički feminizam, koji je drugaricama prepustio tek jedan jedini od čak punih 365 dana u godini, i one su na to bile ponosne. Kao poslušne partijašice i radnice-udarnice, kao vječno odsutne majke i marljive babe-paklenjače, što će reći rekorderke, heroine abortusa. A od njih još sretniji muškarci, jer toga dana, Osmoga Marta, pod izlikom da čestitaju drugaricama, i nose im darove, nisu baš morali raditi, pa još poneku, oslabljena otpora djelovanjem ića, pića i posvemašnje euforije, u uredu ili na izletu u šumi, možda uspjeli navrat-nanos i zavesti. Ženski osmomart kao macho-orgijanje.
I kada je već osmomartovski cirkus, pod navalom novokomponirane antikomunističke demokracije u duetu s gordom pseudodržavnošću, ustuknuo u zaborav, skupa s valom užurbane jugoljevičarske i titopartizanske restauracije, uz povrat "prvoga maja" (umjesto svibnja!), netko je iz naftalina izvukao i rehabilitirao ogavni upokojeni "osmi mart", koji nikada nije bio ožujak. Netko? Naše slavne feministice - pobačajke i lezbače - što smiono i muževno stupaju u kolonama udruženih neprijatelja hrvatske nacije i države pod zajedničkim nazivnikom Antihrvatska!
I tako nas je opet zapljusnuo vonj mastodontskog, fosiliziranog paleomarksizma pomiješan s ovim svojim kasnim plodovima. Opet nam se ukazala sablast Klare Zetkin i Rose Luxemburg s njihovim judeo-utopijskim egalitarističkim i emancipatornim sekularnim eshatologijama. Što to hoće stare i nove emance, zašto nam ne daju mira? Počelo je još davno sa zahtjevom za većim zaslužbama (jugoslovenski: platama) te za ženskim pravom glasa. Netko me je nekoć upitao jesam li za žensko pravo glasa. Odgovorih: nisam ni za muško. A glede plaća, tradicionalno su one za žene oduvijek bile niže, jer se predpostavljalo da je muškarac (još uvijek bio) glava obitelji, te dakle i njezin uzdržavatelj, baš kao što se do pred neku godinu u Švicarskoj, dok još žene nisu mogle glasovati, smatralo da je muški glas ujedno i glas uime obitelji, pa i malodobnog joj dijela. Još se nije u obitelji bio ugnijezdio crv građanskog, stranačkog rata, pa da primjerice čovjek bira desnicu, žena središnjicu, a potomci im ljevicu.
Feminizmu, bio on liberalan, marksistički, novoljevičarski ili postmoderni, zajedničko je, kao i cjelokupnoj lijevoj ideologiji na čijem tlu niče, nijekanje ljudskih razlika, pa tako i razlika među spolovima. Ljevica je egalitaristička, ona ljude naprosto drži jednakima, a razlike, tamo gdje ih ipak ne može poreći, tumači djelovanjem zloćudnih povijesnih čimbenika, ne drži ih dakle obilježjem Božjega stvorenja i ljudske naravi, nego proizvodom nepravednih zakona, ljudskih uredbi. Za ljevicu, ljudske su razlike naprosto - neprijatelj. Razlike stoga treba ukloniti, nadvladati ili... "dekonstruirati": upravo tako glasi zadnji krik postmodernog neofeminizma, stav po kojemu je ne samo naravno određeni spol (sex), nego i takozvani rod (gender), što ga se drži društvovno uvjetovanim, dostojan poništenja, i ono što ostaje jest jedna od nekoliko samoizabranih spolno-rodnih varijanti, među kojima se pojedini slobodni, autonomni i apsolutni individuum odlučuje posve suvereno, tek prema vlastitim simpatijama.
Sve teme i teze feminizma svode se stoga na prisilnu jednakost ili indiferentnost muško-ženskih razlika, sve one potječu u egalitarizmu, i njemu povratno dovode: plaće i glasovanje spomenuo sam; tu je nebulozno-fantastičan zahtjev za "ravnopravnošću", uključiv absurdne "ženske kvote" - nasilnu pozitivnu diskriminaciju žene; nadalje i osobito, borba protiv patrijarhata i muške dominacije koja se hoće doživjeti kao tiranija (silovanje, nasilje, zloporaba, pornografija...), pa zahtijevano "pravo" na pometnuće (dijete je "moj trbuh") i na kontracepciju (zašto bi žena morala zatrudnjeti, a muškarac ne mora!).
I naše se egocentrične, egotistične i egoistične žene evo opet tuže da su "podzastupljene" u svijetu rada i javnom životu. A nama se pak čini da naprosto vrvi od žena i sfera politike, i pravosuđa (gotovo se i ne vidi više sudca-muškarca), medicine i administracije, estrade i općila. Svakako, ženama nije lako, teško je uskladiti život usputne majke i supruge iz hobija, s onim glavnim, životom zaposlene emance. Ali tomu nisu krivi muškarci i njihova tiranska dominacija, to je skrivio feminizam, ženski kao i onaj izvorni, muški, bila riječ o muškim ideolozima i propovjednicima emancipacije koji su kroz stoljeće i pol postupno, sustavno i temeljito iskvarili nepregledne mase žena diljem planeta, ili o onom muškom udjelu u samoj feministici, koji kroz žensku emancipaciju zapravo teži "oslobođenju" sebe sama.
Zahtjev trenutka stoga je povrat tradicionalne i naravne uloge spolova, kao preduvjet da među njima, umjesto rata spolova, feminističkog rata protiv muškarca, umjesto feminizma i feminizacije i bordelizacije, propasti obitelji i odgoja, uništenja novih naraštaja prepuštenih ulici i televiziji, da dakle među njima ponovno zavlada skladni suživot i međusobno povjerenje i dopunjavanje. Povratak žene u toplo, intimno ozračje obitelji, rehabilitacija žene kao nepatvorene, "full-time" supruge i majke, ne bi ostavili velike štete u područjima tradicionalno muške prevlasti. Emancipirana ili ne, žena nikada nije ostvarila vrhunce u filozofiji, u umjetnosti u znanosti, u politici. Unatoč nedvojbenoj darovitosti nekih iznimnih žena, nisu one dale prvorazredne duhove kakvi su Platon i Nietzsche; apostol Pavao, Buda, Muhamed; Dante, Shakespeare i Goethe; Bach, Händel i Beethoven; Michelangelo i Leonardo da Vinci; Cezar i Aleksandar, Friedrich II von Hohenstaufen, Cromwell i Napoleon Bonaparte... Nema spomena vrijednog ženskog filozofema ili ženske drame, sinfonije. I nije to zato jer bi joj muški tirani branili okušati se na muškim područjima. Nikada im se to u našem kulturnom krugu bijele rase nije moglo zabraniti, pogotovu u ovih stoljeće i pol ženske emancipacije. Ali ni prije: iz rimskoga doba poznato nam je sedamdesetak imena pjesnikinja; jedina koje se poneki od nas još uvijek možemo prisjetiti jest Sulpicija, rimska Sapfo, posve neusporediva s velikim rimskim pjesnicima Vergilijem, Horacijem, Ovidijem; Tibulom ili Katulom.
Kada bi se žena vratila svojemu bogodanom naravnom poslanju, ne bi ni ona sama ništa osobito izgubila, ali svijet gubi gubitkom žene kao žene. Ta valjda više ispunja biti roditeljicom i odgojiteljicom novih ljudskih bića negoli kulučiti kao neka beznačajna saborska zastupnica bez ikakve moći i ugleda, zatrpana tonama besmislenih dokumenata i bezbrojem suvišnih obveza, ili pak umorna i nervozna tipkačica, koju za sitnu plaćicu izrabljuje i iscrpljuje bahati šef. Ili tetica u dječjem vrtiću, koja podiže tuđu djecu umjesto vlastite. A narodi bi i ljudi, muški i ženski, neizmjerno dobili. Obitelj bi se obnovila, opstala bi, narodi bi oživjeli jer bi se rađali i odgajani bi bili novi zdravi naraštaji, nezaposlenosti bi nestalo, plaće bi narasle, pa bi se čak i trivijalni novčarski probitak ubrzo osjetio, već i zato jer ne bi trebalo financirati nezaposlene i jer bi novi naraštaji demografski postupno istisnuli nepregledne mase neproduktivnih parazita-umirovljenika.
Rat protiv osmomartovskog neofeminističkog terora ne može se voditi posebno, odvojeno od sveopće borbe protiv anomije i dekadencije koja je obuzela kasni svijet Zapada. Ta je borba istovjetna s pothvatom uspostave Novoga Eona, sveopće epohe časti i veličine. Ona će nastupiti kada joj, kao i svemu na ovomu svijetu, svijetu vremena, iz same vječnosti nadođe, u vrijeme prodre kairos, kada joj kucne pravi čas. Ali za taj čas moramo biti spremni da ga dočekamo, moramo se za nj oboružati i duhom i mačem. Da ne prohuji mimo nas neprimijećen, neprepoznat.
