Prije nego što je službeni razvod započeo ja sam se potpuno zatvorio u sebe. Nisam više razgovarao, prestao sam raditi, puštao sam da se stvari događaju oko mene i sve je izgledalo crno. Moja žena je to doživjela na jedini mogući način. Željela se razgovarati jer samo tako može dobiti potvrdu da je prihvaćena. Kada je shvatila da nije prihvaćena, onda je zaključila da ju više ne volim. I zatražila rastavu. Iako znam da me voljela. Jer, da me nije voljela, ne bi se nikada osjećala dovoljno dobro da se uda za mene. Ali meni su moji problemi bili važniji i njezine nisam shvaćao. I više nisam znao da li ju volim ili ne. Želio sam ju voljeti ali to nisam mogao.
Nakon što je razvod započeo, počela su se javljati pitanja. Gomila pitanja. Skoro svako pitanje je započinjalo sa ZAŠTO. Ubrzo sam shvatio koliko je to dobro. Dugo sam bio zatvoren i razgovarao sam sam sa sobom. I nisam imao pitanja i znao sam sve odgovore. I usprkos mojim odgovorima ipak se nije događalo ono što je cijela moja obitelj željela. Sada kada sam počeo definirati pitanja imam šanse pronaći bolje odgovore.
Kada sam shvatio koliko je dobro da su se u mojoj glavi počela javljati pitanja, shvatio sam i koliko je dobro to što je moja žena pokrenula rastavu. I zato sam joj se zahvalio. Najiskrenije što sam znao. Nije ništa odgovorila. Komentirala je sve ostalo s čime se nije slagala.
ZAŠTO nije i ovo komentirala? Možda nije vjerovala to što čuje. Možda je mislila da je rastava bila moj plan i osjećala se prevarenom. Ali vidio sam njenu reakciju i mislim da znam zašto nije odgovorila.
Post je objavljen 11.03.2006. u 03:14 sati.