Post-haaška Hrvatska
Mladen Schwartz
Hrvatska braćo i sestre!
Hrvatski narode u gradu Torontu, u Domovini i gdje god te ima!
Tjedan dana dijeli nas od skandalozne, zlikovačke presude te velikih prosvjeda što su uslijedili. Predvodnici otpora tih dana, Trusić, Vekić i Sačić, a potom i trenutačni čelnik Hrvatske stranke prava, formulirali su nekoliko točaka kojih su ozbiljenje ultimativno zatražili od hrvatskih vlasti. Navodim ove najbitnije: prestanak progona hrvatskih branitelja, oslobađanje svih naših ratnika u hrvatskim kazamatima, poništenje abolicije i sudski progon srpskih zločinaca, prekid suradnje s Haaškim tribunalom, odgoda pregovora s Eunijom...
Režim reagira u neprilici. Obećaje kako će poduzeti nekakvu diplomatsku ofenzivu (kako to niste do sada?!), mobilizirati još bolje odvjetnike (kao da su odvjetnici krivi!), još sposobnije „stručnjake“, osobito one inozemne i međunarodne, pa i olimpijske športaše (sic!), pa će iskoristiti neku studiju Akademije pravnih znanosti Željka Horvatića, onda će se ponovno natjecati da zagrebačka Vlada postane amicus, amica curiae, prijateljica dakle neprijateljskoga suda, iako je to već jednom propalo, a nije niti posve jasno čemu bi uopće imalo služiti. Napokon, crna kraljica Jaca najavljuje Ustavni zakon o braniteljima, kao da ga nije mogla donijeti i prije, i kao da će on zapriječiti daljnji progon hrvatskih ratnika. Ma ne radi se o papirima, radi se o politici! A politika, ista politika, nastavlja se i dalje! Ili će netko doista ozbiljno vjerovati da su te najave iskrene, da bi njihova provedba uopće išta mogla mijenjati tek od sada, a oni isti veleizdajnički politikanti koji su lovili i ulovili generala Gotovinu i s razlogom strjepili od njegova oslobođenja – da će ti isti najednoć započeti raditi na oslobađajućoj presudi prizivne instance! Predizborni trikovi i blefovi i laži na tekućoj vrpci!
Tko hoće, neka vjeruje. Tko želi biti prevaren, neka bude. Činjenice govore drugačije. Slijedi novi progon hrvatskih branitelja na svim razinama. Haaške žrtve mogli bi postati i Tuđmanovi ministri Ivan Vekić i Jure Radić, pa Miroslav Tuđman, Markica Rebić, pa general Rojs i drugi generali sudionici veličanstvene akcije Maestral, kojom je mogla biti oslobođena čitava naša Bosna i Hercegovina: Ademi, Sopta, Krstičević (ništa mu dakle nije pomoglo što se priklonio svojemu nasilnom umirovitelju Mesiću), onda Filipović, Jelić, Glasnović, a spominje se i ubijeni general Korade. Junačku vukovarsku doktoricu Bosanac i nadalje se, na zapovjed Beograda, sukladno tajnim sporazumima Hrvatske sa Srbijom (ili, bolje reći, obratno), o kojima sam već govorio, redovito povlači po obavijesnim razgovorima, a i veliki broj branitelja ovih dana prolazi istu torturu, i očekuju se nove masovne uhitbe, navlastito temeljem Haaškoga privremenog pravorijeka, te tvrdnji i formulacija iz presude sudca Orieja. I tako se još jednom potvrđuje moja prastara teza o tomu da će Mesićeva takozvana „individualizacija krivnje“ uroditi stvarnom kolektivizacijom krivnje hrvatskoga naroda i države, ove, prošle i svake, koliko god da to formalno i ritualno poricali njezini promicatelji iznutra i izvana. I da se rečeno makar i simbolično podcrta, baš su ovi dani odabrani za umirovljenje još šestorice hrvatskih ratnih generala.
Jedna je zanimljiva posljedica Haaškoga skandala da su se neki sada, s preko desetljeća zakašnjenja, sjetili neslavne, uistinu veleizdajničke uloge bivšega predsjednika Mesića s dilanjem transkripata. Mesić, koji se nakon slegnuća situacije vratio sa svojih mešetarenja u dalekoj nam Kini, sada po običaju laže li laže, poriče svoju ulogu u odavanju državnih tajni za potrebe Haaga, prebacuje krivnju danas na Karamarka (koji je izmišljotine svojega negdašnjeg pajde Mesića uvjerljivo odbacio), sutra na Tuđmana juniora, Šeksa i Jarnjaka. A Mesićevi transkripti (koje su pred kamerama doslovce raznosili, razvlačili strani, špijunski novinari), povijesna je činjenica, poslužili su jednako obrani Miloševića, kao i osudi Gotovine. Na sve to predsjednik Josipović uzvraća: nema problema, ako su transkripti autentični. Nema dakle problema odavati državne, vojne tajne, ako su istinite. Zavrijedio je skladajući pravnik, doktor Smrt, kako ga zove vaša sugrađanka u Torontu, Nobelovu nagradu za pravo, ali takve još nema.
Pustimo tu kronologiju užasa, znamo da će se nastaviti, ne će nam pobjeći. Ionako se stvar ponovno potrošila, ishlapila. Umjesto za danas najavljenoga veleskupa na splitskoj Rivi, tamo sada prebrojavaju rane turiste, da nas valjda njihov bogečki konzum spasi od bankrota. Ta dolazi turistička sezona, pred pseudouskrsnim zečevima ustuknuli su, skupa s uskrslim Kristom, i pobjednički generali.
Kako god se dovijali vlast i oporba i nespretni, preuranjeni revolucionari: kvalifikacija „udruženoga zločinačkog pothvata – UZP“ ostat će. Kazne će ostati, možda budu neznatno snižene. A u Srbiji, kojoj je Haaški skandal dao vjetra u leđa, dolazi uskoro na vlast Toma „Grobar“ Nikolić, vraća se iz Haaga Šešelj, a Hrvatska se razoružava, osim kao pomoćna trupa judeo-američkog imperijalizma u Afganistanu i Iraku.
Ipak još koje slovo utjehe i nade u spas. Reakcija je na Haag bila kratkoga daha, jer niti na etabliranoj desnici nema Vođe, jedinstva, velikih ciljeva, osim ovih trenutačnih, od kojih se apsurdno očekuje da ih ostvari upravo – neprijateljska garnitura na vlasti. Svejedno, stvari se gibaju, a naskoro će kucnuti čas! Sveti čas nacionalno-državne slobode! Treba ga znati ugledati te izrabiti, a to je dano u dio najzdravijim snagama, elitnim, hijerarhijski ustrojenim. One ne spavaju, ali se i ne istrčavaju. One se pripravljaju na odlučni boj. To znači, kako sam već opetovano poručivao, biti ni pesimist, niti pak neutemeljeno biti optimist, to znači biti aktivist, action directe kada joj sazrije vrijeme, a sazrijet će, bez imalo dvojbe!
Ova vlast mora past! Ali do tada mi moramo oformiti alternativu. Radimo na tome.
Ovom narodu treba procesa ozdravljenja, jer su ga kontinuirana, sukcesivna ropstva do srži obolila. Treba doći trenutak da se digne glava, da se podignemo s koljena, iz ovoga pužećeg i gmižućeg stava! Trenutak ponosa, časti i slave! Za to se hoće vlade koju ovaj narod u svojemu sadašnjemu stanju ne će i ne može izabrati, jer mu nije ni dana na izbor, i jer ju ne umije prepoznati. Kada jednoga skorog dana ta vlada zavlada, prva će joj zadaća biti obnova hrvatske duše. I počam od zdrave nacionalne jezgre, ona će u konačnom broju koraka obnoviti i čitavu narodnu substanciju, te od zavedenog, zaluđenog naroda po sebi konačno istesati ponosnu i samosvijesnu naciju za sebe. I ponavljam što sam već ovdje govorio: ne bira narod vladu, nego zdrava vlada bira, stvara novi narod. Inače nam spasa nema, neka se nitko u tome ne vara!
Čestit budi kršćanski blagdan Uskrsa svim hrvatskim kršćanima: katolicima, pravoslavcima i protestantima. Da nikada više vjere i religije, denominacije i konfesije, ne dijele hrvatski narod, da se ne stvaraju nego da nestaju umjetni, vjerski narodi, po neprijatelju izmišljeni kako bi se ponizio, smanjio, uništio narod Hrvata! Osobite čestitke onome što je još preostalo, što je još neporaženo od naše zdrave pobjedničke vojske, od njezinih ratnika i vojvoda, jer dan se odlučne bitke bliži. Sretan vam svima Uskrs – a hrvatskoj braći grčkoga zakona: Hristos vaskrese – Vaistinu vaskrese!
Pod okriljem uskrsloga Boga, kako nas to Kršćanstvo uvjerava, uvijek za sveti nam Dom nepokolebivo spremni, uvijek svjesni da se sveti rat, nacionalni džihad, nastavlja svim primjerenim sredstvima, kročimo dalje
Naprijed u boj!
HINBENE PRESUDE GEN. GOTOVINI I MARKAČU
Zašto su tolika čuđenja, odnosno iznenađenja u Hrvatskoj zbog izricanja zamašnih presude hrvatskim generalima Anti Gotovini (24 godine) i Mladenu Marčaku (18 godina) zatvora kao sudionicima ''udruženog zločinačkog pothvata''? General Ivan Čermak je oslobođen dodatne kazne, a vrijem što je proveo u Haagu – i to će mu oprostiti!