Votransec
Istok ili Zapad?
"Zapadna civilizacija smutuje pamet, truje srce i ubija nam život"
Dr. Ante Starčević
Istok: red, čistoća, sigurnost
Zapad: materijalizam, hedonizam, dekadencija
„Mi znamo, da su sve velike kulture istočno od nas. Mi znamo, da samo velike kulture imaju dubinu i trajnost. Mi smo nosioci jedne velike kulture i time braća sviju onih, koji kao mi nose veliku časnu i snažnu baštinu. Zapad je bez vjere, Istok je vjeran. Narodi Zapada imaju razum za novac, ali nemaju dušu. Znaju za zlato i njegovu korist, ali neznaju ništo o duševnim moćima, koje su nepotkupljive i veće od svakog razuma. Narodi Istoka vjeruju u nepromjenljive sile, kojima se osjećaju lojalni, iz kojih njihova vrsta potječe i kojim se vraćaju, kada dođe vrijeme. Nijemac pripada Istoku a ne Zapadu.“
Friedrich Hilscher, mislioac konzervativne revolucije
Nacionalizam
"Pravedni poredak kršćanskog milosrđa ne zabranjuje opravdanu ljubav prema Domovini ni nacionalizam, naprotiv; ono ga kontrolira, posvećuje i oživljava."
Papa Pio XI (Caritate Christi compulsi)
Ako pripadamo svome narodu zborom i tvorom, onda smo nacionalisti, a ako smo nacionalisti,onda ćemo se i izjaviti nacionalistima.
Iz rieči nacija izvodi se pojam nacionalizam. Zamislimo kako je bezsmislena borba čitavih ideologija i masa protiv nacionalizma, kad je nacionalizam nešto tako prirodna, nacionalizam se dade matematički izvesti, logičko dokazati i grafički prikazati, a ipak ljudi tvrde da je nacionalizam izmišljotina, i da je, što je još gore, nacionalizam zabluda. Ljudi tvrde da će nacionalizam proći.
Nacionalizam nije ništa drugo, nego samo do kraja dozrela spoznaja o samome sebi. Diete sebe ne pozna. Diete govori o sebi u trećem licu, diete stane pred ogledalo i misli da je pred njim lutka ili uobće nikako ne reagira na onu fiktivnu sliku u ogledalu. Narod se pak isto tako duševno razvija kao i diete. I narod nije zreo već od onog časa kako je nastao i narod treba da malo po malo upoznaje sama sebe. U onom času kad je narod sam sebe podpuno upoznao, on nije mogao postati internacionalan ili anacionalan, antinacionalan, nego samo nacionalan. Prema tome i svaki pojedinac jednog samog sebe svjestnog naroda nužno postaje nacionalist, a ne internacionalist, ili antinacionalist. To dakako vriedi u onom slučaju ako je duševni razvoj normalan.
Što hoće taj nacionalizam, o kojem nam toliko govore i s kojim smo se neki podpunoma sprijateljili, neki polovično, a neki nikako? Što hoće nacionalizam, koji je na kraju krajeva ipak tako prirodan, i koji tako neposredno proizlazi iz duševnog razvoja narodnih, zajednica na svietu? I opet iz s me rieči nacionalizam proizlazi što nacionalizam hoće. On hoće samo jedno: sačuvati svoju naciju, i omogućiti joj život podnajboljim uvjetima. I ništa više. Nacionalizam ne uključuje imperijalizam i expansionizam, ne uključuje mržnju na neki drugi narod, ako je izpravan, prirodan i logično shvaćeni nacionalizam. Ako ja ljubim svoju porodicu, ne znam po kakvoj logici bi iz toga nužno proizlazilo da mrzim svaku drugu porodicu, koju znam ili ne znam. Narod je porodica, pa ako ju ljubim svoj narod, iz toga još nikako ne proizlazi da moram mrziti onaj narod, koji je s lieva ili desna od mene, koji je izpred ili iza mene, ja ne kažem da nacionalističke ideologije nisu propovjedale mržnju, ne kažem takodjer da ti nacionalisti nisu doprinjeli i težkih pogrešaka, koje uostalom danas izplaćuju, ali to je sve "ab usus", to je sve zloupotreba. Vi znate da je jedna konstatacija rimskoga prava,koje je još i danas najsavršenije na svietu, "Argumentatie ex abuso non valent". - dokaz iz zloupotrebe ne vriedi."
Kad je svemu tome tako, pitamo se, kako da se onda mi pojedinci ponesemo prema nacionalizmu, treba li da budemo nacionalisti ili ne? Može li postojati jedan oblik nacionalizma, ili dva, tri, ili deset, na izbor? Pitat ćemo se dali nam stoji na volju biti nacionalistima ili da to ne budemo, pa da ipak i u tom slučaju budemo dobri Hrvati?
Stoji samo jedno,netko može biti dobar Hrvat, a da zato svejedno daje više izjava: ja nisam nacionalist, ja sam demokrat. To može biti, ali ako netko mišlju, rječju i djelom pripada Hrvatskoj, onda je on nacionalist makar to i ne zna. To je ono gdje treba možda ljudi malo prosvjetliti. Ne tvrdimo da ne valjaju oni ljudi, koji se nisu puno bavili s ideoložkim i teoretskim stranama pitanja svojih odnosa prema narodu i domovini. Može medju takovima biti izvrstnih ljudi, mogu štoviše za svoj narod i svoju domovinu više značiti nego oni vikači koji su sa svojim temperamentom i neobuzdanošću možda svojoj domovini i svome narodu učinili više zla, nego dobra, ali su ipak u svakoj zgodi, i čineći dobro i zlo izjavili da su oni nacionalisti. Može i to biti. Ali ipak zato i pored tog stoji potreba da se mi kao ljudi, kojima je povjerena jedna neobično važna zadaća, pitamo, kako to s nama stoji u pogledu nacionalizma? Jesmo li si mi svjestni što hoće taj nacionalizam, jesmo li si svjestni da ako smo izpravni Hrvati, ipak smo nacionalisti, bez obzira na to dali mi to izjavljujemo ili ne? Ako smo izpravni Hrvati, onda nemamo ništa protiv toga da nas neko nazivlje hrvatskim nacionalistima, i onda moramo imati i dovoljno snage i muževnosti, izjaviti se hrvatskim nacionalistima.
Kako vidite, čitav je taj problem zapravo vrlo jednostavan, pa se jedan zaključak neposredno i trajno izvodi iz drugoga. Ako sa svega toga obrišete prašinu, što su je uzvitlale razne promičbe, i ako u sve to pogledate mirno, onda opažate da tu nema nikakovih težkoća, da se tu naprosto nema čemu čovjek domišljavati, jer je sve to jasno. Ako pripadamo svome narodu zborom i tvorom, onda smo nacionalisti, a ako smo nacionalisti,onda ćemo se i izjaviti nacionalistima.Sada preostaje još samo treće: Ako smo nacionalisti i ako smo se izjavili nacionalistima, onda povlačimo i konsekvencije.
I zbog ovoga trećega ljudi se ne izjavljuju nacionalistima.
Kad čovjek ne zna gledati, onda je sliep kod očiju, kad čovjek ne uvidi najočiglednije i najevidentnije stvari, onda je uzalud upozoravati ga na daljinu, na ono što je u daljini još nejasno i zamagleno, jer on ne vidi niti ono što je pred njime. Uzalud je dakle ljudima koji su recimo nacionalnih pogleda, ali još nisu sami sebi na čistu, govoriti da treba živjeti za budućnost, da se mora raditi za pokoljenja koja dolaze, da treba našim potomstvima ostvariti jedan bolji i sretniji život.Sve to nema nikakova smisla za ljude, koji sami sebi ne poznaju kuće i ne vide ono što im je pred očima. Tko ne vidi da je svako gradjenje bezsmisleno koje ne počinje od temelja. Pogledajte sebe kao čovjeka i kao ličnost, pa je isto tako bezsmisleno ako ne upoznamo svaki pretinac svoje duše i svoga srca, ako ne vidimo čega nedostaje u pojedinim od tih pretinaca, ako ne vidimo koji je od tih pretinaca prazan. Ako je prazan onaj pretinac srca u kojem treba čvrsto i neizkorjenjivo stanovati moj vlastiti narod, onda je zapravo i zaludu sve ono što radim i što možda savršeno i savjestno radim, jer u trenutku ozbiljne kušnje, ja ću zatajiti.
Gospodo, a mi nismo djeca da ćemo jedan drugome govoriti gdje je još taj trenutak. On je možda pred vratima. Na muci se poznaju junaci -tako je narod izrekao ovu misao.
