HODOČAŠĆE NA JAZOVKU 2009
HODOČAŠĆE POLITIČKIH UZNIKA I BOJOVNIKA DOMOVINSKIH RATOVA IZ ZADARSKE ŽUPANIJE -POSJET JAMI UMORENIH I BAČENIH U JAMU HRVATSKIH VOJAKA OD STRANE PARTIZANSKIH ZLIKOVACA 1943.G.
I ove godine Gospodnje 2009. na nadnevak 22. lipnja hodočastilo se na planinu Žumberak, na mjesto Jazovka, gdje je održano XX. jubilarno hodočašće u čast i sjećanje na stravičnu pogibiju oko 700 hrvatskih zarobljenika-vojaka, koje su partizanski zlikovci 1943. g., nakon što su ih prije toga stravično mučili, povezali sa žicom i žive pobacali u jamu.
I ako je bilo kišovito vrijeme koje je pratilo hodočasnike kroz cijeli put hodočašćenja Svetoj misi nazočilo je preko 2500 tisuća hodočasnika (državna komunistička glasila objavili su da je bilo samo nekoliko stotina).
Svetu misu zadušnicu, uz još 4 svećenika, predvodio je zagrebački pomoćni biskup mons. Valentin Pozaić. U svojoj nadahnutoj propovijedi mons. Valentin Pozaić oštro je osudio ove i sve druge zločine počinjene nad nedužnim ljudima tijekom Drugog svjetskog rata i poslije njega.
Hodočasnicima se obratio i predstavnik muslimanskog vjerskog obreda imam Idriz Bešlić iz Gunje, kojeg svake godine vidimo na svim ovakvim svetim obredima i mjestima gdje su sa Hrvatima mučeničkom smrću stradavali i Hrvati muslimanske vjeroispovijesti.I on je, u nešto kraćem govoru, govorio o partizanskim zločinima kao nečemu što zdravi razum ne može poimati, a kamoli razumjeti. Posebno je napomenuo da su muslimani u Drugom svjetskom ratu zajednički, sa braćom Hrvatima katoličke vjere, rame uz rame, borili se za zajedničku im Domovinu Hrvatsku, pa su tako zajednički i ginuli sa braćom katolicima. Stoga nam je i danas sveta dužnost da zajednički baštinimo to vrijeme, na kraju je naglasio efendija Idriz Bešlić – zašto je bio posebno pljeskom pozdravljen od nazočnih.
Dok ovo pišem prisjećam se tog vremena, jer sam i sam bio sudionik tog vremena i zahvaljujući dragom Bogu preživio sve strahote rata i poslije ratne torture po komunističkim partizanskim uzama i tzv. prividnoj slobodi. Zato mi je tim draže kada još i danas vidim ponekog visokog muslimanskog dostojanstvenika koji skupa sa katolicima odaje počast hrvatskim mučenicima. Bilo bi mi još draže kada bi vidio u većem broju i preživjelu braću muslimane i njihove sljedbenike da dolaze na hodočašća. Nažalost, svake godine vidim ih sve manje, što nas sve obvezuje da radimo na tom zbližavanju.
Nakon završetka misnog slavlja, predsjednik i organizator Spomen pohoda Jazovki gospodin Boris Prebeg pročitao je Zahtjev upućen prema Hrvatskoj vladi i Saboru, od kojih se traži da se bez odlaganja pristupi odmah otkopavanju svih jama gdje su pobacani hrvatski mučenici, kako u RH Hrvatskoj tako i susjednim zemljama - Sloveniji i BiH.
