Hoću razvod

Svi mi volimo savjete. Volimo pitati za savjete i još ih više volimo davati. Prihvatit ćemo ih samo ako mislim da nam odgovaraju. Moramo se naučiti da kad dajemo savjet da ne očekujemo da će ljudi taj savjet i prihvatiti. Jer savjet nije odgovor i nije rješenje. Savjet je samo još jedan kut gledanja na problem koji se želi riješiti.

Savjet 1. verzija 1

Oni koji su na ovaj blog došli zato što se žele rastati, ovdje će u nekoliko točaka dobiti savjet kako to učiniti. Vjerujte mi, ja sam isprobao skoro sve s ove liste i djeluje. Garantirano djeluje u 99% slučajeva.

Kako se rastati:

1. Pokažite vašem “još uvijek” bračnom drugu kako prava obitelj funkcionira. Naravno, vaša obitelj je dobar primjer za to jer, normalno da je bolja nego obitelj “druge strane”. Druga strana se neće složiti s vama pa će zatražiti razvod.
2. Pokušajte shvatiti što vam druga osoba govori ili u čemu je dobra i nemojte se složiti s njom. Ako fino kuha onda recite da ste već jeli vani. Budite uporni u tome. Ako pak vi kuhate onda recite da više ne želite kuhati za drugu osobu. Važno je to reći na vrlo samouvjeren način.
3. Zatvorite svoj um. Uvjerite se da niste jedno za drugo. Vjerujem da to neće biti teško.
4. Nemojte si dozvoliti da se upitate bilo što. Vi nemate pitanja, vi imate samo odgovore.
5. Osjećaji bilo kakve vrste su vrlo opasni. Druga strana nema osjećaja, zašto bi ih vi onda pokazivali.
6. Ljubav ne postoji pa ova točka nije važna.
7. Iskazivanje mržnje može pomoći ali ne uvijek. Druga strana bi to mogla protumačiti kao osjećaj, a njih nije dobro pokazivati.

Nažalost, ljudi su nepredvidljivi. Zbog toga sam ostavio onih 1%. Ako nakon svega što ste pokušali druga strana i dalje ne traži razvod upitajte se (znam da je opasno, ali možda se ipak isplati) “Zašto i dalje pokazuje da me voli iako sam sve pokušao?”. Da, zašto? Dobro pitanje. To ćete si morati sami odgovoriti.

Savjet 2. verzija 1.

Radi ljudi koji su ovdje došli zabunom, a i radi balansa, pokušat ću dati savjete kako ostati u braku. Napominjem da sam ja vrlo uspješno rastavljen i nisam dovoljno često prakticirao ove metode pa nisam siguran koliko su uspješne. Isprobajte na vlastiti rizik.

Kako ostati u braku:

1. Vi imate svoju obitelj a vaš sudrug svoju. Njih vam nitko nikada ne može oduzeti. Ali, kada ste rekli “Da” onda ste osnovali jednu novu obitelj. Ta nova obitelj mora uvijek biti na prvom mjestu.
2. Pokušajte zapamtiti što druga strana voli. Spomenite to s vremena na vrijeme čak i ako se s time ne slažete. Možda će onda čak i druga strana prihvatiti da vi to ne volite.
3. Otvorite svoj um. Čak i ako ste zatvoreni na poslu ovo je vaša obitelj. Tu morate imati otvoreni um. Ako vam je teško, prisilite se. Znate za koga to radite. Za osobu koju ste sami izabrali.
4. Pitajte. Tako se pokazuje zanimanje. Ako vas odgovori iznenade, prihvatite ih. Znajte da druga osoba uvijek govori istinu. Posebno vama.
5. Recite što osjećate. Riječima se osjećaji ne mogu dovoljno opisati pa onda to i pokažite. Imajte uvijek na umu da i druga osoba ima osjećaje. Pokušajte se uskladiti s osjećajima druge osobe. Ne pokazujte više nego što mislite da druga strana može podnijeti.
6. Pokažite ljubav. Recite “volim te”. Ako vam je to teško onda to pokazujte i nemojte nikada prestati. Riječi će jednog dana doći same od sebe. Dozvolite vašem sudrugu da kaže “Volim te”.
7. Recite “Oprosti”. Ako ne možete onda to pokažite. Dozvolite vašem sudrugu da kaže “Oprosti”.
8. Recite “Hvala”. Ako ne možete onda to pokažite. Dozvolite vašem sudrugu da kaže “Hvala”.
9. Kada ste u svađi i znate da ste vi u pravu, recite “Oprosti”.