Zato zbog ovakovih pogleda jednima je ljudima čast biti hrvatski nacionalist, a drugi se to boje biti. No strah je vrlina kukavica i tkogod se boji izjaviti "Ja sam Hrvat", danas sutra ili za 10 godina, dokle god bude živio, i za tu izjavu riskirati sve što ima i na kraju sama sebe, tkogod se boji to učiniti, taj je kukavica, a kukavica nije podpun čovjek, to je polučovjek, izpod-čovjek, "Untermensch".
Mi moramo nositi nešto u sebi. "Nemo dat quo non habet - nitko ne daje onoga Čega nema" Kako možemo odgojiti domoradnika za čestitog Hrvata, ako ja to sam nisam. Nije dovoljno da ja mehanički, kako me je majka ili ne znam tko za malih nogu naučio, samo ponavljam, "ja sam Hrvat". To nije dovoljno. Vi sami vidite da se traži nešto više, nešto puno više. Nacionalizam nije samo jedno osvjedočenje koje nužno nosi u sebi svaki izpravan pripadnik svoga naroda, nego je u jednom dielu ideologija koja razpravlja o našem ponašanju u životu. Dopustite malo čudnu uzporedbu: nacionalizam je bonton iz kojeg se učimo kako se treba ponašati prema svome vlastitome narodu.
Zabrana peticije za očuvanje suverene Hrvatske
PETICIJA HRVATSKIH DOMOLJUBA ZA :
OČUVANJE SLOBODNE I SUVERENE DRŽAVE HRVATSKE,
PROTIV ULASKA U BILO KOJE INTEGRACIJE KOJE ZADIRU U SUVERENOST
(Sramotno ponašanje poglavarstva Grada Zagreba : Moj zahtjev za dodjelu lokacije na Trg B.J. za ovu peticiju odbijen i dodijeljen na Zrinjevcu jer je Trg za druga događanja – čisti komunjarski mentalitet Bandića i poslušnika oko njega )
Poštovani hrvatski domoljubi,
ovo je krajnje sudbonosno vrijeme u kojem nam protivnici naše katoličke vjere i krvavo stečene državnosti žele oduzeti državnost i istrgnuti kršćanske korijene, kao što to čine u toj protu-ljudskoj, protu-kršćanskoj i protu-prirodnoj integraciji moćnika a ne naroda, zvanoj Eu.
Stoga usrdno i vapijuće pozivamo sve hrvatske domoljube u Crkvi i društvu, strankama i udrugama, vojsci i policiji, brojnim državnim institucijama da svojim potpisom i vidnom potporom svrstaju se u čuvare hrvatske državnosti za koju su mnogi branitelji dali svoje živote ne samo u ovom, Obrambenom -Domovinskom ratu, već tijekom duge hrvatske povijesti.
Aktualna izdajnička i sluganska vlast i tzv. opozicija žele nas isporučiti bjelosvjetskim moćnicima za svoje sebične i protuhrvatske interese, a time ujedno poniziti i zatrti sve hrvatske branitelje, žive i mrtve, kao što to čine već dugi niz godina.
Ako se prepustimo, zašutimo i podlegnemo njihovim lažima i obmanama o Eu kao i o novoj Balkanskoj integraciji, doprinijeti ćemo brzom nestanku hrvatske opstojnosti, koju smo u svim epohama uspjeli očuvati, zahvaljujući našoj katoličkoj vjeri, hrabrosti, upornosti i strpljivosti svih povijesnih naraštaja.
Želja je svih nas domoljuba da se ova Peticija proširi diljem Hrvatske, Domovinske i iseljene i da zajedno ujedinimo snage oko tog jedinog strateškog cilja:
OČUVANJA SLOBODNE I SUVERENE DRŽAVE HRVATSKE ZA SADAŠNJE I SVE BUDUĆE GENERACIJE, KAO ŠTO SU NAMA PODARILE I SVE ONE GENERACIJE IZ PROŠLOSTI, KRVLJU I SUZAMA, MOLITVOM I ŽRTVAMA!!!
Naša zajednička akcija Peticijom započinje na Trgu Bana Jelačića u utorak ,27.rujna 2011. u jutarnjim satima i svi koji žele potpisati i dati svoj osobni doprinos u volontiranju i drugim oblicima pomoći neka dođu na Trg B.J. gdje će dobiti sve dodatne informacije. Ono što nas posebice raduje jest da će u tome sudjelovati od samog početka HSP, a daj Bože da se tome priključe i sve ostale Domoljubne stranke, udruge i pojedinci, jer je preostalo vrlo malo vremena, svega dva mjeseca. Zato hrabro i s nadom u srcu dođite i dajte svoj obol za vječnu i jedinu Hrvatsku.
BOG I HRVATI !!!
Zagreb, 10.rujna 2011.
Inicijatori : Svi koji žele očuvati slobodnu i suverenu državu Hrvatsku!!!
Tekst sročio: Josip Kokić
Napomena: Peticija će biti vjerodostojno predočena javnosti i biti poticaj
savjesti i odgovornosti u cilju očuvanja Lijepe naše, kako bi
na referendumu znali reći, Ne u Eu – volim Hrvatsku!!!
Poruka svim klericima Domovinske i iseljene Hrvatske da uvijek imaju na umu ove riječi dvojice časnih kardinala, Stepinca i Kuharića i da ih slijede u svojem pozivu i poslanju !!!
Riječi kardinala Stepinca :
Ako mi, u koje gleda narod ostanemo uspravni u svojem dostojanstvu, teško ćemo stradati, ali ćemo sačuvati narod. Ako li pak popustimo, spasit ćemo sebe, ali ćemo izgubiti narod !!!
Riječi kardinala Kuharića :
Ima istina od kojih se ne može i ne smije odstupiti, ima granica na kojima se mora stati, ima položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti !!!
Poštovani hrvatski žitelji,
ako date potporu ovoj peticiji svojim potpisom, ostat će te na braniku Hrvatske u cilju očuvanja opstojnosti slobodne i suverene države Hrvatske. Biti će te istinski hrvatski sinovi i kćeri!!!
Ako u ovom sudbonosnom vremenu,
mnogo gorem od onog 1918 godine, ostanete pasivni, naivni u vjerovanju lažima i obmanama koje dolaze iz Eu i tzv. naših vlasti i ne date potporu istinskoj hrvatskoj opstojnosti, postat će te izdajnici naroda i države a na štetu i sramotu naraštaja koji dolaze. Zar se želite naći na tom sudbonosnom popisu, vjerujem da ne želite???!!!
Sotonine sile srušile Gaddafija
Europska Unija i Amerika duguju Libijskoj državi 200 milijardi dolara
za isporučenu naftu.
2012 godine ističu koncesije velikih naftnih kompanija koje polažu
pravo na Libijsku naftu.
Gadafi je zatražio vraćanje duga i zaprijetio je ...da će u suprotnom
sklopiti međudržavne ugovore
s drugim zemljama i kompanijama. Zbog toga je došlo do ovog neviđenog
razaranje Libije. Je li libijski građanin imao razloga buniti se protiv režima Muamera el
Gadafija? Mislim da nije.
Ako gledamo standard libijskog naroda i povlastice koje im pruža
država imali su vrlo lijep i lagodan život. Živjeli su kao mali bogovi. Libija ima 6,5 miliona stanovnika, a ima 14 miliona registriranih automobila. Ako neko hoće studirati u bilo kojoj državi u svijetu on podnosi molbu i
država mu osigurava stan, hranu, automobil, besplatno školovanje i
mjesečnu stipendiju od 2300 dolara.
U Libiji se ne plaća voda, struja, plin i porez, a krediti se daju bez
kamata. Ako u roku od pet godina
ne možete vratiti kredit, država ga otpisuje ili vraća za vas. Ako
hoćete kupiti auto vi dajete 20-30% od cijene,
a ostalo dotira država. U Libiji za 10 dolara možete kupiti 85 litara
benzina ili nafte. U Libiji je hrana
gotovo besplatna, 10kg kruha košta 0,15 dolara. U Libiji njihovi
građani ne rade fizičke poslove, sve su stranci.
Živila sam 10 godina u Libiji po raznim gradovima i nikada nisam vidila
ni jednog prosjaka na ulici.