Zahtjev u pisanom obliku prenosimo u cijelosti kako slijedi:
aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
„SPOMEN-POHOD JAZOVKA 2009. I ZAHTJEV
HRVATSKOMU (DRŽAVNOMU) SABORU I VLADI
Poštovani! Svakoga 22. lipnja s Jazovke poručujemo: Slovenija nema mirna sna, jer sva počiva na razmjerno najvećemu svjetskome grobištu pa unatoč svojim protuhrvatskim graničnim prohtjevima svjedoči o genocidnim pokoljima, o mučenicima, poglavito Hrvatima. Stoga Slovenija odkriva sebi, Hrvatskoj i Europi sve nova i nova strahotna množtvena stratišta i grobišta žrtava jugokomunističkoga nakonratnoga terora god. 1945. Zatrpan i zatvoren rudnik Sv. Barbara u selu Huda Jama kod Laškoga jedno je množtveno stratište i grobište od 1.500 (tisuću i petsto!) popisanih, a čak ih je 600 (šest stotina!) u Sloveniji! I uviek su žrtve jedino ili poglavito Hrvati, razoružani pa titoističkim ubojicama izručeni ustaše i domobrani, branitelji tadašnje hrvatske države, i s njima hrvatski puk, nevojnici, žene i djeca. Jednake žrtve bijahu i Hrvati ranjenici u bolnicama, domoljubna mladež u školama, častni ljudi u svojim domovima, svećenici, bogoslovi, redovnice hrvatske Crkve. Iztičemo, ubijahu ih Titovi partizani nakon rata, dakle u doba mira, bez ikakva suda, i to na zvjerski način.
Malobrojne su preživjele s dobro nam znanih Križnih putova hrvatskoga naroda nastavili progoniti, mučiti, osuđivati, ubijati u jugokomunističkoj Jugoslaviji do god. 1990., a u jugočetničkome ratu od '91. do '95. htjedoše dovršiti genocidnu '45., ali unatoč opetovanim jezivim pokoljima ne uspjedoše slomiti Hrvatsku, jer hrvatski dragovoljci branitelji pa Hrvatska vojska svojim Obranbeno-osloboditeljskim ratom - koji se naziva Domovinskim -spasiše i oslobodiše ostatke ostataka poviestne Domovine, t.j. Republiku Hrvatsku i djelomice Republiku Bosnu i Hercegovinu.
Stoga vas od obveze na istinu i pravdu, gospodo ili drugovi politički predvodnici RH, ne mogu osloboditi nikakvi ministarski vienci položeni pri rovu Sv. Barbara, kao ni oni pri Teznu, ako nastavite prikrivati titoistička genocidna zločinstva. A prikrivate ih, što moramo zaključiti, kada se - primjerice - od lipnja/srpnja 2008. ne očitujete na upite i zahtjeve Zdruga JAZOVKA, sročene u dopisu „Provedba Odluke ili Rezolucije Vieča Europe (od 25.1.2006.) te Izjave ili Deklaracije Hrvatskoga sabora (od 30. lipnja 2006.)". Vienci nisu dostatni! Zato vas opet pozivamo:
1. Uklonite naslieđe jugokomunističkoga totalitarnoga sustava! Osudite politikom i sudbenim odlukama jugokomunistička zlodjela! Zahtieva to naposljedku i Europa, koju inače u svemu pokorno sliedite.
2. Osudite zločinački sustav i svjetonazor, a posmrtnim postupkom imenujte izravne krvnike i vratite svaku čast i pravo žrtvama!
Uklonite svaki spomen Tita, navodnoga Josipa Broza, poglavice svih zločinstava jugokomunističkih! Uklonite ga s trgova, ulica, cesta, prilaza i sa svega u Hrvatskoj, počevši od zagrebačkoga Kazalištnoga trga obezčašćena imenom krvoloka s ljestvice desetorice najgroznijih zločinaca svjetske poviesti!
4. Očistite Ustav RH od avnojsko-zavnoških neistina! U osnovama Ustava priznajte, da je Republiku Hrvatsku oslobodio i uzpostavio Obranbeno-osloboditeljski rat ili Domovinski rat, a nisu Titovi partizani, nije Avnoj i nije Zavnoh!
- To priznajte, jer je Hrvatska obstala i slobodna hrvatska Država uzkrsnula na devetsto ljetnoj težnji za slobodom hrvatskoga naroda zarobljena u carstvima onodobnih vladavinskih sustava!
- To priznajte, jer veličanstvena postignuća hrvatskog Obranbeno-osloboditeljskoga ili Domovinskoga rata potvrđuju vječan smisao bezkrajnih muka i žrtava devetstoljetnoga boja za obstanak, počev od ivanovskih vitežkih redovnika pa Zrinskih i Frankopana do branitelja Nezavisne Države Hrvatske, Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine!