Svi vi koji ste se već rastali, a i većina ljudi u braku, će me shvatiti kada pokušam opisati svoje osjećaje. Vrlo su jednostavni. Mrzim ju. Mrzim ju jako. I sve ću napraviti da to pokažem. Normalno je da ju mrzim. Imam ju pravo mrziti. Ako može ona mene toliko mrziti da je tražila rastavu onda ću i ja mrziti nju. I još malo više pa neka vidi kako je to. Za one koji ne znaju kakav je taj osjećaj ne bih vam ga baš preporučio. Vrlo je samodestruktivan. Kasnije sam naučio i zašto.

Stvarno neznam kako se osjećaju ljudi koji se rastaju bez djece. Ne mogu si zamisliti. Na svu sreću mi imamo dijete. Vrlo pametno i emotivno dijete. Dijete koje nam je već sa svojih tri-četiri godine davalo vrlo pametne savjete što da radimo ali mi to nismo htjeli slušati. Ipak smo mi stariji i pametniji. Ha. A nismo shvaćali da ona isto ima pravo glasa jer radi tu se radi o njezinoj obitelji. Jedinoj koju ima. I želi da ta obitelj bude sretna jer će jedino tako i ona sama biti sretna.

Mržnja je vrlo jednostavan osjećaj. Baš kao i ljubav. Ja volim svoju kćer. I to sam nastavio pokazivati vikendima kada je dolazila kod mene. Naravno, život ide dalje, i uporedo sam počeo istraživati i što ima “novoga u ženskome svijetu”. Stvar je jednostavna, bivšu ženu mrzim, naše djete volim, naći ću nekoga tko mi se sviđa i ako se sviđa i mojoj kćeri, to je to. Znao sam da će to mojoj kćeri biti vrlo teško, ali morat će se naučiti na to. Ako su mogla sva ostala djeca onda će i ona. Naravno, tu i tamo se počelo događati da kada je ona kod mene, da zvoni telefon. Počeo sam primjećivati da svaki puta kada zvoni telefon nju počinje boliti trbuh, postaje žedna ili gladna, ne može naći plavi flomaster ili ne može nešto doseći. Umjesto da zaključim zašto to radi, odlučio sam joj svaki puta reći da mi nije jasno zašto to radi. I pitao sam ju da li zna zašto to radi. Nisam se borio s njom. Prvo je govorila da je to zato što stvarno ne može naći plavi flomaster. Onda je počela odgovarati da ne zna. Na kraju je jednoga dana odgovorila nešto što uopće nisam očekivao. Rekla je “Želim da ti voliš moju mamu”.

Ostao sam bez teksta. Očekivao sam da će reći nešto o osobama sa kojima sam se razgovarao ali ovo ne. Kako to može od mene tražiti? Zar joj nije jasno da je sve gotovo? Nisam joj nikada rekao da njezinu mamu mrzim niti joj to ičime pokazao. Zar još sad moram i reći da ju volim? I onda sam shvatio što se dogodilo. Shvatio sam da sam uspio u nečemu što mi uopće nije bila namjera. Uspio sam objasniti svojoj kćeri da može slobodno reći što osjeća. Nije mi to rekla zato što to želi, nego zato što to želi i zna moj odgovor. Znala ga je i prije nego sam ga ja znao. Nikada mi to ne bi rekla kad bi znala da ću ja reći NE. Jer, tada se ne bi osjećala dobro. Ona je znala da ću ja reći: “Naravno da ju volim. Volim ju najviše na svijetu.”. Olakšanje koje sam vidio na njoj, kad sam to rekao, je teško opisati. Još sam se više iznenadio kad sam osjetio da je to i meni donijelo olakšanje.

Djeca znaju manipulirati. Tako uče o životu. Ako im to ne dozvolimo onda se sutra neće znati snaći. Jedino moramo znati postaviti granice. Da li je ona pokušavala manipulirati kad je to rekla. Možda i je. Ali ima svako pravo na to. Bori se za sebe i svoju obitelj.

U tome momentu je ona samo željela potvrdu da ja volim njezinu mamu. Željela je potvrdu da postoji. Jer ako je ona nastala kao plod ljubavi, a između njenih roditelja te ljubavi više nema onda i ona osjeća da više ne postoji. Moji roditelji se smiju rastati. Ali se moraju i dalje voljeti. Ništa drugo nije važno.

