Feminizam - borba protiv žene
Feministkinje u ratu protiv prirode
POVRATAK OSMOG MARTA
Smiješan bijaše jugokomunistički feminizam, koji je drugaricama prepustio tek jedan jedini od čak punih 365 dana u godini, i one su na to bile ponosne. Kao poslušne partijašice i radnice-udarnice, kao vječno odsutne majke i marljive babe-paklenjače, što će reći rekorderke, heroine abortusa. A od njih još sretniji muškarci, jer toga dana, Osmoga Marta, pod izlikom da čestitaju drugaricama, i nose im darove, nisu baš morali raditi, pa još poneku, oslabljena otpora djelovanjem ića, pića i posvemašnje euforije, u uredu ili na izletu u šumi, možda uspjeli navrat-nanos i zavesti. Ženski osmomart kao macho-orgijanje.
I kada je već osmomartovski cirkus, pod navalom novokomponirane antikomunističke demokracije u duetu s gordom pseudodržavnošću, ustuknuo u zaborav, skupa s valom užurbane jugoljevičarske i titopartizanske restauracije, uz povrat "prvoga maja" (umjesto svibnja!), netko je iz naftalina izvukao i rehabilitirao ogavni upokojeni "osmi mart", koji nikada nije bio ožujak. Netko? Naše slavne feministice - pobačajke i lezbače - što smiono i muževno stupaju u kolonama udruženih neprijatelja hrvatske nacije i države pod zajedničkim nazivnikom Antihrvatska!
I tako nas je opet zapljusnuo vonj mastodontskog, fosiliziranog paleomarksizma pomiješan s ovim svojim kasnim plodovima. Opet nam se ukazala sablast Klare Zetkin i Rose Luxemburg s njihovim judeo-utopijskim egalitarističkim i emancipatornim sekularnim eshatologijama. Što to hoće stare i nove emance, zašto nam ne daju mira? Počelo je još davno sa zahtjevom za većim zaslužbama (jugoslovenski: platama) te za ženskim pravom glasa. Netko me je nekoć upitao jesam li za žensko pravo glasa. Odgovorih: nisam ni za muško. A glede plaća, tradicionalno su one za žene oduvijek bile niže, jer se predpostavljalo da je muškarac (još uvijek bio) glava obitelji, te dakle i njezin uzdržavatelj, baš kao što se do pred neku godinu u Švicarskoj, dok još žene nisu mogle glasovati, smatralo da je muški glas ujedno i glas uime obitelji, pa i malodobnog joj dijela. Još se nije u obitelji bio ugnijezdio crv građanskog, stranačkog rata, pa da primjerice čovjek bira desnicu, žena središnjicu, a potomci im ljevicu.
Feminizmu, bio on liberalan, marksistički, novoljevičarski ili postmoderni, zajedničko je, kao i cjelokupnoj lijevoj ideologiji na čijem tlu niče, nijekanje ljudskih razlika, pa tako i razlika među spolovima. Ljevica je egalitaristička, ona ljude naprosto drži jednakima, a razlike, tamo gdje ih ipak ne može poreći, tumači djelovanjem zloćudnih povijesnih čimbenika, ne drži ih dakle obilježjem Božjega stvorenja i ljudske naravi, nego proizvodom nepravednih zakona, ljudskih uredbi. Za ljevicu, ljudske su razlike naprosto - neprijatelj. Razlike stoga treba ukloniti, nadvladati ili... "dekonstruirati": upravo tako glasi zadnji krik postmodernog neofeminizma, stav po kojemu je ne samo naravno određeni spol (sex), nego i takozvani rod (gender), što ga se drži društvovno uvjetovanim, dostojan poništenja, i ono što ostaje jest jedna od nekoliko samoizabranih spolno-rodnih varijanti, među kojima se pojedini slobodni, autonomni i apsolutni individuum odlučuje posve suvereno, tek prema vlastitim simpatijama.
Sve teme i teze feminizma svode se stoga na prisilnu jednakost ili indiferentnost muško-ženskih razlika, sve one potječu u egalitarizmu, i njemu povratno dovode: plaće i glasovanje spomenuo sam; tu je nebulozno-fantastičan zahtjev za "ravnopravnošću", uključiv absurdne "ženske kvote" - nasilnu pozitivnu diskriminaciju žene; nadalje i osobito, borba protiv patrijarhata i muške dominacije koja se hoće doživjeti kao tiranija (silovanje, nasilje, zloporaba, pornografija...), pa zahtijevano "pravo" na pometnuće (dijete je "moj trbuh") i na kontracepciju (zašto bi žena morala zatrudnjeti, a muškarac ne mora!).