- To priznajte, jer je na muci Hrvata poratnih žrtava od god. 1945. nadalje Hrvatska uzkrsnula po Daru Božjem u trajnom odporu Hrvata političkih uznika do 1990. pa u dragovoljcima braniteljima Obranbeno-osloboditeljskoga rata od f91. do '95., koji sebe davahu i daju, da obstane Dom!
- To priznajte, jer je Obranbeno-osloboditeljski ili Domovinski rat jedino pomirbeno i svakoj časti prihvatljivo izvorište državnosti Republike Hrvatske, pa ga stoga mora tako vrjednovati ubuduće nekrivotvoren Ustav RH, kakav ovime zahtievamo u ime Istine i Pravde!
- To priznajte, jer se hrvatski tzv, antifašisti, t.j. komunistički partizani, njihov Avnoj, Zavnoh i nikakvi jugo-partizanski ustroji nisu borili za antifašističku slobodnu Hrvatsku, nego za genocidnu srbokomunističku Jugoslaviju i za smrt svake hrvatske slobode i države!
- To naposljedku priznajte, jer danas, 22. lipnja, u Brezovici kod Siska politički vrh Republike Hrvatske opet krivotvori poviestnu istinu slaveći četničko-komunistički ustanak od 22. lipnja 1941., kada tzv. antifašisti započeše množtveno ubijati hrvatsku slobodu, da sve groznije nastave do god. 1945. i nakonratnih genocidnih vrhunaca!
- Priznajte naposljedku, da je u toj šumi Brezovici grobište Hrvata mučenika, njih preko šest tisuća (!), koje su tzv. antifašisti zvjerski poubijali god. 1945., i to nakon rata! Priznajte naposljedku, da mučenike ove Jazovke i svih Jazovka politički vrh Republike Hrvatske danas u Brezovici opet ubija!
+ + +
Ovaj Zahtjev prosljeđujemo i Crkvi u Hrvata - Crkvi mučenika poput bi. kardinala Stepinca - na pozor i skrb. S vjerom u Crkvu, koju titoistički zlodusi zvjerski ubijahu doista šeststo šestdeset i šest (666!) puta, ištemo duhovnu zaštitu i podporu, jer smo na djelu za istinu i pravdu, te - povrh svega - za obće Dobro!
Za hodočasnike Spomen pohoda – i za HOZ – Hrvatski Obredni Zdrug Jazovka
Boris Prebeg, predsjednik Zdruga
U Jazovki, 22. lipnja 2009.g.“
U povratku sa hodočašća slušali smo radio vijesti o jednom drugom hodočašću – hodočašću zlikovaca koji nadnevak 22. lipnja obilježavaju kao svoj dan ustanka tzv. naroda hrvatske koji se je, tobože 1941.g. pobunio i krenuo u šumu boriti se protiv nenarodnog režima NDH. Odmah da kažemo, oni to tako danas obznanjuju svekoliku hrvatsku javnost, a ustvari, radi se o tome, a to je i prava istina, da su se 1941. godine pobunili jedan veći dio hrvatskih pravoslavaca ili ti tzv. Srba u Hrvatskoj protiv legalne i suverene Nezavisne Države Hrvatske, koju nisu htjeli priznati kao svoju domovinu, već su tražili da sačuvaju monarhističku Jugoslaviju, gdje su se Srbi ponašali kao okupatori svih naroda u toj zajednici. Dakako da im tim zahtjevima nije udovoljeno, pa je moralo doći i do građanskog rata. Dakle, borbe tzv. Srba protiv Hrvata na cijelom teritoriju povijesne tadašnje Hrvatske.
Budući se u Hrvatskoj nalazio i poveći broj komunista Hrvata, kojima nije bilo mjesta u strukturi poimanja nacionalni vrijednosti, jer Bože moj, oni su internacionalisti, našli su svoju šansu među tzv. Srbima pobunjenicima i sa zamijenjenim imenima- hrvatskih u srpska borili su se kroz cijeli rat protiv svoje braće Hrvata. Dakle, nije to bio nikakav antifašističi rat, već građanski rat u kojemu su Hrvati branili već utemeljenu i međunarodno priznatu Nezavisnu Državu Hrvatsku, a hrvatski pravoslavci i pridruženi im neki hrvatski odmetnici (domobrani) stvarali su novi poredak – komunistički poredak, što im je, zahvaljujući padu sila osovine i pošlo za rukom. Naime, na Prvim poslijeratnim izborima 1946.g. prevarom su komunisti-partizani došli na vlast. Nakon toga, što već znamo, komunisti su uveli jednostranačje - diktaturu proletarijata.
