Svi vi koji ste se već rastali, a i većina ljudi u braku, će me shvatiti kada pokušam opisati svoje osjećaje. Vrlo su jednostavni. Mrzim ju. Mrzim ju jako. I sve ću napraviti da to pokažem. Normalno je da ju mrzim. Imam ju pravo mrziti. Ako može ona mene toliko mrziti da je tražila rastavu onda ću i ja mrziti nju. I još malo više pa neka vidi kako je to. Za one koji ne znaju kakav je taj osjećaj ne bih vam ga baš preporučio. Vrlo je samodestruktivan. Kasnije sam naučio i zašto.
Stvarno neznam kako se osjećaju ljudi koji se rastaju bez djece. Ne mogu si zamisliti. Na svu sreću mi imamo dijete. Vrlo pametno i emotivno dijete. Dijete koje nam je već sa svojih tri-četiri godine davalo vrlo pametne savjete što da radimo ali mi to nismo htjeli slušati. Ipak smo mi stariji i pametniji. Ha. A nismo shvaćali da ona isto ima pravo glasa jer radi tu se radi o njezinoj obitelji. Jedinoj koju ima. I želi da ta obitelj bude sretna jer će jedino tako i ona sama biti sretna.
Mržnja je vrlo jednostavan osjećaj. Baš kao i ljubav. Ja volim svoju kćer. I to sam nastavio pokazivati vikendima kada je dolazila kod mene. Naravno, život ide dalje, i uporedo sam počeo istraživati i što ima “novoga u ženskome svijetu”. Stvar je jednostavna, bivšu ženu mrzim, naše djete volim, naći ću nekoga tko mi se sviđa i ako se sviđa i mojoj kćeri, to je to. Znao sam da će to mojoj kćeri biti vrlo teško, ali morat će se naučiti na to. Ako su mogla sva ostala djeca onda će i ona. Naravno, tu i tamo se počelo događati da kada je ona kod mene, da zvoni telefon. Počeo sam primjećivati da svaki puta kada zvoni telefon nju počinje boliti trbuh, postaje žedna ili gladna, ne može naći plavi flomaster ili ne može nešto doseći. Umjesto da zaključim zašto to radi, odlučio sam joj svaki puta reći da mi nije jasno zašto to radi. I pitao sam ju da li zna zašto to radi. Nisam se borio s njom. Prvo je govorila da je to zato što stvarno ne može naći plavi flomaster. Onda je počela odgovarati da ne zna. Na kraju je jednoga dana odgovorila nešto što uopće nisam očekivao. Rekla je “Želim da ti voliš moju mamu”.
Ostao sam bez teksta. Očekivao sam da će reći nešto o osobama sa kojima sam se razgovarao ali ovo ne. Kako to može od mene tražiti? Zar joj nije jasno da je sve gotovo? Nisam joj nikada rekao da njezinu mamu mrzim niti joj to ičime pokazao. Zar još sad moram i reći da ju volim? I onda sam shvatio što se dogodilo. Shvatio sam da sam uspio u nečemu što mi uopće nije bila namjera. Uspio sam objasniti svojoj kćeri da može slobodno reći što osjeća. Nije mi to rekla zato što to želi, nego zato što to želi i zna moj odgovor. Znala ga je i prije nego sam ga ja znao. Nikada mi to ne bi rekla kad bi znala da ću ja reći NE. Jer, tada se ne bi osjećala dobro. Ona je znala da ću ja reći: “Naravno da ju volim. Volim ju najviše na svijetu.”. Olakšanje koje sam vidio na njoj, kad sam to rekao, je teško opisati. Još sam se više iznenadio kad sam osjetio da je to i meni donijelo olakšanje.
Djeca znaju manipulirati. Tako uče o životu. Ako im to ne dozvolimo onda se sutra neće znati snaći. Jedino moramo znati postaviti granice. Da li je ona pokušavala manipulirati kad je to rekla. Možda i je. Ali ima svako pravo na to. Bori se za sebe i svoju obitelj.
U tome momentu je ona samo željela potvrdu da ja volim njezinu mamu. Željela je potvrdu da postoji. Jer ako je ona nastala kao plod ljubavi, a između njenih roditelja te ljubavi više nema onda i ona osjeća da više ne postoji. Moji roditelji se smiju rastati. Ali se moraju i dalje voljeti. Ništa drugo nije važno.
Ljubav, to sam ja. Nastao sam iz ljubavi znači da sam ja ljubav. Znači da je moja žena ljubav. Znači da je naša kćer ljubav. Znači da ste vi ljubav.
I mržnja je ljubav. Osobi koju stvarno mrzimo nećemo nikada reći da ju mrzimo. Samo ćemo osobi koju volimo reći da ju mrzimo. “Tko se tuče, taj se voli.”.
Sve vas volim.