Libijci ne idu raditi po bijelom svijetu jer za to nemaju potrebe. U
Libiji ni jedan građanin nije izbačen ili mu
je oduzet stan ili auto zato što nije mogao vratiti kredit, što nije
rijedak slučaj po ovim takozvanim
demokratskim zemljama koje su se okomile na Libiju. Iskreno, žalim
Libijski narod jer će se pretvoriti u
najamnu radnu snagu, raditi za 100 dolara i gdje će im ove povlastice
biti sve ukin ute, a o lagodnom životu
kakav su živjeli moći će samo sanjati. Par činjenica o životu u Libiji
pod Gadafijem: - beskamatni krediti;
u toku studiranja prima se prosječna plaća za to zanimanje; - ako ne
nađeš posao nakon završenog fakulteta,
država plaća kao da radiš u struci; - po stupanju u bračnu zajednicu,
država poklanja stan ili kuću;
- kupovina vozila po tvorničkoj cijeni; - nikome ne duguju ni centa; -
Europska Unija i Amerika duguju
Libijskoj državi 200 milijardi dolara; - besplatno zdravstvo
(medicinska sestra na svakog pacijenta) i obrazovanje;
- 25% ljudi visoko obrazovano. Da li je to dovoljno činjenica za
razaranje Libije?
Prof. Dr. Sc. Vjekoslava Sankovic Simcic, MArch.
President of ICOMOS in BiH
Emerika Bluma 7/III
71000 Sarajevo
Bosnia and Herzegovina
NACIONALNA DESNICA - OPASNOST ZA TOTALITARNE EU-BIROKRATE
Knjiga austrijskih autora Gregora Mayera i Bernharda Odehnala "Aufmarsch - Die rechte Gefahr aus Osteuropa", (Postroj - Desničarska opasnost iz istočne Europe), je sažeta negativnim interpretacijama domoljubnih, nacionalnih i desnih stranaka i organizacija, iz istočne Europe.
Uz Knjige s takvom i sličnom tematikom koje se godinama prodaju i tiskaju u zemljama zapadne Europe, poglavito Njemačkoj i Austriji, emitiraju i snimaju se razne televizijske emisije i dokumentarni filmovi. Isto tako se emitiraju razni prilozi tijekom programa službenih vijesti na državnim i privatnim televizijskim postajama. No u ovoj knjizi se vodi riječ o nacionalnim pokretima, njihovom razvoju i aktualnim zbivanjima prethodnih godina na području istočne Europe. Prožeta je neoliberalnim duhom autora, koja želi čitatelju paranoično dokazati moguću opasnost razvoja nacionalnih snaga iz istočno europskih zemalja kao sto su Mađarska, Češka, Slovačka, Hrvatska, Srbija i Bugarska, te ih striktno plasira u izrazito desničarsko-populistički politički spektar.
Zanimljiv je odlomak koji se bavi Hrvatskom, u kojem se među ostalim predsjednika HČSP-a g. Josipa Miljka iz Zagreba, oslovljava kao "nesimpatičnu osobu s brkovima" koja prakticira ustašku i antisemitsku retoriku. Sugeracijom da je HSP iz 1990-ih stranka militantnog neofašističkog karaktera, te prozivanjem Marka Perkovića Thompsona antisemitskim skladateljem i oslovljavanjem hrvatskih generala "ratnim zločincima" samo su neke od upečatljivih krivih interpretacija. Opću nacionalnu opciju u Hrvatskoj se posmatra kroz negaciju holokausta, mitomaniju, huliganizam, nasilje, antisemitizam, ksenofobiju i klerofašizam.
Ignorirajući stvarne povijesne okolnosti u kojem se uz pojedine narode nalazio i hrvatski narod i hrvatsko društvo, tijekom posljednjih godina.
Samu proizvodnju takvih multimedijalnih ili tiskanih proizvoda, u više slučajeva financiraju ili sufinanciraju najviši državni organi i institucije. Najizrazitiji primjer je SR Njemačka koja desetljećima, poglavito nakon ujedinjena s DDR-om vodi institucionalnu borbu protiv opće desnice. Netolerancijom i ignorancijom nacionalnih težnji, suspendira, klasificira i drastično sankcionira pojedine predvodnike ili skupine tih težnji. Drugačiji svjetonazor u EU-u ideološki nije prihvatljiv, kategorički ga se pokušava suzbiti.
Iskreni nacionalisti i časni ljudi bi se trebali zapitati kako se snaći i kako nositi u takvom uređaju društvenog života, koji se u zemljama članicama Europske unije (EU) iz dana u dan pogoršavaju i zaoštravaju.
Hrvati i Hrvatice zapitajte se već sada!
David Dado Jambrak
Pederi, u ratu protiv znanosti!
Lezbijska grupa "Kontra" i Centar za prava seksualnih i rodnih manjina "Iskorak" pokrenuli su kod Hrvatske psihološke komore postupke protiv našeg autora Alena Peruška. Kao i inače, postupaju te udruge prema uzoru srodnih na srodne udruge na Zapadu; u ovom slučaju vrše pritisak na psihološku struku, na način kako to već desetljećima čine i u zapadnim zemljama. Cilj je "začepiti usta" onim psiholozima koji nisu dio "LGBT lobija", kako bi na javnoj i stručnoj sceni ostali govoriti o problematici homoseksualizma samo oni psiholozi, koji "propovijedaju" teze za koje se zalažu LGBT udruge.
U nastavku objavljujemo tekst otvorenog pisma, koje je tim povodom naše uredništvo uputilo Hrvatskoj psihološkoj komori.
Udruga „Katolik“
Bartolići 9
10 000 Z A G R E B
HRVATSKA PSIHOLOŠKA KOMORA
Drniška 20
10 000 Z A G R E B
- Predsjednik HPK Hrvoje Gligora
- Etički odbor HPK
O T V O R E N O P I S M O
Poštovani,
od našega autora Alena Peruška saznajemo da je sa strane Lezbijske grupe Kontra i Iskorak – Centra za prava seksualnih i rodnih manjina izjavljena protiv njega disciplinska prijava kod Hrvatske psihološke komore, čiji je A. Peruško član. Također je Etički odbor Hrvatske psihološke komore – potaknut prijavom tih udruga – našeg autora već i pozvao na razgovor, te mu je najavljeno da će se Etički odbor očitovati o članku „Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta“, koji je objavljen na našim web – stranicama.
Kao nakladnik gore navedenog članka, upućuje Udruga „Katolik“ ovo otvoreno pismo predsjedniku HPK i Etičkoj komisiji HPK, u svrhu zaštite prava naše udruge i prava našega autora Alena Peruška – zajamčenih člankom 3. Zakona o elektroničkim medijima (sloboda izražavanja i programska sloboda), kao i čl. 38., 40. i 68. Ustava RH, čl. 7. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, te čl. 9. i 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
I. O ČLANKU
Naš autor i vaš član Alen Peruško je objavio članak „Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta“ koristeći Ustavom zajamčene slobode govora, misli i kulturnog stvaralaštva. Pri tome on faktografski nije izrekao nikakvih neistina - čak nisu niti predstavnici udruga koji su sastavljali disciplinsku prijavu uspjeli pronaći takvih nepravilnosti. Članak u svakom pogledu odgovara zahtjevima koji vrijede za formu publicističkog novinarstva, gdje se baš zahtjeva jedan spoj stručnog znanja autora, točnosti u iznošenju činjenica i referenci, te otvorenosti u iznošenju autorovih vrijednosnih sudova.
Napominjemo kako članak sadrži precizan opis stajališta Katoličke Crkve u toj materiji i prikaz doktrine kojom se u zdravstvenim ustanovama u vlasništvu Katoličke Crkve u Sjedinjenim Američkim Državama vode kod pružanja psihološke i druge zdravstvene pomoći osobama sa istospolnim seksualnim porivima. Također se daje prikaz stajališta onog dijela psihološke i psihijatrijske struke u zemljama Zapada, koji se zalaže za „tezu“ da je homoseksualizam bolest u svim situacijama i pod svim uvjetima.
Stajališta tog dijela psihološke i psihijatrijske struke su, inače, već dugi niz godina učinjena dostupnima najširoj javnosti putem web – stranica udruge NARTH iz Sjedinjenih američkih država, gdje se može čitati vrlo veliki broj znanstvenih, stručnih i publicističkih tekstova o toj tematici – uključujući tu i „Handbook of Therapy for Unwanted Homosexual Attraction“ (grupa autora) iz 2009. Moramo uočiti da niti autori gore naznačenih tekstova (psiholozi i psihijatri), niti njihovi izdavači nisu postali predmetom „discipliniranja“ u SAD, niti igdje drugdje. Nisu, zapravo, niti u Hrvatskoj bili disciplinirani stručnjaci iz tih struka, koji su uzeli učešća na Okruglom stolu Hrvatske biskupske konferencije „Homoseksualnost – stanje ili opredjeljenje“ iz studenog 2002. godine.
II. O NASTOJANJIMA LBGT UDRUGA
Također moramo opaziti da „LGBT“ udruge maksimalno koriste standarde slobode govora radi izražavanja i promicanja svojih u javnosti nepopularnih stajališta. Sada, međutim, traže od HPK da „stane na kraj“ iznošenju suprotnih stajališta – čim netko (u ovom slučaju naš autor i vaš član Alen Peruško) izrazi svoje mišljenje, koje „slučajno“ dijeli većina hrvatskog (i svjetskog) stanovništva.