Iz svega ovoga, što gore rekosmo, moglo bi se zaključiti, da Hrvati sve svoje državotvorne bitke, kroz povijest za nezavisnost, gubili su, uglavnome, izdajom i veleizdajom njenih intelektualnih skupina i pojedinaca. Ništa bolju sliku nemamo ni danas.Poraženi, ili samo formalno poraženi, komunisti opet preko i najviših državnih dužnosnika traže ponovno ujedinjenje sa bivšom Jugoslavijom ili ti nekom drugom asocijacijom, zvanom Zapadni Balkan ili ti Balkanska Džamahirija, svejedno je.
Glavni predvodnik je poznat, a on se i ne skriva, zove se Stevan Ujdurović, alijas Stjepan Mesić. U stopu ga slijede svi reciklirani bivši komunisti i premijer Sanader.
Zaključimo, dakle, rat za samostalnost i nezavisnost Nezavisne Države Hrvatske još nije završen. Dapače, intevizirao se do te mjere gde se je stvorila takva psihološka klima, među svekolikim hrvatskim pučanstvom - ljudi u strahu od sutrašnjice otvoreno pitaju: tko smo, gdje smo, kuda idemo, tko sa nama vlada, zašto smo se borili itd.itd..?
Odgovor je samo jedan – Veleizdaja!
Tražimo nove izbore, promjenu ustava i lustraciju starih komunističkih kadrova!
Ivo Matanović,urednik portala www.hrvatskipolitickiuznici.hr i
zamjenik predsjednika Zdruga udruga Hrvatskih političkih uznika RH i inozemstva.
Globalizacija ili debilizacija?
Informacijsko-komunikacijska revolucija neupitno je radikalno transformirala društvene i međuljudske odnose. Omogućila je bolju povezanost među ljudima, državama i kontinentima, lakši pristup informacijama, nove i efikasnije metode rada, a samim time stvorila je i pretpostavke za proces globalizacije. Uza sve svoje prednosti ona međutim donosi i mnoge negativne posljedice. Glavni akteri globalizacije – a to su neprijeporno velike multinacionalne kompanije koje su praktički postale surogat za države-nacije – kontroliraju većinu svjetskih medija, stoga je kritičko i objektivno sagledavanje svih aspekata globalizacije (posebice onih negativnih), bez obzira na često proklamiranu demokraciju koja podrazumijeva slobodu govora, u medijima vrlo rijetko.
Ono što globalizaciju čini mrskom, posebice u očima nacionalno osvještenih političara i intelektualaca, jest njezina skrivena tendencija da u budućnosti izbriše granice među državama i tako omogući uspostavu jedne svjetske vlade i jedne svjetske megadržave u kojoj će glavne poluge vlasti biti institucije kao što su WTO, MMF i Svjetska banka. Sintagma «jedna svjetska vlada» je konačno do sada bila od strane vodećih svjetskih političara izgovorena ne jedanput, a notorno je da se težište moći sve više seli s nacionalnih država odnosno nacionalnih vlada na supranacionalne institucije. Stoga nije riječ o «teorijama zavjere» (na koje svi moramo biti cijepljeni ili ćemo u suprotnom postati predmet medijskog izrugivanja, iako je zavjera kaznenopravni pojam), već o jasnim i nepobitnim činjenicama.