Tko je mogao očekivati bolje odluke Sudskog vijeća Haaškog suda, kad su bile poznate sve okolnosti koje su imale stanoviti utjecaj na taj proces? Naime, glavni sudionici optužbe bili su srpsko-engleska koalicija i predstavnici iz hrvatskog naroda. Uz Stjepana Mesića, desetljetnog predsjednika RH i njegovog savjetnika Budimira Lončara, Ivu Josipovica , aktualnog predsjednika RH i njegovog savjetnika Dejana Jovića. Optužitelji su bili i brojni hrvatski (?) saborski zastupnici: Vojislav Stanimirović. Veljko Džakula, Ratko Gajica, Raderta Lasković, Jovan Ajduković, Milorad Pupovc, Damir Kajin, Radimir Čačić, Vesna Pusić i drugi.
Ključni ljudi u hrvatskim (?)medijima posebice su zločinima ukrasili optužene generale i branitelje: Davor Butković, Denis Kuljiš, Alaksandar Stanković, Slavko i Ivo Goldstein, Denis Latina, Miljenko Jergović, Žarko Puhovski i Ivan Čičk iz hrvatskog (?) helsinškog odbora, te mnoštvo udruženih partizana i četnika, odnosno – hrvatskih (?) ''antifašista''.
S druge strane, Sudsko vijeće Haaškog suda nije uzeo u obzir izjave velikog broja svjedoka obrane, među kojima su bili i američki diplomati, niti su uzeli u razmatranje 60.000 dokumenata koje im je dala obrana odvjetnika na čelu s Lukom Mišetićem. Dakle, kazne su davno odmjerene, jer su politički motivirane, samo su duljili s vremenom da budu što uvjerljivije.
Boris Tadić, predsjednik Srbije, znao je već u siječnju ove godine, prije dolaska njegovog kolege Josipovica u Beograd, da će se optužnica u Haagu protiv hrvatskih generala definirati u osudi Domovinski rat, stoga je rekao da je ''Oluja zločinački pothvat''. Upravo je tim riječima sudac Alphonsea Oriea propratio izricanje drastičnih kazna hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču. Amerika je također ranije znala detalje presude i stoga je upozorila svoje državljane, da ne dolaze u centar grada Zagreba, u petak, dan čitanja presude (15. 04. 2011.) jer su se bojali osvete hrvatskih branitelja.
Svako zlo ima i drugu stranu
Europska unija, s ovom političkom osudom hrvatskih generala u Haagu, odsjekla je granu o kojoj je (o)visila pristupnica Republike Hrvatske. Srušeni su također mosti/ćuprije koje su trebao (ponovo) povezati Hrvatsku sa ''regijom'' bivše Jugoslavije, odnosno Zapadnim Balkanom.
Bez obzira kada će se dovršiti pregovori o ulasku Hrvatske u članstvo Europske unije, jer i nakon tentativnog usuglašavanja, potreban je pristanak naroda, koji će se očitovati na referendumu: DA ili NE – u Europsku uniju.
Hrvatskim političarima, koji nisu opterećeni komunizmom, srbizmom, regionalizmom, antifašizmom, srpskim pravoslavljem i mnogim drugim kompleksima inferiornosti, presuda u Haagu je super promidžba, jer su nevini hrvatski uznici – generali Gotovina i Markač - najbolja garancija da će na slijedećim izborima biti poraženi svi urotnici u Hrvatskoj.
Hrvati trebaju konačno shvatiti da Europa više treba Hrvatsku nego što Hrvatska treba Europu. Ako pođemo s ovog stajališta, onda ćemo imati pravi u pravnu Hrvatsku, što će ujedno biti zaslužno priznanje svima koji su dali svoje živote za uspostavi samostalne, slobode i demokratske države hrvatskog naroda.
Pozivamo hrvatski narod da nastavi sa prosvjedima, ali da se suzdrže od bilo kakvog osvetničkog revanširanja, jer to je ono što naši neprijatelji nestrpljivo očekuju, kako bi mogli dati neko prividno opravdanje za nepravedne izrečene presude u Haagu.
Ali, treba ustrajno na svim skupovima, u hrvatskim portalima (to je još jedino slobodno sredstvo za priopćavanje u Hrvatskoj!) ukazivati na zablude u koje je zaveden hrvatski narod u ovih posljednjih dvanaest godina. Doduše, ni prije dolaska Mesića i Sanadera nije bilo mnogo čega raščlanjeno, jer su utjecale privilegije, korupcija, mafija, vanjski politički čimbenici i srpska manjina. Srbi su povlašteniji od Hrvata i drugih građana, što je dvosjekli mač: oni opet grabe vlast, a svijetu tumače kako su stalno ugroženi nakon ''zločinačke Oluje''!? Međutim, najgore je to što u Hrvatskoj nema pravosuđa, nema pravde, nema ni integralne slobode, nema nacionalne svijesti, vjerskog odgoja – ni ponosa.
Vjera u Boga je temelj hrvatskog Ustava
Ništa se u ovakvoj državi ne može promijeniti dok se ne promjeni vlast u RH! Na slijedećim izborima, kada narod izabere (daj Bože!) državotvorne zastupnike u Hrvatski sabor, onda će se tek moći uspostaviti hrvatsku državu na čvrste nacionalne temelje, a ne na opskurnom antifašizmu, koji je ''temelj hrvatskog Ustava''! Ostale preinake u Ustavu, u društvu i u životu biti će u skladu sa tisućgodišnjim mnijenjem hrvatskog naroda za očuvanje narodne posebnosti: državotvorne, nacionalne, kulturne i vjerske baštine. Dakako, s našim zborom i tvorom (Ope et consilio!).
Izražavamo iskrenu ljudsku i hrvatsku podršku osuđenim hrvatskim vitezovima, dičnim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, s njima suosjećamo njihove duševne i tjelesne tegobe; suosjećamo i sa njihovim obiteljima - suprugama, djecom, roditeljima, rodbinom i hrvatskim narodom.
U Haagu su izrečene himbene presude nevinim ljudima, baš u korizmenim danima, u danima muke Isusa Krista, koji će uskoro sa svojim Uskrsnućem utješiti uznike i ohrabriti hrvatski narod: - Kad na vama, njima (svijetu) na očigled, pokažem svetost svoju.Tada ću vas sabrati iz svih naroda, natrag vas dovesti u vašu zemlju. Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! ( Ez. 36: 24 – 26)
Sretan i blagoslovljen Uskrs hrvatskim zatočenicima u Haagu, Hrvatskoj, BiH i svijetu, te hrvatskom narodu katoličke vjeroispovijesti!
Autor: Rudi Tomić
(Dopredsjednik Saveza Hrvata BiH u Americi i Kanadi)
Homoseksualnost sa znanstvenog gledišta
Najveće kolektivno izlječenje u povijesti čovječanstva
Stoljećima je homoseksualnost u normalnim društvima smatrana poremećajem. Ali godine 1973. homoseksualnost je uklonjena sa liste mentalnih oboljenja u SAD – u, a taj primjer slijedile su i zemlje zapadne Europe. Preko noći homoseksualci su postali 'normalni'. Homoseksualni aktivisti pozivaju se na tu odluku američkih psihijatara. Može li jedna politička odluka učiti nekoga zdravim? Poznato je da je u znanosti argument većine najslabiji argument. Tim više što je Američko udruženje psihijatara tu odluku donijelo ne samo pod pritiskom, već i sa jedva natpolovičnom većinom!1 A kako je uopće došlo do tog 'najvećeg kolektivnog ozdravljenja' u povijesti čovječanstva?
Da bi odgovorili na to pitanje, potrebno je otići u vrijeme Prvog svjetskog rata. Komunisti su tada povjerovali da je došao njihov trenutak, diljem Europe pozvali su radnike na ustanak. Od Rusije do Njemačke podignuta je revolucija koja je neslavno završila; radnici Zapada, taj mitski proletarijat odbio je odigrati ulogu koju mu je Marx namijenio. I ne samo da su odbili odigrati tu ulogu, već su toljagama umlatili i ustrijelili Rosu Luxemburg i marksističke ustanike u Bavarskoj i srušili nakon samo nekoliko mjeseci komunistički režim Béle Kuna u Budimpešti. Čak i u Rusiji gdje su boljševici nasiljem i prevarom došli na vlast, ruski se narod nije obratio na komunizam, nego ih je mrzio. Ništa od onoga što su marksisti predvidjeli, nije se ostvarilo. Njihov trenutak je došao i prošao, a oni su ispali budale.