Smatram da bismo barem mi u Hrvatskoj mogli znati prepoznati te (neo)marksističke obrasce indoktrinacije, gdje se najprije nastoji ishoditi donošenje zakona koji su daleko „ispred“ javnog mnijenja, a onda se kombinacijom jednostrane propagande i onemogućavanja izražavanja suprotnih stavova nastoji (de)formirati javnost tako da – možda i nakon mnogo desetljeća – naposljetku podržava stavove te ideologije. Kažemo „barem mi u Hrvatskoj“, jer nisu narodi, intelektualne i političke elite SAD i drugih zapadnih zemalja imale prilike osjetiti na vlastitoj koži sve „blagodati“ marksističkog nastojanja „da se svijet učini boljim“.
Također nalazimo shodnim uputiti na ovu ideološku sastavnicu djelovanja LGBT udruga, jer članak našeg autora upravo počinje opširnijim prikazom djelovanja pristalica neomarksističke ideologije, čiji metafizički nazori teže svakoj vrsti „emancipacije“ čovjeka, uključivo „emancipaciju“ od biološke reprodukcije i obveza prema djeci (abortus), od spola u kojem je čovjek rođen („gender ideologija“) i naposljetku od života samoga (eutanazija).
Zaključno, smatramo da je etička dužnost Hrvatske psihološke komore – kao i svakog drugog segmenta građanskog društva – da zaštiti svoje članstvo i cjelokupnu javnost od neprincipijelnih pritisaka usmjerenih na deformiranje stručnih i znanstvenih kriterija, te javnog mnijenja u svrhu postizanja političkih ciljeva LGBT udruga, ili bilo kojih drugih društvenih grupa. Nije, naime, dopustivo pravnim, medijskim, političkim ili drugim manipulacijama postizati proizvoljno odabrane ciljeve jedne posebne društvene grupacije – kao što npr. znamo da „LGBT zajednica“ na nekim mjestima uspijeva postići da psiholozi „pomažu“ djeci i mladima čija spolnost nije do kraja formirana i koji imaju problema sa spolnom identifikacijom na način da dodatno promoviraju njihovu sklonost istom spolu, povećavajući na taj način brojnost „LBGT zajednice“. Ovakva je aktivnost dijela psihološke struke u izravnoj suprotnosti sa uputama Svjetske zdravstvene organizacije i nema uporišta u znanstvenim istraživanjima, izuzev u člancima i radovima koje objavljuju aktivisti LGBT udruga (a koji su aktivisti po struci psiholozi ili psihijatri) u zapadnim zemljama.
III. O SLOBODI IZRAŽAVANJA ZA SVE
Nadam se da Naslov sagledava, da će uvijek postojati stanoviti broj društvenih grupacija koja se sa gore navedenim vrstama tobožnje „emancipacije“ neće slagati, i da će među tim grupama očito uvijek biti vjerska zajednica koja je većinska u Republici Hrvatskoj. Također se nadam da će se Naslov oduprijeti pokušaju instrumentalizacije Hrvatske psihološke komore kao nekakvog bastiona neomarksističke i „LGBT“ propagande u Hrvatskoj.
To ne bi bilo nepravilno samo zato što su „pro – gay“ stavovi u Hrvatskoj iznimno nepopularni, nego u prvom redu zato što – sve ako se u toj propagandi osobito zauzmu homoseksualci koji su po struci psiholozi i pristalice neomarksističke i srodnih ideologija – takva propagandna nastojanja nužno moraju zanemariti činjenicu da je Međunarodnom klasifikacijom bolesti Svjetske zdravstvene organizacije transseksualizam posve jasno klasificiran kao duševni poremećaj, da je kao duševni poremećaj kojega treba liječiti naznačen poremećaj uloge spola u djetinjstvu (te se terapija djece sa istospolnim porivima ne smije smatrati za zlostavljanje djece, kako vole tvrditi LGBT udruge), a da se pod nazivom „egodistonička spolna orijentacija“ dijagnosticira duševni poremećaj kod svakog homoseksualca ili druge osobe sa istospolnim porivima, uz banalni uvjet da pacijent izrazi želju da ga se liječi.
Stoga proizlazi da bi „zauzimanje strane“ u ovom sporu idejne - a samo u manjoj mjeri stručne - naravi dovelo Hrvatsku psihološku komoru u situaciju u kojoj je American Psichologycal Association dovedena od strane svoje bivše predsjednice Sharon Stephens Brehm, koja je za 2007. god. za pitanja vezana uz homoseksualizam uspjela oformiti „Task Force“ sastavljen isključivo od stručnjaka koji su pro – gay aktivisti, a uglavnom su i javno deklarirani homoseksualci i lezbijke (sve ako takvi među američkim psiholozima ne predstavljaju nikakvu većinu)1. Potom taj „Task Force“ sastavlja u ime APA dokumente koje konzultiraju članovi Etičkog odbora Hrvatske psihološke komore, a gdje se djecu sa evidentnim poremećajem uloge spola u djetinjstvu (koji je u američkom Diagostic Statistical Manual „šifriran“ brojem 302.6, a u MKB šifrom 64.2) naziva „sexual minority children“2. Tako pro – gay aktivisti u redovima psihologa djecu sa klasificiranim psihološkim poremećajima (kojoj su psiholozi dužni pomoći, po mogućnosti na način da budu naposljetku oslobođena psihološkog poremećaja) „promoviraju“ u nekakvu političku „seksualnu manjinu“, kojoj se mora pristupati na način da se ne bi slučajno uvrijedili drugi članovi te „seksualne manjine“ (to jest, LGBT udruge) kojoj tobože pripadaju ta djeca. Na taj način se na jednoj razini objektivne stvarnosti djeca sa poremećajem uloge spola u djetinjstvu „oduzimaju“ iz djelokruga vlastitih obitelji i stavljaju u djelokrug „LGBT udruga“ – čiji članovi iskreno vjeruju da je u najboljem interesu te djece da postanu pripadnicima „LBGT zajednice“.
Također je pripremio „Task Force“ za APA (u istom dokumentu) izjavu kojom psihološka struka u Americi iznosi da su istospolni porivi i čini „normalne i pozitivne varijacije ljudske seksualnosti“ – što uopće nije pitanje stručnog izučavanja, nego stav metafizičkog (kada govorimo o pitanjima religije) i ideološkog (kada govorimo o pitanjima politike) reda. Pri tome su pro – gay aktivisti u sastavu „Task Force“ morali biti savršeno svjesni da svojim kolegama u struci podvaljuju jedno ideološko (a ne stručno, niti znanstveno) stajalište koje je u zavadi sa metafizičkim i idejnim stavovima velike većine svjetskog stanovništa i gotovo svih glavnih vjerskih zajednica3; pri tome struka nije prethodno odustala od klasificiranja cijelog niza istospolnih poriva kao mentalnih poremećaja, te pro – gay „Task Force“ na taj način „ispod žita“ poduzima korake kako bi stručnu i opću javnost uvjerila kako psihološka struka smatra normalnim porive koji su zapravo klasificirani kao psihička oboljenja.
Kako smo gore već naveli, pripadnici Udruge „Katolik“ i autori na portalu „katolik.hr“ iskreno vjeruju da u ovoj – i mnogim drugim stvarima – uvjerenja pobornika „LGBT ideologije“ (pa tako niti američkih pro – gay aktivista koji su ujedno psiholozi) nisu ispravna. Zakon nam daje pravo da takva svoja uvjerenja – u kojima smo sve, samo ne usamljeni – na javan način izražavamo.
Ovime iskazujemo odlučnost da se u javnosti zalažemo za naša uvjerenja.
IV. O POTREBI DA SE OSIGURA URAVNOTEŽEN PRISTUP U ETIČKIM RASPRAVAMA U HPK
Gore u ovom dopisu je upućeno na lošu praksu APA, koja je dopustila da jedna grupa pro – gay aktivista iznosi svoja stajališta o terapiji osoba sa istospolnom sklonošću, pozivajući se na tu psihološku asocijaciju.