Dakako, preduvjet za uspostavu jedne svjetske vlade brisanje je granica između različitih država-nacija, stoga je logično da je nacionalizam (shvaćan isključivo kao obrambena kategorija) glavni protivnik spomenutih procesa. Instrumenti globalizacije različiti su, a u njih svakako spadaju i nama bliske europske integracije koje uspješno mrve državne suverenitete i brišu granice među europskih narodima. Ne treba nas stoga čuditi da je pojam «nacionalizam» dugogodišnjim medijskim proskribiranjem postao omražen, dok si osoba koja se deklarira kao nacionalist automatski potpisuje političku osmrtnicu. Pretpostavka za unifikaciju različitih naroda (što globalizacija neumitno čini) brisanje je njihovog povijesnog pamćenja kao ključne sastavnice nacionalnog identiteta (što paradigmatski oslikava poznati sofizam «pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti») i njihovih kulturoloških razlika. Kulturološka je uniformizacija danas već posve uznapredovali proces čiji je produkt čovjek kojega se uz dozu ironije s pravom može nazvati – homo debilus.
Riječ je o tipu čovjeka koji čitav svoj život i svaku društvenu aktivnost gleda isključivo kroz prizmu profita, novca, kalkulacija i osobne koristi, a ravna se po onome što mu kao obrazac ponašanja serviraju masovni mediji. U stvaranju takvoga čovjeka – kojeg se želi nametnuti kao idealtip čitavome globaliziranome svijetu – upravo je ključna uloga centraliziranih medija u vlasništvu transnacionalnih kompanija koje promiču ideologiju potrošaštva, hedonizma, materijalizma, individualizma i ateističkog humanizma. Preslikano na hrvatske prilike, riječ o čovjeku kojega zanima zadovoljavanje svojih isključivo materijalnih potreba (stan, hrana, auto, sex), čovjeka koji svoje slobodno vrijeme ne krati čitanjem ozbiljne literature, već tračerskih žutolikih tiskovina i gledanjem Big Brothera ili Farme. A sasvim je jasno da je čovjekom kojemu je tvarno ispred duhovnog, stražnjica Paris Hilton ispred Aristotela ili Tome Akvinskog, Lepa Brena ispred Mozarta, lako manipulirati. Iako uvjeren u svoju posvemašnju slobodu, riječ je o čovjeku koji je stvarno rob nesvjestan svojega ropstva i kao takav idealan za pranje mozga i manipulaciju.
Zanemarivanjem svoje duhovne komponente, ugađajući isključivo tijelu, čovjek se dehumanizira, raščovječuje. Jer čovjeka ne čini samo tijelo, već tijelo i duh kumulativno. A današnja religija konzumerizma i hedonizma upravo nastoji unišiti duh u čovjeka propagirajući materiju i užitak kao svrhu i bit čitavog života. Međutim, kako povijest zorno pokazuje, svi projekti koji su tokom povijesti smjerali na unifikaciju različitih naroda, na brisanje nacionalnih i kulturnih identiteta, na pokoravanje svijeta, svi su se urušili kao kula od karata. A kako je povijest učiteljica života, s pravom možemo kazati da su i današnji procesi samo još jedna Kula Babilonska. A svi znamo ishod te biblijske parabole.
Davor Dijanović
HRVATSKA I EUROPA
Umjesto da njeguje svoju samosviest i samodostatnost – kada je zajedničtvo štetnije od samoće – hrvatski narod, točnije, njegov korumpirani dio predvodjen novim tragateljima za najnovijim gospodarima, pruža već mjesecima ogavnu, nepodnošljivu sliku poniženja, nečasnosti i robstva; mjesecima već danomice trpimo istu ružnu i falšnu notu, danju i noću slušamo na krugovalu i gledamo na dalekovidnici: hoćemo li ili ne ćemo u Europu, hoćemo li danas ili sutra, za dvie, pet, ili možda tek deset godina. Prilagoditi se, pokoriti se, ne izazivati Europsku Uniju, udovoljiti njezinim uvjetima, svima, pa i onima koji ovu naciju hrvatsku, za koju je junak Kvaternik rabio sintagmu, ponosnu i suverenu, Nos Dei Gratia Natio Croatorum, pripravljaju izravno za izčeznuće - to je, eto, postao kategorični imperativ hrvatske svakdašnjice, jer ga veličaju kao formulu vječne hrvatske sreće, dočim nije drugo doli jamac sigurne hrvatske propasti.