Rušenje temelja društva
Kako su marksisti reagirali? Većina se razočarala, neki su se, poput Mussolinija, okrenuli nacionalističkim idejama, a oni koji su ostali vjerni Marxu kao glavnog krivca za neuspjeh označili su kršćanstvo i tradiciju. Dok god se iz duše zapadnog čovjeka ne iskorijene tradicionalne vrijednosti i kršćanstvo, taj imunitetni sustav Zapada, revolucija će biti nemoguća. Radnici su 'izdali' revoluciju, pa su novi vojnici revolucije pronađeni među homoseksualcima, lezbijkama, feministicama…
György Lukacs, bivši agent Béle Kuna, nakon propasti revolucije pobjegao je iz Mađarske. On je svoje ideje s pravom nazvao 'demonskima'. Promicao je razvrat među ženama i djecom2 koji je imao za cilj rušenje obitelji kao temelja zapadnog društva. Neomarksisti su se odlučili za promjenu strategije: umjesto da prvo osvoje vlast, a onda nameću kulturu, trebaju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlasti sama doći u ruke3. Lukacs i drugi neomarksisti osnovali su 1923. na Frankfurtskom sveučilištu 'Institut za društvena istraživanja', koji će kasnije postati poznat kao Frankfurtska škola. Desetak godina kasnije, bježeći pred nacistima, spakirali su svoju ideologiju i došli u Ameriku. U pedesetim i šezdesetim godinama proveli su tzv. kulturnu revoluciju - preuzeli gotovo cijelu industriju zabave, medije, škole, fakultete. Etiketiranje, proglašavanje protivnika fašistima i mentalno poremećenima bio je način na koji su djelovali. Svaku osudu njihovog djelovanja i iznošenje drugačijih stavova nazvali su 'govor mržnje' iako je mržnja bila ono što je isijavalo iz njihovih knjiga, pamfleta i cjelokupnog djelovanja: mržnja prema obitelji, vjeri, moralu, tradiciji…
Znanost u službi prikrivanja seksualnih izopačenja
U isto vrijeme djelovao je Alfred C. Kinsey, omiljeni ideolog homoseksualnih aktivista. Skrivajući se iza fasade znanstvenika, zagovarao je prihvaćanje homoseksualnosti, ali i nekrofilije, pedofilije, zoofilije... Razlozi za to bili su osobne prirode, budući da je Kinsey bolovao od čitavog niza seksualnih poremećaja i nastranosti, od homoseksualnosti i pedofilije do sado-mazohizma. Kinsey 1947. osniva 'Institut za istraživanje seksualnosti' odakle će krenuti i poznata seksualna revolucija iz šezdesetih. Umjesto da se bavi znanstvenim istraživanjima, iza zidova tog instituta odvijale su se najgore seksualne perverzije, orgije sa suradnicima i njihovim ženama, studentima… a sve uz kamere.4
Za pokretanje seksualne revolucije bilo je potrebno više od udovoljavanja bolesnim seksualnim fantazijama u tajnosti instituta, i Kinsey je to znao. Stoga je napisao dvije knjige i u javnosti uvijek nastupao kao neutralni znanstvenik. Njegova strategija bila je u tome da seksualne devijacija proglašava čestim, a po njegovoj logici kad se nešto događa često, onda je to i normalno. Do danas se poteže njegova tvrdnja da homoseksualci čine oko 10 % populacije. No, malo je poznato da je Kinsey svoje istraživanje proveo uglavnom na zatvorenicima i to seksualnim prijestupnicima, među kojima je kao što i sam priznaje bilo nekoliko stotina muških prostitutki5. Glumeći neutralnog znanstvenika Kinsey je grčevito prikupljao podatke koji bi mu pomogli u prikrivanju vlastitih seksualnih izopačenosti. Tako gospodina X (Kinsey ga tako naziva da mu prikrije identitet) koji je prema vlastitom priznanju imao seksualne odnose sa stotinama mladića i djevojaka predadolescentne dobi opisuje ne kao seksualnog monstruma već:
,,Tih i miran šezdesetogodišnjak ljubazne i blage naravi – uopće jedno divno i nenametljivo čeljade.''6
O pedofiliji Kinsey dalje piše:
,,Teško je shvatiti zašto bi se dijete, osim ako nije kulturalno uvjetovano, uznemirilo što mu netko dodiruje genitalije, kada vidi genitalije kod drugih ili kada doživi neki još specifičniji seksualni kontakt. ''7
Kinseyev institut i Frankfurtska škola proveli su široku revoluciju i utjecali na milijune mladih ljudi Zapada, preko Hollywooda, medija, fakulteta, škola, knjiga… u šezdesetima se revolucija širila kao zaraza.
Već je 1968. pod utjecajem Kinseya homoseksualnost u DSM–u (Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja) izbrisana sa liste sociopatskih poremećaja. Godine 1973., pod prijetnjama i zastrašivanjem homoseksualnih aktivista i drugih lobija, a na prijedlog dr. Roberta L. Spitzera (o ovom uglednom znanstveniku i liječniku, te o njegovim teškim predomišljanjima, biti će još riječi u daljnjem tekstu) homoseksualnost je političkom odlukom izbrisana s liste poremećaja.
Dr. Charles Socarides je autor brojnih knjiga i dobitnik nagrade Distinguished Professor Award (Nagrada za istaknutog profesora), koju mu je dodijelilo udruženje britanskih psihologa i psihoanalitičara (APP). Evo kako on opisuje način na koji je američko udruženje psihijatara promijenila homoseksualnost od patološkog stanja u 'životni stil':
,,Homoseksualni aktivisti nisu tada napadali svećenike. Napadali su članove svjetovnog 'svećenstva', zajednicu psihijatara, i neutralizirali je radikalnim redefiniranjem same homoseksualnosti. Godine 1972. i 1973. uspjeli su pridobiti vodeće ljude u Američkom udruženju psihijatara pa su nizom poteza i izravnih obmana preko noći 'izliječili' homoseksualce – sudskim nalogom. Uspjeli su to udruženje pridobiti da izjavi kako odnos s istim spolom nije poremećaj, nego samo 'stanje' – jednako neutralno kao i ljevorukost. Mi koji se nismo suglasili sa tom novom političkom definicijom ubrzo smo ušutkani na vlastitim stručnim sastancima. Na sveučilištima su ukinuta naša predavanja, a znanstveni časopisi odbijali su nam objavljivati znanstvene radove."8
'Poplava' homoseksualaca u medijima
Šezdesetih i sedamdesetih su studenti Frankfurtske škole i Kinseyevog instituta (dva najpoznatija Kiseyeva studenta su Hugh Hafner, osnivač Playboya, i Harry Hay, osnivač homoseksualnog pokreta) zauzimali svoje pozicije u društvu i vrata medija i fakulteta za homoseksualne aktiviste pomalo su se otvarala. Danas homoseksualci 'preplavljuju' medije, te nastoje relativizirati svoju bolest i svesti sve pod varijantu normalnoga. Još od sedamdesetih godina populariziraju se razne serije i filmovi gdje postoje likovi homoseksualci, koji su osmišljeni kao zanimljivi i pozitivni likovi, što je u suprotnosti sa realnim životom. Dr. Socarides imao je prilike upoznati svu tragediju homoseksualnosti na primjeru vlastitog sina. Pa ipak, upravo je dr. Socarides uz dr. Annu Freud imao najveće uspjehe u liječenju. Četrdeset godina je liječio homoseksualce, te izvješćuje o ľ uspješnih liječenja. O populariziranju homoseksualnosti u medijima od sedamdesetih na ovamo, on piše:
,,Televizijski i filmski redatelji počeli su snimati filmove i serije koje promiču homoseksualnost kao legitiman način života. Jedan odbor za praćenje homoseksualnosti naredio je Hollywoodu što smije, a što ne smije snimati glede homoseksualnosti. Velike nakladničke kuće odbile su objavljivati knjige koje su bile protivne homoseksualnoj revoluciji. Homoseksualci i lezbijke utjecali su na seksualni odgoj u američkim školama, a homoseksualni aktivisti su zauzeli vodeća mjesta na američkim fakultetima. Zakonodavna tijela saveznih država poništila su zakone protiv sodomije.''9
Zadnjih godina svjedoci smo agresivne kampanje u svim hrvatskim medijima koji slijepo slijedile obrasce rada Hollywooda i MTV-a. U emisijama kao što su 'In magazin', 'Red Carpet', 'Big Brother', 'Farma'... neprestano se propagira bolesno i izopačeno ponašanje. Osobe kojima je potrebna stručna pomoć često su 'zvijezde' ili čak voditelji tih emisija. Takvi sadržaji se emitiraju u popodnevnim i ranim večernjim terminima. Što reći svojoj djeci kad na televiziji vide dva muškarca kako se ljube?! Stjepan Lice bio je član vijeća HRT- a i otvoreno je progovorio o homoseksualizaciji društva:
,,Homoseksualnost sve više postaje stvar pomodnosti, jer se ona postavlja kao kriterij i put u modernost. Svjedoci smo homoseksualizacije našeg društva. Ali homoseksualnost nije način života, već nesnalaženje u njemu.''10
Treba samo pogledati modne piste. Posljednjih godina propagiraju se mršave djevojke bez grudi koje sliče na dječačiće, te ljepuškasti, njegovani i feminizirani manekeni. Trend metroseksualaca nije potrebno izričito ni naglašavati. Modna i farmaceutska industrije pune su homoseksualca. Stoga ne treba čuditi što mnogi imaju nejasne predstave o ovoj bolesti i što je sve više ljudi zbunjeno i zavedeno propagandom i stereotipima iz medija. Neki od najmonstruoznijh masovnih ubojica bili su homoseksualci (A. Cunanan, J. Dahmer, J.W. Gacy…), ali o njima nikad nećete naći ništa u medijima, jer se ne uklapaju u lažnu sliku dobroćudnih i veselih 'gejeva' kakvu nam nameću mediji, u nizu fiktivnih likova iz filmova i serija, koje u pravilu glume heteroseksualci. Zato danas mnogi ljudi kao hipnotizirani ponavljaju da homoseksualnost nije bolest nego 'stanje'. Bivši homoseksualni aktivist i izliječeni homoseksualac, Michael Glatze medije vidi kao jednog od glavnih uzročnika homoseksualnosti:
,,Homoseksualizam je uzeo gotovo 16 godina mog života i ispunio moj život lažima uz pomoć masovnih medija koji ciljaju na djecu i pokušavaju ih uvjeriti u to da je homoseksualizam normalan oblik ponašanja. ''11
Ne može se svakog homoseksualca izliječiti niti se svakog heteroseksualca može učiniti homoseksualcem. No naš poznati psihijatar dr. Vladimir Gruden potvrđuje važnu ulogu medija:
,,Homoseksualnost čuči u mnogim ljudima, a posebno će se razviti ako se na različite načine reklamira."12
A rabi Rosenberg iz udruge liječenih homoseksualaca i lezbijki 'Jonah' zaključuje:
,,Mnogi bivši homoseksualci kažu da je najdublji razlog za njihovu depresiju bio veliki pritisak kojemu su bili izloženi kako bi svoje osjećaje smatrali urođenim i nepromjenjivim."13
U medijima se s druge strane neprestano napada Katolička crkva zbog pedofilskih skandala u njezinim redovima, ali nećete naći činjenicu da su homoseksualci prema istraživanjima znatno skloniji pedofiliji od heteroseksualaca14,15. Mediji namjerno ignoriraju činjenicu da 97% tih pedofilskih skandala datira iz vremena 1960.- 1985. kada je katolička hijerarhija u SAD i drugdje na Zapadu prešutno dozvolila ređenje homoseksualaca i da je više od 80% žrtava svećenika - pedofila dječaci. Već početkom osamdesetih Crkva je ponovno uvela zabranu ređenja homoseksualaca, što je urodilo plodom. Samo 3 posto slučaja pedofilije u Katoličkoj Crkvi u SAD-u dogodilo se nakon 1990. i ni jedan u razdoblju 2000. – 2004.16
Vidimo da je moguće problem donekle riješiti boljim nadzorom homoseksualaca, ali je li moguće njihovo potpuno izlječenje i uspješna resocijalizacija?