Smatramo više nego očitim da Etički odbor HPK treba u svojem radu potaknutom od strane Udruga „Iskorak“ i „Kontra“ osigurati učešće također i onih hrvatskih stručnjaka, koji se zalažu za terapiju homoseksualizma, i koji će u najmanju ruku znati napraviti kritični odmak od raznih „deklaracija“ koje u SAD i drugdje pripremaju stručnjaci koji podržavaju „LGBT ideologiju“ i čiji tekstovi manje – više slijede obrazac koji smo u Hrvatskoj desetljećima mogli vidjeti kod stručnjaka koji su pripadali marksističkoj ideologiji: naime da tobože znanost dokazuje da je „naša“ ideologija ispravna i pobjednička, pa je onda „neznanstveno“ tvrditi da bi npr. Kanada mogla biti demokratičnija od „države radničke klase“ ili da kapitalistički privredni sustav može imati ikakvih prednosti pred samoupravnim socijalizmom. Ili, kada su u pitanju stavovi LGBT udruga, iznijeti notornu činjenicu da je život homoseksualnih osoba težak i njihovo objektivno stanje nezavidno, bez obzira koliko liberalnosti od društvene zajednice u kojoj žive uspiju ishoditi. Pravi stručni i znanstveni stav je čak i u vrijeme „diktature proletarijata“ odbacivao takva kvaziznanstvena stajališta; u vrijeme kada u Hrvatskoj doista nemamo nikakvu diktaturu, još manje ima razloga da Hrvatska psihološka komora samu sebe čini žrtvom sličnih kvaziznanstvenih ideologizacija, koje proistječu od LGBT udruga i njihovih pobornika među stručnjacima i znanstvenicima.
Više smo nego sigurni, da ne mora Udruga Katolik „prokazivati“ imena hrvatskih psihologa i psihijatara koji misle da duševne poremećaje kategorizirane u MKB treba liječiti, i da „sexual minority children“ moraju imati stanovitu – makar načelnu - obranu od homoseksualne propagande, homoseksualne pornografije i neodgovornih pristupa pojedinaca iz „LGBT zajednice“, makar „udruge“ mislile da svaka seksualna perverzija popisana u Međunarodnoj klasifikaciji bolesti predstavlja nekakav „gender“.
Smatram da pogađamo raspoloženje hrvatske javnosti, ako od Hrvatske psihološke komore očekujemo u ovoj stvari razborit i uravnotežen pristup.
S izrazima štovanja,
Za Udrugu „Katolik“,
Mario Šudić, predsjednik
Otvaranje pitanja Bosanske Posavine!
Prijedlog Živka Budimira (HSP BiH) da bi Bosanska Posavina trebala biti distrikt Bosne i Hercegovine svakako je dočekan na nož. Posebno u Republici Srpskoj. Tako izvršni tajnik Dodikovog SNSD-a Rajko Vasić poručuje Hrvatima Posavine da ne mogu dobiti niti pedlja Republike Srpske. Znamo mi Vasićev stav i njegovo mišljenje nas ne tangira. Zanimljivo je kako su njegovu izjavu sa zadovoljstvom prenijeli omiljeni mu portali kod pseudo Hrvata. Onih tzv. Hrvata kojima je Posavina kost u grlu i koji bi najradije da je uopće nema. A što mi iz Posavine možemo poručiti takvim kao što je Vasić i našoj bratiji sa šahovnicom na čelu, a kokardom u srcu?
Ne morate vi ništa davati Posavcima. Posavci znaju što je njihovo i oni će doći po svoje. Posavina nije srpska zemlja, nije nikada srpska ni bila. Danas Srbi njome gospodare. Može im se. Udružili se sa najvećim izdajnicima u povijesti hrvatskog naroda koji su im Posavinu dali na pladnju. Nije bio problem da tzv. JNA potpomognuta četničkim snagama uzme ponuđeno. Posavci su se borili koliko su mogli. Izgubili su. Povukli su se s nožem u leđima. Puni gorčine. Spravom.
Nije ovo prvi put da Posavci moraju napustiti svoj zavičaj. Bilo je vremena kada su Hrvati napuštali Posavinu, zbog progona jačih, ali su se opet ponovo vraćali. Na svoje. Vratit će se ponovo. A za to neće pitati ni Vasića ni ortake mu.
A ovi naši, stratezi, „branitelji“ hrvatskih interesa, uživali su u kazališnoj predstavi dok je Posavina padala.
Zna se tko je i kakvim imenom se zove onaj tko otima, krade, ubija, siluje, ruši sakralne objekte, groblja i tko zatire sjeme svih koji se drukčije zovu.
Potkraj 20. i početkom 21. stoljeća mi imamo tvorevinu takvih spodoba. Tvorevinu koja je nastala na zločinu, genocidu, a koja je fašističkim metodama skovana i koja se ne stidi svog postojanja. Hajde što se oni ne stide, to je njihov karakter. A kakav je onda karakter stožernika i ostale bratije koja prešućuje tu civilizacijsku sramotu i nepravdu nanesenu vlastitom narodu?
Uostalom kompletno rukovodstvo Republike Srpske sa cijelim njenim vojnim vrhom završilo je u Hagu. Svi su osuđeni kao ratni zločinci (nekima se još sudi). Dakle, pravno je potvrđeno što je Republika Srpska. I unatoč tomu Vasiću i ala Vasićima se daje prostora u medijima, glorificira ih se. Služe im kao primjer. Čega, pitam se? Primjer sramote, nepravde i zločina. Je li to model kojim se trebaju služiti Hrvati?
Ako na ovoj zemlji prevladava zakon sile i ako se isplati biti zločinac onda ne treba čuditi što smo imali Srebrenicu i mnoga druga stratišta nevinih, jer vrijeme je pokazalo da biti zločinac donosi puno više koristi nego štete. Ratni zločinci uglavnom dobiju „nešto sitnoga“, ali se zato njihova tvorevina tretira kao Sveto pismo i stavlja u istu ravan sa drugima, pa čak i sa njihovom žrtvom. Ako se takvo pravilo potvrđuje onda ne bi trebalo čuditi ako u bližoj ili daljoj budućnosti ne budemo ponovo imali i Jasenovce i Srebrenice.
Područje Posavine nije iznimka i ne može biti iznimka. Poznato je da su četnici pokušavali zauzeti Posavinu još u 2. sv. ratu. Nisu uspjeli jer je tada odnos snaga bio takav da Srbi nisu imali JNA, a Hrvati nisu imali ni Šuška ni Matu Bobana. Ponovo su pokušali 1992. I dok se Šušak nije izravno umiješao Posavina je bila Hrvatska. Ali kada je on postavio odnos snaga 1:20 na našu štetu, iz današnje perspektive jasno je koje su mu bile namjere.
Danas, preživjeli Posavci sa ovo malo teritorije (Odžak i Orašje) predstavljaju kost u grlu i Vasićevcima i Šuškovim baštinicima. Iz Republike Srpske se protive postavljanju pitanja o Posavini, jer je po njima Posavina „rešena“ stvar.
Pitanje Posavine ne postavlja Sarajevo, kako Vasić tumači, a kvazi svehrvatski mediji prenose. Sarajevu (Bošnjacima) je dovoljno i njihovo Podrinje gdje su Vasićevci također oteli ono što ne pripada njima. Pitanje Posavine ne postavlja ni „stožer“ hrvatstva iz prijestolnice zvane Mostar jer nam isto žele što i Vasić. Barem njihova djela kao i opća nezainteresiranost za Posavinom to potvrđuju. Pitanje Posavine postavljamo MI, Posavci. Oni, koje su zadužili.
Posavci su blagi ljudi i s njima se može lako. Pomalo naivni, pošteni. Za ova vremena očito prepošteni. Ali vole svoje, pamte i ništa ne zaboravljaju. Pogotovo pamte zlo koje im nanijeto. S pravom postavljaju pitanje za svoje. Tuđe im ne treba. I nikada Posavac nije posegao za tuđim. Ali je svoje kat tad vraćao natrag. I ne treba sumnjati u to da tako neće biti i sada. Možda ne tako brzo. Za godinu, dvije, pet, deset ili pedeset. Nije važno.Jedino znamo da doći će vrijeme kada će se dugovi naplatiti. A neprijatelji Posavine znaju dobro kako Posavac dugove vraća.
Zato Vasić i slični njemu Posavcima ne trebaju davati ništa. Sami će oni uzeti svoje. Ako ne bude druge mogućnosti onda na isti način kako je uzeto i njima.
U Strarom zavjetu je rečeno: Oko za oko , zub za zub. Talmudska metafora koja govori da kazna ne smije biti veća od počinjene štete. Ali Biblija bilježi i Isusove riječi koje kažu: Tko tebe kamenom, ti njega kruhom.
Posavci jesu katolici i više štuju Isusovo učenje nego židovsko starozavjetno. Ali su i grešni. A Vasićima neka Bog pomogne da Posavci ne zgriješe olako. Jer ako zgriješe imat će i sam Bog prevelikog posla odriješavajući ih njihovih grijeha.
A ja ću se moliti Bogu da nam Vasić ništa ne poklanja. Pogotovo ne srpsko. Sačuvaj nas Bože tih poklona.