Ljubav, to sam ja. Nastao sam iz ljubavi znači da sam ja ljubav. Znači da je moja žena ljubav. Znači da je naša kćer ljubav. Znači da ste vi ljubav.

I mržnja je ljubav. Osobi koju stvarno mrzimo nećemo nikada reći da ju mrzimo. Samo ćemo osobi koju volimo reći da ju mrzimo. “Tko se tuče, taj se voli.”.

Sve vas volim.

Ne znam koliko smo dugo rastavljeni jer ne znam kada se stvarno dogodio taj trenutak rastave. I ja sam o njoj razmišljao. Ponekad i vrlo intezivno. Ali nisam našao dovoljno dobar razlog da to napravim. Pa i ostali imaju problema i rješe ih. Ali ja nisam znao kako riješiti SVOJE probleme. OSJEĆAO SAM SE VRLO LOŠE.

Osjećaji su, osim misli, jedino što imamo na ovome svjetu. I oni su bili i ostati će naši. Mi naše osjećaje možemo pokazivati, ali to neće značiti da će ih druga strana shvatiti. Naši osjećaji su samo naši. Naši osjećaji su rezultat naših misli, našega uma.

Ako ja imam osjećaje onda moram prihvatiti da ih imaju i druge osobe. Druge osobe isto imaju potrebu pokazivati svoje osjećaje – djeluju na osnovu svojih osjećaja. Meni nije važno da li ih ja razumijem, ali mi je vrlo važno da njihovo djelovanje – pokazivanje osjećaja ne povrijedi moje osjećaje. Jer, jedino tako ću se tako osjećati dobro. Jer, JA SE ŽELIM OSJEĆATI DOBRO.

Neznam zašto nisam odmah napravio i zadnji korak u zaključivanju. Za njega mi je trebalo još nekoliko mjeseci. I kada sam ga napravio, nisam vjerovao koliko je jednostavan. “Ako ja imam osjećaje i želim se osjećati dobro, a drugi ljudi isto imaju osjećaje, onda se vjerojatno i oni žele osjećati dobro.”

SVI SE MI ŽELIMO OSJEĆATI DOBRO!!!!!!

Ova spoznaja mi je omogućila da svijet počnem promatrati potpuno novim očima. Počeo sam shvaćati ono što do tada nisam shvaćao. Počeo sam shvaćati zašto ljudi rade to što rade iako mi to nije bilo logično.

- Ljudi se smiju jer se tako osjećaju dobro.
- Ljudi se plaču jer znaju da će se nakon toga osjećati bolje.
- Ljudi varaju druge ljude jer se tako osjećaju bolje. Tko zna tko ih je to naučio, ali neznaju bolje.
- Ljudi i kradu jer se žele osjećati dobro. To trenutno i uspiju, ali se kasnije osjećaju loše. I onda se pokušavaju i opet osjećati dobro pa ponovno ukradu.
- Ljudi pomažu drugim ljudima jer se tako osjećaju bolje.
- Ljudi napreduju na poslu jer se tako osjećaju bolje.
- Ljudi kažu da ne žele napredovati na poslu jer se tako osjećaju bolje.
- Ljudi ulaze u brak jer se žele osjećati dobro.
- Ljudi se rastaju jer se žele osjećati dobro.
- …

Djeca žele novu igračku jer se osjećaju dobro kada ju dobiju. Ali, jeste li ikada razumijeli zašto djevojčica koja već ima petnaest lutaka traži i šenaestu? Nije zato što joj je potrebna i šesnaesta lutka nego zato što smo joj rekli da joj tu lutku kupujemo zato što ju volimo. I zato će čim dobije šesnaestu lutku, nju odbaciti i tražiti sedamnaestu. Našom kupovinom igračaka smo ju naučili da je to ljubav. Svi mi tražimo ljubav, ali djeca ju posebno traže. Ako znaju da ju neće dobiti onda će se osjećati loše. Ako znaju što mogu dobiti onda će to i tražiti. Nije li lakše pokušati stvarno davati ljubav? Nije li lakše naučiti našu djecu da ih volimo bez obzira na sve? Nije li lakše pokazati djeci što ljubav stvarno je? Nisu li to ona zaslužila?