Vele nam: to nam je sudbina, idemo je barem što bolje izkoristiti. Je li? Tako su nam i obie jugoslavije bile sudbinom. Nikakve nam koristi nisu doniele, a s više čvrstine i volje za obstankom obie smo mogli izbjeći. Nu kada su stvari već tako daleko uznapredovale, bit će da nam je doista usudom neizbježivim postalo i novo sužanjstvo u superjugovini što je nazivlju Europom.
Nema Kvaternika, nema Starčevića, nema Pavelića. Mali ljudi i prodane duše, strani plaćenici i tudjinski žbirovi, vladaju takozvanom Republikom Hrvatskom, ljudi točno po mjeri zadaća što su im ih namrieli njihovi gospodari. Banalni mediokriteti bez ikakve karizme, izrodi bez ideja i ideala, ubogi karijeristi i oportunisti, odlučni jedino da sebi osiguraju mjesto u poviesti – a ne znaju da je to poviest poraza i smrti! – zasjeli su danas na čelo smušenog i izcrpljenog hrvatskog naroda kao menedžeri sramote i izdaje. I u tome, nema dvojbe, uvjerljivo su nadmašili svoje kukavne predšasnike, koji nisu bili bolji Hrvati, ali su se bojali ići predaleko, bojali su se takozvane «desnice», a ona danas zdušno sekundira suludom hrvatskom marširanju u Ništa.
Zar baš nikoga nema da odgovorno i potanko razloži što nas sve čeka u toj najnovijoj superjugi? Nikoga da ovome zavedenom i zaludjenom puku utuvi u zakržljalu mu pamet samoočevidnu, jednostavnu, neupitnu istinu kako model euro-Hrvatske ne znači drugo, ama baš ništa drugo, negoli Srbe u Hrvatsku (povratak izbjeglica, manjinska prava, suradnja sa susjedima...), a Hrvate u Haag i u pečalbu? Kako znači poniženje i poništenje kompletnoga Domovinskog rata, časnog, obranbenog i osloboditeljskog, osudu hrvatske nacije i hrvatske države kao takve, a ne tek ovoga ili onoga «individualiziranog ratnog zločinca»?!
Zar se ičim može opravdati, pa i protumačiti, da ovome puku nije jasno kako u Europi ostaje i bez suvereniteta i bez identiteta; i bez samosvojnosti i bez samobitnosti?! Da mu nije jasno kako će ulazkom u Europu, kada joj se priključi i iztočni brat, ponovno nestati hrvatsko-srbske granice?! Kako je u euro-raljama odzvonilo i njegovoj vojski i privredi, jednako kao i jeziku i uljudbi?! Kako udovoljavanjem terorističkim uvjetima EU taj puk dospieva u predsmrtno stanje, eda bi mu, konačnim ulazkom u «integracije», bila dodieljena i sama smrt?! Jesu li hrvatski ratnici išli u smrt da Hrvatskoj daruju smrt?!
Umjesto da shvate razmjere katastrofe, neodgovorni se mozgovići zanose lažnim utjehama i obmanjuju unaokolo kako eurointegracije ne donose ugrozbu hrvatskomu nacionalnom bitku. A kako ne, kada gospodarski, politički i nacionalno ugrožavaju i daleko veće, jače, poviestno ukorienjenije nacije kakve su Talijani, Francuzi ili Niemci? Kako onda tek ne bi ugrozile jedan na žalost (i vlastitom krivnjom) mali narod, duševno propao, materijalno propao, moralno propao, bez volje za sobom i za slobodom, kadar tek slušati bilo koga, ako mu ga demokratske smicalice, nevladine udruge i judeomasonska internacionala nametnu za predvodnika, samo ne sluša onoga koji mu izkreno želi dobro i nudi mu zbiljski spas!
Europska je Unija za Hrvatsku samo prošireni Haag, primjenjen ovoga puta na čitav narod. Ona je i prošireni Jasenovac, vladavina jasenovačke trijade pod pokroviteljstvom Brussela i Straßburga: Židovi kao gospodari i vlasnici, Srbi kao izvršitelji, politička klasa, Cigani i slični kao buduća bezplatna radna snaga. EU je do orijaških dimenzija napuhana juga, gora, tiranskija i totalnija nego što je ikada mogla biti ona velikosrpska balkanska Titovina, u kojoj je Hrvatska ipak sačuvala barem svoje ime, ponos i volju za slobodom!