Ljudevit Posavski | e-Posavina.com
Završna faza zapadnoeuropske dekadencije
Kad napasti navale užasno, molitva me diže. U svetinji nad svetinjama u srcu mom, nepokolebljiv je Bog. Bez Njega bih
prestali bivstvovati, bez Njega ne bi imali snage u ovom paklu na zemlji. Sustavno moj narod gaze oni koji se na zemlji
igraju Boga, serviraju nam opačine svaki dan, dok izdjanička politika marioneta ponižava naše vrijednosti i prodaje
naše svetinje, radi ulaznice u degeneričnu umotvorinu EU. Na slobodu se puštaju bahate agresorske spodobe s ciničnim
osmjehom, dok se naši heroji zatvaraju. Svaki dan, plaćenička medijska mašinerija nam želi pomutiti zdrav razum,
načiniti od nas korisne robove, bez identiteta, bez morala i istinskih vrijednosti. Plače mi se kad vidim nasjedanja naših
ljudi na raznorazne mozgo-ispirajuće vijesti novinarskih piskarala koji od škole imaju tenisice za tjelesno i dva velika odmora.
Ljuti me kad vidim agresivna nastojanja medija da naši ljudi postanu imuni poput nekoga tko je dugo na samrti, imuni na
smrad, da zaborave svaku gadost kojom su nas zatrpali jučer, a danas nas već obasipaju novima, da se ne bi stigli niti osvjestiti
i poput gusaka u magli vjerovati kako je EU super i blatiti sve svoje, te tako im dopustiti tihu okupaciju i sudjelovati u uništavanju
vlastitog sebe. A tko nije svoj, taj je svačiji...
Živim u Austriji i radim u dječijem vrtiću sa predškolskom i školskom djecom.
Agresivno namećanje pogubne politike osjetim u Austriji svakodnevno. Poželjno je što više razvrata, mješanje rasa i što manje
Boga u ljudima. Ista politika hara u dječijim vrtićima, drvo se najlakše savija dok je mlado. Loše sluge lošeg gospodara naređuju
kako više ne smije dolaziti Sv. Nikola, čovjek koji bi se obukao puput Sv. Nikole i obilazio vrtiće na taj dan, također i kad se slavi
Uskrs djeci se ne smije pričati što je to Uskrs. Pojasnili su da je to zato jer bi se druga djeca koja nisu iste vjere osjećala
diskriminirana. Nedavno su zabranili u kuhinjama svinjsko meso, od sada u dječijim vrtićima naša djeca za ručak neće više moći
jesti svinjetinu. Argumentirali su velikim brojem djece koja to ne jedu i svinjetina je skroz izbačena da ne bi bilo komplikacija.
Na pitanje kako su naša djeca uopće došla na to da zbog njih ne mogu jesti ono što su u svojoj zemlji navikli, odgovor je bio
kratak: Neka doma jedu što hoće! Od neke djece se može čuti kako žive s dvije mame, ili kako imaju strica homoseksualca i
kako je to danas normalno. U nihovim malim glavama je totalni kaos. U dječiju biblioteku non stop pristižu slikovnice o Africi,
o životu u Africi, knjige o turskim jelima, o vrstama plesa u Indiji, itd... da svoje ništa ne znaju i na posljetku da ne znaju ni tko su.
Djećiji crtići su najveći instrument za manipulaciju dječijeg mozga u razvoju.
U Austriji postoje kvartovi koje su potpuno preuzeli Turci a čestito pučanstvo bježi jer ne mogu živjeti među njima. Niti žele učiti
njemački jezik niti se intigriraju i više je nego jasno da su ciljevi Azijata potpuno neuskladivi sa našim načelima i normama.
Svakodnevno je netko premlaćen, ubijen, opljačkan, izboden nožem iz čista mira. Miran i čestit narod je izložen nasilju i
primitivizmu najnižeg stupnja i bez prava jer je odmah obilježen rasistom i nacistom.
Televizijski program nam nameće propagandu bagre u foteljama, crnce, drogu, golotinju, sodomu i gomoru,
homoseksualnost i razvrat svih vrsta, za što više degeneričnosti i uništenje tradicije obitelji (otac, majka, dijete), sve za
sodomizaciju svijeta da se narod okrene od Boga i služi sotoni. Među nas su nadrli i ušuljali se bezbožnici koji sve čine
da iz naših duša isčupaju istinske vrijednosti. Graditi svijet bez Boga znači zidati babilonsku kulu koja će svojim graditeljima
donijeti propast, pomutnju jezika i raspršiti ih po svijetu.
Jedan događaj od prošle zime nikada neću zaboraviti. Krenula sam na posao u rano jutro, izašla iz
haustora i prolazeći između dva parkirana auta stanem na nešto meko i onako refleksno poskočim u stranu.
Stala sam na nečiju ruku i prvi mah pomislim da tu leži neki pijanac ili beskućnik, kad vidim mladu djevojku, rasčupane
odjeće, iskolačenih očiju, mrtvu. Srce mi je stalo. Vani još polumrak, nigdje nikoga. Zvala sam hitnu i policiju.
Dečki iz hitne su ju odmah pokrili crnom vrecom. Kasnije se ispostavilo da je djevojka silovana i zadavljena na drugom
mjestu od dvojice crnaca koji su ju zatim dovezli i tu bacili, između dva parkirana auta.
Danima kad god bih prosla vidjela sam ju kao da još tu leži i hvatala bi me ježa.
Meni je kao ženi strahota vraćati se doma ili ići ulicom sama noću. Kad kažem noću, ne mislim na kasne sate, nego na prvi
mrak. Ni danju nije puno lakše, ne možeš sjesti na miru u park čitati knjigu, niti možes proći kroz grad, niti sjesti u tramvaju,
bez da pred oči iskoči neki crnac i veli: "Hi! How are you?" Kosa mi naraste u trenu. Još gore zatim kad zatucana primitivčina
jednostavno pođe za mnom uporno ponavljajući: "Whats your Name??" Najžalosnije mi je kad vidim bijelu curu s crncem.
Nemam ništa protiv njih dok su daleko od mene. Često svojim očima ne mogu vjerovati u kakvom paranormalnom svijetu
živim kad vidim muške i ženske parove kako se šeću sa rukom u ruci i bolest nameću društvu i budućnosti naše djece kao nešto
sasvim normalno, čak i poželjno. Tada se još više molim Bogu, za svoju Hrvatsku, za svoj narod, da pod pritiskom vraga
ne skrene s puta istine i svjetla, jer tko ide s Bogom ne hoda u tami. Dragi moj narode, po svaku cijenu, ako je potrebno i
po cijenu života, ostanite vjerni Bogu. Vi znate da su naši predci i očevi kroz stoljeća prolili rijeke krvi da očuvaju sveto tlo i
blago naše vjere. Mi nećemo biti dostojni svojih očeva ako budemo dopustili da nas otrgnu od korijena i izvora koji
nam je Krist poklonio. A svaki pokušaj da se stvori kultura, civilizacija bez Boga, znači zapečatiti vječni mrak. Ustrajte u
Bogu, samo je u Bogu naša vremenita i vječna sreća, daleko od njega je samo uništenje.
Gdje prestaje strah božji započinje razvrat i vladavina mentaliteta koji će nas odvesti u propast.
Zato u našoj dosljednosti čuvajmo naše vrijednosti: BOG, OBITELJ, DOMOVINA.
/ Ruža Hrvatska
Claus Schenk Graf von Stauffenberg, nacionalističko-konzervativni velikan
"Stauffenberg, svakako, to je bio čovjek! Njegova smrt je skoro šteta. Koja hladnokrvnost, koja inteligencija, koja željezna volja! Neshvatljivo, da je se upustio sa gardom budala."
Joseph Goebbels, nakon atentata 20. Srpnja 1944.
Claus Philipp Maria Schenk Graf von Stauffenberg, rođen 15.Studenog 1907 u bavarskom Jettingenu kao treći sin katoličke i plemićke obitelji Stauffenberg. U braku sa Ninom Freiin von Lerchenfeld, majkom njegove petero djece.