Liječenje homoseksualaca
Spomenuti dr. Robert Spitzer, profesor psihijatrije na Sveučilištu Columbia je znanstvenik koji je potaknuo Američko udruženje psihijatara 1973. na uklanjanje homoseksualnosti kao mentalnog poremećaja iz DSM. Dr. Spitzer je s vremenom pod teretom znanstvenih činjenica promijenio stav. Godine je 2001. i 2003. objavio svoju analizu izlječenja homoseksualaca, i na temelju 200 slučajeva izliječenih homoseksualaca i lezbijki, te zatražio vraćanje homoseksualnosti na listu bolesti. O prijetnjama njegovoj obitelji, koje su tada uslijedile, nerado je govorio.17
Dr. Spitzer nije jedini koji je promijenio mišljenje. Poznati psiholog Richard Cohen je izliječeni homoseksualac, a danas sam uspješno liječi homoseksualce. Talijanskog glazbenika Giuseppea Poviu je izliječio klinički psiholog Joseph Nicolosi, a nakon toga i dvojicu Povijinih prijatelja. Povia je svojedobno izjavio:
,,Ljudi nisu homoseksualci, oni postaju homoseksualci ovisno o tome s kim se druže".18
Osnivačica lezbijskog časopisa Venus (1995) i lezbijska aktivistica, Charlene Cothran je 2006. javno obznanila da je napustila homoseksualni način života. Zanimljivo je i izlječenje vodećeg homoseksualnog aktivista, osnivača magazina Young Gay America (YGA). To je bio 'mainstream' magazin kojeg su naručivale škole, knjižnice i druge javne ustanove, a bavio se promoviranjem homoseksualizma kao načina života. Michael Glatze je prekinuo 10-godišnju vezu koju je imao sa drugim suosnivačem tog magazina, te javno objavio da više nije homoseksualac. Glatze kaže:
,,Iscjeljivanje rana uzrokovanih homoseksualnim ponašanjem nije jednostavno - malo je stvarne podrške. A ona koja postoji je osramoćena, ismijana i ušutkana agresivnom retorikom masovnih medija koji promoviraju homoseksualizam kao normalan oblik ponašanja ili učinjena ilegalnim izvrtanjem zakona. Morao sam proći kroz izrugivanje i 'glasove' neprihvaćanja od svih koji su za to saznali. Cilj homoseksualne agende je učiniti da ljudi prestanu uopće i postavljati pitanje napuštanja homoseksualizma, bez obzira na pitanje je li to moguće.
Dugo vremena sam negirao istinu i još uvijek osjećam krivnju zbog toga. Kao vođa 'gay' pokreta mnogo sam puta imao priliku govoriti javnosti. Da imam priliku povući neke od stvari koje sam govorio, učinio bih to. Sada kad znam da je homoseksualnost pohota i pornografija zamotano u jedno, nikada neću dozvoliti nekome da me uvjeri u suprotno, bez obzira na to koliko fine bile njihove riječi i koliko tužna bila njihova priča. Vidio sam to, znam istinu...
U mom iskustvu 'coming out' od utjecaja homoseksualnog mentalnog sklopa je bila posve oslobađajuća, najljepša i najnevjerojatnija stvar koju sam ikada doživio u vlastitom životu."19
Ovo su riječi predsjednika udruge 'Exodus International' koja okuplja homoseksualce i bivše homoseksualce, Alana Chambersa:
,,Činjenica je da postoje deseci tisuća muškaraca i žena koji su kao i ja nadvladali homoseksualizam... mi smo živi dokaz!“
Unatoč ovim ohrabrujućim riječima, sama pomisao na liječenje homoseksualaca kod homoseksualnih aktivista izaziva agresiju20. Znanstvene činjenice, međutim, govore drugačije od parola tih aktivista. Od onih bolesnika koji pristupe terapiji, oko 30 - 60 % bude potpuno izliječeno21. Samo zadnjih desetljeća u SAD-u i Nizozemskoj je izliječeno više od 25 000 homoseksulaca22. Uspješno su liječili i danas liječe homoseksualce G. V. Ardweg, Ch. Meves, R. Cohen, J. Nicolosi, Ch. Vonholdt, L. Payne, W. Gasser, Anna Freud, V. Frankl, Ch. Sociarides i mnogu drugi. Čak i da prihvatimo zabludu da je homoseksualnost neizlječiva, zar zato nije bolest? Mnoge bolesti su neizlječive, poput side ili shizofrenije, pa nikome ne pada na pamet da shizofreničare proglasi normalnim.
Utemeljitelji psihijatrijske i psihonalitičke znanosti kao i psihologije bilo su po tom pitanju jednoglasni. Već je 1932. profesor Schultz-Hencke napisao da su različiti oblici homoseksualnosti, uključujući i određene karakteristike osobnosti, koje često možemo primijetiti kod homoseksualaca, psihološki poremećaji. Alfred Adler i Wilhem Stekel bili su istog mišljenja. Ni Freud nije imao dileme, za njega je homoseksualnost bila psihički poremećaj, i razrađivao je različite metode liječenja homoseksualaca. Osobito je u tome daleko otišao C. G. Jung koji je objasnio:
,,Homoseksualni muškarac nespoban je pronaći muškost duboko u svojoj nutrini. Stoga je pokušava naći na biološko-seksualnoj razini. "23
Viktor Frankl, otac logoterapije, nazivao je homoseksualnost perverzijom i bolešću24. U novije vrijeme znanstvenici počinju priznavati ono što Freud, Jung, Frankl i ostali nikad nisu ni dovodili u pitanje – homoseksualnost je bolest. U posljednjih nekoliko godina izlaze znanstveni radovi mainstream znanstvenika koji dokazuju povezanost homoseksualnost i psihopatologije, poput onih dr. J. M. Baileya, dr. G. Remafedija i dr. R. Friedmana25. O radovima i studijama prema kojima se homoseksualnost može uspješno liječiti u nas je govorila dr. Verdijana Pavlović26.
Da li se homoseksualcem rađa ili postaje?
Često se u raspravama sa homoseksualnim aktivistima čuje fraza: ,,Mi se takvi rađamo." Je li to istina? Poznati austrijski psihijatar E. Ringel kaže:
,,Homoseksualnost nema nikakve veze sa nasljeđivanjem, predispozicijama ili hormonalnim poremećajem, ona je zapravo neurotski simptom, školski primjer jedne seksualne simptomatike iza koje se zapravo krije neki poremećaj osobnosti.''27
I. Bieber ide još dalje: ,,Ne postoje homoseksualci, samo latentni heteroseksualci.''28
A jedan izliječeni homoseksualac, C. Cook, je primijetio: ,,Naša heteroseksualnost leži zatrpana tisućama strahova. ''29
Isto potvrđuje izliječeni homoseksualac, psiholog dr. R. Cohen: ''Nitko nije rođen kao homoseksualac.''30
Cohen kaže da homoseksualnost nije seksualni problem, nego poremećaj u razvoju s obzirom na vlastiti identitet. Važnu ulogu u razvoju homoseksualnog poremećaja ima odnos sa ocem. Očeva muškost vrlo je važna za razvoj djeteta. To potvrđuju i istraživanja dr. Satinovera, koji je desetljećima istraživao homoseksualnost. Otkrio je da među ortodoksnim Židovima gotovo nema homoseksualaca što govori protiv teze da se homoseksualci takvi rađaju.31
Iako su na to potrošeni milijuni, do sada nikome nije uspjelo dokazati da je homoseksualnost nasljedna. Svi takvi pokušaji su doživjeli neuspjeh, iako su homoseksualni lobiji bogato sponzorirali istraživanja. Najpoznatija takva istraživanja, ona Le Vaya iz 1991. i D. Hamera iz 1998. pokazala su da je 'gay gen' zapravo 'nepostojeći fantom'. Pretpostavimo da bi netko i uspio dokazati da se homoseksualci takvima rađaju. Što bi to promijenilo? Homoseksualnost bi i dalje ostala bolest. Ljudi se rađaju i s maničnom depresijom, shizofrenijom, Downovim sindromom i drugim bolestima.
Homoseksualnost - zlo, a ne varijanta prirode
Zašto je lav sa tri noge deformacija, a ne varijanta prirode? Jer su za normalno funkcioniranje i preživljavanje potrebne četiri noge. Kada bi se samo jedan posto lavova rađalo sa tri noge, ali nekom tehnikom moglo jednako dobro trčati i loviti kao lavovi sa četiri, onda bi tronogi lav bio samo varijanta prirode. No, zbog značenja koje za lava imaju četiri noge, tronogi lav je deformacija, a ne varijanta jer mu nedostaje ono što bi trebao imati. Primijenimo to na homoseksualnost. Zašto je homoseksualnost deformacija? Promatranje spolne strukture muškarca i žene, te analiza njihove svrhe pokazuje da seksualno sjedinjenje dvojice muškaraca nije moguće. Što god ta dvojica radila ostaje sterilno i ne dolazi do stvarnog sjedinjenja.
Životinje kao uzor?
