Naša obitelj je sada rastavljena već nekoliko godina. Vjerojatno se pitate zašto i dalje govorim o obitelji kad smo rastavljeni? Kada obitelj prestaje postojati? Da li je čin rastave braka dovoljan da obitelj prestane postojati? Nisam siguran. Ja to tako ne osjećam. A mislim da to ne osjeća niti naše djete. Ne znam što ona osjeća, ali mislim da znam što bih ja osjećao kad bi moji roditelji bili rastavljeni. Ja bih i dalje imao svoju obitelj. Rastavljenu obitelj, ali ipak obitelj. Jer to je nešto moje, nešto što mi nitko ne može oduzeti. I osjećao bih se još i bolje kad bi i oni to osjećali. S obzirom da ne znam bolje, pretpostavljam da i naša kćer isto osjeća. A ako ona tako osjeća, i ako ju nju volim onda to moram prihvatiti bez obzira kako se ja osjećam. Jer, ja bih to isto tražio i od mojih roditelja kad bi se oni rastali.
Obitelj nije nešto što se dijeli. Obitelj je nešto vrlo osobno. Obitelj je osjećaj pripadnosti. Kada se osjećamo dobro s nekime u društvu onda želimo s tom osobom dijeliti svoju obitelj. Ako ne, onda ćemo pokušati sve da spasimo obitelj. Pokušat ćemo sve da spasimo Svoju Obitelj. Ako smo odrasli onda svoju obitelj pokušavamo spasiti tako da ju odmaknemo od uzroka lošeg utjecaja. Tj. onoga što mislimo da ima loš utjecaj. I pokušavamo naći bolju obitelj. Obitelj u kojoj ćemo se bolje osjećati. A ako smo djeca, onda nemamo tu mogućnost odmaka. Ali ipak možemo pokušati naći obitelj u kojoj se bolje osjećamo. Pa tako počinjemo izlaziti van s ostalom djecom koja traže taj isti dobar osjećaj. I sami znate kako to zna završiti.
Čitam ovo što sam napisao i vidim da zvuči pomalo crno. Ali nije. Nije zato jer ako ne razumijemo ZAŠTO se stvari događaju onda ih ne možemo spriječiti. Možemo samo sjediti i nemoćno gledati kako se događaju. Ali, ako ih razumijemo, onda više nećemo biti nemoćni nego ćemo početi djelovati.
Post je objavljen 08.03.2006. u 22:33 sati.