I naše se egocentrične, egotistične i egoistične žene evo opet tuže da su "podzastupljene" u svijetu rada i javnom životu. A nama se pak čini da naprosto vrvi od žena i sfera politike, i pravosuđa (gotovo se i ne vidi više sudca-muškarca), medicine i administracije, estrade i općila. Svakako, ženama nije lako, teško je uskladiti život usputne majke i supruge iz hobija, s onim glavnim, životom zaposlene emance. Ali tomu nisu krivi muškarci i njihova tiranska dominacija, to je skrivio feminizam, ženski kao i onaj izvorni, muški, bila riječ o muškim ideolozima i propovjednicima emancipacije koji su kroz stoljeće i pol postupno, sustavno i temeljito iskvarili nepregledne mase žena diljem planeta, ili o onom muškom udjelu u samoj feministici, koji kroz žensku emancipaciju zapravo teži "oslobođenju" sebe sama.
Zahtjev trenutka stoga je povrat tradicionalne i naravne uloge spolova, kao preduvjet da među njima, umjesto rata spolova, feminističkog rata protiv muškarca, umjesto feminizma i feminizacije i bordelizacije, propasti obitelji i odgoja, uništenja novih naraštaja prepuštenih ulici i televiziji, da dakle među njima ponovno zavlada skladni suživot i međusobno povjerenje i dopunjavanje. Povratak žene u toplo, intimno ozračje obitelji, rehabilitacija žene kao nepatvorene, "full-time" supruge i majke, ne bi ostavili velike štete u područjima tradicionalno muške prevlasti. Emancipirana ili ne, žena nikada nije ostvarila vrhunce u filozofiji, u umjetnosti u znanosti, u politici. Unatoč nedvojbenoj darovitosti nekih iznimnih žena, nisu one dale prvorazredne duhove kakvi su Platon i Nietzsche; apostol Pavao, Buda, Muhamed; Dante, Shakespeare i Goethe; Bach, Händel i Beethoven; Michelangelo i Leonardo da Vinci; Cezar i Aleksandar, Friedrich II von Hohenstaufen, Cromwell i Napoleon Bonaparte... Nema spomena vrijednog ženskog filozofema ili ženske drame, sinfonije. I nije to zato jer bi joj muški tirani branili okušati se na muškim područjima. Nikada im se to u našem kulturnom krugu bijele rase nije moglo zabraniti, pogotovu u ovih stoljeće i pol ženske emancipacije. Ali ni prije: iz rimskoga doba poznato nam je sedamdesetak imena pjesnikinja; jedina koje se poneki od nas još uvijek možemo prisjetiti jest Sulpicija, rimska Sapfo, posve neusporediva s velikim rimskim pjesnicima Vergilijem, Horacijem, Ovidijem; Tibulom ili Katulom.
Kada bi se žena vratila svojemu bogodanom naravnom poslanju, ne bi ni ona sama ništa osobito izgubila, ali svijet gubi gubitkom žene kao žene. Ta valjda više ispunja biti roditeljicom i odgojiteljicom novih ljudskih bića negoli kulučiti kao neka beznačajna saborska zastupnica bez ikakve moći i ugleda, zatrpana tonama besmislenih dokumenata i bezbrojem suvišnih obveza, ili pak umorna i nervozna tipkačica, koju za sitnu plaćicu izrabljuje i iscrpljuje bahati šef. Ili tetica u dječjem vrtiću, koja podiže tuđu djecu umjesto vlastite. A narodi bi i ljudi, muški i ženski, neizmjerno dobili. Obitelj bi se obnovila, opstala bi, narodi bi oživjeli jer bi se rađali i odgajani bi bili novi zdravi naraštaji, nezaposlenosti bi nestalo, plaće bi narasle, pa bi se čak i trivijalni novčarski probitak ubrzo osjetio, već i zato jer ne bi trebalo financirati nezaposlene i jer bi novi naraštaji demografski postupno istisnuli nepregledne mase neproduktivnih parazita-umirovljenika.
Rat protiv osmomartovskog neofeminističkog terora ne može se voditi posebno, odvojeno od sveopće borbe protiv anomije i dekadencije koja je obuzela kasni svijet Zapada. Ta je borba istovjetna s pothvatom uspostave Novoga Eona, sveopće epohe časti i veličine. Ona će nastupiti kada joj, kao i svemu na ovomu svijetu, svijetu vremena, iz same vječnosti nadođe, u vrijeme prodre kairos, kada joj kucne pravi čas. Ali za taj čas moramo biti spremni da ga dočekamo, moramo se za nj oboružati i duhom i mačem. Da ne prohuji mimo nas neprimijećen, neprepoznat.
Votransec