Prije nego što je službeni razvod započeo ja sam se potpuno zatvorio u sebe. Nisam više razgovarao, prestao sam raditi, puštao sam da se stvari događaju oko mene i sve je izgledalo crno. Moja žena je to doživjela na jedini mogući način. Željela se razgovarati jer samo tako može dobiti potvrdu da je prihvaćena. Kada je shvatila da nije prihvaćena, onda je zaključila da ju više ne volim. I zatražila rastavu. Iako znam da me voljela. Jer, da me nije voljela, ne bi se nikada osjećala dovoljno dobro da se uda za mene. Ali meni su moji problemi bili važniji i njezine nisam shvaćao. I više nisam znao da li ju volim ili ne. Želio sam ju voljeti ali to nisam mogao.

Nakon što je razvod započeo, počela su se javljati pitanja. Gomila pitanja. Skoro svako pitanje je započinjalo sa ZAŠTO. Ubrzo sam shvatio koliko je to dobro. Dugo sam bio zatvoren i razgovarao sam sam sa sobom. I nisam imao pitanja i znao sam sve odgovore. I usprkos mojim odgovorima ipak se nije događalo ono što je cijela moja obitelj željela. Sada kada sam počeo definirati pitanja imam šanse pronaći bolje odgovore.

Kada sam shvatio koliko je dobro da su se u mojoj glavi počela javljati pitanja, shvatio sam i koliko je dobro to što je moja žena pokrenula rastavu. I zato sam joj se zahvalio. Najiskrenije što sam znao. Nije ništa odgovorila. Komentirala je sve ostalo s čime se nije slagala.

ZAŠTO nije i ovo komentirala? Možda nije vjerovala to što čuje. Možda je mislila da je rastava bila moj plan i osjećala se prevarenom. Ali vidio sam njenu reakciju i mislim da znam zašto nije odgovorila.

Svatko ima svoju istinu, i svi želimo da okolina privaća naše istine. Kako prihvaćati tuđe istine? Vrlo lako, ako su tuđe istine slične našim. Ali ako nisu, onda je jedini način da to uradimo da otvorimo naš um. Jedino s otvorenim umom možemo prihvatiti tuđu istinu. Ne moramo se slagati s njom ali ju možemo prihvatiti. Jedino s otvorenim umom možemo naučiti nešto novo.

Da to nije lako znam po sebi. Znam koliko sam se borio s ljudima kada su mi htjeli nešto reći. Borba je još i dobar znak. Puno češće se događalo da ih uopće nisam čuo. To je najlakše vidjeti kada ponovimo ono što smo upravo čuli. Ako to nije niti slično onome što je netko rekao znači da nismo čuli, da nam je um zatvoren.

Uzmimo za primjer čovjeka koji se bavi naukom. Jednom kada on zatvori svoj um onda sve što može raditi je samo ono što je do tada naučio. Ali, ako ga otvori, onda je čak moguće dokazati i da Zemlja nije ravna ploča. Znanost je važna. Najvažniji alat znanosti je otvoreni um.

Djeca imaju vrlo otvoreni um. On im je potreban da bi se uklopili u okolinu. Zahvaljujući otvorenom umu nauče hodati, govoriti i služiti se alatima. Kako rastu, tako im se um zatvara i sve im je teže učiti. Da me netko danas pokuša nagovoriti da idem naučiti novi jezik, vrlo bih se teško na to odlučio. I vjerojatno taj jezik ne bih naučio tako dobro kao da sam ga počeo učiti dok sam bio djete.

Djeca nam se sviđaju jer su otvorena. Čak nam se i ljudi koji su prema nama otvoreni sviđaju. Kažemo da nas prihvaćaju. Kad bi uspjeli cijeli svoj život imati otvoreni um, naučili bi vrlo mnogo i svima bi se sviđali.

Ja ne znam da li je moj um otvoren. Ali znam da kad bih bio siguran da mi je um otvoren onda ga više ne bih morao otvarati. To bi značilo da sam sve naučio. A znam da to nije istina. Znam da uvijek moram Pokušavati otvoriti svoj um.

Ovdje neću pisati o svome braku niti o svome razvodu. Jer oni nisu samo moji pa bi bilo nepošteno od mene da to radim. Oni su samo bili poticaj da počnem razmišljati o svijetu oko sebe na jedan drugačiji način.

