Nacionalizam
"Pravedni poredak kršćanskog milosrđa ne zabranjuje opravdanu ljubav prema Domovini ni nacionalizam, naprotiv; ono ga kontrolira, posvećuje i oživljava."
Papa Pio XI (Caritate Christi compulsi)
Ako pripadamo svome narodu zborom i tvorom, onda smo nacionalisti, a ako smo nacionalisti,onda ćemo se i izjaviti nacionalistima.
Iz rieči nacija izvodi se pojam nacionalizam. Zamislimo kako je bezsmislena borba čitavih ideologija i masa protiv nacionalizma, kad je nacionalizam nešto tako prirodna, nacionalizam se dade matematički izvesti, logičko dokazati i grafički prikazati, a ipak ljudi tvrde da je nacionalizam izmišljotina, i da je, što je još gore, nacionalizam zabluda. Ljudi tvrde da će nacionalizam proći.
Nacionalizam nije ništa drugo, nego samo do kraja dozrela spoznaja o samome sebi. Diete sebe ne pozna. Diete govori o sebi u trećem licu, diete stane pred ogledalo i misli da je pred njim lutka ili uobće nikako ne reagira na onu fiktivnu sliku u ogledalu. Narod se pak isto tako duševno razvija kao i diete. I narod nije zreo već od onog časa kako je nastao i narod treba da malo po malo upoznaje sama sebe. U onom času kad je narod sam sebe podpuno upoznao, on nije mogao postati internacionalan ili anacionalan, antinacionalan, nego samo nacionalan. Prema tome i svaki pojedinac jednog samog sebe svjestnog naroda nužno postaje nacionalist, a ne internacionalist, ili antinacionalist. To dakako vriedi u onom slučaju ako je duševni razvoj normalan.
Što hoće taj nacionalizam, o kojem nam toliko govore i s kojim smo se neki podpunoma sprijateljili, neki polovično, a neki nikako? Što hoće nacionalizam, koji je na kraju krajeva ipak tako prirodan, i koji tako neposredno proizlazi iz duševnog razvoja narodnih, zajednica na svietu? I opet iz s me rieči nacionalizam proizlazi što nacionalizam hoće. On hoće samo jedno: sačuvati svoju naciju, i omogućiti joj život podnajboljim uvjetima. I ništa više. Nacionalizam ne uključuje imperijalizam i expansionizam, ne uključuje mržnju na neki drugi narod, ako je izpravan, prirodan i logično shvaćeni nacionalizam. Ako ja ljubim svoju porodicu, ne znam po kakvoj logici bi iz toga nužno proizlazilo da mrzim svaku drugu porodicu, koju znam ili ne znam. Narod je porodica, pa ako ju ljubim svoj narod, iz toga još nikako ne proizlazi da moram mrziti onaj narod, koji je s lieva ili desna od mene, koji je izpred ili iza mene, ja ne kažem da nacionalističke ideologije nisu propovjedale mržnju, ne kažem takodjer da ti nacionalisti nisu doprinjeli i težkih pogrešaka, koje uostalom danas izplaćuju, ali to je sve "ab usus", to je sve zloupotreba. Vi znate da je jedna konstatacija rimskoga prava,koje je još i danas najsavršenije na svietu, "Argumentatie ex abuso non valent". - dokaz iz zloupotrebe ne vriedi."
Kad je svemu tome tako, pitamo se, kako da se onda mi pojedinci ponesemo prema nacionalizmu, treba li da budemo nacionalisti ili ne? Može li postojati jedan oblik nacionalizma, ili dva, tri, ili deset, na izbor? Pitat ćemo se dali nam stoji na volju biti nacionalistima ili da to ne budemo, pa da ipak i u tom slučaju budemo dobri Hrvati?