Još jedna česta izlika homoseksualnih aktivista je da se homoseksualnost može naći među životinjama i da je homoseksualnost prema tome prirodna. Ovo je miješanje pojmova. Nije prirodno sve što je u prirodi 'uobičajeno'. Inače bi trebali jesti sirovo meso trgajući ga sa životinja. Tako se, naime, hrane zvijeri. Ali niti u prirodi homoseksualni odnos nije uobičajen, samo je defektnost prirode. Inače bi odavno i sama priroda nestala. U stvari, kada majmun siluje drugog majmuna tu se ni ne radi o homoseksualnosti, već o iskazivanju dominacije. Istu pojavu možemo uočiti i kod pasa i nekih drugih životinja. Očito se pokušava dokazati nedokazivo. Čovjek nije životinja, te se ne može pozivati na životinjske obrasce ponašanja. Dr. Toševski kaže:
,,Homoseksualci, biseksualci i onaj sloj iz znanstvenih krugova koji 'razumije', ili se indiferentno odnosi prema ovoj zabrinjavajućoj pojavi, nalaze opravdanje za ovu pojavu kod čovjeka u činjenici da se 'homoseksualnost' sreće kod mnogih životinja. Oni apsolutno nisu u pravu, jer ono što liči na homoseksualnost kod nesvjesnih životinja ni po trajnosti ni po štetnim efektima nije isto što i homoseksualnost svjesnog čovjeka.”32
Suvremena ignorancija
Nizozemski liječnik dr. Gerard J. M. van den Aardweg 35 godina istražuje homoseksualnost i ostale seksualne i neurotske poremećaje. Njegovoj individualnoj terapiji podvrgnulo se preko 300 homoseksualaca, uglavnom muškaraca, te mnogi drugi seksualni neurotičari i ljudi sa neseksualnim neurotskim poremećajima. Dr. van den Aerdweg optužuje struku, političare i vjerske vođe za politizaciju i ignoranciju:
,,Naša saznanja o homoseksualnosti su se u zadnjem stoljeću povećala. Unatoč razlikama u upotrebi terminologije, različiti psihološki i psihoanalitički pravci u shvaćanju i terapiji jedinstveni su glede određenih osnovnih značajki homoseksualnosti i nekih temeljnih uzroka. O tome se malo čuje jer su postojeća saznanja zbog tiranije i politizacije istjerana sa sveučilišta i iz medija, a njeguje se ignorancija.
Predodžbe većine liječnika, psihologa, političara, novinara i vjerskih vođa uglavnom se temelje na neznanju i davno prevladanim teorijama.
Ispravno shvaćanje o homoseksualnosti je onemogućeno jer se ona promatra kao izolirana pojava. Ona spada u veću skupinu poremećaja u kojoj su i egzibicionizam, pedofilija, auto – erotizam…''33
A što je u stvari homoseksualnost i najvažnije kako nastaje taj psihički poremećaj?
Homoseksualizam kao oboljenje: nastanak istospolnih seksualnih poriva
Već iz dobro dokumentirane činjenice da imamo homoseksualce koji imaju identične blizance (tj. braću/sestre sa identičnim genskim zapisom) heteroseksualce, možemo zaključiti da homoseksualne sklonosti nisu urođene. Prikazi slučajeva često ukazuju na čimbenike vezane uz okoliš, koji objašnjavaju razvoj različitih seksualnih sklonosti kod genetski identične djece, i podupiru zaključak da je sklonost istom spolu proizvod uzajamno povezanih utjecaja iz okoliša.34
Kod osoba koje osjećaju seksualnu sklonost prema istom spolu često nailazimo na jedno ili više od slijedećeg:
• Odsutstvo oca, očinske figure ili otuđenje od oca u ranom djetinjstvu, jer je otac doživljen kao neprijateljski raspoložen ili nezainteresiran, nasilan ili alkoholičar;
• Majka je bila previše zaštitnički nastrojena (kod dječaka);
• Majka je previše tražila pomoć i bila zahtjevna (kod dječaka);
• Majka je bila nespremna uspostaviti emocionalnu vezu (kod djevojčica);
• Roditelji su propustili da ohrabre identifikaciju djeteta sa svojim spolom;
• Nedostatak grublje igre (dječaci)
• Neuspjeh u identifikaciji sa vršnjacima istog spola;
• Nesklonost timskim sportovima (dječaci);
• Slaba koordinacija oko/ruka i sa time povezano zadirkivanje vršnjaka (dječaci);
• Seksualno zlostavljanje i silovanje;
• Socijalne fobije ili ekstremna stidljivost;
• Gubitak roditelja zbog smrti ili razvoda;
• Odvojenost od roditelja tijekom kritičnih faza odrastanja35
Ukoliko se na odgovarajući način odgovori na emocionalne i razvojne potrebe djeteta, razvoj sklonosti prema istom spolu je vrlo malo vjerojatan.36
Ako se odjednom javi više gore navedenih čimbenika veća je vjerojatnost nastanka homoseksualnog poremećaja koji se usvaja još u ranom djetinstvu. U nezreloj dobi, razvoj djeteta obilježava upijanje i usvajanje obrazaca ponašanja, bez jake kontrole i filtara svijesti koji kod djeteta još nisu ni razvijeni. Zavođenje je vrlo rijetko uzrok homoseksualnosti, kod žena tek ponekad silovanje.
Prema dr. Richardu Fitzgibbonsu, glavni čimbenici koji dovode do slabog muškog identiteta, kao preduvjeta za razvoj homoseksualizma, je slaba povezanost s vršnjacima - u Americi često uslijed zadirkivanja i odbacivanja zbog slabih sportskih sposobnosti, slaba emocionalna veza sa ocem, te nepovjerenje u žensku ljubav – često zbog iskustva izdajstva od strane majke ili pak prevelikih zahtjeva koje su majke stavljale pred sinove.37
Homoseksualni dječaci su najčešće 'meki', prepasivni, 'dragi'… tu nije riječ o urođenim osobinama već o stečenim navikama. Ako je majka u životu dječaka imala središnju ulogu, onda on u mnogome oponaša svoju majku, njezine interese, način govora i uslijed toga se neće ponašati kao drugi dječaci, a onda će se lako osjećati 'drugačiji od drugih'. Kod žena lezbijki je čest emocionalni odmak od majke.
Homoseksualnost je kompleks manje spolne vrijednosti. Homoseksualci imaju infantilno viđenje sebe, prisutna je tzv. lomljiva identifikacija, najčešće i loša slika oca. Sebe vide kao žrtve što im je zajedničko sa drugim ljudima s emocionalnim neurotskim problemima. Zbog zaostalost u predpubertetu i manjka muškog samopouzdanja ne mogu osjetiti pravu privlačnost prema ženama. Mladić se osjeća manje vrijedan u odnosu na svoje vršnjake, sklon se strastveno diviti i idolizirati vršnjake, a takve su čežnje u predpubertetu lagano erotizirane. Zbog zaostalosti u predpubertetu često je infantilno samosažaljenje - 'jadan ja' jer je autodramatiziranje karakteristično za egocentrično djete u predpubertetu. Jedan od faza sažaljenja obilježena je buntom, bijesom, protestom, sklonošću osveti…
Za homoseksualni izbor partnera vrijedi pravilo 'obrnutosti': kod željenog partnera se kao privlačne vide one osobine za koje adolescent smatra da ih ne posjeduje. Tako većina muških homoseksualaca kod partnera traži 'muškost'.
Posljedice predpubertetske emotivne fiksacije su višestruke; nagon za samosažaljenjem koji se manifestira na različite načine, zadržavanje adolescentnih emocija, razmišljanja, želja, a budući da homoseksualna želja proizlazi iz fiksirane dinamike žaljenja samog sebe nalazi kratkoročno zadovoljenje. Zato Adler homoseksualnost definira kao seksualnu neurozu ili psihički infantilizam.
Kod žena sa lezbijskim sklonostima često nalazimo da su im očevi bili 'emocionalno intenzivni', alkoholičari ili zlostavljači. Takve žene, zbog bolnog djetinjstva i rane mladosti, imaju razloge da se plaše svoje ranjivosti u odnosu na muškarce. Također se i kod žena koje se nađu iznevjerenom od muškarca nakon dugotrajnih veza često plaše vezati s drugim muškarcima i traže izlaz kroz upuštanje u istospolne veze. Žene koje su bile seksualno zlostavljane ili silovane kao djeca ili adolescenti mogu nalaziti teškim ili skoro nemogućim da vjeruju muškarcima.
Drugi važan razlog istospolnim sklonostima kod žena je slabo razvijen ženski spolni identitet; često iskazan u poteškoćama u odnosima s majkom – emocionalno nepristupačnom ili nesklonom da afirmira kćerinu ženskost, zatim odbacivanjem od strane vršnjaka i loše mišljenje o vlastitom tijelu.38
Duhovna degeneracija
Homoseksualnost je duhovna degeneracija ljudskog bića u njegovom najranijem stadiju odrastanja i usvajanja pogleda na stvarnost - a kroz nefiltrirane sadržaje svijesti - reflektiranje bolesti se ne pojavljuje odmah, nego s razvojem seksualnosti. Tek tada iskače ova teška psihička aberacija na scenu svijesti i postaje problem: asocijalno ponašanje, agresivnost i patnja i za okolinu i za bolesnika tj. bolesnicu.
Homoseksualnost ukratko kao kompleks više psihičkih, mentalnih i socijalnih poremećaja možemo definirati kao kompleks nedozrelosti muškarca i bježanja od odgovornosti, nedozrelost, zaostalost u razvoju (infantilnost) s retrogradnim učincima faze djetinjstva od 3. do 9. godine, nemogućnost adaptacija u normalno socijalno i mentalno okruženje. Zato pokušavaju izmijeniti ne sebe, nego svoje okruženje. Time izazivaju učinak otpora i sukoba na svim nivoima.