Nu, već je za sve kasno, srljanje se u novu avanturu više ne može izbjeći. Kasno se sjetila jedna «desničarska» strančica prosvjedovati protiv ulazka u EU, a da to skoro nitko nije ni zabilježio. Hrvatski se samoubojice zaludu boje da ih Europa ne će, da nam uzkraćuje tu nagradu i milost. Hoće, itekako hoće. Ta cilj je objediniti sve zemlje i narode bieloga nam kontinenta. Ako se ne dobije ulaznica odmah, to samo znači da nas predbježno valja pripraviti i dresirati, slomiti, dotući, da kao bezpriekorni robovi umarširamo na koljenima u Uniju, eda bi nas se potom u njoj konačno zatuklo.
I zato više ne vriedi ona naša stara i tvrda izreka: prvo Hrvatska, onda Europa. Hrvatska nam ju je pseudo-desnica, dakako, bila ukrala, i još se prigodice na nju pozivlje, nu, ništa od toga. Danas je Hrvatsku više nemoguće spašavati od Europe. Moguće ju je spasiti samo ako se i sama Europa u cielosti spasi od centralističkog i materijalističkog uztroja koji su joj danas nametnule sive, plebejske, nenarodne, mediokritetske, judeomasonske tehnobirokratske klike. Nietzsche je svojedobno upozoravao da ne će biti Europe u hipokritskom ozračju demokratskoga ćudoredja. Ne će, ali ipak je ima, a nama svakako preostaje časna mogućnost da je ne nazivamo Europom, navlastito imajući na umu onu autentičnu veličinu koja je u poviesti pratila njezino ime, kad god se je nastojala konstituirati autoritarno, elitno i sa štovanjem za sve svoje sastavnice – pa bilo to na način Rimskoga imperija ili Karla Velikoga i Svetog Rimskog Carstva Njemačke Nacije; ili pak francuzkoga cara i njemačkog kancelara.
Europa je dakle ipak «naša sudba», globalizacija je nepovratna. Ali, preostaje nam sloboda da iznudimo način njihova provodjenja. Ne, ne ćemo to moći sami – premda uviek ostaje načelna mogućnost da zarazno-spasonosni pokret potekne baš iz ponižene i uvriedjene Hrvatske! Pa ako je tako, zavolimo svoj usud, udjimo čim prie, jer tim prie će iznutra narasti spasonosne snage kadre uzvratiti pogibeljnom izazovu i prietnji! Tim prie započet će narodi proces destruiranja nenarodne Europe, koju valja rušiti jednako kao i pokojnu jugovinu. Novi bik mora se pojaviti da ponese onemoćalu i oboljelu Europu. Toga bika može prizvati u život samo Nacionalistička Internacionala. Ona, koja će Europu ponovno pretvoriti u časni, slobodni i razlikama bogati kontinent biele rase, Europu svih svojih nacija i regija, Sveto Carstvo novih elita i velikih vizija, Carstvo koje će se vratiti svojemu grčko-rimsko-barbarskom korienju, te iznova zaposjesti svoje zavriedjeno, a izgubljeno mjesto u svjetskoj raspodjeli silnica. Uljezi pak i doseljenici, internacionalna nacija izraelskih, cionističkih i judeokratskih petokolonaša, neka na vrieme bira: i njoj je mjesto u bieloj Europi slobodnih nacija, ali samo ako se s gostoprimcima bezostatno poistovjeti, umjesto da još jedamput svojevoljno izabere ghetto arogancije i odgovarajuće joj diskriminacije.
Nova Politika, što smo je najavili u ovome glasilu, kroči svojim putom. Drži se ona pritom i zasada kršćanske Europe, zasada koje, u skrajnjem slučaju, kada sva sredstva zakažu, kada nikakvog drugog izlaza više nema, a nade u spasonosni uzpjeh sile rastu, - dopuštaju narodu da protiv posvjedočene, težke i trajne protunarodne vladavine pribjegne pravednoj pobuni! Nova će politika uskoro progovoriti iz svih rodova političkog oružja. Čeka nas vruća jesen!
Mladen Schwartz
http://www.ultimatum.20m.com/8_ultimatum8/8_1ndk.htm