Prije kraja Weimarske republike blizak idejama i protagonistima konzervativne revolucije u Njemačkoj. Početno skeptičan prema rastućim pokretom NSDP-a, ali ipak u političkim idejama viđa i dodirnih točaka. Podržava ideje o: jednom vođi, povezan sa narodnom zajednicom, sa temeljnim načelom "opće dobro prije osobne koristi", borbi protiv korupcije, borbi protiv duha velegradova, nauku o razlikama ljudskih rasa i volju za nacionalnim samoodređenjem. Navedena državotvorna načela smatra zdravim i korisnim za budućnost. Židovski povjesničar Saul Friedländer tvrdi da je se Stauffenbergov antijudaizam samo po žestini razlikovao od Hitlerovog, a ne principijalno. Jako obrazovan i oduševljen čitatelj dobre literature. Usko povezan sa Stefanom Georgeom i njegovim eltističkim, pjesničkim krugovima imenom Opposition conservatrice. Glasi u krugu Stefana Georgea kao čovjek djela i odlučuje se za vojnu karijeru. Kao vatreni njemački nacionalist simpatizira, osobito, sa nacionalističkim i revizionističkim aspektima nacionalsocijalizma. Tokom izbora Travnja 1932. se izjašnjava protiv vlastodršca Paula Von Hindenbruga i za Adolfa Hitlera, čiji izbor za kancelara jasno pozdravlja. Kao instruktor sudjeluje u izgradnji SA (Sturmabteilung) postrojbi i organizira predaju oružja u ruke Reichswehra. 1. Svibnja iste godine uslijeduje unapređenje u natporučnika. Tek 1944. prepoznaje beznadnu, sveukupnu vojnu situaciju Wehrmachta, nakon čega se aktivno priključuje nacionalnom otporu. Ali početak drugog svijetskog rata smatra "otkupljenjem". Slijedi uspješna vojna karijera. Nakon što je između 1926-1938. bio pripadnik bamberške konjičke pukovnije, nastavnik ratne akademije Berlina i u stožeru tenkovske divizije "Höpner", početkom rata 1939. sudjeluje u napade na Poljsku, 1940. na Francusku i 1943. kao pukovnik stožera 10. tenkovske divizje u Africi, gdje je teško ranjen (gubi ljevo oko, desnu ruku i dva prsta ljeve ruke). Za vrijeme boravka u vojnoj bolnici, sve češćce razmišlja o likvidaciji Hitlera. Zbog ratnih sposobnosti je odlikovan Željeznim križem 1. stupnja, Viteškim križem željeznog križa i Hrastovom lišćem i mačevima uz Viteški križ željeznog križa. 1944. vraća se u treći Reich, kao pukovnik i zapovjednik stožera pričuve pod general-pukovnikom Friedrichom Frommom.
Peter Graf Yorck von Wartenburg (njegov daljnji rođak) i Ulrich Wilhelm Graf Schwerin von Schwanenfeld su ga već 1939. zamolili, da se da imenovati za adjutanta zapovjednika vojske Walthera von Brauchitscha, kako bi izveli državni udar. Što je tada odbijo. Nakon sve većih poraza Wehrmachta i beznadne situacije, 1944. godine donosi odluku: "Vrijeme je, da se nešto učini. Onaj, koji se usudi nešto poduzeti, mora biti svijestan, da će kao izdajnik ući u njemačku povijest. Propusti li nešto poduzeti, postat će izdajnik vlastite savjesti." Kao i mnogi vojnici je se kroz svoju prisegu osjećao povezan sa Hitlerom. Ali, unatoč prisege, je uvidio, da će Njemačka biti uništena i poražena, ostane li Hitler na vlasti. Svijestan, da je samo Wehrmacht neinfiltrirana Gestapom i SD-om i kao jedina ima dovoljna sredstva za državni prevrat, zajedno sa istomišljenicima, veći dio su činili konzervativni buržoazijci, plemići i vojnici, crta planove za novu Njemačku poslje rata. Ogromna većina urotnika je protiv parlamentarne demokracije. Srpnja 1944. je zajedno sa bratom Bertholdom izradio prisegu, koja pokušava formulirati jedinstvene ideale urotnika. Glasi: "Mi branimo po duhu i činu velike tradicije našeg naroda, koje su kroz fuziju Hellenizma i Kršćanstva u germanskoj duši stvorile europsko čovječanstvo. Želimo novi red, koji svim Njemcima osigurava svoje mjesto u državi, kao i pravo i pravdu, ali preziremo laž o jednakosti čovječanstva i zahtjevamo priznanje zakona prirode. Želimo narod, koji će biti povezan sa zemljom Domovine i blizak prirodnim moćima, u svojim okolnostima sretan i zadovoljan, koji će u sebi ponosno pobjediti destruktivne nagone poput ljubomore i mržnje." U prisezi prepoznajemo elitistički i nacionalistički svjetonazor Stauffenberga i drugih urotnika, svijetonazor u potpunoj tradiciji George-kruga. Neopravdano i tužno je, da se mnogi lijevo-liberalni demokrati pozivaju na tog velikog, domoljubnog i zdravorazumnog čovjeka.
Mogućnost za atentat pronađa u Vučjoj jazbini (Wolfsschanze) gdje je redovno prisutan na sastancima sa Hitlerom. 20. Srpnja 1944., u koferu unosi bombu na sastanak i postavlja ju, u blizini Hitlera, ispod stola, nakon čega izlazi iz barake, pod izgovorom da mora telefonirati. Prije detonacije, jedan časnik pomiče kofer dublje ispod masivnog stola, jer mu smeta tokom pogleda na kartu, ta slučajnost učinkovitost bombe umanjuje. Od 24 prisutnih su Hitler i 19 drugih detonaciju preživjeli. Tokom tumulta nakon detonacije, Stauffenberg napušta Vučju jazbinu i kasnije zrakoplovom stiže u Berlin. Uvjeren da je Hitler mrtav, poziva general-pukovnika Fromma da krene sa operacijom "Walküre" (podizanje vojne rezerve i zauzimanje svih važnih državnih objekata, organizacija i vlasti). Joseph Goebbels, kratko prije početka operacije "Walküre" razgovara s Hitlerom i Fromma uvjerava da je Hitler živ. Poslje telefonskog razgovora s Hitlerom, iako je upućen u atentat, Fromm naređuje uhićenje Stauffenberga. U dvorištu zapovjednog ureda je strijeljan. Heinrich Himmler je namjerava obitelji urotnika ubiti i njiihova prezimena izbrisati. Kasnije odustaje od krvne osvete. Ali je ipak naredio njihovo uhićenje. Trudnu ženu Stauffenberga deportiraju u sabirni logor Ravensbrück, gdje dobiva svoje peto djete, Konstanzu. Ostala djeca su odvedena u dječji dom kod Bada Sachsa. Namjerili su ih prepustiti adopciji nacionalsocijalističkim obiteljima. Stauffenbergova djeca dobivaju prezime "Meister" i ostaju do kraja rata u domu. Himmler kasnije naređuje leševe urotnika iskopati, zapaliti i rasuti po Riesefelderima Berlina (površine za čišćenje kanalizacija).
Njemačka je 1945. potpuno razorena zemlja, civili, žene i djeca masovno poubijani, strpani u logore i silovani, gradovi bombardirani, nacija okupirana i ponižena, do današnjeg dana. Njemci do današnjeg dana nisu potpisali mirovni ugovor sa savezničkim snagama. EU, Euro, NATO, multirasno-društvo, mainstream-homoseksualizam, gender-mainstreaming, porast kriminala, droga, prostitucija, nacionalmazohizam, materijalizam, nihilizam, ljubomora, mržnja, amerikanizacija, hedonizam i dekadancija su samo neke od posljedica savezničke pobjede. Sve to je Claus Schenk Graf von Stauffenberg htjeo spriječiti. Žrtvovao je sebe - uz cijenu da bio mogao glasiti kao izdajnik - radi ljubavi prema narodu i naciji, koja je bila veća od osobne časti.
Hilter je kalkulirano odveo svoj narod u smrt, jer po njemu gubitnik nije imao pravo na egzistenciju. O tome bi trebali razmisliti takozvani neonacisti. Dok je Stauffenberg kao konzervativni nacionalist i Katolik, pokušao sačuvati ono što je se dalo spasiti, kako bi njegov narod mogao i dalje živjeti dostojanstven život slobode i samoodređenja. Znači, bio je moralniji i časniji od krvnika punog mržnje prema sebi i slabijima. Stoga, ako već tražimo domoljubne uzore za 21. stoljeće, prihvatimo pravedne i plemenite, ponuda je mala ali bogata, Stauffenberg je tom bogatstvu mnogo pridonjeo.
I danas imamo svoje moderne tiranine u obliku svijetskih i domaćih moćnika, krvoločnim kapital mafijašima, koji nam subtilno ubijaju duh, koji radi novca vode ratove, šire kaos i degeneraciju, koji kreiraju novog iskorijenjenog čovjeka, otuđenog od Domovine, naroda, obitelji, dostojanstva i prirode. I uvijek kada toga budemo svijesni, sjetimo se i Clausa Schenka Grafa von Stauffenberga, neka nam njegova hrabrost i ljubav ispune dušu, kako bi mogli žrtvovati svoje male egoizme za veće svrhe života, svrhe istine i pravde, za koje vrijedi živjeti i koje vrijedi slijediti. Štititi i ljubiti svoje bližnje, svoj narod, svoju naciju, poštivati tuđe tamo gdje pripada, pred Božjim očima (a Bog voli pravednoga), to je nacionalist 21. stoljeća!
Šime Tolić
