Hoću razvod

Cijeli život su me učili da nije dobro rušiti mostove iza sebe. Kažu, pametno je ostaviti si čist put za povratak. To je okay ako je most jak i stabilan. A što ako je most od početka krivo građen? Što ako je dotrajao? Što ako je postavljen na krivome mjestu?

Mostovi se smiju rušiti. Kada most ne valja, onda ga je čak i poželjno srušiti. Možemo ga pokušavati zakrpati ako znamo kako i ako znamo gdje. Ali ako ne znamo, potrebno ga je srušiti. I to će boliti, i mora boliti, jer mi smo ga gradili. I ako nam više nije potreban, ostat će tako srušen.

A ako nam je potreban, i ako ga želimo, onda ćemo sagraditi novi i bolji. I što se više iskustva i truda iskoristi u ponovnoj izgradnji, to će taj novi most biti stabilniji.

- Hvala svima koji me čitaju - drago mi je da sam nekome interesantan.
- Hvala svima koji komentiraju i slažu se sa mnom - pomažete mi da nastavim razmišljati kako razmišljam.
- Hvala svima koji komentiraju i ne slažu se sa mnom - pomažete mi da vidim u čemu griješim.
- Hvala svima koji ne komentiraju - s time mi govorite da sam sve rekao.
- Hvala svima koji me ne čitaju - lijepo je znati da nekome moje razmišljanje nije potrebno.

Kako je lako reći hvala u svakoj prilici.

Davati je jednostavno. Davanje je prijenos energije. Mi sami odlučujemo o tome koliko želimo dati. Mi ne možemo dati ono što nemamo.

Možemo davati malo ili ništa. Ali ako znamo da dajemo malo onda se nećemo osjećati dobro. A ako ne znamo, onda će se netko drugi osjećati loše. I početi će uzimati.

Zato želimo davati puno. Ali ni to nije zdravo. Nakon nekog vremena ćemo početi osjećati nedostatak energije. A ako meni daju puno onda ću osjećati da time netko želi ući u moj prostor. To nitko ne voli. Pitajte ljude koji su prekinuli brak, prijateljstvo, posao. I jedna i druga strana će vam uvijek reći da su oni samo davali. I onda su prestali davati.

Jedino zdravo davanje je kada dajemo 50 posto u bilo kojoj vezi. I u tih 50% onda smijemo utrošiti svojih 100%. I ne smijemo ništa očekivati natrag. I svaki ishod smijemo prihvatiti. Tako nikada ne moramo prestati davati svojih 50%.

Davati je jednostavno. Mi ne možemo dati ono što nemamo.

Ono što čujemo je jednako važno kao i ono što kažemo. I šutnja je komunikacija.

Zašto šutimo? Šutimo kada nemamo što za reći. Šutimo kada ne znamo što bi rekli. Šutimo kada ne želimo ništa reći. Šutimo kada vidimo da što god kažemo druga osoba to ne čuje. Šutimo kada želimo nešto reći ali ne znamo što reći. Šutimo kada želimo nešto reći ali ne znamo kako to reći. Šutimo kada želimo nešto reći ali ne znamo kome to reći. Šutimo kada želimo nešto reći ali ne znamo zašto to reći. Šutimo kada ne znamo kako ono što bi rekli druga osoba shvatiti. Šutimo kada znamo kako ono što bi rekli druga osoba shvatiti. Šutimo kada ne želimo povrijediti drugu osobu. Šutimo kada želimo povrijediti drugu osobu. Bez obzira iz kojega razloga šutimo, jedno je sigurno: mi šutimo. I sigurno je da mi sami biramo razlog naše šutnje. Biramo ga na isti način na koji biramo ono što ćemo reći.

Kao što mi sami biramo razlog naše šutnje, tako i osoba koja sluša našu šutnju sama bira što će čuti u našoj šutnji. Mi sami biramo što ćemo čuti kada netko kaže, i mi sami biramo što ćemo čuti kada netko šuti.

Komunikacija postoji dok god onaj tko šuti pokušava nešto s time reći, a onaj drugi pokušava nešto čuti u našoj šutnji.

Mujo sretne Hasu pa mu veli:
- "Ako možeš večeras dođi sa ženom kod mene imat ćemo grupni seks."
Haso nije siguran pa pita:
- "Ma ne znam. A koliko će nas biti?"
Mujo odgovori:
- "Pa kad ti dođes sa ženom bit će nas troje."

Kažu da je riječ u komunikaciji važna samo 7%. Neznam kako su to izmjerili. I pokušao sam si objasniti da li to ima smisla. Znao sam da u komunikaciji važnu ulogu imaju i ostala osjetila koja registriraju ton onoga što se govori, mirise, dodire, izražaj lica i pokrete tijela. Ali tek mi je ova informacija pomogla objasniti zašto ljudi čuju nešto što nismo rekli. Pomogla mi je da počnem razmišljati o tome što je još važno u komunikaciji osim same riječi.

Riječ je nešto najbolje što imamo za opisivanje naših osjećaja. Riječ koristimo da bi objasnili nekome kako se osjećamo ili ne osjećamo. A oni to nikada ne mogu osjetiti, mogu nas samo razumijeti ili ne. Jer, još jednom, naši osjećaji su naši, a ne njihovi. Tu istu riječ koristimo da bi opisali ono što znamo da osjećamo. I ono što mislimo da osjećamo. I ono što želimo osjećati. I ono što želimo da drugi misle da osjećamo. A naš sugovornik nikada nije siguran što mi stvarno od toga svega opisujemo.

I ne samo to. Od našega sugovornika mi sada očekujemo da razumije to što mi govorimo. A on, ili ona, je ograničen u razumijevanju naših riječi. Ograničen je svojim odgojem, svojom vjerom, svojim vlastitim iskustvima, svojom kulturom, svojim željama i svojim strahovima.

U komunikaciji nije samo važno ono što kažemo. Možda je čak važnije od onoga što kažemo, ono što drugi čuju da smo rekli. Moramo to poštovati. Jer, i mi smo ograničeni našim odgojem, vjerom, iskustvima, kulturom, željama i strahovima.

Kažu da je riječ u komunikaciji važna samo 7%. Ako je to istina, to je stvarno puno.