Osim toga ono što bih pisao o našem braku i razvodu ne bi bila istina. Svi mi nosimo svoju istinu u sebi. I ja bih mogao pisati samo o toj svojoj istini. Ali, ako želim da moja istina bude prihvaćena onda moram privatiti i tuđe istine. A drugi ljudi isto žele da njihove istine budu prihvaćene. Kako onda znamo koja istina je stvarno istina? Ne znamo. Možda to nije niti važno. Ako postoji mnogo istina, onda je mnogo važnije ZAŠTO smo izabrali upravo istinu koju smo izabrali.

Ljudi uvijek govore istinu. Čak i kada svi oko njih vide da to nije istina oni i dalje govore istinu. Jer to je jedino što mogu reći. Oni su samo odabrali istinu koja njima odgovara u tome trenutku. Kad bi rekli laž onda više ne bi mogli živjeti sami sa sobom.

Naša obitelj je sada rastavljena već nekoliko godina. Vjerojatno se pitate zašto i dalje govorim o obitelji kad smo rastavljeni? Kada obitelj prestaje postojati? Da li je čin rastave braka dovoljan da obitelj prestane postojati? Nisam siguran. Ja to tako ne osjećam. A mislim da to ne osjeća niti naše djete. Ne znam što ona osjeća, ali mislim da znam što bih ja osjećao kad bi moji roditelji bili rastavljeni. Ja bih i dalje imao svoju obitelj. Rastavljenu obitelj, ali ipak obitelj. Jer to je nešto moje, nešto što mi nitko ne može oduzeti. I osjećao bih se još i bolje kad bi i oni to osjećali. S obzirom da ne znam bolje, pretpostavljam da i naša kćer isto osjeća. A ako ona tako osjeća, i ako ju nju volim onda to moram prihvatiti bez obzira kako se ja osjećam. Jer, ja bih to isto tražio i od mojih roditelja kad bi se oni rastali.

Obitelj nije nešto što se dijeli. Obitelj je nešto vrlo osobno. Obitelj je osjećaj pripadnosti. Kada se osjećamo dobro s nekime u društvu onda želimo s tom osobom dijeliti svoju obitelj. Ako ne, onda ćemo pokušati sve da spasimo obitelj. Pokušat ćemo sve da spasimo Svoju Obitelj. Ako smo odrasli onda svoju obitelj pokušavamo spasiti tako da ju odmaknemo od uzroka lošeg utjecaja. Tj. onoga što mislimo da ima loš utjecaj. I pokušavamo naći bolju obitelj. Obitelj u kojoj ćemo se bolje osjećati. A ako smo djeca, onda nemamo tu mogućnost odmaka. Ali ipak možemo pokušati naći obitelj u kojoj se bolje osjećamo. Pa tako počinjemo izlaziti van s ostalom djecom koja traže taj isti dobar osjećaj. I sami znate kako to zna završiti.

Čitam ovo što sam napisao i vidim da zvuči pomalo crno. Ali nije. Nije zato jer ako ne razumijemo ZAŠTO se stvari događaju onda ih ne možemo spriječiti. Možemo samo sjediti i nemoćno gledati kako se događaju. Ali, ako ih razumijemo, onda više nećemo biti nemoćni nego ćemo početi djelovati.

Čuo sam se danas s našom kćeri. Prekjučer je napokon dobila paket. I ona i ja smo čekali mjesec dana da paket stigne. Kao da živimo na odvojenim planetama. No, sad, kad je došao, odmah smo zaboravili koliko je dugo putovao. Ona je bila posebno vesela. Došao je paket od tate. Kad već nema tate, da je barem paket tu. I na brzinu mi je htjela reći što je sve našla unutra. Nije zaboravila niti jednu stvar. Nije zaboravila reći niti za jednu stvar koliko joj znači. Ma koliko sitna ta stvar bila. I onda je počela listati knjigu koju sam joj poslao. I čitati iz nje i pričati mi je što sve vidi u njoj. Ja bih ju zagrio ali ne mogu, daleko mi je. Pa se pokušavam razgovarati o tome što ja ne vidim a ona vidi.

Odjednom se sve promijenilo. Samo me je tiho upitala hoćemo li se sada pozdraviti. Ja sam rekao da budemo i prije nego joj i opet kažem da ju volim sam ju upitao kada ćemo se opet čuti. I onda sam shvatio da plače. I da to pokušava sakriti. Nisam ju zato htio ispitivati što se dogodilo, pa sam rekao da ću ju nazvati sutra i da ju jako volim. I još sam dodao da sada pođe zagrliti dedu i deda će zagrliti nju i to će biti kao da sam ju ja zagrlio.