Definicija lezbijstva je: Seksualna praznina bez penisa i iz toga izvedeni strah i mržnja na muškarca. Mentalna nezrelost, infantilnost i kompleks zavisti prema muškarcu i kompleks krivnje prema ocu. U kompleksu zavisti prema muškarcu skriva se osjećaj niže vrijednosti zbog neposjedovanja penisa kao muškarac, a u odnosu kompleksa krivnje prema ocu - incestuidna žudnja.
To je psihički poremećaj tzv. 'muškobanja' ili 'butch', a psihički poremećaj tzv. 'femme' lezbijki je isto to, ali uz kompleks pridodane krivnje i straha zbog nesvjesne žudnje za penisom. Sve lezbijke 'femme' se straše muškarca i mrze muškarca jer se straše sebe. Filteri svijesti ne dozvoljavaju izlazak stvarnih sadržaja van jer bi to za osobu moglo imati katastrofalne posljedice (Jung je ovo i dokazao na primjerima).
Dakle, homoseksualnost je poremećaj mentalne zaostalosti u procesu psihičke tranzicije od djetinjstva prema seksualnom razdoblju, a poremećaj se reflektira buđenjem seksualnog kompleksa i, kasnije, sve više u obrascu asocijalnog sukoba s okolinom.
Lezbijstvo je poremećaj zavisti na muškost i strah od muškosti u isto vrijeme, stvarajući mentalnu konfuznost i seksualnu disfunkciju u psihičkom razvoju seksualnog kompleksa u skladu s naravnim zakonom morfologije.
Homoseksualnost nije u Sjedinjenim Američkim Državama (od strane American Psychiatric Association) formalno priznata kao mentalno oboljenje. Dio profesionalaca u oblasti mentalnog zdravlja, međutim, ne slaže se sa tim: nekoliko godina nakon uklanjanja homoseksualnosti iz „Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders“ (DSM), većina psihijatara u Americi su gledali na homoseksualnost kao na patologiju, a većina psihijatara širom svijeta i dalje nastavlja gledati na istospolne porive kao znak mentalne bolesti.39
Priroda priznaje samo reprodukciju
Imajući sve gore navedeno u vidu, zamislite kakve štetne posljedice može imati dijete koje odgajaju roditelji homoseksualci. Poznata sociologinja dr. Milanka Vujičić o homoseksualcima kaže:
,,Sa sociološke točke gledišta, za dijete, zdrav razvoj dječjeg identiteta izrazito je štetno
da homoseksualci odgajaju dijete. Priroda priznaje samo reprodukciju, i sve ove varijetete i greške prirode moramo, htjeli - ne htjeli, odbaciti i naša planeta može opstati samo u ravnoteži između plusa i minusa... moramo biti na relaciji stroge spolne određenosti, i ja, kao sociolog i žena, smatram da je to jedini ispravan put i da se treba prema tome opredijeliti... iako je velika medijska kampanja populariziranja homoseksualnosti, i bojim se da će u skorije vrijeme biti sramota ne biti homoseksualac... tako da bi se trebalo okrenuti prirodnom ponašanju, naravno kultiviranom... ja sam za prirodne zakone."40
'Otpadništvo najgore vrste'
Dr. Jovan Toševski, predstojnik katedre za anatomiju na medicinskom fakultetu u Srbiji je deklarirani liberal i vodeći ekspert za pitanja ljudske seksualnosti na ovim prostorima. Kada Toševski govori, znanstvena zajednica sluša. U svojoj knjizi 'Skrivena seksualnost' piše:
,,Muška homoseksualnost predstavlja manjkavost bar jednog od dva glavna nagona muškarca po morfopsihološkom modelu čovjeka, prije svega nagona za seksualnim spajanjem sa ženom. Homoseksualnost je jedna od najopasnijih pojava za našu vrstu… pada u oči utjecaj žena na povećanje broja stečenih homoseksualaca muškaraca kojih je sve više posljednjih desetljeća. Mušku homoseksualnost favorizira jaka biovlast najprije majke, a zatim cijele okoline, a žrtve su one osobe muškog spola koje imaju slabu muškost po rođenju. Te jedinke lako podliježu ženskom utjecaju, preuzimajući čak ženske obrasce ponašanja.
Homoseksualnost čovjeka koja se smatra alternativnom seksualnosti, u stvari je svjesno neopravdano usmjerenje koje se čini lakšim i različitim od obaveza koje muškost nameće. Osim toga, homoseksualnost se ne može podvesti pod kategoriju seksualnosti, jer negira osnovnu premisu seksualnosti (odnos suprotnih spolova). U tom smislu homoseksualnost predstavlja otpadništvo najgore vrste koje može biti stavljeno u grupu patoloških poremećaja i ne zaslužuje da bude stavljeno pod okrilje pojmova vezanih za termin seksualnosti, jer negira najvažniji modus žive prirode - dvospolnost. "41
Polazište da se homoseksualnost proglasi abnormalnom jest činjenica da je čitava ljudska anatomija i psihologija oblikovana u smjeru razmnožavanja; prirodni objekt seksualnosti je dakle drugi spol. Ako se ta evidentnost izgubi iz vida ili potiskuje, javlja se znak mentalnog poremećaja.
Destruktivni izvori zadovoljstva
Homoseksualizam i slične pojave (lezbijstvo, biseksualizam...) su oblici destruktivnih izvora zadovoljstava koji ljude potiču na još destruktivnije i morbidnije aktivnosti. Prema istraživanjima, 83 % homoseksualnih osoba tijekom života ima seksualne odnose sa više od 50 partnera, a od njih 29 % sa više od 1000 partnera, a samo 1/16 živi sa partnerom u vezi neko vrijeme!42
Seksualne perverzije u koje ulaze homoseksualci i njima slične osobe nadilaze najgore horore i najmorbidnije scene holivudske produkcije. Kada se vrše policijska istraživanja vrsta zločina koji se počine u različitim društvenim zajednicama, jasno se dolazi do zaključka da su ubojstva koje se počine u homoseksualnim zajednicama nešto najstravičnije, praćeno strašnim masakrima i iživljavanjima nad žrtvom. To samo dodatno oslikava stanje uma ljudi u takvim zajednicama.
Godine 1998. objavljeni su rezultati znanstvenog istraživanja u kojemu se pokazuje da jedan od tri homoseksualca pokuša samoubojstvo.43 Studija pruža dokaz čvrste povezanosti rizika suicida i bi/homo spolne orijentacije kod muškaraca. I drugi članci govore o tome, kao onaj objavljen u časopisu Pediatrics, o rizičnim faktorima za pokušaj suicida kod homoseksualne i biseksualne mladeži (14-21 god.). Oni homoseksualci koji dožive prirodnu smrt žive u prosjeku 18 godina kraće od heteroseksualaca.44
Homoseksualno ponašanje je samo po sebi opasno i homoseksualci (epidemiološki gledano) se zato uvijek kategoriziraju skupa sa narkomanima, prostitutkama i promiskuitetnim osobama. Homoseksualci u SAD-u imaju 44 puta veću šansu da dobiju AIDS.45 Više od pola milijuna od ukupno milijun ljudi u SAD-u koji imaju SIDU su homoseksualci.46 Homoseksualci imaju veću šansu za zarazu Hepatitisom A i B, isto je i sa sifilisom - 65% svih slučajeva zaraze sifilisom u SAD-u čine homoseksualci iako zasigurno ne čine 65% populacije.47 Homoseksualci su glavni 'prijenosnik' i razlog zašto se sifilis koji je zamalo iskorijenjen prije 10 godina opet pojavio u statistički značajnim brojevima.48 Također 15% homoseksualaca ima klamidiju.49 Pojava gonoreje 3,68 puta češća kod homoseksualaca, ujedno je 14% homoseksualaca njome i zaraženo.50 U istoj je zemlji zabilježeno da Epstein-Barr virus tip 2 ima 39% homoseksualaca. 51
Korištenje lubrikanata 3 puta povećava vjerojatnost za nastanak rektalne spolne infekcije - lubrikant ima toksični učinak na rektalno tkivo i stanice, a koristi ga 90% homoseksualaca. Znanstvenici čak tvrde da je korištenje lubrikanta među homoseksualcima češće od korištenja sredstava za zaštitu od spolno prenosivih bolesti.52 Ali priručnik za prevenciju HIV-a kojeg je izdao 'Iskorak', a financirao grad Zagreb i Ministarstvo zdravstva preporuča upravo suprotno.53
Da je seks kakav oni prakticiraju nezdrav jasno je iz činjenice da homoseksualci imaju 17 puta veću šansu da dobiju karcinom rektuma.54 Treba li uopće spominjati da normalna upotreba organa ne dovodi do oštećenja?! Homoseksualci imaju i 20 puta veću šansu da će konzumirati metamfetamin (sintetičku drugu) od ostatka populacije, to je pak povezano sa HIV-om; naime, 43% novozaraženih HIV-om u LA-u ujedno je bilo na metamfetaminu.55
Homoseksualci imaju smanjenu očekivanu životnu dob za 8 do 20 godina, kronično, moguće i smrtno oboljenje jetre – zarazni hepatitis koji povećava rizik od raka jetre, oboljenje imunološkog sustava koje je gotovo uvijek smrtno – uključujući i popratna tumorna oboljenja, upala pluća, rak debelog crijeva koji je često smrtonosan, različita crijevna oboljenja i druge zarazne bolesti, daleko veći rizik od samoubojstva…56
Infantiline metode za stvaranjem vlastite utjehe (mastrubacija, maštanje) lako dovode do psihičkog zarobljavanja. Budući da je uzrok homoseksualnosti neka neuroza, mnogi slučajevi pate od depresije, psihosomatskih teškoća, strahova, a nisu rijetke ni paranoidne tendencije. Postotak graničnih psihotika je veći nego u općoj populaciji. Česta je i ovisnost o alkoholu, drogi…. Michael Bailey, istraživač koji je na strani homoseksualnih lobija, priznaje da se oni koji žive homoseksualnim načinom života izlažu bitno većem riziku oboljenja od određenih emocionalnih problema, između ostalog i sklonosti samoubojstvu, teškim depresijama i tjeskobnim neurozama.57 Dr. Satinover zaključuje: ,,Povezanost analnog odnosa i neprestanog mijenjanja partnera najopasniji je profil ponašanja!"58
Zbog svih ovih statističkih podataka homoseksualcima je zabranjeno donirati krv (u SAD-u od 1983.). Ne zato jer su vodeći ljudi u Zavodu za transfuziju 'homofobi' nego iz straha za one koji bi primali takvu krv. Diskriminiraju li oni na taj način neselektivno i institucionalno cijelu homoseksualnu populaciju? Pa naravno! Ali homoseksualnim aktivistima ne pada na pamet buniti se protiv toga jer bi onda liječnici iznijeli statističke podatke, a homoseksualni aktivisti ne žele da se o tome govori u javnosti.