Stoji samo jedno,netko može biti dobar Hrvat, a da zato svejedno daje više izjava: ja nisam nacionalist, ja sam demokrat. To može biti, ali ako netko mišlju, rječju i djelom pripada Hrvatskoj, onda je on nacionalist makar to i ne zna. To je ono gdje treba možda ljudi malo prosvjetliti. Ne tvrdimo da ne valjaju oni ljudi, koji se nisu puno bavili s ideoložkim i teoretskim stranama pitanja svojih odnosa prema narodu i domovini. Može medju takovima biti izvrstnih ljudi, mogu štoviše za svoj narod i svoju domovinu više značiti nego oni vikači koji su sa svojim temperamentom i neobuzdanošću možda svojoj domovini i svome narodu učinili više zla, nego dobra, ali su ipak u svakoj zgodi, i čineći dobro i zlo izjavili da su oni nacionalisti. Može i to biti. Ali ipak zato i pored tog stoji potreba da se mi kao ljudi, kojima je povjerena jedna neobično važna zadaća, pitamo, kako to s nama stoji u pogledu nacionalizma? Jesmo li si mi svjestni što hoće taj nacionalizam, jesmo li si svjestni da ako smo izpravni Hrvati, ipak smo nacionalisti, bez obzira na to dali mi to izjavljujemo ili ne? Ako smo izpravni Hrvati, onda nemamo ništa protiv toga da nas neko nazivlje hrvatskim nacionalistima, i onda moramo imati i dovoljno snage i muževnosti, izjaviti se hrvatskim nacionalistima.
Kako vidite, čitav je taj problem zapravo vrlo jednostavan, pa se jedan zaključak neposredno i trajno izvodi iz drugoga. Ako sa svega toga obrišete prašinu, što su je uzvitlale razne promičbe, i ako u sve to pogledate mirno, onda opažate da tu nema nikakovih težkoća, da se tu naprosto nema čemu čovjek domišljavati, jer je sve to jasno. Ako pripadamo svome narodu zborom i tvorom, onda smo nacionalisti, a ako smo nacionalisti,onda ćemo se i izjaviti nacionalistima.Sada preostaje još samo treće: Ako smo nacionalisti i ako smo se izjavili nacionalistima, onda povlačimo i konsekvencije.
I zbog ovoga trećega ljudi se ne izjavljuju nacionalistima.
Kad čovjek ne zna gledati, onda je sliep kod očiju, kad čovjek ne uvidi najočiglednije i najevidentnije stvari, onda je uzalud upozoravati ga na daljinu, na ono što je u daljini još nejasno i zamagleno, jer on ne vidi niti ono što je pred njime. Uzalud je dakle ljudima koji su recimo nacionalnih pogleda, ali još nisu sami sebi na čistu, govoriti da treba živjeti za budućnost, da se mora raditi za pokoljenja koja dolaze, da treba našim potomstvima ostvariti jedan bolji i sretniji život.Sve to nema nikakova smisla za ljude, koji sami sebi ne poznaju kuće i ne vide ono što im je pred očima. Tko ne vidi da je svako gradjenje bezsmisleno koje ne počinje od temelja. Pogledajte sebe kao čovjeka i kao ličnost, pa je isto tako bezsmisleno ako ne upoznamo svaki pretinac svoje duše i svoga srca, ako ne vidimo čega nedostaje u pojedinim od tih pretinaca, ako ne vidimo koji je od tih pretinaca prazan. Ako je prazan onaj pretinac srca u kojem treba čvrsto i neizkorjenjivo stanovati moj vlastiti narod, onda je zapravo i zaludu sve ono što radim i što možda savršeno i savjestno radim, jer u trenutku ozbiljne kušnje, ja ću zatajiti.
Gospodo, a mi nismo djeca da ćemo jedan drugome govoriti gdje je još taj trenutak. On je možda pred vratima. Na muci se poznaju junaci -tako je narod izrekao ovu misao.
Zato zbog ovakovih pogleda jednima je ljudima čast biti hrvatski nacionalist, a drugi se to boje biti. No strah je vrlina kukavica i tkogod se boji izjaviti "Ja sam Hrvat", danas sutra ili za 10 godina, dokle god bude živio, i za tu izjavu riskirati sve što ima i na kraju sama sebe, tkogod se boji to učiniti, taj je kukavica, a kukavica nije podpun čovjek, to je polučovjek, izpod-čovjek, "Untermensch".
Mi moramo nositi nešto u sebi. "Nemo dat quo non habet - nitko ne daje onoga Čega nema" Kako možemo odgojiti domoradnika za čestitog Hrvata, ako ja to sam nisam. Nije dovoljno da ja mehanički, kako me je majka ili ne znam tko za malih nogu naučio, samo ponavljam, "ja sam Hrvat". To nije dovoljno. Vi sami vidite da se traži nešto više, nešto puno više. Nacionalizam nije samo jedno osvjedočenje koje nužno nosi u sebi svaki izpravan pripadnik svoga naroda, nego je u jednom dielu ideologija koja razpravlja o našem ponašanju u životu. Dopustite malo čudnu uzporedbu: nacionalizam je bonton iz kojeg se učimo kako se treba ponašati prema svome vlastitome narodu.