Umjesto zaključka
Sveto pismo Novoga zavjeta, nastavljajući se na dosljednu starozavjetnu tradiciju naziva homoseksualne odnose 'sramotnima' i 'protunaravnim'; tako sv. Pavao u Rim 1, 26-28 piše: ,,Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima, te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja. I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu te čine što ne dolikuje”.
Katolička crkva ustraje kod učenja Svetog pisma i Tradicije; pozivajući vjernike da se suzdrže od nepravedne diskriminacije protiv homoseksualaca, naglašava ipak da se homoseksualni odnosi protive naravnom zakonu, te da oni u moralnom pogledu ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni (Katekizam Katoličke Crkve, t. 2357 – 2359).
Učiteljstvo Katoličke crkve, međutim, daje upute o vjerskim i moralnim pitanjima. Zato ono neće ponuditi odgovor da li homoseksualizam - kao poriv i praksa koja je 'sramotna', 'protunaravna' i 'protivna naravnom zakonu' – imamo smatrati bolešću.
Znanstveno 'učiteljstvo' je, pak, u modernom svijetu odlutalo od milenijskog konsenzusa ljudske misli da je homoseksualnost bolest: imamo jedan znatan dio liječnika i psihologa koji pružaju zdravstvenu pomoć homoseksualcima i koji će tvrditi da homoseksualnost nije bolest. U pravilu će ovi stručnjaci, doduše, također reći da homoseksualnost također nije niti 'sramotna', ni 'protunaravna', ni 'protivna naravnom zakonu'. To jest, reći će ti stručnjaci kako homoseksualizam nije u neskladu sa njihovim vjerskim i moralnim nazorima. U javnosti – koja je često orkestrirana od dobro organiziranih homoseksualnih grupa – ovakvi će stručnjaci u pravilu dobivati pozitivnu i veliku pažnju.
Znatan dio liječnika i psihologa uopće ne želi pružati neku specifičnu psihološku pomoć homoseksualcima kao zasebnoj kategoriji: ako oni imaju problema s alkoholom, drogama, shizofrenijom – liječiti će ih kao i bilo koga drugoga. Otprilike po onoj narodnoj 'ne bi se štel mešat'.
Imamo, naposljetku, nemali broj liječnika i psihologa (i znanstvenika u tim oblastima) koji će homoseksualnim nagnućima pristupiti kao psihičkim bolestima, i voljni su ih liječiti. Tvrde da za takvo što imaju razloga, i da su njihove terapije uspješne. Pišu o toj temi i znanstvene radove, makar najugledniji medicinski časopisi tekstove o njihovim izučavanjima – zacijelo zbog političkih obzira u 'današnjem političkom trenutku' – uglavnom odbijaju objavljivati. Do daljnjega.
Alen Peruško, psiholog
http://www.katolik.hr/nekatolickeskupinemnu/pokretimnu/433-homoseksualnost-sa-znanstvenog-gledita
Deseti Travnja 1941 – 2011
Deseti Travnja
1941 – 2011
govor
Mladen Schwartz
Hrvatska braćo i sestre!
Veliki dan, veliki nadnevak, velika obljetnica!
Deseti Travnja simbol Države. Sedamdeset nas već godinica dijeli od svetoga, uzvišenog časa kada je, uime Poglavnika Ustaškoga pokreta, nakon 839 godina uskrsnula Hrvatska Država, Nezavisna Država Hrvatska. Dogodilo se je to voljom svega zdravoga u hrvatskom narodu, voljom akumuliranom stoljećima bezdržavlja ili ograničenog suvereniteta. Ne „voljom naših saveznika“, kako je to, u prokušanoj podaničkoj maniri, proglašavajući državu pridodao vojskovođa Slavko Kvaternik. Stjecaj okolnosti dao nam je saveznike, dijelom iskrene, većim dijelom himbene (kakav je bio pogotovu onaj talijanski), ali do Države dovela je borba Hrvata, i ona Poglavnikova, što je Kvaternik također istaknuo.
Deseti Travnja simbol je obnovljene Hrvatske Države, štoviše, on je simbolom Hrvatske Države uopće. Niti jedan od usporedivih nadnevaka sadašnje Erhazije, takozvane Republike Hrvatske, koju jedan naš suborac s pravom zove „Bivšom jugoslavenskom republikom Hrvatskom“, niti jedan blagdan što ga je vladajuća klika u ovih 20 godina predložila za dan Države, Slobode, Ustava, Razdružbe, Neovisnosti i čega sve još (ma i demokracije!), niti jedan dakle ne izdržava usporedbu s Desetim Travnjem. Svi su oni mlaki, neodređeni, dvojbeni, svaka ih nova vlada mijenja i narod ih s pravom ne zadrži u pamćenju (a ne sjećam se niti sam svega toga, naveo sam po redu te nadnevke u knjizi „Hrvatska nakon Tuđmana“).
A Deseti Travnja je jedan, jedinstven, jasan, prepoznatljiv. On sokoli i bodri, uzdiže srca i vodi naprijed!
10. i 11. Travnja. Sjećamo se još dobro riječi naših bivših, poslije demokratiziranih Ustaša, Vinka Nikolića ili Ive Korskoga: Dobar je Deseti Travnja, ali ne valja jedanaesti. Hoće kazati: dobar je bio čin oslobođenja, uspostave državne slobode, ali nije valjala vlast što je u njoj uspostavljena. A ja odgovaram: Vlast je bila jako dobra, koliko je god to bilo izvodljivo u onim teškim okolnostima svjetskog, europskog, hrvatsko-srpskog i hrvatskog građanskog rata. Vladavina Poglavnika Ante posvjedočila je čudo od pravica i pravednosti, od primjerenih sloboština i stvaralaštva, od socijalne skrbi, gospodarskog procvata, zdravog državotvornog nacionalizma spremnog na nesmiljenu samoobranu, od strogoće i dostojanstva, časti i ponosa, sigurnosti i stege, reda i rada. Tko pak drži da nije bila suverena, neka pogleda na ovo današnje ruglo od izrođenog veleizdajničkog režima, od ove podgrijane juge u malom kojom još uvijek, u koaliciji sa svim mogućim i nemogućim tuđinskim silnicama, vlada šumski takozvani „maršaltito“, dočim su NDH, Ustaški pokret, Poglavnik i Deseti Travnja opet izvan zakona. Danas ovaj sveti nadnevak slave neopartizansko-židovske klike u knjižnici nazvanoj po partizanskom idolu nekom Ogrizoviću, i slave ga tako da pljuju na Deseti Travnja, a time i na onu i na ovu državu (ni ovakva polukrepana nije im po volji i ukusu!), i pljuju na sve što je pravim Hrvatima sveto.
NDH i RH. Doista je uputno, za ovu prigodu barem ukratko, povući paralelu između države Ante Pavelića i države tandema Joco-Jaco. Ona je država bila kratkotrajna, četiri godine samo, ova već traje dvadesetak, ali zapravo je i ova skončala nakon četiri godine: trajala je dok je trajao rat. Prva nakon poraza završava Bleiburgom, druga nakon pobjede Haagom. Obje završavaju dekroatizacijom po unutarnjem i vanjskom neprijatelju. NDH se oslonila na Njemačku i Italiju, RH na Ameriku i Euniju. U prvoj je podijeljena nacija vodila građanski rat, u drugoj je jedinstveni narod pobijedio Beograd, da bi marionetska zagrebačka klika potom pobijedila hrvatski narod. NDH je privremeno izgubila dio Dalmacije, a RH je privremeno izgubila takozvanu „krajinu“. NDH je hrvatske muslimane starčevićanski držala Hrvatima, a na dijelu područja NDH, u našoj hrvatskoj Herceg-Bosni, koja je sada ubogi inozemni protektorat, vodio se devedesetih krvavi bratoubilački rat između Hrvata dviju vjera, uostalom ionako u međuvremenu dobrim dijelom ateiziranih. Nezavisna se Država Hrvatska prostirala na oko 100 tisuća četvornih kilometara, a ova njezina neslavna i nevoljka nasljednica jedva na polovici toga prostora. Netko će možda misliti da sve razmjerne manjkavosti ove današnje tvorevine iskupljuje njezin liberalno-demokratski ustroj, za razliku od fašizma kojemu se u srodnom okružju priklonila ona država četrdesetih. Neka mu bude, tom demokratu, neka bude svakomu za kojega je važnija nekakva lažna ili prava, nu jednako pogubna demokracija, od žive i bogodane nacije. Netko će drugi pak svim silama dokazivati kako NDH nije bila fašistička, i tako, prihvaćanjem neprijateljske ideologije i antifa-vrednota, naivno povjerovati da bi neprijatelj tada odobrio i Poglavnikovu državu i sve nas koji do nje držimo. Neka i takvomu bude, tom antifašistu, jer ne zna što govori i nema mu pomoći.
Pogrješke NDH? Je li naša Nezavisna Država Hrvatska, na čelu s elitnim Pokretom i karizmatskim Vođom, ipak negdje i pogriješila? Ako jest, tumačivo je to onim teškim unutarnjim i vanjskim okolnostima, koje su dobro poznate. Ali ne želim ju ekskulpirati pod svaku cijenu. I onim palim junacima i nama današnjima dužni smo bezostatnu istinu. Zato tek navodim bitne prigovore koji joj se s nekih strana upućuju: Logori, Dalmacija, Bleiburg. Ali na njih moram i odgovoriti. U logorima bili su smješteni neprijatelji Nezavisne Države Hrvatske, zvali se oni Hrvati ili Srbi, Cigani ili Židovi. Nepravedno smaknuti? U onakvim uvjetima, iznimaka, kolateralnih žrtava, uvijek ima, i one nikada ne mogu obezvrijediti samu borbu, sam cilj, svetinju nacionalne državnosti. Dijelovi Dalmacije već su Rapalskim sporazumom 1920 prepušteni onoj prvoj jugovini, a glavnu riječ pritom imao je Hrvat Ante Trumbić. A ne čujemo da se njega stalno proziva „izdajicom“ ili prodavačem Dalmacije. Zašto ne? zato jer je su-stvarao jugoslaviju umjesto Hrvatske! Poglavnik je pak morao pristati na privremeni odstup dijela svetoga nam tla, kako bi izbjegao puno veće zlo, a teritorij je ubrzo dobio natrag (8/9 rujna 1943, u času kapitulacije Italije). Talijanski Duce bio je iznimno jak čovjek, Italija je, kao jedan, strastveno bila uz njega, i samo još jači muž, poput Poglavnika, mogao je u onom trenutku toliko spasiti koliko je doista spasio. Uostalom, nitko od kritičara ne spominje da je Poglavnik prisjedinio BiH. Zato jer kritičarima i nije do hrvatskoga probitka i veličine, nego jedino do blaćenja onih koji su, za razliku od njih jugoslavena, Hrvatsku spašavali, branili i uvećavali. Najteže je pitanje Bleiburg. Jedno je pritom jasno: Poglavnik i Ustaše nisu bježali, nisu izdali narod. Jesu naivno vjerovali da će se vojska i puk povlačenjem (te potonjom predajom demokratima) spasiti, i pripravljali su nastavak borbe u novoj emigraciji. Mogli su se i nastaviti u Domovini boriti, da je bilo oružja. Je li bilo ili zašto nije bilo – to prelazi okvire ove prigode.
Što je uslijedilo. Nakon ratnoga poraza u savezništvu s Reichom, okončana je 15. svibnja 1945 godine ta herojsko-tragična avantura što je bila započela Desetoga Travnja. Države više nema, tek šugave karikature na mini-području pod imenima nekakve „federalne“, „narodne“, „socijalističke“ republike Hrvatske, pa sve do današnje Erhazije. Hrvatski je narod, nakon Bleiburškoga genocida i križnih putova, doživio i preživio obnovu jugovine, komunističku diktaturu, povremene takozvane liberalizacije, zaokrete i retuše, djelomičnu obnovu hrvatske strasti i volje s Hrvatskim proljećem, nakon toga represiju ali i dijalektično preživljenje nekih proljetnih zasada (ustav 1974!), pa konačni odlazak jugo-vladara Tita Broza, onda desetljeće kaotičnog, anarhoidnog pluralizma, pa kratkotrajnu obnovu državnosti, veliki obranbeno-osloboditeljski Domovinski rat, te susljedno sustavno, posvemašnje poniženje, onehrvaćenje u službi unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, sustajanje usmjereno izravno u propast, gorje i od reliquiae reliquiarum, i obiju jugoslavija, gorje od mađarolaca i slavoserba, i autonomaša i talijanaša, i orjunaša i komunjara, gorje od hrvatske šutnje i hrvatskih povijesnih stratišta.
Današnji Deseti Travnja. I tu smo gdje jesmo. Kako dalje? Odgovoru na to pitanje posvećeni su svi naši napori, sve naše snage. Ne predajemo se, ali istinu moramo prepoznati i pravim imenom nazvati. Samo je simbolično kako danas proslavljamo slavni Dan. Tek što nismo u katakombama, čujem da još ima nekih u Zagrebu, možda slijedeće godine budemo tamo. I jugoslavija i Hrvatska dobro su znale što je Deseti Travnja. Jugosi su bili u strahu, snimali panične filmove u stilu „umrijet ćeš Desetog Travnja“, bojali se bombi i atentata – na žalost ih je premalo bilo! Hrvati su, oni pravi, sjećali se svojih heroja, slavili potiho, u potaji, snujući bolja vremena. A danas? Jedva da smo složili i ovih par skromnih, samozatajnih komemoracija, svaka čast i hvala našim svima pravašima, hopovcima, desničarima. Mnogi su, i pravaši među njima, zaboravili što je danas! U Njemačkoj, tek u Stuttgartu predviđeno je razmjerno skromno slavlje u hrvatskim prostorijama, u organizacii A-HSP. U Frankfurtu, trebao se još prije održati veliki skup također u organizaciji A-HSP, kadli zabrane prostoriju, kao kada je trebao pjevati Thompson, a ljevičarski „Frankfurter Rundschau“ digao je histeričnu galamu. I ne samo to, najave otpor stotina crvenih njemačkih antifašista. Takvi uvijek tamo ometaju i ruše desne skupove, jer onda redarstvo, tobože spriječavajući sukob, na koncu zabrani, razjuri desni skup, u našem slučaju hrvatsko-nacionalistički. U Njemačkoj, za 17 godina svojega života i rada i borbe u toj tradicionalno prijateljskoj nam zemlji (kao i u početcima ove tekuće Hrvatske), održao sam niz desetotravanjskih govora, i nikada nas redarstvo nije zabranilo, niti su se podivljali ljevičari pojavili da nas ruše. Sada, kada neki vele da imamo hrvatsku državu, sada valjda obje strane misle da Deseti Travnja više nije potreban. I zato na nas huškaju antifašističku ološ. Ali, potrebniji je nego ikada!
Neprijateljski Deseti Travnja. Umjesto da se danas čitav narod digne, da se osvijesti, da sabere snage za novu borbu, bez koje ćemo brzo propasti – dopušteno je notornom neprijatelju divljati na ovaj dan, dan koji u naslovu svoje seanse banda krsti „neslavnom obljetnicom“. Spomenuo sam već njihov skup. Do sada se baš nisu ufali ovako otvoreno i izazovno. Rekoh gdje se napast roji, to je ona knjižnica Ugrizović na Preradovićevu trgu, u 18 sati 10. travnja, pa možda još netko uspije tamo prosvjedovati, šutke, tek strogom nazočnošću, da ga ne uhiti neprijatelj, jer još moramo navečer slaviti! Sudjeluju: neki lijevi navodni povjesničar Hutinec, pa notorni jugo-komunjara Zuppa (di verdura), pa znani nam Puhovski (nemam vremena ovdje još i o njemu!). Evo samo par riječi četvrtoga među sudionicima najavljene crne protuhrvatske mise u Ugrizu, zloglasnoga Ive Goldsteina, iz njegove hrvatožderne knjižurine „Hrvatska 1918 – 2008): „S proglašenjem 'nezavisne' (piše pod navodnicima, njegov Izrael nema navodnike!) Hrvatske 10. travnja 1941. ostvaren je cilj kojem je skupina hrvatskih ekstremista (vidi-vidi!), uz slabiju ili jaču podršku (sic! židovu dragi srbizam) nekih drugih krugova u Hrvatskoj, godinama težila.“ (Ivo Goldstein, Hrvatska 1918 – 2008. Europapressholding – Liber, Zagreb 2008, str. 211) Dakle, godinama, a ne jedno skoro cijelo tisućljeće! Dakle, šaka ljudi, fanatika, valjda izdajnika Goldsteinove juge. A onda još i neki opskurni, neimenovani „krugovi“. Gdje je u svemu tomu – hrvatski narod, Dei Gratia Natio Croatorum (milošću Božjom Nacija Hrvata), kako ga, ponosno i svečano, zove junak i mučenik Kvaternik? Ta zašto bi narod bio za svoju državu (ako nije židovski, židovska)? – mnije blento, mešetar, zlikovac Goldstein. Nije čudo, ovo je njegova država, a ne naša, nas koji smo se za nju borili!
Braćo i sestre Hrvati! Dopustite mi poneku završnu riječ! Poglavnik je kazao, da nije bilo Starčevića, ne bi bilo niti one Hrvatske Države 1941. A hrvatski, ustaški junak Dinko Šakić parafrazira: Da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo niti Tuđmanove. Sada ni te više nema, što ćemo se zavaravati! I zato je imperativ našega trenutka, učiniti sve da ponovno osvane, da uskrsne Država Hrvatska, nadahnuta i Desetotravanjskim duhom. Ali ne će je nikada više biti ako budemo samo tragali za zaštitnicima. Ovi vladajući izrodi tragaju, ali to što nađu i nalaze, to ne će biti zaštitnici Hrvatske, to su jamci njihove ogavne Antihrvatske koja je već prodrla u sve pore i ne da nam mira. Tko nije svoj, taj je svačiji. Dok bude domaćih izdajica, imat ćemo tuđina za gospodara. Zovite me imenom kojim hoćete, samo ne imenom izdajice. To iz svoje Valhale, iz svoje Vječnosti, dovikuje, grmi Otac Domovine. Slušajmo ga, slušajmo Staroga, slušajmo Kvaternika, slušajmo Poglavnika, osluškujmo mističnu poruku Desetoga Travnja, čujmo što nam poručuje narodna duša. I ne ćemo pogriješiti!
Živio Deseti Travnja, na vijeke vjekova!
Živio veliki hrvatski narod!
Živjela Država Hrvatska, koja je bila i koja će biti!
Borba se nastavlja – Za Dom Spremni!
Naprijed u boj!
